Kadija te tuži, kadija ti sudi
30.05.2011.
Ja mislim da je dosta bilo kočoperenja 
, pijančevanja 
, i pjevanja 
... lijevo, desno, nigdje moga stana, ej ulice, i ti si pijana 
..., i da bi se mogla uhvatiti i kakvog ozbiljnog posla, umjesto šta dangubim i kradem Bogu dane po internetu 
... ajde, nije baš tako, pokušavam ja nešto i raditi, a to što se na kraju ispostavi da ništa nisam napravila, doista nije moja krivica, već samo govori o visokim i nepremostivim zidovima, iza kojih se kriju nedodirljivi. Ohoho, već vidim kako bi se lako mogla izgubiti u svom filozofiranju, pa je najbolje da se odmah zaustavim, i pokušam svoje misli staviti u nekakav okvir. Sasvim konkretno, namjera mi je, ovim postom, do kraja rasvijetliti gordijski čvor zvan ostavinska rasprava, a moja mudra glava (jel' vidite kako mi malo treba 
) još lomi koplja oko samog naslova... ~ Kako je završio problem ostavinske rasprave ~ ... ~ Neka institucije rade svoj posao~ ... ~ Kako institucije ne rade svoj posao ~ ... ~ Kadija te tuži, kadija ti sudi ~ ... ~ Ne mogu kontra sebe ~... i dok ja dođem do kraja ove svoje pisanije, valjda ću se i odlučiti, ukoliko mi se do tada ne upali neka šesta lampica .
Uglavnom, kako god mi to nazvali... neradom, nemarom, propustom, greškom, aljkavošću... nesporna je činjenica, da je time nepovratno izgubljena cijela jedna godina, a da nitko ni trepnuo nije. Ne znam kako vi, ali ja mislim da to nije tek neka banalna sitnica, koju bi ja mogla i trebala tako lako zaboraviti, zanemariti i pustiti bez ijedne jedine riječi objašnjenja. Stoga sam ja, nakon one prve prosvjedne note, pokušavala, u još nekoliko navrata, razgovarati s odvjetnicom, smatrajući da, u najmanju ruku, zaslužujem objašnjenje što se tu sve dogodilo, i zašto. Iskreno, ništa posebno nisam očekivala, možda u podsvijesti barem ispriku, ipak. Ispostavilo se da sam i tu bila totalni idealista 
... ma, kakvu crnu ispriku, nisam čak dobila ni odgovore na većinu svojih pitanja.
Sve u svemu, nemam razloga sumnjati u ono što sam doznala od odvjetnice, iako znam da je to opravdavanje sebe, i dokazivanje da oni (mislim na odvjetnički ured) nisu ništa krivi...
... kao prvo, pokazala mi je papirić ručno ispisan datumima, otprilike njih 15-ak, uz obrazloženje: "da ne mislite, kako mi nismo vodili računa i stalno odlazili na sud... vidite, koliko je samo puta naša vježbenica bila tražiti vaš predmet"... i kako bi sad to meni moglo pomoći, doista nemam pojma...
... kao drugo, žali mi se, kako je njima teško raditi: "dovoljno je da vam kažem, kako se zakon četiri puta mijenjao, samo u vremenu od kada vaš predmet traje"... znam da je žalosno to naše zakonodavstvo, ali nisam valjda ja ta kome se trebaju zbog toga žaliti, a tamo gdje bi, valjda, trebali vikati, sigurno su jako tihi...
... kao treće, njoj se opet žale "ovi" na sudu, kako rade u groznim uvjetima, kako su zatrpani "predmetima", i kako ih, jednostavno, ne stignu redovito "obrađivati"... pa su, dakle, našli solomonsko rješenje - potrpali su sve te "predmete" u jednu prostoriju, i onda ih fino "obrađuju" polako, natanane, kako stignu... ili pak, prekapaju po njima u slučaju nužde, ukoliko je stranka dovoljno uporna u traženju, pa ne odustaje tako lako...vrag odni i prišu, reka' bi prijatelj geomir
E, pa sad vi vidite, kako je svima njima teško, a ja se još usuđujem nešto i žaliti, kako me samo sram nije 
.
Ali ja, uz svu moju muku, ne mogu prestati razmišljati o toj ukletoj sobi, koja krije bezbroj ljudskih sudbina na čekanju... i ne mogu prestati razmišljati o tome, kako bi netko, na nekakav način, barem trebao objasniti, i dati do znanja toj vojsci malih sudskih birokrata, kako je svaki taj predmet, prema kojem se oni tako nonšalantno ponašaju, jedna ljudska sudbina, manje ili više teška, ali zasigurno ne laka, čim je do suda došla.
A što se mene osobno tiče, rekla bih da sam umjesto dijaloga, u većoj mjeri ipak, vodila monolog 
, i nisam napravila ništa, osim što sam sama sebi olakšala dušu. A kad je sve prošlo, pitala sam se, je li sve to imalo ikakvog smisla, i je li uopće bilo vrijedno truda, kad se, na kraju, sve svelo na "mlaćenje prazne slame". Ali, unaprijed znam da sam se zaludu pitala, jer sam, jednostavno, takva-kakva jesam, ne mogu kontra sebe, i sutra bi opet jednako. A moglo je isto sve lišo završit', zapiva' bi sad naš Dino, da je živ, da me na kraju nisu bahatošću isprovocirali na još jednu prosvjednu notu... i trebam li uopće reći, kako je i ona doživila sudbinu još jednog monologa.
Ponovo se moram obratiti pismeno, a obraćam se Vama osobno, jer, koliko znam, ja sam Vaša stranka, koja je Vama dala punomoć, za Vaše usluge, iako je povod ovaj put Vaš uvaženi kolega, pomoćnik, suradnik, ili ne znam što Vam već dođe, gdin .......... Kaže on meni prošli tjedan na telefon, između ostaloga, prilično nadmeno i s visine: "Ja se ne smatram za ništa krivim, a vi, gospođo, možete povući punomoć, ako hoćete, ko vam brani." Ja i inače slabo reagiram na prvu, ali kako ovako nešto doista nisam ni u snu očekivala, potpuno me zateklo, da bi uopće mogla trenutno i smisleno reagirati.
Međutim, kasnije se pitam, pa tko je tu lud, odakle gdin-u .......... uopće pravo da mi tako nešto kaže... kao prvo, ja nisam s njim ni dogovarala zastupanje... kao drugo, ja nisam blesava, da ne bi znala kako svaku svoju punomoć, u svako vrijeme mogu i povući... a kao treće i najvažnije, po tome ispada da za svoj potpis, i za svoje novce, nemam pravo ništa reći, i nemam se pravo nikome žaliti, a meni se može raditi ili ne raditi baš sve, i još to moram bez pogovora plaćati.
Doista sam i uvrijeđena i ogorčena zbog izokrenutih lončića, jer, valjda sam ja ta, kojoj se nanosi i šteta i nepravda, valjda sam ja ta, koja sve ove godine trpi neprocjenjive posljedice i sporosti i grešaka, bilo Vaših, bilo sudskih, meni je sasvim svejedno. Prihvaćam da je ova zadnja greška, greška suda, ali mene to ne može utješiti, a isto tako, po meni, ta činjenica ne umanjuje Vašu odgovornost. Pa, barem bi Vi trebali znati kako "rade" naši sudovi, i takve stvari detektirati na vrijeme. Ja, kao laik, mislim da nema logike da ostavinska rasprava "stoji" toliko dugo u javne bilježnice, pa da je i najspornija, valjda je logično da se "sporovi" prebacuju na sud, pa neće ih valjda rješavati javnobilježnički ured... a Vama (mislim na odvjetnički ured) sve to nije bilo niti malo sumnjivo.
Iskreno, Vama osobno najviše zamjeram, što je moja tužba za "kuću" pokrenuta tako kasno, tek 2009.g., a odmah sam, i u više navrata govorila da mi je prioritet, i odmah ste mi mogli reći da trebam geometra, i sve je to, možda, moglo biti rješeno i prije smrti obaju mi rođaka. To me najviše ljuti i žalosti, jer mi je svaka godina prevažna.
Osim toga, nisam baš načisto, između mene i suda, čiji interes biste Vi branili (ovo sad mislim, vezano za naknadu štete zbog suđenja u razumnom roku, što sam Vas svojedobno pitala).
Ja mislim da sam i više nego korektno na raspolaganju skakati na svaki Vaš mig, samo da se nešto pokrene (samo kad se sjetim promptnog trčanja na sud u Dračevac, na molbu gdin-a .........., za što sam morala pitati izlaz s posla, a na kraju, nizašta... a zašto me ni'ko nikad iz Vašeg ureda, u više od godine dana, ako ste već trebali moju pomoć, nije poslao u javne bilježnice, koja mi je bila ispred nosa, i problem bi odavno bio rješen). Stoga ni'ko nema pravo mene poklapati po glavi, i meni soliti pamet. Ja cijenim struku, da me ne shvatite krivo, iznimno cijenim Vas osobno, i doista imam o Vama visoko mišljenje, ali to što ja nisam pravnica, ne znači da ne mogu razumjeti puno iz tog područja, možda i više nego mislite, a ne znači ni da me niste mogli, sve ove godine, malo bolje savjetovati i informirati, pa bi i ja znala malo bolje i promptnije zaštititi svoje interese.
Smatram da za svoje pare imam pravo izraziti svoje nezadovoljstvo, a za ovako krupne greške, kao što je ova zadnja, imam pravo pitati tko je kriv i odgovoran, i hoće li mi netko nadoknaditi štetu.
Samo, znam ja, da su vjetrenjače u pitanju, znam ja, da je i naše sudstvo, i naše odvjetništvo u rangu svetih krava, pa za njih ne postoji ni krivica, ni odgovornost, ni moralna, ni novčana... gotovo kao ni za političare.
Ako mislite da nisam, u bilo čemu od iznesenoga, u pravu, i da griješim prema Vama (mislim tu opet na odvjetnički ured), možemo to raspraviti i osobno, jer moram nekako za rođaka iznaći 2.000,00 kn, koje me zamolio da Vam hitno treba donijeti, pa ću danas popodne to i napraviti.
S poštovanjem
... idemo dalje za iste pare . ZAKLJUČAK:
~Neka institucije rade svoj posao~
... rekla bih da je ovo najprostituiranija izjava na našim prostorima zadnjih godina, koju već i vrapci na grani znaju napamet, od koje se narodu diže kosa na glavi, a koju naši "umnjaci" izvlače iz rukava, kao džokera, jer nemaju ništa pametnoga za reći... o njoj progovara i sunce na prozoru, iz kuta jedne druge, daleko teže i bolnije, ljudske sudbine, a usput sam se sjetila njenog nedavnog komentara, pa prenosim samo dio, u kojem jako dobro kaže: "Tolika sloboda koju si naši suci uzimaju, govori kako su si izborili moći koje niti jednom čovjeku ne bi smjele pripasti. Žrtava njihovog nemara, nerada i samovolje na žalost previše je."
... a mogu se "oni gore" razbacivati frazama, koliko ih je volja, ali narod i te kako dobro zna i osjeća na vlastitoj koži, da je upravo suprotno, i da
~Institucije uopće ne rade svoj posao~
... u najmanju ruku, ne za sve jednako, što dokazuje i ovaj moj primjer.
A ja kažem sebi "ne dao Bog većeg zla", i hrabro idem naprijed
komentiraj (6) * ispiši * #
Opijena mirisom ruža ~ morem snova i ljubavi
21.05.2011.E, ako ste se pitali di sam sad ja nestala, evo me... ludnica doma, ludnica na poslu, i uz najbolju volju, jednostavno nisam stigla prije do vas, ali, i oni letimični pogledi, na brzaka, svaki put bi mi izmamili osmijeh na lice 
... ljudi moji, toliko ste svi predivni 
, da ja nemam pravih riječi... treba li išta dodati riječima crne kraljice~ želim ti naprosto da traješ i sjaješšššššš..., a ima puno takvih primjera, da bi ih sad išla sve nabrajati... želim vam samo reći, kako imam osjećaj da sa svakim vašim komentarom dodatno rastem i kočoperim se, i zato pripazite... ako tako nastavite, King Kong će za mene postati patuljak ...
Lipi moji , od one Šmrikine opojne ruže, vi ste napravili fantaziju od buketa... i totalno ste me opili 
... napravili ste takav buket iz snova, koji će mirisati trajno u mom sjećanju, pa i kad se ruže vremenom osuše... naime, ova pričica o mirisanju ruže, podsjetila me starog običaja mladenki, da nakon vjenčanja objese vjenčani buket naglavačke, kako bi ga sačuvali osušenog 
...
Dubrovački trubaduri - Najljepši si cvijet u vrtu punom ruža
Tedi Spalato - More snova
I možda će neki sad reći kako pretjerujem, ali meni ste stvarno zlata vrijedni ... puno mi znači taj osjećaj da me razumijete, vaša podrška mi uvijek doda onu kap vjere i snage kojih nikad dosta, a saznanje da nisam sama na ovom putu, jer me pratite u stopu, i putujete zajedno sa mnom, to je nešto zaista neprocjenjivo...
Ali, usporedbe radi, a i da ne budem nepoštena ni prema mojima , dakako da me i oni prate i podržavaju, ali ujedno trpe i povremene ispade bijesa 
, ne trebate u to uopće sumnjati. Međutim, to je jedna druga dimenzija, na koju ja gledam kao na nešto, što se samo po sebi podrazumijeva. Nemamo isti pogled, rekla bih, moji na sve to gledaju više razumom, a ja samo i jedino srcem, što čini jako bitnu razliku, ali i dobar korektiv. Ja zasigurno previše sanjam, dok su oni prilično skeptični i ne vjeruju bezrezervno u moj san, zbog čega je živa istina, da se ja, u tom uzburkanom moru, (pre)često osjećam kao usamljeni otok, kako mi nedavno reče jedan dobar prijatelj ...
Tim više ste mi vrijedni, i samo ostanite tu i nadalje, putujte i sanjajte zajedno sa mnom, ako vam se da, ali me slobodno ponekad i probudite, onim dijelom razuma, koji vi imate, a ja možda ne... dakle, samo vi pucajte i kritike, ako i kada mislite da je potrebno, meni vam je jedino važno da ostanete iskreni i dobronamjerni.
Ono što hoću naglasiti, i zbog čega sam neizmjerno sretna i ponosna, to je i vaš osjećaj da blog zrači optimizmom i pozitivnom energijom. Drago mi je, ako sam to uspjela pokazati, jer ja doista, po svojoj prirodi, nisam pesimistična osoba, a znate i sami, koliko mora biti teško, pisati o ovoj problematici, a time neizbježno i o našem pravosuđu, odvjetništvu, državnim institucijama, dakle, i o (ne)funkcioniranju države kao takve, i o politici samoj, pa uz sve to, još zadržati optimizam i pozitivan duh.
Uvijek ima dana, i ovakvih i onakvih, ali važno je zadržati taj pozitivan duh, pa eto, podsjetimo se, za kraj ovog posta, jedne od najpopularnijih humorističnih serija, koja je davnih godina oduševljavala i nasmijavala sve narode i narodnosti bivše nam države
"Đekna još nije umrla, a kad će ne znamo"
...Kako je Radosav kuražio svoju Ljeposavu...
"Ajde, Ljeposava, digni kredenac, a ja ću te kuražit''" 
Super humor - Radosav: Pismo
I samo vi (mene) kuražite, i ne brinite, koliko (mi) je teško ili lako, bitno je da (meni) znači... mnogo znači...
Oznake: more snova i ljubavi
komentiraj (17) * ispiši * #
~ Škojarsko blago ~
13.05.2011.Da me sad pitate, što sam očekivala kad sam krenula u ovu blogo-avanturu, vjerujte da odgovora ne bih znala. Znam samo da je to bio put u nepoznato, da je moj korak bio nesiguran, a pogled maglovit.
Da ću sresti toliko dragih ljudi, da će moja vizija dobiti toliko pažnje i podrške, da će se roditi neke nove ljubavi, a neke stare, zatomljene, zasjati novim sjajem, da ću biti počašćena društvom odabranih, sve to ni u snovima nisam mogla vidjeti.
A da ću, povrh svega toga, toliko dirnuti nečije srce , da moj nedosanjani san i rimuje, da u stihove pretoči moju želju da vratim bar dio sjaja mog škojarskog blaga... to doista prevazilazi i najluđe moguće snove, a meni samo daje još veća i snažnija krila, kojima letim u srce moje kamene bajke ...
I dok u Mosoru kopan kumpire,
neke pozitivne vibre u meni se šire.
Jer i pored moga krhkog znanja,
sitija san se jednog moga obećanja.
I odmah sam pristao gemišt piti,
jer obećanje se mora ispuniti.
A obećanje je jedna od srca želja moja,
da napišem pismicu kamenoj kućici sa škoja.
I na samu pomisao ščepala me vrućica,
jer je to jedna jako simpa kućica.
I sad još zahvaljujem dragom Bogu,
jer san je upoznao na Micinom blogu.
Ono što me oduševilo kod te žene,
na Micinom blogu primjetila je i mene.
Često u životu bez zečeva pravimo ražnje,
meni je puno godio taj mali znak pažnje.
A ja vam kažem neka svi znaju,
kakvi su ljudi u malom, tako i u velikom daju.
A ima i jedna izreka stara,
da me je kupila s malo ljubavi a ne puno para.
Ajde velim da budem gentlemen,
nekako potiho svratih na blog njen.
E sad vam kažem da i ovo morate znati,
ajmeeeeeee velim, koji su ovo traktati.
Ali i mi glupi, ni manje ni više,
shvatimo kad tad o čemu se piše.
Od tada nije manje nego je više,
ovo mudro stvorenje o zapuštenoj didovini piše.
A moramo priznati da u nama svima,
zapuštene didovine puno ima.
A da ne budu uvik iste šeme,
pobrinula se ona i za druge teme.
Tad me srce počelo puno da žulja,
i vidim da u njenoj svići ima puno ulja.
A tek koje lipe pisme pušta,
to je dio mene i moga gušta.
Iskreno pred nju, od tada, svoj osmjeh ostavljam,
i na njenom blogu redovno se javljam.
Ali jednog dana ova žena stamena,
prominila je nick i sad se zove kamena.
Ali ona i ovo mora znati,
ja ću je uvik škojarkom zvati.
Jer neka i ona čuje jednu želju moju,
volija bi i ja imati kamenu kućicu na škoju.
Onda bi mi sve ovčice bile na broju,
imao bih dvije kamene kućice na škoju.
Ali da me ona krivo ne shvati,
mogla se je ona i kućicom zvati.
Ali ne triba to sad razglašavat na sva zvona,
to je najbolje, jer je tako odlučila ona.
Znam za pismicu da će joj biti drago,
zato sam je i nazvao ŠKOJARSKO BLAGO.
Napisah ja ovo bez puno pompe i vike,
škojarice draga primi od srca pozdrav od bodljikavog Šmrike.
(Šmrika 11.05.2011. 16:18)
Hvala ti, dragi Šmrika, na ljubavi koja zrači iz svakog tvog stiha
... Ja tebi zauzvrat poklanjam pismu, koja će tvoje stihove dodatno začiniti, a virujen da će ti biti po guštu
...Trio Rio i Jozefina - Škoju moj
Oznake: škojarsko blago... škoju moj...
komentiraj (17) * ispiši * #
Sveti Duje naš, budi nama na pomoći !
07.05.2011./Fotoreportaže Blog.hr-a/
Pisma Splitu
ka' amfora zlatna u'ja,
u pleteru izlivena,
na rukama o' Merjana,
jidriš, veslaš i smiješ se,
na valima o' vrimena,
Splite moj...
ka' brnistra rascvitana,
nasrid kore o' kamena
u librima Marulovin
žeže, gori i vijori,
vična slava tvog imena,
Splite moj...
kako zvona svetog Duje,
cila zemlja neka čuje,
rajsku pismu puka tvog,
Splite moj...
ka' divojka sa maštilon,
na funtani o' života,
šesnoj dici točiš sriću,
da kažiju cilen svitu,
ča su oganj i lipota,
Splite moj...
kako zvona svetog Duje,
cila zemlja neka čuje,
rajsku pismu puka tvog,
Splite moj...
Sveti moj Duje, znaš ti da i ja imam jednu želju... od svog tog šušura i šarenila, oči same poletile na ove male kamene kućice... pa, ako ti nije po zapovidi, budi i tu malo na pomoći :)
Oznake: Sveti Duje naš... Splite naš...
komentiraj (25) * ispiši * #
zovem se kamena :)
03.05.2011.
Lipi moji, da ubuduće ne bi došlo do kakve zabune, primite na znanje i ravnanje, da sam promijenila svoj nadimak ... Odavno sam već razmišljala, a sada sam, eto, i učinila.
Ustvari, da budem posve precizna, nadimak sam skratila, i od sada sam samo... kamena ... adresu bloga pri tome nisam mjenjala, jer, za razliku od nadimka, za to nisam vidila posebnog razloga.
Meni se, moj novi nadimak, baš sviđa, a vama će, u svakom slučaju, olakšati posao kod komentiranja. Znate i sami, što nose sa sobom dugačka imena, i kako prolaze i u stvarnom životu - skraćujemo ih na sve moguće načine i varijante, dok ih, na kraju i ne zaboravimo. Tako sam i ja... za neke bila pod punim imenom, kamena kućica na škoju ... za neke samo kamena ... za neke opet kućica ... nekima sam bila škojarka ili škojica ... a možda ima i još koji, ali ne znam.
Moje bi solomonsko rješenje, tako nekako, razriješilo sve buduće probleme i dileme okolo kole imena ...
A ova kućica iz snova preslikana na uskršnje jaje, koja, nažalost, nije prošla strogu kontrolu FotoNatječaja , neka vam doda malo boje i veselja 
...
I to bi bilo to... za sada... od mene, kamene... ...
Hmm, da... ako ikad odlučim napisati knjigu , naslov je, barem, gotova stvar...
zovem se kamena 
komentiraj (14) * ispiši * #
