srijeda, 14.03.2012.
Sve mi tvoje nedostaje ...
Uzimaš sebi za pravo da mi se opet javiš, onako provokativno i nadobudno kako samo ti znaš. Očekujući da ću se opet poskliznuti na tvoje slatke riječi i pasti pod njima poput tek prohodalog nevještog djeteta kada se skotrlja po ulaštenom parketu... Javljaš mi se da opet uneseš nemir ondje gdje sam se godinama borila protiv oluje i smirivala vjetrove tvoje i svoje...
Provjeravaš po zadnji put pamtim li te... Pamtim li tvoje prste kako pale moju kožu, tvoje riječi kako golicaju moje misli, tvoj pogled kako me dotiče do kosti i tvoju upornost kojim si rušio moje ideale ...
Sada imam novi život, novog čovjeka pored sebe, koji ne zaslužuje da moje misli dijeli s tobom. I dobar mi je . Mazi me . Kako me ti nikad mazio nisi. I voli me . Više nego ti ikada. I drag mi je . I stalo mi je do njega i do nas.
Pitaš me jesam li sretna, sjetim li se ikada naših svitanja, naših vrućih ljetnih zora, naših snježnih zimskih noći, sjetim li se svih naših trenutaka, i žalim li za njima?
Slagah ti večeras, da sam sve zaboravila, da te ne pamtim i da nema više mjesta za tebe u mom životu.
A samo nebo zna koliko te pamtim. Samo nebo zna koliko puta zadrhtim kad se sjetim kako sam izgarala pod tvojim rukama... S njim imam sve. I ništa mi ne fali. A sve mi fali. Sve tvoje.
Koliko sam samo puta legla i okrenula se na drugu stranu, priželjkujući da me uhvatiš oko struka, da me ljubiš u vrat, da mi prosipaš slatke i vrele laži u uho.... Koliko sam zora dočekala na balkonu , udišući im mirise koji mi paraju srce, koji me vraćaju u naše zore. Sjetim te se često i razmišljam o tebi. Bio si mi najbolji. Uvijek . I zauvijek.
Slagah ti noćas da mi ništa tvoje nikad nije bilo važno. I rekoh ti zbogom.
A poželjela sam tvoje ruke umjesto njegovih, i tvoje usne mjesto njegovih.
Jer on nije ti, i nikad ni jedan neće biti.
Dobar mi je. Drag. Mio. Voli me. Sve mi je što ti nikad nisi bio. Ali ono malo tebe mi fali.
I sve bih na svijetu dala za još malo toga ....
