subota, 29.08.2009.
Sretan mi rođendan**
Ne volim rođendane. Svake godine me podsjete na to koliko nisam postigla. I osjećam se loše. Brojim godine iza sebe, i vidim da ih je previše, protutnjale su a da ni primjetila nisam, zbrajaju se na hrpu bez oblika, hrpu koja me frustrira. A najviše od svega mrzim pitanja koje svako čestitanje povuče za sobom ; kad ćemo pivat?? Zlo mi je od seotskih šuškanja, od kombinacija s kim bih dobro u duetu išla,, od glupih porculanskih mačaka , jeftinih bižuterija, parfema od čijih mirisa dobijev poriv na povraćanje,,, jednostavno mrzim rođendane. Da, doslovno mrzim. I ta čestitanja reda radi. Valjda znam tko mi što želi? Čemu preseravanja???
Danas se osjećam nikako. Ljudi mi nameću osjećaj depresije. A ne volim ga.
I taj sms: nadam se da nisam pogriješio dan, želim ti sve najbolje!!
Nisi pogriješio dan , pogriješio si godinu, život!!! I mrzim to što si mi se javio,,mislila sam da sam tvoj broj zaboravila, da je ishlapio kroz sve ove godine, da ga ne pamtim. Kako sam se samo prevarila?? I kako sam samo zadrhtala kad sam ga ugledala na display-u,,, i kako si me samo izbacio iz takta,,,uffffffffff. Mrzim i tebe. I sve svoje rođendane s tobom provedene. I rođendane mnogih drugih žena čija si lica ljubio istih godina kad i moje. I mrzim tvoj broj. Proklela sam te milion puta do sada, i poželjela ti sve najgore. Zašto mislim da ti se ostvaruje???
Ne želim više brojati godine , i svaku shvaćati kao jednu u nizu... Ne želim ih slagati na besmislenu hrpu. Ne želim od godina raditi samo niz. Želim ih s nekim dijeliti... Dosta mi je besmislenih dana, prohujalih godina... Ni kučeta, ni mačeta,,, i pogledaj gdje sam ??
Šta mi je danas?? Pukla me depresivna faza. .. Vadim Đoleta iz playera,,,nije mu mjesto , ni vrijeme,,,
Na radiu nađem stanicu , Jelena Rozga; Gospe moja obuci mi bilo,,to mi dobro stoji,,,
Baš me krenulo ....
Stavit ću najcrveniji karmin i odoh van!!! Sms sam pročitala,,izbrisala. Momak... ni tebi nije mjesto niti vrijeme.
Sretan mi rođendan***** Ljubim samu sebe***
srijeda, 05.08.2009.
,,, Dal i tebi izgleda kao kazna Božija,,,,???
Poželjela sam se tvojih dodira, da mi rukama prođeš kroz kosu , da kažeš kako mi ta ista kosa miriše na lubenice,,, da mi šapćeš na uho , da me trnci prolaze… Iako pokušavam ne misliti na tebe svih ovih dana, iako sam te makla u najskrivenije kutove svojih misli,,ipak mi se otmeš , vraćaš mi se u misli, i ne odlaziš… Ne znam gdje si, ne znam kako si…. Ne znam ništa o tebi više,,samo da mi nedostaješ. Da umirem od nostalgije …
O Bože kako mi fališ***
Ponekad osjećam gotovo fizičku bol za tobom. Borim se sa svijetom i sobom, trudim se da zaboravim, da ne mislim na tebe, na dane s tobom, na tvoje poljupce, na nas,,,
Sjećaš se noći kad si odlazio, rekao si mi da te boli,,da ne možeš živjeti kako te boli,,, I mene je. I sada me boli. I te noći sam plakala, iako sam se trudila biti hrabra , zbog tebe, jer sam znala da je tebi puno gore, da ti odlaziš i ostavljaš sve; mene, nju, svoje, … Plakala sam ko malo dijete kada ima lutku, zavoli je kao dio sebe, i onda mu je otrgnu , bez pitanja, bez objašnjenja, bez povratka…
Znam da me nisi zaboravio, da me vruće noći daleke i hladne zemlje donesu u tvoje snove, u tvoje misli, da se trudiš da jutrom nestanem, i znam da i tebe sjećanja razdiru, da se boriš sa sobom,,,
Sjećaš se noći kad si odlazio, rekao si da te čekam, da me želiš za sebe, za život. Znao si odgovor. A znala sam ga i ja. Bili smo kralj i kraljica na ploči života , u kojoj su drugi vodili igru,,mi smo bili nevažne figure,,samo nama kralj i kraljica. Rekao si se nasmijem. I jesam . Za tebe. A plakalo mi se…
ponedjeljak, 03.08.2009.
Vrijeme je da se krene,,,
Sinoć sam spalila stare dnevnike. Tisuće i tisuće ispisanih stranica sam gledala u plamenu vatre. Zapalila sam sve te suze zbog poraznih ljubavi, sve radosti prvog, drugog,,stotog poljupca, svu tugu svih svojih prekida, sav očaj propalih avantura i veza,,sav smijeh studentskih dana, sva lica fakultetskih hodnika, sve glasove , razmišljanja, ,, izgorjelo je.
Uvijek sam mislila da ću ih čuvati cijeli život, čitati ih djeci, unucima… valjda su to ta tradicionalna životna razmišljanja i htijenja,,kojima je preduvjet ostvarenja biti lud.
Jer kud bih ja svojoj djeci čitala svoja razmišljanja , događaje i svoje „ja“ iz , recimo drugog srednje?? Hvala, ali ne,,,
Ipak bilo mi je žao sve to zapaliti. Ali jednostavno više nije imalo smisla čuvati tu hrpetinu ispisanih stranica koja je posljednjih godina skupljala prašinu. Koju sam bezbroj puta pokušala prolistati,,i taman kad počnem shvatim koliko toga sam pozaboravljala , i shvatim da je bolje tako,,prošlost ostaviti prošlosti i ne osvrtati se… i onako događaji od presudne važnosti,,ili oni za koje sam htjela da to budu žive u meni,,i sumnjam da ću ih tako lako zaboraviti,,,
A svi oni ostali ljudi, događaji, lica, valjda su trebali biti zapaljeni,,,
Gledala sam plamen i iz oka mi se iskrala suza. Onako potajno,,izdajica. Koja mi je htjela dokazati da mi sve to ipak znači puno… da je tu bilo zapisano 10 godina mog života. Bojala sam se , da ako ne zapišem da se nije ni dogodilo. A je. Dogodilo se. I događa se.
Možda je samo vrijeme sa krenem dalje,,, da stavim točku na prošlost i njene utege skinem s nogu.,, vrijeme da pišem neke nove stranice,,,
