četvrtak, 31.05.2012.
Sretan ti rođendan ....
Danas mi je možda malo žao. Samo malo.
Razmišljam o tebi, prvi put od kad nismo skupa....Danas mi se cijeli dan motaš po glavi. I ne osjećam se ni malo dobro.
Htjela bih te zagrliti i poljubiti. Samo to. Bez suvišnih riječi, jer ti kad bi govorio ti bi me vrijeđao, nesvjesno ali bi me bolilo do kosti. I ne mogu to više sebi dopustiti. Nemam više mjesta na svom tijelu za ukradene dodire, nemam više žara na usnama za skrivene poljupce, nemam više ljubavi u srcu za pogrešne ljude. I nemam više vremena gubiti...
Sada bih te htjela sam čvrsto zagrliti i ne puštati te nikada. I šutjeti s tobom. Jer kad šutimo tada sam sretna...samo tada.
Sretan ti rođendan dušo moja ....
ponedjeljak, 28.05.2012.
Laku noć...lijepo spavaj
Nisi pitao zašto... A htjela sam ti reći.
Da te ostavljam iz bezbroj razloga, imam ih toliko da mi ih je teško pobrojati.
Povrijedio si me toliko mnogo puta u ovoliko malo vremena. I onda kad si me krio od ljudi, i onda kad si me častio prostim riječima , i onda kad si se hvalio drugim ženama, i onda kad si mi rekao da sam ti se zalomila.
Takve stvari se ženi ne govore. Pogotovo ne ženi koju ne poznaješ...
Znam da si me uzeo zdravo za gotovo i da se nisi nadao da će ovako završiti. Ali ne znaš da sam ja takve kao ti jela za doručak .
Nemam volje gubiti vrijeme i živce na slabića koji sam ne zna što bi htio. Koji se boji sebe i svojih osjećaja. Nemam volje skrivati se se radi zrna strasti , ne isplati se... Neda mi se povlačiti s nekim tko mi nije napet toliko da bih radi njega promjenila svoje životne navike. Nemam živaca za tvoja predomišljanja.
I znaš šta mi je falilo. Nježnosti. Da si toga imao barem malo mogao si me kupiti za sva vremena. Da si imao barem jednu lijepu riječ za mene, bar zrno laskanja, da si znao slagati nježno bila bih i danas tvoja...
Da si mi samo znao ići niz dlaku....ali nisi. Jer nisi htio.Jer si me smatrao svojom . Jer si me uzeo zdravo za gotovo ...
Tako ti je to druže moj!!Odlazim taman kad si se navikao na mene. Bez riječi. Al ostajem ti pod kožom . I ostavljam te s milion pitanja....a ta pitanja su najgora..Ooooo znam ,,,kako to znam ....
Laku ti noć želim ....
utorak, 22.05.2012.
Ničija žena
Ej ti... Koji si ušao nedavno u moj život i planiraš ostati ovdje. Ti koji si mi bio ništa, pa poznanik, pa prijatelj, pa ljubavnik, pa sad ovo ... Ovo što ne znam kako da nazovem.
Nije da te volim. Ne volim te, sasvim sam sigurna u to. Da ne bih plakala da se odseliš u Ameriku, da Ameriku- ona mi je uvijek bila pojam nečeg neograničeno dalekog, nečeg neviđenog, nepovratnog.
Nije ni da mi se sviđaš. Ne sviđaš mi se. Poprilično sam sigurna u to. Ne sviđa mi se tvoj karakter. Ne sviđa mi se tvoje tijelo. Ne sviđa mi se način na koji si sa mnom. Ne ložim se na tebe . Barem ne onoliko koliko na nekog drugoga. Možda je tu naš problem. Jer mi nisi kao on. Ne pališ me kao on, ne ljubiš me kao on...i nisam s tobom kao s njim. Lijepo mi je kad me ljubiš. S njim mi nikad nije lijepo. S njim mi je dobro, predobro , toliko dobro da umrem.
S tobom mi je baš nekako lijepo.... I to je sve.
Nije da si mi bitan. Barem ne toliko da bih te htjela za cijeli život. Ali bih bila jako razočarana da sutra nađeš novu. Bila bih pomalo i ljubomorna...
Njega se još uvijek nisam spremna odreći radi tebe. I ne tražiš to. Ni ne znaš za njega. Ali nisam spremna. Još uvijek se topim pod njegovim usnama, još uvijek plešem pod njegovim prstima. Kao nikad s tobom.
Ničija sam žena. Ni tvoja ni njegova....
Ni malo tvoja dok me nježno ljubiš i ni malo njegova dok mi mrsi kosu nestašnim rukama...
utorak, 15.05.2012.
Nije bio ništa posebno ...
Nije bio ništa posebno.
Samo mi je izmamljivao osmjeh. I znao se smijati mojim nesuvislim rečenicama, znao je ne pitati zašto sam nervozna dok bih prstima vrtila pramen kose satima, i znao je vratiti smješka , to prokletu netekstualnu izmišljotinu , na moju kilometarsku poruku onako slatko da mi izvuče osmjeh na lice i još jedan u nizu oprost....
I da, znao me je umiriti svojim lažima, ušutkati u meni moje nemire, sumnje i nepovjerenja na koje s njim nisam imala pravo. Nije se ljutio kad bih ga nazvala šupkom.
Izvlačio je moje tajne na površinu, umio ih je otkriti. Nekako , nesvjesno.
Stalno se smijao sa mnom. I dok me ljubio, i dok smo pričali. Nasmijavao me...
Bio je onako simpatično bucmast. A nikad nisam voljela bucmaste. Njega jesam.
Imao je krive zube. I govorio da će nositi aparatić. Nisam mu dala. Bili su simpatični dok me grebao s njima po licu.
Imao je tetovažu, užasno ružnu tetovažu. Ali bila je dio njega. I pravila sam se da je ne vidim, nekako mi se nije sviđala, te boje, taj oblik,,, nula.
Trudio se sakrit svoje loše raspoloženje preda mnom, mislio je da mi duguje samo sretne dane. Da mora biti tu uvijek nasmijan , raspoložen i vedar. A nije znao da bih ga znala utješiti, i da sam prepoznala njegove tuge....
I nekako je bio prost. Navukao me na prljave razgovore, na riječi kojih bih se pred drugima sramila, a s njim su mi zvučale tako sexy. Na grijeh me navukao ... i navikao.
I da, kad bih se naljutila , kad bih mu svašta nagovorila pustio bi me danima, da se ohladim. I svaki put jesam.
Obožavao je moje nokte. Igrao bi se s njima, ljubio ih , tražio da ga mazim ...
Bio je oprezan skrivajući me. Pazeći da pobriše svaku moju poruku, izbriše svaki moj trag sa sebe prije nego ode njoj...
Ma da, nije bio ništa posebno, samo je to đavolski dobro krio...
utorak, 08.05.2012.
Sama kao list na vjetru
Fali mi nježnosti zar ne vidiš?! Treba mi netko da me samo zagrli, čvrsto stisne kad dođu teška vremena, da šuti sa mnom. To sve nemam cijeli život. ..
Imala sam cijeli svoj život nekoga, nečije ruke, nečiju kosu, nečije vrijeme. Imala sam poljupce. Imala sam obećanja. Laži. A najviše razočaranja.
Ali nikad , baš nikad nisam imala nekog da me zagrli. Da me pita kako sam . Nikad nikoga da mu budem važna, da mu budem prva.
Nikad nikoga kome bih nedostajala. Tko bi me volio. Da , volio. Nikad me nitko od njih nije volio. I uvijek sam pored svih tih muškaraca koji su prolazili kroz moj život, kroz moj krevet i moje misli bila sama. Uvijek sam se s njima smijala a sama plakala....
Nedostaje mi toga kroz cijeli svoj život. I evo me sad onakva kakve sam se bojala. Trzam na svaki dječji plač, zanima me kakvo bi moje dijete sutra izgledalo, čije bi oči imalo..... Zamišljam svoj dom. Trebam nečije ruke oko struka u kasnu noć, trebam topao krevet i nečiji dah pored glave...
Bojim se sebe ovakve, uvijek sam se bojala.... Nisam od onih koje ne mogu same, ali evo ni ja više ne mogu...
Treba mi nježnosti, samo malo nježnosti... a bila sam joj tako blizu....
Prokockala sam svoje šanse, izigrala one koji su mi htjeli nježnost dati a danas je pružaju drugim ženama, zajebavala sam se sa životom, i gle me sad !!!
Sad kad sam očajna, sama i nesretna....
