utorak, 22.05.2012.
Ničija žena
Ej ti... Koji si ušao nedavno u moj život i planiraš ostati ovdje. Ti koji si mi bio ništa, pa poznanik, pa prijatelj, pa ljubavnik, pa sad ovo ... Ovo što ne znam kako da nazovem.
Nije da te volim. Ne volim te, sasvim sam sigurna u to. Da ne bih plakala da se odseliš u Ameriku, da Ameriku- ona mi je uvijek bila pojam nečeg neograničeno dalekog, nečeg neviđenog, nepovratnog.
Nije ni da mi se sviđaš. Ne sviđaš mi se. Poprilično sam sigurna u to. Ne sviđa mi se tvoj karakter. Ne sviđa mi se tvoje tijelo. Ne sviđa mi se način na koji si sa mnom. Ne ložim se na tebe . Barem ne onoliko koliko na nekog drugoga. Možda je tu naš problem. Jer mi nisi kao on. Ne pališ me kao on, ne ljubiš me kao on...i nisam s tobom kao s njim. Lijepo mi je kad me ljubiš. S njim mi nikad nije lijepo. S njim mi je dobro, predobro , toliko dobro da umrem.
S tobom mi je baš nekako lijepo.... I to je sve.
Nije da si mi bitan. Barem ne toliko da bih te htjela za cijeli život. Ali bih bila jako razočarana da sutra nađeš novu. Bila bih pomalo i ljubomorna...
Njega se još uvijek nisam spremna odreći radi tebe. I ne tražiš to. Ni ne znaš za njega. Ali nisam spremna. Još uvijek se topim pod njegovim usnama, još uvijek plešem pod njegovim prstima. Kao nikad s tobom.
Ničija sam žena. Ni tvoja ni njegova....
Ni malo tvoja dok me nježno ljubiš i ni malo njegova dok mi mrsi kosu nestašnim rukama...
