ponedjeljak, 23.04.2012.
Mogu ja najponosnije tugu nositi ...
Kako se to uvijek meni dogodi? Taj promašaj. Razočaravajući, skup i nepopravljiv. Koštali su me moji promašaji mojih godina. Koštat će me i ovaj. Dana, vremena, tebe.
Nisam dobro. Vidiš i sam šta si mi uradio. I šta sam dopustila da mi uradiš... Jer nisam sumnjala. Nisam mislila da ćeš me povrijediti ovako. A jesi. Ma koliko ti to krio od sebe. Tu istinu da si povrijedio, razočarao, uništio...
Ni primijetila nisam kad smo zamijenili uloge i kad si mi postao bitan.
Htjela bih se vratiti na onaj naš početak i bježati ti... Ali na žalost više ne mogu, uhvatio si me negdje na pola puta , i vezao nekom čudnom niti za sebe , pa sam počeo bježati. Bez glasa. A to bježanje najviše boli.
Previše sam iskustva imala za ovakav kiks. Ali i najboljima se događa.
Nije ti stalo vidim. Jasno mi je. I maknut ću se bez tragova. Bez glasova. Bez osjećaja. Bez kajanja i stida. Bez razmišljanja. I plakat ću. Malo . Nećeš ni primijetiti ...
„ Mogu ja najponosnije tugu nositi ... „
ponedjeljak, 16.04.2012.
Cila san tvoja ...
Dok mi je prstima prolazio kroz kosu , a vrelim dahom mi klizio niz vrat prošli su me trnci i na trenutke sam pomislila da ja to mogu, da vrijedi, da je dobro ...
A onda , opet kao nekud duboko iz mene iskoprca se najsakrivenija želja za tobom, za tvojim prstima u mojoj kosi i tvome dahu svukud po meni. I vidim da nije dobro, i da ne ide, i da ne mogu... baš ne mogu.
On me ljubi polako, obzirno , mlako... Ne guta me usnama kao ti, ne grebe me po licu, ne grize za usnu, za vrat.
On me mazi, miluje, pazi... i sviđa mi se to, možda zato jer mi to fali, jer ponekad želim malo nježnosti, malo bliskosti, malo mira....
On pazi na svaku sitnicu, opterećen je , preopterećen, izaziva u meni salve smijeha, sve dok mi jednog dana to ne postane preteško breme koje će mi se gaditi i koje ću prezirati.... Njegova preopterećenost mi je sad možda i simpatična, ali sutra sigurno neće biti, jer ne mogu paziti kako ga diram , gdje mu paše a gdje ne.... Ne mogu slušati upute dok se pokušavam opustiti i dok želim samo uživati ... Tvoj nemar, tvoja opuštenost kojom si i mene opustio do onih granica do kojih nikad nisam mislila da ću biti opuštena mi fali , užasno mi fali... I to da se zaprljamo od strasti, i to da ne pazimo gdje smo šta polomili, uflekali, razbili.... Fali mi užasno sve ono što sam s tobom probala i nikad više ni s kim neću jer nikad me nitko neće znati kao ti, do kosti znati ....
On je samouvjeren, i vidim to, i svjesna sam toga. Ti nisi bio, a mogao si . Jer si mi u svakom trenutku mogao raditi šta si htio, jer si me mogao imati, pustiti, vratiti, baciti ... nisam imala granice s tobom. S njim ih imam. Dalje ne ide.
Probala sam, dala sam se od sebe, trudila se, ali jebi ga ne ide ...
Ne izlaziš iz glave.... Fali mi sve tvoje, fale mi naše noći, tvoje grubosti, tvoji poljupci, tvoje gadosti, tvoji nestašluci, naši užitci, strast , požuda koja me je paralizirala....
Mislila sam da netko drugi meni može sve to, lutala, tražila, davala najbolje od sebe, ali nitko nikada....
Ne mogu ovako dalje. Nema me ....
Cila sam tvoja..... Dok me on ljubi i dok njegove poljupce ne doživljavam. I dok ih ispirem ledenom vodom .... tvoja sam više nego ičija...Više nego sama svoja...
subota, 14.04.2012.
Vrtlog mojih strasti
Nakon toliko muškaraca, isprepletanja usana s nekim drugim usnama, traženja nekih novih zadovoljstava, opet ti se vraćam, opet te molim, opet te trebam i tražim....
Ne želim te zauvijek. Ne želim tvoje čarape po mom stanu, ne želim da mi tvoje savršene mane jednog dana postanu mučenje, ne želim te gledati nervoznog, bolesnog, ćudljivog. Želim te tek povremeno, kad te zatrebam, najavljenog. Želim te raspoloženog, sretnog, želim da se smiješ skupa sa mnom.
Nismo ja i ti za trajanje, mi smo za trenutke. Koje ću ukrasti njemu a ti njoj.
Ne trebam te uvijek, jer bih se dovela u situaciju da te zamrzim, jer se čovjek poput tebe ne može voljeti vječno, i takav se čovjek počinje mrziti onog trenutka kada mi tvoje laži više ne budu simpatične, onoga trenutka kad dođeš, a ne bi trebao doći, onoga trenutka kad mi ne bude do tvojih poljubaca, tvog sexa, tvoje grubosti i tvoga svega...
Trebam te tu tek kad mi zafališ, kao što si mi noćas zafalio, a opet te nije bilo...
I nakon svih mojih lutanja ostaješ jedini kojem ću se uvijek vraćati, jedini koji me zna, jedini pred kojim sam gola do kosti, jedini kojeg trebam toliko da ga ne želim imati, jedini koji je potpuno u meni i koji diše mojim tijelom, jedini koji je moja najveća i najgorča potreba...
Vidiš li da si me navukao, da se ne trijeznim od tebe, da sam se uvukla u prokletstvo tvojih poljubaca, tvoga svega... Da sam postala pola žene , da se dajem drugima do pola, jer me cijelu samo ti znaš imati u onim kratkim trenucima koje kradem , i skrivam i od sebe same.
Požudo moja , i strasti moja, i potrebo moja, , koliko dugo ćemo još trajati ... koliko dugo ću te držati tako grčevito u sebi , i ne dati te od sebe nikome, pa ni sebi samoj ....
