Novi naslov u izdanju Hena.com-a

Dnevnik jedne mame tematizira odnose koje se zbivaju u nimalo benignom emotivno-socijalnom trokutu koji čine majka i njene dvije kćeri. Taj odnos, ma koliko zabavan zbog neprestanih generacijskih natezanja, inzistira na radikalnoj iskrenosti.

Tako diskurs majke karakterizira povišeni, nemalo histeričan ton koji, u pravilu, izmiče konvencionalnim odgojnim predodžbama. Kćeri, međutim, osim međusobnih obračuna, češće se upinju "umoriti" majčinu volju da arbitrira u donošenju važnijih obiteljskih odluka. Mada zvuči poput kakve ratne strategija, roditeljsko-dječji sraz najtočnije se izražava riječju iscrpljivanje. Pristajanje na neumorna i svakodnevna iskušenja ideje partnerstva između majke i kćerki kreira zaplete koji počesto dinamiziraju literarnu dnevničku formulu te se ovaj književni prvijenac doima vjernim zrcalom pravog stanja stvari u roditeljskom domu, nimalo idealiziranim i nerijetko dovedenim do točke apsurda.

Branka Valentić bez namještanja i fake motivike, afektivnim jezikom koji podiže temperaturu, vedro ogovara roditeljsku zbilju, prije svega pišući o njezinu naličju. Žensko pismo s i bez navodnika njenom pojavom dobiva dobrodošlu prinovu, rasterećenu od domaće društvene tmine i visokoparnih ezistencijalija, solidno humornu i s ambicijom da nas, demontirajući smrtnoozbiljnu zgradu roditeljstva, osupne vedrinom. Povrh svega, ona piše furioznim ritmom koji ne podnosi viškove u tekstu i jezikom koji ne pristaje na nevinost. Valentićkin se prozni protagonist naprosto nikome ne ispričava. Osim možda vlastitoj nemoći da sa s njima dvjema najzad sklopi kakvo-takvo primirje.

Tako o knjizi zbori urednik izdanja Ervin Jahić, a pogledajmo što o romanu kaže jedna druga mama, Danijela Trbović-Vlajki :

"Branka Valentić je moj suborac. Obje smo žene, majke, majke, majke, majke, domaćice, radnice i još mnogo štošta. Ah da, skoro sam zaboravila – i supruge, dakle životne aktivistice. Branka se ni po čemu ne razlikuje od nas običnih žena za po doma, osim što je zgodna. U drugom je braku, ima dvije kćeri, kredite i – piše. Normalno, mora se, sirota, izjadati. Njezine dvije neprocjenjive, Stariju i Mlađu, nisam upoznala, ali ih znam jer imam Jedinog. I baš kad se riješila pelena i na trenutak odahnula, već je u pubertetu, što je u svakom slučaju bolje od dijeljenja klimakterija s mužem. Djeca nas drže u formi, pomlađuju. Mlađa i Starija njezini su glavni likovi, njezine muze. Ona je njihovo kromosomsko ishodište, emocionalno utočište, njihova igrom slučaja dosuđena majka koju pomno motre, kontroliraju i nemilosrdno korigiraju. Nju se muze. A patnja je kreativno poticajna. Zavidim joj koliko je još literarnih nadahnuća pred njom. Kraj osnovne, upis u srednju školu, fakulteti, ljubavni jadi, prosci, zetovi, unučad... S nestrpljenjem očekujem nove i nove dnevničke zapise. Sjajno je kad svoju svakodnevicu prepoznaješ u tuđoj. Kad čitam Branku, onda je to zabavno, duhovito, zanimljivo i pametno. I mogu se poistovjetiti, razumjeti i od srca nasmijati. Dnevnik jedne mame zbirka je crtica, minijatura, a baš male stvari život čine ljepšim."


Dnevnik jedne mame romaneskni je prvijenac Branke Valentić, rođene 1968. u Bruchsalu, odrasle u Splitu, a trenutno nastanjene u Zagrebu. Radi kao novinarka u Vjesniku. Teško se nosi s djecom, mužem, kilogramima i kreditima. Nema slobodnog vremena, ni hobija.