Kadija te tuži, kadija ti sudi
30.05.2011.
Ja mislim da je dosta bilo kočoperenja 
, pijančevanja 
, i pjevanja 
... lijevo, desno, nigdje moga stana, ej ulice, i ti si pijana 
..., i da bi se mogla uhvatiti i kakvog ozbiljnog posla, umjesto šta dangubim i kradem Bogu dane po internetu 
... ajde, nije baš tako, pokušavam ja nešto i raditi, a to što se na kraju ispostavi da ništa nisam napravila, doista nije moja krivica, već samo govori o visokim i nepremostivim zidovima, iza kojih se kriju nedodirljivi. Ohoho, već vidim kako bi se lako mogla izgubiti u svom filozofiranju, pa je najbolje da se odmah zaustavim, i pokušam svoje misli staviti u nekakav okvir. Sasvim konkretno, namjera mi je, ovim postom, do kraja rasvijetliti gordijski čvor zvan ostavinska rasprava, a moja mudra glava (jel' vidite kako mi malo treba 
) još lomi koplja oko samog naslova... ~ Kako je završio problem ostavinske rasprave ~ ... ~ Neka institucije rade svoj posao~ ... ~ Kako institucije ne rade svoj posao ~ ... ~ Kadija te tuži, kadija ti sudi ~ ... ~ Ne mogu kontra sebe ~... i dok ja dođem do kraja ove svoje pisanije, valjda ću se i odlučiti, ukoliko mi se do tada ne upali neka šesta lampica .
Uglavnom, kako god mi to nazvali... neradom, nemarom, propustom, greškom, aljkavošću... nesporna je činjenica, da je time nepovratno izgubljena cijela jedna godina, a da nitko ni trepnuo nije. Ne znam kako vi, ali ja mislim da to nije tek neka banalna sitnica, koju bi ja mogla i trebala tako lako zaboraviti, zanemariti i pustiti bez ijedne jedine riječi objašnjenja. Stoga sam ja, nakon one prve prosvjedne note, pokušavala, u još nekoliko navrata, razgovarati s odvjetnicom, smatrajući da, u najmanju ruku, zaslužujem objašnjenje što se tu sve dogodilo, i zašto. Iskreno, ništa posebno nisam očekivala, možda u podsvijesti barem ispriku, ipak. Ispostavilo se da sam i tu bila totalni idealista 
... ma, kakvu crnu ispriku, nisam čak dobila ni odgovore na većinu svojih pitanja.
Sve u svemu, nemam razloga sumnjati u ono što sam doznala od odvjetnice, iako znam da je to opravdavanje sebe, i dokazivanje da oni (mislim na odvjetnički ured) nisu ništa krivi...
... kao prvo, pokazala mi je papirić ručno ispisan datumima, otprilike njih 15-ak, uz obrazloženje: "da ne mislite, kako mi nismo vodili računa i stalno odlazili na sud... vidite, koliko je samo puta naša vježbenica bila tražiti vaš predmet"... i kako bi sad to meni moglo pomoći, doista nemam pojma...
... kao drugo, žali mi se, kako je njima teško raditi: "dovoljno je da vam kažem, kako se zakon četiri puta mijenjao, samo u vremenu od kada vaš predmet traje"... znam da je žalosno to naše zakonodavstvo, ali nisam valjda ja ta kome se trebaju zbog toga žaliti, a tamo gdje bi, valjda, trebali vikati, sigurno su jako tihi...
... kao treće, njoj se opet žale "ovi" na sudu, kako rade u groznim uvjetima, kako su zatrpani "predmetima", i kako ih, jednostavno, ne stignu redovito "obrađivati"... pa su, dakle, našli solomonsko rješenje - potrpali su sve te "predmete" u jednu prostoriju, i onda ih fino "obrađuju" polako, natanane, kako stignu... ili pak, prekapaju po njima u slučaju nužde, ukoliko je stranka dovoljno uporna u traženju, pa ne odustaje tako lako...vrag odni i prišu, reka' bi prijatelj geomir
E, pa sad vi vidite, kako je svima njima teško, a ja se još usuđujem nešto i žaliti, kako me samo sram nije 
.
Ali ja, uz svu moju muku, ne mogu prestati razmišljati o toj ukletoj sobi, koja krije bezbroj ljudskih sudbina na čekanju... i ne mogu prestati razmišljati o tome, kako bi netko, na nekakav način, barem trebao objasniti, i dati do znanja toj vojsci malih sudskih birokrata, kako je svaki taj predmet, prema kojem se oni tako nonšalantno ponašaju, jedna ljudska sudbina, manje ili više teška, ali zasigurno ne laka, čim je do suda došla.
A što se mene osobno tiče, rekla bih da sam umjesto dijaloga, u većoj mjeri ipak, vodila monolog 
, i nisam napravila ništa, osim što sam sama sebi olakšala dušu. A kad je sve prošlo, pitala sam se, je li sve to imalo ikakvog smisla, i je li uopće bilo vrijedno truda, kad se, na kraju, sve svelo na "mlaćenje prazne slame". Ali, unaprijed znam da sam se zaludu pitala, jer sam, jednostavno, takva-kakva jesam, ne mogu kontra sebe, i sutra bi opet jednako. A moglo je isto sve lišo završit', zapiva' bi sad naš Dino, da je živ, da me na kraju nisu bahatošću isprovocirali na još jednu prosvjednu notu... i trebam li uopće reći, kako je i ona doživila sudbinu još jednog monologa.
Ponovo se moram obratiti pismeno, a obraćam se Vama osobno, jer, koliko znam, ja sam Vaša stranka, koja je Vama dala punomoć, za Vaše usluge, iako je povod ovaj put Vaš uvaženi kolega, pomoćnik, suradnik, ili ne znam što Vam već dođe, gdin .......... Kaže on meni prošli tjedan na telefon, između ostaloga, prilično nadmeno i s visine: "Ja se ne smatram za ništa krivim, a vi, gospođo, možete povući punomoć, ako hoćete, ko vam brani." Ja i inače slabo reagiram na prvu, ali kako ovako nešto doista nisam ni u snu očekivala, potpuno me zateklo, da bi uopće mogla trenutno i smisleno reagirati.
Međutim, kasnije se pitam, pa tko je tu lud, odakle gdin-u .......... uopće pravo da mi tako nešto kaže... kao prvo, ja nisam s njim ni dogovarala zastupanje... kao drugo, ja nisam blesava, da ne bi znala kako svaku svoju punomoć, u svako vrijeme mogu i povući... a kao treće i najvažnije, po tome ispada da za svoj potpis, i za svoje novce, nemam pravo ništa reći, i nemam se pravo nikome žaliti, a meni se može raditi ili ne raditi baš sve, i još to moram bez pogovora plaćati.
Doista sam i uvrijeđena i ogorčena zbog izokrenutih lončića, jer, valjda sam ja ta, kojoj se nanosi i šteta i nepravda, valjda sam ja ta, koja sve ove godine trpi neprocjenjive posljedice i sporosti i grešaka, bilo Vaših, bilo sudskih, meni je sasvim svejedno. Prihvaćam da je ova zadnja greška, greška suda, ali mene to ne može utješiti, a isto tako, po meni, ta činjenica ne umanjuje Vašu odgovornost. Pa, barem bi Vi trebali znati kako "rade" naši sudovi, i takve stvari detektirati na vrijeme. Ja, kao laik, mislim da nema logike da ostavinska rasprava "stoji" toliko dugo u javne bilježnice, pa da je i najspornija, valjda je logično da se "sporovi" prebacuju na sud, pa neće ih valjda rješavati javnobilježnički ured... a Vama (mislim na odvjetnički ured) sve to nije bilo niti malo sumnjivo.
Iskreno, Vama osobno najviše zamjeram, što je moja tužba za "kuću" pokrenuta tako kasno, tek 2009.g., a odmah sam, i u više navrata govorila da mi je prioritet, i odmah ste mi mogli reći da trebam geometra, i sve je to, možda, moglo biti rješeno i prije smrti obaju mi rođaka. To me najviše ljuti i žalosti, jer mi je svaka godina prevažna.
Osim toga, nisam baš načisto, između mene i suda, čiji interes biste Vi branili (ovo sad mislim, vezano za naknadu štete zbog suđenja u razumnom roku, što sam Vas svojedobno pitala).
Ja mislim da sam i više nego korektno na raspolaganju skakati na svaki Vaš mig, samo da se nešto pokrene (samo kad se sjetim promptnog trčanja na sud u Dračevac, na molbu gdin-a .........., za što sam morala pitati izlaz s posla, a na kraju, nizašta... a zašto me ni'ko nikad iz Vašeg ureda, u više od godine dana, ako ste već trebali moju pomoć, nije poslao u javne bilježnice, koja mi je bila ispred nosa, i problem bi odavno bio rješen). Stoga ni'ko nema pravo mene poklapati po glavi, i meni soliti pamet. Ja cijenim struku, da me ne shvatite krivo, iznimno cijenim Vas osobno, i doista imam o Vama visoko mišljenje, ali to što ja nisam pravnica, ne znači da ne mogu razumjeti puno iz tog područja, možda i više nego mislite, a ne znači ni da me niste mogli, sve ove godine, malo bolje savjetovati i informirati, pa bi i ja znala malo bolje i promptnije zaštititi svoje interese.
Smatram da za svoje pare imam pravo izraziti svoje nezadovoljstvo, a za ovako krupne greške, kao što je ova zadnja, imam pravo pitati tko je kriv i odgovoran, i hoće li mi netko nadoknaditi štetu.
Samo, znam ja, da su vjetrenjače u pitanju, znam ja, da je i naše sudstvo, i naše odvjetništvo u rangu svetih krava, pa za njih ne postoji ni krivica, ni odgovornost, ni moralna, ni novčana... gotovo kao ni za političare.
Ako mislite da nisam, u bilo čemu od iznesenoga, u pravu, i da griješim prema Vama (mislim tu opet na odvjetnički ured), možemo to raspraviti i osobno, jer moram nekako za rođaka iznaći 2.000,00 kn, koje me zamolio da Vam hitno treba donijeti, pa ću danas popodne to i napraviti.
S poštovanjem
... idemo dalje za iste pare . ZAKLJUČAK:
~Neka institucije rade svoj posao~
... rekla bih da je ovo najprostituiranija izjava na našim prostorima zadnjih godina, koju već i vrapci na grani znaju napamet, od koje se narodu diže kosa na glavi, a koju naši "umnjaci" izvlače iz rukava, kao džokera, jer nemaju ništa pametnoga za reći... o njoj progovara i sunce na prozoru, iz kuta jedne druge, daleko teže i bolnije, ljudske sudbine, a usput sam se sjetila njenog nedavnog komentara, pa prenosim samo dio, u kojem jako dobro kaže: "Tolika sloboda koju si naši suci uzimaju, govori kako su si izborili moći koje niti jednom čovjeku ne bi smjele pripasti. Žrtava njihovog nemara, nerada i samovolje na žalost previše je."
... a mogu se "oni gore" razbacivati frazama, koliko ih je volja, ali narod i te kako dobro zna i osjeća na vlastitoj koži, da je upravo suprotno, i da
~Institucije uopće ne rade svoj posao~
... u najmanju ruku, ne za sve jednako, što dokazuje i ovaj moj primjer.
A ja kažem sebi "ne dao Bog većeg zla", i hrabro idem naprijed
komentiraj (6) * ispiši * #
: