Ova čuvena Sokratova izjava, u pravom smislu riječi, odražava stanje moje svijesti i duha, nakon što sam prihvatila punomoći, i uhvatila se u koštac s tom našom i pravosudnom... trakavicom... beštijom... hobotnicom... ili kako već da nazovem tu ljigavu neman, satkanu od moći i snage... neiscrpne snage i nadnaravnih moći...
Tko je tada mogao i sanjati, da će svoje... pipke... krake... zube... kandže... ili kakvim imenom već nazvati tu priraslicu tijelu i duhu... jednako držati do današnjih dana...?... Tko je mogao znati, koliko je dug i mukotrpan put, što stoji ispred mene...?...
Znala sam, da predstoje teške i važne odluke, i da nemam još predodžbi, kako i na osnovu čega ih donijeti/donositi. Za sam početak, krucijalno mi je pitanje bilo, kako uopće "preživjeti" sve te zavađene i frustrirane suvlasnike, pa još i odvjetnicu pride. Pravo nije moja struka, mada me uvijek intrigiralo i zanimalo. A što bi bilo danas, da sam nekad davno, u izboru profesije, išla tragom jedne i jedine petice iz indeksa, one iz prava, nemam blage, ali znam da ne žalim. Dapače, nakon proživljenog i iskustveno (na)učenog, sretna sam što nisam (bila) u toj branši... Bože me sačuvaj, i suda, i sudaca, i odvjetnika, pod kapom ovakvog/ovakvih zakonodav(a)ca, gdje nepravda caruje iz dana u dan sve žešće.

O zemljišniku znam malo i ništa... iz dvije životne situacije... predaje Zahtjeva za uknjižbu kupljenog stana pred četiri godine, i jedne "zavrzlame" sa uknjižbom moje druge polovice... dakle, tek toliko da postoji, a vrijeme će i pokazati, da ni jedno ni drugo, nije ni približno slično situaciji predstojeće diobe, u kojoj sam se našla.

O proceduri, zakonima, propisima, odvjetnicima, i još koječemu bitnom za ovu moju "novu" problematiku, znam još i manje.

O svemu što me čeka na tom putu, i koliko će dug taj put biti, tabula sam rasa.

Svjesna sam, da trebam pregovarati o diobi kuće i zemlje, uz dvije značajne nepoznanice, o kojima sam već govorila. Prvo, za dosta čestica ne znam(o) precizno gdje su, i kakva je danas situacija na terenu. A drugo, zbog nesređenih državnih knjiga, ne znam(o) točno (izuzev kuće i čestica zemlje u samome mjestu) što trebamo (po)dijeliti. Upravo stoga, velike nade polažem(o) u odvjetnicu, da će to (raz)riješiti na dobrobit svih suvlasnika.

U kontekstu naše tadašnje situacije, iako je prošlo više od osam godina, padaju mi na pamet aktualni pregovori Kosor-Pahor o razgraničenju sa Slovenijom. Ima li tu neke sličnosti? Zna li naša vlast općenito (ne samo granica sa Slovenijom, a kolika nam je tek granica sa Bosnom!) šta imamo, šta je čije i u kakvom je stanju? Sumnjam, čak mislim da sam davno čula na TV-u da ne postoje potpune službene evidencije o cjelokupnoj državnoj imovini. Sudeći po mnogim aferama koje iskaču svako malo, mesićevski rečeno, "iz paštete", i prepucavanjima oko vlasništva našeg zlata i srebra, usudim se misliti da je stanje prekaotično. Dobro nam čuvaju i zlato i srebro, nema šta, pretaču iz državnog u svoje ko pravi alkemičari Uzmimo i primjer brojnih sindikata (jel' zna netko koliko ih uopće imamo?), koje mi plaćamo, (jel' vidi netko kakve koristi od njih?), koji se još uvijek "tuku" oko ogromne imovine "koju im je čača ostavio u nasljedstvo iz prošlog sistema" . Da li to uopće treba biti njihovo ili državno? Da ne govorim o Podravci, državno odvjetništvo tek sad utvrđuje čija je, a dugo se znalo svašta i prešutno puštalo iz tko zna kakvih i čijih interesa. Kažu, veći dio dionica ima Fima, a čija je Fima tek treba utvrditi ... kažu Kutlina, tvrdi čovjek, znam s kime sam razgovarao, kome kupovao i po čijem nalogu prenosio sa firme na firmu... ma kakvi, tvrdi drugi, ujedno član uprave ili nadzornog odbora (vragćeznati) u dotičnoj firmi (tko zna kojoj po redu u prijenosima dionica), Kutle nema ni jednu jedinu dionicu u Podravci, a na pitanje koga zastupa, kaže nikoga, ja sam samo član . Tko tu koga voza, nebitno, ali nas vozaju zasigurno .
Bože dragi, kud sam zašla, a stoput sam rekla da neću "politiku u svoju butigu".

Dakle, gdje sam ono stala, moje neznanje o zakonskoj regulativi, sudskoj proceduri, katastru, zemljišniku, česticama zgrada, česticama zemlje, vlasništvu, posjedništvu... i svim ostalim pojmovima, da ne kažem "čudesima", u narednom, dosta kratkom, vremenu, moram sebi približiti barem u tolikoj mjeri, da mogu komunicirati sa odvjetnicom. Jednostavno, da znam o čemu pričamo, kako bi mogla pregovarati u našem interesu. "Neprijatelj" vreba sa svih strana, jer bi svatko htio, posve legitimno, ušićariti što više, a neznanje i naivnost su otegotne okolnosti za izvlačenje debljeg kraja. Kako god, ne želim da me žednu prevedu preko vode.

Priznajem, koliko god sam željela tu diobu, nisam na početku imala neka velika očekivanja, jer nakon godina tupila i nemogućnosti postizanja dogovora, teško mi je bilo vjerovati da će sad neka tamo odvjetnica preko noći izvesti čudo i riješiti nešto što ni mi, ni sud nismo uspili riješiti godinama. Osim toga, brinuli su me i odvjetnički troškovi, hoće li nas i koliko to sve koštati. Znamo svi iz medija i raznoraznih afera kakva je slika u društvu o našim odvjetnicima koji sporove maksimalno razvlače, ali zato sve to masno naplate. Kad se sad sjetim tog vremena, znam da sam bila u velikom strahu od nepoznatog, jer sama nisam mogla predvidjeti što će se događati, a pomoći i informacija niotkuda. Odvjetnicu još nisam ni poznavala, i teško sam mogla imati povjerenja, još manje očekivati pomoć. Iskreno, doživljavala sam je za "neprijatelja", kao i ostali suvlasnici, i osjećala se sama među "vukovima".

Vrijeme će pokazati, da vrag nije tako crn, kako se, zbog straha i neznanja, na prvu činio. Iz današnje perspektive moram priznati da je odvjetnica jako dobro i brzo odradila svoju misiju , iako je sve to već davno prije morao i mogao odraditi i sudac koji je vodio naš predmet. Ja bar tako mislim, mada znam da bi sud izvukao "iz rukava" hiljadu i jedan argument, da opovrgne mene, a opravda sebe.

Kod prvog susreta i upoznavanja, moram priznati da je odvjetnica na mene ostavila dobar utisak. Onako intuitivno, "na prvu". Znate ono kad upoznamo neku novu osobu, koju prvi put u životu vidimo, ama baš ništa o njoj ne znamo, ali nam ostavi dojam, bilo pozitivan, bilo negativan. Taj prvi dojam me uglavnom nije prevario, jer se odvjetnica pokazala energičnom, kada je trebalo znala je biti i oštra i britka, ali dorasla zadatku i sposobna izaći na kraj sa svim suvlasnicima i njihovim "mušicama".
Što se "mojih" tiče, nitko nije ništa posebno od mene ni tražio ni očekivao, a kamo li vršio pritisak, ili uvjetovao željama... dapače, njihova je deviza bila "šta napraviš da napraviš, dobro si napravila", što bi se moglo protumačiti i onom "brigo moja, pređi na drugoga". Tako sam nekako "zaplovila" u nepoznato... puna elana i želje, sve ostalo stavila u drugi plan, i uhvatila se "učenja" u skladu sa drugom poznatom Sokratovom izjavom: "Svjesnost neznanja je prvi stepen u sticanju znanja."

P.S. U međuvremenu sam prešla s magarca na konja, dobila svoj komp., ali imam problem s "izgubljenom lozinkom" pa ne mogu davati, a mislim ni primati komentare, stoga molim drage blogeraše da mi netko pokuša ostaviti komentar, ako ih ne bude znat ću da sam još "na čekanju" kod Blog.hr-a, a prošlo je već šest dana od prijave problema. Strpljen, spašen!!! Hvala i pozdrav