Sinoć sam spalila stare dnevnike. Tisuće i tisuće ispisanih stranica sam gledala u plamenu vatre. Zapalila sam sve te suze zbog poraznih ljubavi, sve radosti prvog, drugog,,stotog poljupca, svu tugu svih svojih prekida, sav očaj propalih avantura i veza,,sav smijeh studentskih dana, sva lica fakultetskih hodnika, sve glasove , razmišljanja, ,, izgorjelo je.
Uvijek sam mislila da ću ih čuvati cijeli život, čitati ih djeci, unucima… valjda su to ta tradicionalna životna razmišljanja i htijenja,,kojima je preduvjet ostvarenja biti lud.
Jer kud bih ja svojoj djeci čitala svoja razmišljanja , događaje i svoje „ja“ iz , recimo drugog srednje?? Hvala, ali ne,,,
Ipak bilo mi je žao sve to zapaliti. Ali jednostavno više nije imalo smisla čuvati tu hrpetinu ispisanih stranica koja je posljednjih godina skupljala prašinu. Koju sam bezbroj puta pokušala prolistati,,i taman kad počnem shvatim koliko toga sam pozaboravljala , i shvatim da je bolje tako,,prošlost ostaviti prošlosti i ne osvrtati se… i onako događaji od presudne važnosti,,ili oni za koje sam htjela da to budu žive u meni,,i sumnjam da ću ih tako lako zaboraviti,,,
A svi oni ostali ljudi, događaji, lica, valjda su trebali biti zapaljeni,,,
Gledala sam plamen i iz oka mi se iskrala suza. Onako potajno,,izdajica. Koja mi je htjela dokazati da mi sve to ipak znači puno… da je tu bilo zapisano 10 godina mog života. Bojala sam se , da ako ne zapišem da se nije ni dogodilo. A je. Dogodilo se. I događa se.
Možda je samo vrijeme sa krenem dalje,,, da stavim točku na prošlost i njene utege skinem s nogu.,, vrijeme da pišem neke nove stranice,,,
Post je objavljen 03.08.2009. u 13:43 sati.