Teška vremena, prijatelju moj, đav'o ih odnio..... a kad nisu bila, zna li i'ko?.....


Sandra Bagarić i Martina Tomčić - Belcante - Dalmatino povišću pritrujena

P.S. Novi komp... novi windowsi... problemi s blogom... savladavanje nepoznanica..., sve je to puuunooo za moju jadnu, informatički polupismenu glavu..., ali, svakim danom, u svakom pogledu, sve više napredujem..., blog je neznatno promijenio imidž, nakon slika došla je i muzika (u postu od 06.08. i desno):))))) , od životnih mudrosti nam baš i nije lakše, ali, eto, neka, neka nek se zna..., rekla bi Ljupka, sve u svemu, zadovoljna sam, yupiiii:)))))
A šta je pjesnik htio reć'?..... aahaa, malo sam zbog svega ovoga zapustila pisanje, ali, stignem ja to već....., kod aktualnih događanja i tako nema ništa nova, naša administracija to rješava puževim koracima, a bolje i puževim, nego rakovim (ili račjim?, nisam sigurna, kako hoćete).
Zdravi i veseli bili!

Oznake: Dalmacijo, poviješću premorena

Naša komunikacija još uvijek je jednosmjerna, pišem i čitam Vas ali ne mogu komentirati. I ovim putem molim Blog.hr da se smiluje i barem mi javi u čemu je kvaka? Svako dobro želim!

Nakon mnogih naslova koji su mi "padali na pamet", ovaj mi je baš "sjeo". Mislim da gotovo idealno odražava našu situaciju u ovom momentu, tj. podjelu uloga u našem "igrokazu". Jedini problemčić je što ga ipak treba donekle razjasniti. Naime, ima različitih vrsta palica, pa da ne bi netko, ne daj bože, promislio na policijsku ili bejzbol palicu, moram reći da je moja asocijacija najbliža dirigentskoj palici.
U biti se ništa posebno nije promijenilo. Ključ rješenja i dalje je samo u našim rukama, rukama suvlasnika koji se moraju dogovoriti i u konačnici to potvrditi svojim potpisima. Ipak, bitna je razlika što smo sada u osobi odvjetnice dobili arbitra, savjetnika, mentora, tutora, suca, kritičara, pomagača,..... ako nastavim s nabrajanjem još će ispast i superwoman, ha ha ha. Šalu na stranu, istina je tu negdje.

Da podsjetim, zadnja sudska rasprava, prije angažiranja odvjetnice, održana je u veljači 2001.g., a slijedeća je zakazana već za 30. ožujak iste godine, tj. za otprilike mjesec ipo dana. Naviknuti na otezanje i sporost sudstva svih ovih godina, sad smo odjednom zatečeni i pritisnuti njihovom brzinom. Trebam li uopće spominjati koliko sam, uz sve ostalo, bila u panici i zbog tako malo vremena koje sam imala na raspolaganju. Trebalo je i misliti i učiti i raditi brzo. Određene nejasnoće i dileme sam mogla raspraviti sa odvjetnicom, mogla sam tražiti savjet ili mišljenje, ali ne da mi tumači osnovne stvari. Jednostavno, kad znaš da ne znaš, onda moraš uložiti i puno svoga truda da naučiš.
Kao prvo sam proučila postojeću dokumentaciju, preuzetu od mojih. Ali, kako su ti "papiri" iz katastra i zemljišnika uglavnom bili datumski "stari", a time i potpuno nepouzdani i nemjerodavni, gotovo mi i nisu bili od posebne koristi. Trebalo je izvaditi nove posjedovne i vlasničke listove, ali prije toga izvući sve čestice navedene u dokumentaciji, i napraviti kakav takav "popis brojeva". Kažem, kakav takav, jer tu nema stopostotne točnosti ni sigurnosti, o tome sam već pisala. Uostalom, i dan-danas je to još uvijek upitno, jer do konačne uknjižbe, uvijek postoji mogućnost da netko od upisanih vlasnika za neku od čestica osporava našu uknjižbu.
Tako je odlazak u katastar i zemljišnik po "friške" papire, bio moj slijedeći korak, a ujedno sam razmotrila i odlučila kako ću se postaviti u odnosu na odvjetnicu.

Međutim, moj stav, na početku tako čvrst i logičan, da ja ne mogu i neću dijeliti napamet zemlju koju nisam vidila "uživo" na terenu, brzo je "pao u vodu". Kad sam, naime, takvo mišljenje iznijela odvjetnici u jednom od naših prvih razgovora, ona me je argumentima vrlo brzo "spustila na zemlju", pokolebala moju "čvrstinu", i na kraju navela da odustanem od tog, u suštini posve logičnog i razumnog, nauma. Rekla mi je otprilike ovako: "Nema problema što se mene tiče, nemam ja ništa protiv toga, vi nađite geometra koji će vas odvesti do svih tih parcela, pa vidite koliko će vam za to trebati i vremena i novaca." Znajući iz "papira" da se radi o različitim lokacijama, a pretpostavljajući da su neke čestice itekako daleko od mjesta, a i upitnoga puta do njih, odmah mi je bilo jasno da bi moje inzistiranje na obilasku svih terena bio i dugotrajan i skup proces, a šanse da se svi suvlasnici slože oko zajedničkog financiranja, ne da su bile minimalne, nego nikakve. A, s druge strane, da ja financiram sve i idem gledati neku zemlju koja sutra diobom i neće pripasti nama, ne pada mi na pamet, jer bi to bilo suludo. Odmah u startu sam, dakle, "prizemljena" i jačinom argumenata onemogućena u svom naumu, a ujedno sam znala da bi, praviti prijedloge i donositi odluke o diobi, samo na osnovi posjedovnih i vlasničkih listova, također bilo suludo, tako da mi ni to nije padalo na pamet.
Nije mi, međutim, promaklo da je odvjetnica "opskrbljena" sa dosta kopija katastarskih planova, naknadno će se pokazati da je tu gotovo cijela katastarska općina.

Da pojasnim za one koji ne znaju, službeni naziv je kopija katastarskog plana a to je ustvari, mojim rječnikom rečeno, karta, avionski snimak ili skica koja prikazuje čestice u omjeru 1:2880 (u našem slučaju, ne znam da li je taj omjer isti za cijelu Hrvatsku). Ona sadrži podatak katastarske općine i broj lista katastarskog plana. Naravno da cijela katastarska općina ne može stati na samo jedan list, a o veličini katastarske općine najvjerovatnije ovisi broj listova. U svakom slučaju, jedino što sam još mogla i trebala napraviti to je - doći do svih tih karata tj. kopija katastarskih planova. Najlakše je bilo tražiti ih od odvjetnice na posudbu i kopirati, što nije bilo nimalo lako, ali sam, uz dosta upornosti i uvjeravanja s moje strane, na kraju ipak uspjela. U protivnom bi ih trebala tražiti od katastra, što bi značilo dosta izgubljenog vremena, a ujedno i plaćanje upravnih pristojbi po svakom listu,što nije zanemarivo.

Time sam uglavnom odradila sve što je bilo moguće na planu "papirologije", svjesna da je to daleko lakši dio u odnosu na ono što me tek čeka - dioba. Logično je da su se već odavno "vrtili" u mojoj glavi raznorazni planovi, prijedlozi, mogućnosti, kombinacije, ideje,.....koje sam pokušavala konkretizirati i staviti na papir, uostalom, nije to problem od jučer. Šteta samo da je trebalo čekati punih 17 godina kako bi međusobni razgovori uopće i započeli.

@danza: :))))) izgleda da jedino ja ne mogu davati komentare, pa ti zahvaljujem ovako putem posta. Veliki pozdrav šaljem!

Ova čuvena Sokratova izjava, u pravom smislu riječi, odražava stanje moje svijesti i duha, nakon što sam prihvatila punomoći, i uhvatila se u koštac s tom našom i pravosudnom... trakavicom... beštijom... hobotnicom... ili kako već da nazovem tu ljigavu neman, satkanu od moći i snage... neiscrpne snage i nadnaravnih moći...
Tko je tada mogao i sanjati, da će svoje... pipke... krake... zube... kandže... ili kakvim imenom već nazvati tu priraslicu tijelu i duhu... jednako držati do današnjih dana...?... Tko je mogao znati, koliko je dug i mukotrpan put, što stoji ispred mene...?...
Znala sam, da predstoje teške i važne odluke, i da nemam još predodžbi, kako i na osnovu čega ih donijeti/donositi. Za sam početak, krucijalno mi je pitanje bilo, kako uopće "preživjeti" sve te zavađene i frustrirane suvlasnike, pa još i odvjetnicu pride. Pravo nije moja struka, mada me uvijek intrigiralo i zanimalo. A što bi bilo danas, da sam nekad davno, u izboru profesije, išla tragom jedne i jedine petice iz indeksa, one iz prava, nemam blage, ali znam da ne žalim. Dapače, nakon proživljenog i iskustveno (na)učenog, sretna sam što nisam (bila) u toj branši... Bože me sačuvaj, i suda, i sudaca, i odvjetnika, pod kapom ovakvog/ovakvih zakonodav(a)ca, gdje nepravda caruje iz dana u dan sve žešće.

O zemljišniku znam malo i ništa... iz dvije životne situacije... predaje Zahtjeva za uknjižbu kupljenog stana pred četiri godine, i jedne "zavrzlame" sa uknjižbom moje druge polovice... dakle, tek toliko da postoji, a vrijeme će i pokazati, da ni jedno ni drugo, nije ni približno slično situaciji predstojeće diobe, u kojoj sam se našla.

O proceduri, zakonima, propisima, odvjetnicima, i još koječemu bitnom za ovu moju "novu" problematiku, znam još i manje.

O svemu što me čeka na tom putu, i koliko će dug taj put biti, tabula sam rasa.

Svjesna sam, da trebam pregovarati o diobi kuće i zemlje, uz dvije značajne nepoznanice, o kojima sam već govorila. Prvo, za dosta čestica ne znam(o) precizno gdje su, i kakva je danas situacija na terenu. A drugo, zbog nesređenih državnih knjiga, ne znam(o) točno (izuzev kuće i čestica zemlje u samome mjestu) što trebamo (po)dijeliti. Upravo stoga, velike nade polažem(o) u odvjetnicu, da će to (raz)riješiti na dobrobit svih suvlasnika.

U kontekstu naše tadašnje situacije, iako je prošlo više od osam godina, padaju mi na pamet aktualni pregovori Kosor-Pahor o razgraničenju sa Slovenijom. Ima li tu neke sličnosti? Zna li naša vlast općenito (ne samo granica sa Slovenijom, a kolika nam je tek granica sa Bosnom!) šta imamo, šta je čije i u kakvom je stanju? Sumnjam, čak mislim da sam davno čula na TV-u da ne postoje potpune službene evidencije o cjelokupnoj državnoj imovini. Sudeći po mnogim aferama koje iskaču svako malo, mesićevski rečeno, "iz paštete", i prepucavanjima oko vlasništva našeg zlata i srebra, usudim se misliti da je stanje prekaotično. Dobro nam čuvaju i zlato i srebro, nema šta, pretaču iz državnog u svoje ko pravi alkemičari Uzmimo i primjer brojnih sindikata (jel' zna netko koliko ih uopće imamo?), koje mi plaćamo, (jel' vidi netko kakve koristi od njih?), koji se još uvijek "tuku" oko ogromne imovine "koju im je čača ostavio u nasljedstvo iz prošlog sistema" . Da li to uopće treba biti njihovo ili državno? Da ne govorim o Podravci, državno odvjetništvo tek sad utvrđuje čija je, a dugo se znalo svašta i prešutno puštalo iz tko zna kakvih i čijih interesa. Kažu, veći dio dionica ima Fima, a čija je Fima tek treba utvrditi ... kažu Kutlina, tvrdi čovjek, znam s kime sam razgovarao, kome kupovao i po čijem nalogu prenosio sa firme na firmu... ma kakvi, tvrdi drugi, ujedno član uprave ili nadzornog odbora (vragćeznati) u dotičnoj firmi (tko zna kojoj po redu u prijenosima dionica), Kutle nema ni jednu jedinu dionicu u Podravci, a na pitanje koga zastupa, kaže nikoga, ja sam samo član . Tko tu koga voza, nebitno, ali nas vozaju zasigurno .
Bože dragi, kud sam zašla, a stoput sam rekla da neću "politiku u svoju butigu".

Dakle, gdje sam ono stala, moje neznanje o zakonskoj regulativi, sudskoj proceduri, katastru, zemljišniku, česticama zgrada, česticama zemlje, vlasništvu, posjedništvu... i svim ostalim pojmovima, da ne kažem "čudesima", u narednom, dosta kratkom, vremenu, moram sebi približiti barem u tolikoj mjeri, da mogu komunicirati sa odvjetnicom. Jednostavno, da znam o čemu pričamo, kako bi mogla pregovarati u našem interesu. "Neprijatelj" vreba sa svih strana, jer bi svatko htio, posve legitimno, ušićariti što više, a neznanje i naivnost su otegotne okolnosti za izvlačenje debljeg kraja. Kako god, ne želim da me žednu prevedu preko vode.

Priznajem, koliko god sam željela tu diobu, nisam na početku imala neka velika očekivanja, jer nakon godina tupila i nemogućnosti postizanja dogovora, teško mi je bilo vjerovati da će sad neka tamo odvjetnica preko noći izvesti čudo i riješiti nešto što ni mi, ni sud nismo uspili riješiti godinama. Osim toga, brinuli su me i odvjetnički troškovi, hoće li nas i koliko to sve koštati. Znamo svi iz medija i raznoraznih afera kakva je slika u društvu o našim odvjetnicima koji sporove maksimalno razvlače, ali zato sve to masno naplate. Kad se sad sjetim tog vremena, znam da sam bila u velikom strahu od nepoznatog, jer sama nisam mogla predvidjeti što će se događati, a pomoći i informacija niotkuda. Odvjetnicu još nisam ni poznavala, i teško sam mogla imati povjerenja, još manje očekivati pomoć. Iskreno, doživljavala sam je za "neprijatelja", kao i ostali suvlasnici, i osjećala se sama među "vukovima".

Vrijeme će pokazati, da vrag nije tako crn, kako se, zbog straha i neznanja, na prvu činio. Iz današnje perspektive moram priznati da je odvjetnica jako dobro i brzo odradila svoju misiju , iako je sve to već davno prije morao i mogao odraditi i sudac koji je vodio naš predmet. Ja bar tako mislim, mada znam da bi sud izvukao "iz rukava" hiljadu i jedan argument, da opovrgne mene, a opravda sebe.

Kod prvog susreta i upoznavanja, moram priznati da je odvjetnica na mene ostavila dobar utisak. Onako intuitivno, "na prvu". Znate ono kad upoznamo neku novu osobu, koju prvi put u životu vidimo, ama baš ništa o njoj ne znamo, ali nam ostavi dojam, bilo pozitivan, bilo negativan. Taj prvi dojam me uglavnom nije prevario, jer se odvjetnica pokazala energičnom, kada je trebalo znala je biti i oštra i britka, ali dorasla zadatku i sposobna izaći na kraj sa svim suvlasnicima i njihovim "mušicama".
Što se "mojih" tiče, nitko nije ništa posebno od mene ni tražio ni očekivao, a kamo li vršio pritisak, ili uvjetovao željama... dapače, njihova je deviza bila "šta napraviš da napraviš, dobro si napravila", što bi se moglo protumačiti i onom "brigo moja, pređi na drugoga". Tako sam nekako "zaplovila" u nepoznato... puna elana i želje, sve ostalo stavila u drugi plan, i uhvatila se "učenja" u skladu sa drugom poznatom Sokratovom izjavom: "Svjesnost neznanja je prvi stepen u sticanju znanja."

P.S. U međuvremenu sam prešla s magarca na konja, dobila svoj komp., ali imam problem s "izgubljenom lozinkom" pa ne mogu davati, a mislim ni primati komentare, stoga molim drage blogeraše da mi netko pokuša ostaviti komentar, ako ih ne bude znat ću da sam još "na čekanju" kod Blog.hr-a, a prošlo je već šest dana od prijave problema. Strpljen, spašen!!! Hvala i pozdrav