Poželjela sam se tvojih dodira, da mi rukama prođeš kroz kosu , da kažeš kako mi ta ista kosa miriše na lubenice,,, da mi šapćeš na uho , da me trnci prolaze… Iako pokušavam ne misliti na tebe svih ovih dana, iako sam te makla u najskrivenije kutove svojih misli,,ipak mi se otmeš , vraćaš mi se u misli, i ne odlaziš… Ne znam gdje si, ne znam kako si…. Ne znam ništa o tebi više,,samo da mi nedostaješ. Da umirem od nostalgije …
O Bože kako mi fališ***
Ponekad osjećam gotovo fizičku bol za tobom. Borim se sa svijetom i sobom, trudim se da zaboravim, da ne mislim na tebe, na dane s tobom, na tvoje poljupce, na nas,,,
Sjećaš se noći kad si odlazio, rekao si mi da te boli,,da ne možeš živjeti kako te boli,,, I mene je. I sada me boli. I te noći sam plakala, iako sam se trudila biti hrabra , zbog tebe, jer sam znala da je tebi puno gore, da ti odlaziš i ostavljaš sve; mene, nju, svoje, … Plakala sam ko malo dijete kada ima lutku, zavoli je kao dio sebe, i onda mu je otrgnu , bez pitanja, bez objašnjenja, bez povratka…
Znam da me nisi zaboravio, da me vruće noći daleke i hladne zemlje donesu u tvoje snove, u tvoje misli, da se trudiš da jutrom nestanem, i znam da i tebe sjećanja razdiru, da se boriš sa sobom,,,
Sjećaš se noći kad si odlazio, rekao si da te čekam, da me želiš za sebe, za život. Znao si odgovor. A znala sam ga i ja. Bili smo kralj i kraljica na ploči života , u kojoj su drugi vodili igru,,mi smo bili nevažne figure,,samo nama kralj i kraljica. Rekao si se nasmijem. I jesam . Za tebe. A plakalo mi se…
Post je objavljen 05.08.2009. u 14:59 sati.