ponedjeljak, 18.12.2006.
Slika sve govorisrijeda, 15.11.2006.
Do sada sam se na blogu dotakla svoja dva, ajmo reći hobija (knjige, sobno cvijeće), ali treći, koji jedini smatram pravim hobijem, nisam ni spomenula, pa ću danas o njemu (tom hobiju).Gobleni! Vezem goblene već 8-9 godina. Nekako ne volim to previše isticati. Daleko od toga da ne pričam o tome, ali rijetko imam prilike s kime pričati o tome. Kada spomenem vezenje goblena kao svoj hobi ljudi ostanu blago šokirani, jer kažu, taj hobi ne ide uz moj temperament, previše je pasivan i babast. A i nikoga to ne zanima, gobleni su bili in prije nekih 30-40 godina, danas je to nešto demode čime se bave bakice. A kako je sve počelo: prije nekih 20 godina za vrijeme ljetnog raspusta među nama klinkama iz ulice tada je bilo fora vesti goblen. Sjećam se da smo sve, nas 5-6, sjedile na stepenicama u dvorištu jedne prijateljice i cijelo ljeto vezele goblene. To su bili oni mali dječji gobleni sa slikom mace, psića i sl. Ja sam svoj zgotovila do kraja, ali mi se negdje pri kraju zapetljao konac i dok sam ga otpetljavala, škaricama sam precvikala mrežu i sav moj trud je propao. Nije bio za uramiti jer je maca imala rupu na sred glave. Ozbiljna ljubav prema goblenima se rodila puno kasnije jedne nedjelje. Samo od jednom sam osjetila snažnu želju za vezenjem goblena. Kako je bila nedjelja nisam nikako mogla doći do goblena, i jedva sem dočekala ponedjeljak u jutro da odem kupit goblen. Za početak sam kupila manji da vidim koliko će mene ta želja držati. Uf, al me držala, završila sam ga za čas i onda sam kupila prvi veliki, „ozbiljni“ goblen, i tako se to nastavilo. I danas znam osjetiti onu početničku strast (ovo smješno zvuči). Nekad jedva čekam da mi završi radno vrijeme da idem doma vesti, ili kada u izlogu trgovine vidim goblen. Nije mi to opsesija, samo hobi u kojem uživam i radim kada mi se radi. Obično zimi radim kao luda, dok ljeti ga ni ne pipnem. U prosjeku napravim jedan godišnje. Sve koje završim vješam po zidovima stana. Stilski mi se ne uklapa uz namještaj, ali kada sam se već trudila stajat će mi na zidu. Mama, svekrva... su htjele da i njima napravim, nije da ne želim, ali ne mogu se odvojiti od njih, sentimentalno se vežem uz svoj trud. Radim Unitasove goblene. To su oni koji imaju otisnutu sliku i nisu toliko na cijeni kao Wiehlerovi. Rade se s 6 ili 4 niti konca. Više volim ove s 4 niti jer ispadne jasnija slika. Na početku posta je slika goblena koji sam zadnji napravila, zove se „Amarilisi“. Wiehlerovi se rade na mreži bez crteža ( čistoj mreži) i s šemom crteža. Treba brojati kockice za svako povlačenje konca, a radi se s dvije niti konca. Što je manje niti to je slika preciznija (kao pixeli na fotografiji), i više posla zahtjeva. Jako je komplicirano i za jedan goblen treba po nekoliko godina, ovisi o intenzitetu rada. Do sada nisam imala iskustava s Wiehlerovima, ali bi svakako htjela probati, nešto manje za početak, ali nigdje nisam kod nas našla takvih goblena. Nabavljaju ih iz Njemačke, a ja nažalost nemam nikoga u Njemačkoj, ali svakako ću jednog dana probati. |
petak, 27.10.2006.
Jedna odlična provala iz stvarnog života:Šefica lokalne firme nakon što su dobili Microsoft Word na hrvatskom (bijesno): ZAŠTO JE TO TAKO????!!!! Djelatnica: Pa mora biti tako. Šefica: ŠTO JE TO???!!!! KO' KAŽE DA TO MORA BITI TAKO???!!!! Djelatnica: Bill Gates. Šefica: DAJ MI NJEGOV BROJ!!! |
četvrtak, 26.10.2006.
Kako je moja sestra naučila štedjeti
Jesam spomenula da mi je sestra dobila posao u struci?Plaća solidna, jest da je kod privatnika, ali kaže da je šefica ok, skraćeno radno vrijeme (u toj struci to je normalno), uglavnom, zadovoljna je. Poznavajući svoju sestru, nisam očekivala da će ikoga počastiti kada dobije prvu plaću, ali mislila dam da će sebi dati malo oduška. Svaka mlada djevojka zna potrošiti na sebe, pogotovo kada nemaš svoje novce, a svašta ti treba. Mojoj sestri štednja nije nikad bila jača strana. Ta nije mogla uštedjeti ni za gaće. No, evo sjela je prva prava plaća. Nismo se vidjela 2 tjedna, i zanimalo me jeli si šta kupila. Nekakav prsluk. Zapravo, sviđao joj se jedan drugi, ali taj je bio 300kn. Ma, nemoj! Kako sada novac ima veću vrijednost. Prije nije bilo neobično da kada joj mama kupi majicu za 300kn ona nju ubaci u Domestos ili izreže (a mama dobije omanji živčani slom), a sada ne bi kunu za kunu mijenjala. Došla sestra poslije kod mene i žica me nekakav parfem. Reko' nemam, pa kupi si, imaš sad svoje novce. A ne! Čeka SNIŽENJE u Refanu. Nisam mogla vjerovati! Jel nije Refan sam za sebe dovoljno jeftin, već se i sniženje čeka. A dok ju je mama financirala imala je kozmetike za koju ja nisam znala ni čemu služi. Samo malo, nisam ja za nekakvu rastrošnost i život iznad svoga standarda, al počinje me podsjećati na pokojnu babu koja je „sjedila“ na novcima, a hodala okolo u dronjcima (doslovno) i svađala se s mojim starim jer joj je „ukrao“ malo ogledalo. Nadam se da će se kasnije malo opustiti. Ako ne, barem će postati odgovornija. |
utorak, 12.09.2006.
Velik i točka!
U nedjelju mi je otišla seka. Cijelo ljeto je bila na moru, nisam ju pravo ni vidjela i već je opet otišla. Ovaj put u Zagreb. Našla posao u struci. Našla stan. Od ponedjeljka (jučer) prvi radni dan, i trebalo ju preseliti. Nisam baš luda za vožnjom po Zagrebu, ali tata se ne snalazi uopće, moj Lube radio, pa je mene zapala ta „čast“. Večer prije smo se čule da dođe kod mene, nije mogla. Kaže, mora se spakovati, spominje nekakve kutije. Nisam to odmah registrirala već mi poslije palo na pamet, kakve fuckin' kutije???!!! Došla ja u jutro po nju, a ono u hodniku stvari za seobu manjeg naroda: -dvije kutije (one iz trgovine s kojekakvim drangulijama), -dvije velike putne torbe, -pokretni frižider, -četiri velike vreće pune špeceraja, -dva ruksaka -posteljina, poplun, deke, jastuk… -cd player, neseser… Čega tu sve nije bilo…kila kruha, paket wc papira. Da, toga nema u Zg. Zimske čizme!! Poslije sam saznala da je u njenoj sobi bio još i kofer koji je toliko ogroman da ga više ni ne koristimo, kavez s krčkom, zimski kaputi, a i tv i DVD su bili sa strane ako slučajno ostane mjesta. E, sad, previdjela je jednu malu sitnicu; JA VOZIM LUPA!!! Slika priložena. |
petak, 08.09.2006.
Žene...!
Ne znam kako vama, ali on je prva hrvatska javna ličnost za koju mogu reći da mi je mraaak zgodan. Kući bi ga vodila (svojoj)! Više ne preskačem sport u "Jutarnjem". Svoje oduševljene dotičnim djelim samo na blogu da mi se Lube ne osjeća ugroženim. |
srijeda, 06.09.2006.
Danas sam ljubomorna zato...
-što mojoj sestri ide sve od ruke obrnuto proporcionalno njenoj odgovornosti (dok ja moram pišat krv za svaki pomak u svom životu) -što Lube ide na seminar avionom (a ja se nikad nisam vozila u avionu) -što su svi na poslu dobili LCD monitore osim nas par isprdaka -što sam jutros izgubila u jambu od nekog luzera |
petak, 01.09.2006.
Gladni muškarac = najgori muškarac
Lube je na dijeti ( jel se dijeta piše s i ili bez i, nemam gen za razlikovanje). A Lube je na dijeti jer se udebljao ko prase. Nekad je imao lijep torzo i furao uske majice, a danas od lijepg torza ispod majice izvire samo „košarkaška lopta“. Ove zime je bio jako osjetljiv na svoju „košarkašku loptu“, nije mi dao da ju diram, a i na humor oko te svoje „lopte“ je bio osjetljiv.Od sredine ljeta je na dijeti. Koje sam muke imala dok mu nisam objasnila što „smije“, a što „ ne smije“ jesti. Po njegovoj teoriji : Coca-cola ne deblja – jer je tekuća! Sendvič bez dvije šnite kruha – nije sendvič! Krumpir (i meso) bez kruha – ubija okus! U krevet bez večere – do jutra prije umrijet nego zaspati! Alkohol (čitaj pivo) deblja – ženska fora!... Mi žene to znamo, što deblja, što ne. Mi smo skoro rođene s tim znanjem, jer smo većinu života „na dijeti“. Zato bi je baš gušt gledati ga kako pati. A ustvari, drago mi je što drži do sebe. Ne želim spavati s debelim prdonjom koji si pi*pek vidi jedino u ogledalu. Nastojim mu pomoći, savjetima i kuhanjem. On onda kaže da ga teroriziram. Kad ne pomažem, onda ga sabotiram. Naporan je. I živčan. Od gladi!  Samo reži na mene.Počeo se i bavit sportom. Trči. Ruta od 4km. Prvo je javkao, bolovao, patio se, ali ustrajao. Stalno je kuk'o kako ne može 2km u komadu. Onda sam ja neki dan kupila zepter suđe. To popodne kada sam mu donijela račun, od muke je otrčao sve u komadu. Eto, kako ja njemu dam dobar poticaj. Rezultate vidim na njemu, smršavio je, trbuh splašnjava i smijem ga malo dragati po trbuhu, ali samo malo. I baš me zanima koliko je smršavio, ali magare tvrdoglavo neće stati na vagu, neće, pa neće.  , a mene baš zanima. Sigurno se važe kad je sam, neće pred mnom. Cilj mu je 78 kg, odnosno, od prve rupe na remenu. |
utorak, 22.08.2006.
|
Vratila sam se prije 10-ak dana s mora (imam osjećaj kao da je bilo prije mjesec dana) i ove me godine vrijeme zeznulo na moru. Dobro, ne tako strašno kao prošle godine, ali dovoljno da dođem 4 dana ranije kući. A ja jako volim more, i sunce, i godišnji i ništa ne radit. Ali sam zato u tih 10-11 dana naučila puno o životu, toliko puno da bih svim škrtim hvatima pomogla da svake godine idu na more. Naime; bila sam na moru s najškrćom osobom ovih područja, a možda i šire: mojim bratićem! Jel vjerujete da taj u 11 dana nije potrošio ni kune (barem mi ne vidjesmo) ?! Uvalio za prijevoz. Ajd dobro, idemo ja i Lube, ima mjesta, povest ćemo ga. Ali morali smo ići u selo 10km izvan puta po njega. Putem sam ga nahranila i dvaput napojila. Nije se ponudio uhvatiti za novčanik ni jednom. Na moru je imao tri kuhana obroka dnevno (moja mama kuha) i pio pola gajbe pive dnevno, ali ako nema toga i sve ostalo dolazi u obzir. Nije se ponudio ni kupit kilu kruha u trgovini. Ide s menom u trgovinu, pa me žica sladoled, hladni čaj…, jadno! Ja i Lube smo na 2-3 dana skoknuli kod kumova, za to vrijeme se bratić uvalio mojim roditeljima i išao van na večeru s njima. Sponzorirali moji starci. Odlučili smo ranije ići kući jer su najavili za vikend neko fuljavo vrijeme, pa smo javili bratiću da sutra idemo kući, a on je tada bio kod prijatelja u susjednom selu, pa nas je lijepo zamoli da ga spakujemo i u jutro dođemo po njega. E, tu sam popizdila!!! Dobije puni pansion, navažamo ga okolo ko majmuni (valja nije primjetio da na mome autu NEMA znaka TAXI!!!), još da ga i pakujem!!! Svima nam je zadnje veče digao živac, al ipak smo prešutili. Zaključili smo da nema smisla se svađati zadnje veče, i otišli po gospodina da se sam spakuje. Skužio je da je atmosfera napeta zbog njegovog izvoljevanja, i zbunjeno pita: „a u čemu je problem“? Prijatelj mu ostaje još par dana i vraća se autobusom, on je htio još ostati, ali ipak će ići s nama (da, autobus treba platiti, a i ne daju ti jesti ni piti, niti te do vrata dovezu). U povratku smo ponovili sve što i na dolasku. Opet nisam ni lipe njegove vidjela. Da razjasnimo, nisam ja očekivala da on meni išta plaća, već da se radi reda ponudio samo, ništa! Al neka, nasjela sam jednom, drugi puta teško. A mogli bi pomoći u realizaciji socijalnog programa, i svi povesti sa sobom jednog škrtog Hrvata, jer kako bi oni inače vidjeli mora! |
petak, 28.07.2006.
Knjige
Ljeto je, pa ljudi čitaju više nego ostatak godine. Treba, jelte, ubit vrijeme na plaži. I sama sam takva. Mislim da bih podivljala da nemam knjigu na plaži. Poseban mi je gušt čitati na plaži. Ali nisam sezonski čitač. Čitam cijele godine. Obožavam knjige. Ali nemam jedan žanr koji volim. Šaram po žanrovima po razdobljima. Trenutno sam u razdoblju američkog juga. Radnja se odvija na američkom jug. Teta koja radi u knjižnici ih zove „knjige o ničemu“ Preporučam: „Boja purpura", Alice Walker“ i „Pohane zelene rajčice“, Fannie Flagg Po obadvije knjige je snimljen filma, ali knjige su puno bolje. Ako sam pročitala knjigu, ne želim gledati film, uvijek se razočaram filmom. U srednjoj školi sam imala fazu povijesnih. To već godinama ne čitam, ali Preporučam: Sve od Zagorke Tomovi „Katarina“, „Marijana“ Zadnje vrijeme mi je omiljen žanr koji ja zovem „temeljen na činjenicama“. To su knjige koje su pisane godinama i za koje se autor naistraživao. Npr. planetarno popularni „Da Vinciev kod“, Dan Browna, „Povjesničarka“, Elizabetha Kostova, ali Preporučam: „Anđeli i demoni“, Dan Brown Meni osobno bolja od „Da Vincievog koda“, ima „fantastičnih“ ubojstava. Svega sam par čitala triler knjiga. Obožavam takve filmove (zapravo, samo takve i gledam). Posebna poslastica su mi serijski ubojice. Ali jednostavno ne znam zašto ne čitam takve knjige. Preporuka: „Sakupljač kostiju“, Jeffery Deaver I po toj knjizi je snimljen film, knjiga puno bolja. Imate svoju omiljenu knjigu? Meni je to od Frank McCourt. Toliko mi se svidjela da sam ju kupila. Autobiografska knjiga pisana očima djeteta o jednoj irskoj obitelji. Za plakati i smijati se istovremeno. Volim knjige koje me šokiraju. Ako niste, svakako pročitajte, nećete požaliti. I NE gledajte film. Znam se ja nekad zaletiti i u chik-lit. Hrpu sam ih pročitala, pa su me se već ogadile. Skužiš da su sve na isti kalup. Preporučam: „Vrag nosi Pradu“, Lauren Weisberger (snima se film) i „Amandino vjenčanje“, Jenny Colgan A sada što ne čitam: Paula Coelha. Ne znam zašto. Imam neku averziju prema njemu. I bojim se da mi se neće svidjeti. Ne volim SF. Prezirem sladunjave ljubiće, rig, rig. Odlazim na more slijedeći tjedan, i vučem torbu knjiga sa sobom. Ne znam još koje. Dajte preporuke. I pročitajte nešto dobro ovo ljeto! |
ponedjeljak, 10.07.2006.
Ako ćemo dijeliti ljude na one koji imaju sklonost umjetnosti ili sportu, ja sam uvijek bila sportski tip.Nema sporta kojim se nisam bavila (lažem, ima), ali nakon početnog oduševljenja brzo mene prođe volja. Zainteresira me nešto na par mjeseci i onda, doviđenja đaci! Nakon što, naravno, pokupujem svu opremu koja mi treba. Najviše što me do sada držalo je tea-kwon-do. To sam trenirala par godina, i jako mi je dobro išlo, ali morala sam odustati. Bila sam rastrgana na previše strana i morala sam birati između. Posla-izlazaka-faxa-sporta. Žrtvovala sam sport. Kasno mi je danas za nekakve profesionalne vode, a niti me je to kada zanimalo, ali baviti se sportom rekreativno uvijek je dobrodošlo. Unazad dvije godine nisam guzicom mrdnula. Zadnje me je prije 3 god. Uhvatio biciklizam. Kupila ja i novo biciklo i s prvom kišom odustala. Poslije nisam ni sijela na njega. Ovo sada pišem, jer me ponovno uhvatilo „sportsko nadahnuće“. Ovaj put su u pitanju role. Nemam pojma zašto ja nisam prije rolala?! Sjećam se da sam kao klinka imala koturaljke, se sjećate toga?! ( Pogledaj sliku) Role vulgaris. Nije mi to tada išlo bog zna kako, stalno mi je noga ispadala iz onih remenčića, a one s cipelom su imali samo oni kojima su starci u Njemačkoj. Pošto to koturaljkanje nije bilo ni najmanje jednostavno, ja i prijateljica smo se dosjetile bolje namjene tih koturaljki. Kolica za lutku. Staviš lutku u sjedeći položaj na koturaljku, zavežeš za koturaljku da ne ispadne, privežeš špagu na koturaljku i furaš ulicom. I, što je najbolje, odmah imaš dvoja kolica. Jučer sam prvi put stala na role. E, što je to dobro!!! Ispočetka sam bila malo nesigurna, ali kasnije mi je sasvim solidno išlo. U sat i kusur što sam se vozila nisam ni jednom pala. Al me jutros bole prepone. Ne mogu nogu preko noge prebaciti, a hodam ko' da sam bure jahala. Išla sam jutros pod gablecom pogledati role. Kupujem ih popodne (mada znam da će „plesati“ samo jedno ljeto)!!! |
četvrtak, 06.07.2006.
Stari godišnji je ispucan
|
Vratija se Šime s mora. I „Šimi“ je već pun nos svega, rado bi vratija opet. Prvi dan na poslu i ozbiljno razmišljam da budem domaćica. Prvo da podnesem izvještaj kako je bilo u svatovima: Odvratno je ići u svatove dok je vani +35C još kad uz to imaš dužnost pa ne možeš zgibati. Fala Bogu pa je prošlo! Mislila sam da ću umrijeti od vrućine. I, da, morala sam ići na frizuru da mi dignu ovu moju grivu, jer bi mi bilo još gore. Ženska mi je tri puta radila frizuru. Na kraju sam izgledala ko Jovanka Broz,  al nisam imala srca više žensku maltretirati.Samo sam čekala da ti svatovi završe i da idem na more. Bilo je kratko ali prekrasno. Poslužilo me i vrijeme i priroda. Zašto priroda?! Sjećate se kako sam kukala da u svom novom lijepom bikiniju imam male sise? Sise su mi prije menge natekle ko nikad, pa sam baš bila zadovoljna svojim izgledom u cijelosti.  Ali nije me imao tko gledati (muža ne brojim), jer na našoj maloj plaži su samo babe i djeca.Baš sam se lijepo odmorila i malo udebljala. Sve novce koje smo ponijeli smo zajeli  . Samo smo po večericama hodali.Kolegica mi otišla na godišnji odmah poslije mene. Sada nemam s kime igrat jamb. Cijeli mjesec imam samo „ugodno“ društvo moje šefice. A onda idem opet malo močit guzu. |
srijeda, 21.06.2006.
Još danas radim, pa gibam na godišnji.  Nisam bila od 8. mj., pa ne mogu dočekati. Otići ću na more tjedan dana. Trebala sam otići još prošli tjedan, pa da ove vrućine provedem na plaži, ali imamo neke svatove sad u subotu, gdje smo kumovi, pa nikako to ne mogu izbjeći. Već mi četiri godine uzastopce sjebu godišnji kojekakvi svatovi. Tako i ove: našli praviti svatove u sred mog godišnjeg. Mrzim svatove po vrućini!  Svake godine idem na more u 6. mjesecu ( i 8.), valjda će se nastaviti ovo lijepo vrijeme.  Sjećate se onih vrućina prošlog ljeta krajem 7. mjeseca? Ja sam tad skapavala na poslu, a kad sam se dovukla na more, svaki dan je pirila bura. Smrzla sam se ko' govno početkom 8. mjeseca na moru. Plaže nisam vidjela. Ujutro idem po kruh i mlijeko, pa kupujem čarape da preživim dan. Kupila sam si i lijepi novi kupaći, koji nisam ni obukla. E, o tome bi ja pisala… kupaćem!Jedino što ne volim kupovati, to su tekući puder i kupaći. Zašto? Zato što imam male sise! Lijepo su one oblikovane i dobro stoje, al su male. Tako da nađem kupaći (čitaj: gornji dio) koji mi se sviđa, koji je kol'ko-tol'ko kvalitetan i da nisam u njemu ravna ko fosna, trebam provesti cijeli dan po kabinama. Problem rješava push-up, ali svake godine jezičinu odvalim na trokutiće (bikini). Ti su mi najljepši. Probam ja njega uredno iz godine u godinu, i dođe mi da se rasplačem u kabini kako to meni jadno stoji. Prošle godine sam pukla i kupila jedan (onaj koji nisam stigla ni obući zbog bure). Probala sam ga nedavno da vidim jesu mi sise što narasle od prošlog ljeta. Jesu vraga! Izgledam ko' dečkić, ravna ko' daska.Zapravo, imama u njemu manje sise, nego da se skinem potpuno gola. Nekidan sam probala onaj s podstavljenim trokutićima. Taj mi bolje stoji. Nisam ga kupila samo zato što je bio rozen. Riga mi se od rozene boje. I dalje se suzdržavam da ne kupim novi. Odlučila sam s natjerati da ću nositi ovo ljeto taj ravna-sam-ko-fosna i priznam svijetu da nemam sise. |
utorak, 20.06.2006.
Žensko i nogomet ilitiga Rastajem se dok ne završi SP
Ja sam žensko. Tipično žensko, koje zanima kozmetika, krpice, cipele….Zadnja stvar na svijetu koja me NE zanima je nogomet. Znam da tu 22 šupljoglavca trče za jednom loptom (šta svakome ne daju jednu, pa da svatko trči za svojom) i oko toga se vrti trenutno cijeli svijet. Ja ne znam što je to korner, zaleđe, pfsajd, jedanaesterac…Pokušali su mi objasniti, ali moja spoznaja ne doseže dotle. Iskreno, puca mi ona stvar za SP, samo čekam da to završi, pa da možemo nastaviti normalno živjeti. Nemojte mi sad pričati ako se kroz sport promiče Hrvatska  u svijetu bla, bla, znam ja sve to, al neću ja dobit veću plaću zato što je Kovač dao gol.A problem je u tome što sam udana za nogometnog freaka. Taj prati i domaću seosku ligu. Za SP živi! Nije uzeo godišnji dok traje taj cirkus, al ne miče se ispred TV-a. Tu jede, spava, radi. Ko' tuljan je stalno na dvosjedu, već se udubio od njegovog tijela. Ne daj Bože propustiti koju utakmicu, nema veze što nema pojma ni gdje se nalazi država čija repka igra. Hvala Bogu imamo dva TV-a! Ovaj vikend smo imali prvi ovosvjetskoprvenstveni fajt. Kumče mi imalo rođendan. Trebali smo doći na ručak koji ja njemu najavljujem već 2 tjedna. U jutro mi je rekao da on u svom rasporedu ima samo jedan sat vremena da odvoji za taj rođendan, mora ići kod tam' nekog frenda 30 km daleko gledat utakmicu. Tu smo se posvađali. Jebala ga utakmica. Ne možeš ljudima doć, najest se i otić. Uostalom imaju TV. Na kraju sam mu zabranila da ide s mnom. Ja sam otišla sam, a on je ostao doma sam i bez ručka (nek mu Cico Kranjčar kuha). Dok sam se ja vratila već je otišao na peder party. Vratio se u neko gluvo doba. A seks?! Šta je to seks??? Nema on vremena za seks. Il je utakmica, il komentiranje utakmice il emisija o nogometu, uvijek nešto. A baš mi gušt se 'nako umiljato prišuljati i zahtjevati seks u sred utakmice.  Obeća mi nekad u poluvremenu. A koji je to seks…?! Ko' zec...je'n, dva, tri… gotovo, i u trku navlači gaće da stigne na 2. poluvrijeme.Iskreno, nije da meni nije drago kad naša repka pobjedi (kol'ko sam upućena, nije već dugo?), al mi ni iz džepa ni u džep, pa se stoga ne isplati živcirat.  |
ponedjeljak, 12.06.2006.
10. godišnjica mature
U petak sam imala 10 godišnjicu mature. Radovala sam se tome tjednima. Na kraju sam se od silnog iščekivanja razboljela. U petak u jutro sam se probudila s takvom grloboljom da sam jedva pričala,  a trebala sam do navečer biti zdrava. Nakon što sam pojela dvije kutije tableta za grlo i ništa nisu pomogle, babe na poslu su mi počele davati savjete iz narodne medicine, pa sam tako: grgljala slanu vodu – nije pomoglo (nemojte to ni pokušavati, odvratno je), grgljala čaj od kadulje - nije pomoglo, oblog od rakije i meda – ni to nije pomoglo. Na kraju sam se dvoumila da li da idem ili ne. Ipak sam otišla.Našli smo se ispred škole. S razrednikom smo proveli sat vremena u učionici. Svatko je rekao nešto o sebi… bla,bla. Malo više od pola razreda je došlo. Nije došao nitko od onih koje nisam dugo vidjela, samo oni koje stalno srećem po gradu. Večera je bila solidna, ali je dosta kasnila, jer je bilo puno ljudi. Tu večer više generacija je slavilo godišnjicu mature u hotelu, a nagurali su nas kao sardine. Plesni podij je ostao isti, tako da dva razreda nisu mogla normalno plesati, a kamoli svih 300 i više. Muzika je bila odlična (lokalni bend – ali dobar), čak nas je i Kićo počastio svojim kraćim nastupom. Šta je on tu radio nemam pojma. Bilo je dobro, ali primijeti se da smo se smirili. Šta ćeš kad i najveće razredne kurve i pijanci počeli glumit fine ljude. Za petu godišnjicu je bilo puno luđe, spavali smo pijani u foajeu hotela sat nakon što je i muzika otišla kući. Mogao je to ispasti jako dobar izlazak, da nisam bila bolesna. Ovako nisam mogla ni piti, ni pušiti, ni pjevati, a napor mi je bio i pričati jer se stalno moraš nadglasavati s nekim,a meni grlo otkida.  Samo sam se malo plesala i pokupila takav bronhitis da sam cijeli vikend „umirala“. Danas mi je bolje, ali nisam 4 dana zapalila!!! |
četvrtak, 08.06.2006.
Pričamo jutros na poslu o tuđim provalama, smiješnim,glupim, sipatičnim.Da vam prenesem par najboljih kojih sam se ja mogla sjetiti. Lube, moja mama i ja u Kauflandu prošlo ljeto. Prolazimo pored dijela s auto-kozmetikom i dr. glupostima za auto. Uz prolaz stoji metalni boks i moja mama objašnjava zetu: vidiš ovo u ovom metalnom boksu? Ti se kolutovi stave na plinsku peć, pa ti ručak ne zagori! Zet: punice, to su ratkape!!! Još jedna provala moje mame. Nedavno smo imali nekakve goste na ručku, i pričamo poslije ručka gdje je tko putovao. I sad mene mama podsjeća: Ti bila u Monte Carlu. Sjećaš se da si se slikala ispred kockarnice, pored Spačeka? Ja: Mama!!!!! To je bio Rols Roys!!! I moj Lube zna biti smiješan sa svojim preventivama: Netko od nas dvoje nije pustio vodu na wc-u (poslije pišanja). Ne sjećam se ni da nisam ni da jesam, pa ne mogu ništa tvditi, i sad on mene kori: Nisi pustila vodu na wc-u, to nije dobro za bojler! Ja: Kakve veze ima bojler i moje pišanje?! Lube: Amonijak iz mokraće isparava pa može bojleru ovo-i-ono napraviti.  Daaaaj mooolim tee!!! Izgleda da mu ja na slonicu sličim kol'ko pišam. Moja šefica. Ovo je bilo prije par godina, ali je tako dobro da se pamti. Pričamo mi nešto o mobitelima. Kaže ona: Joj, baš mi je lijep tvoj mobitel. Lijepi, mali, ali težak mi je. Ja bi sebi kupila Siemens (ne sjećam se koji model), ali ima meni na engleskom, pa se bojim kad mi HT pošalje poruku neću ju razumjeti.  Poslije je kupila taj Siemens, valjda joj je netko objasnio. Imam ja i svojih provala. Oooo, da!!! I to onih pravih „al sam plava“ provala. Ali svojih se ne sjećam. To nek' vam netko drugi priča. |
ponedjeljak, 05.06.2006.
Babinje
Da vam ispričam jednu malu afericu (ako se tako uopće može nazvati) što se odvija u našem društvu ovih dana.Imamo dva para susjeda-prijatelja s kojima se družimo. (Nazvat ću ih Par 1 i Par 2) S Parom 1 smo u odličnim odnosima. Dragi su ljudi i sviđaju mi se obadvoje. Imaju kikića od 4-5 godina. S Parom 2 nisam previše bliska. Moj Lube se dosta druži s muškom polovicom Para 2, dok meni ženska polovica ne leži pretjerano. Prije mjesec dana dobili su dijete. E, i oko toga je nastala cijela frka Naime, Par 1 bi trebao biti kumovi djetetu. Majka i dijete došli iz rodilišta i normalno da su kumovi htjeli vidjeti dijete. No, majka djeteta kaže da će ih nazvati kada mogu doći. U našoj sredini to baš nije običaj. Prijatelji i najbliža rodbina se raduju djetetu i jedva čekaju da ga vide. Kuma se nije uvrijedila, al joj baš nije bilo pravo što mora čekati poziv da može doći vidjeti dijete. Još je s majkom provela cijelu trudnoću. Prošlo 3 tj i majka nazvala kumove da sada mogu doći (u babinje, kak se to kaže). Najavili se kumovi da će doći tad i tad, i stigli. Roditelji otvorili vrata, rekli da oni sam spavaju i nek dođu kasnije.  Par 1, ništa, okrenuo se i otišao kući. Za 10 min roditelji zovu da su se sad probudili i da mogu doći ponovno. Kad sam to čula ja sam popizdila. Naživcirala sam se kao da se to meni dogodilo. Kod nas nije običaj da se gosti otpravljaju, pogotovo ne kumovi djeteta koji dolaze prvi put (nakon skoro mj dana). Ja bi ih obadvoje poslala u 3 p.m. i rekla neka si traže nove kumove.Razumijem, da su umorni. Tu je beba koja svima diktira raspored. Ali potrudila bi se barem nešto narezat i počastit KUMOVE svoga djeteta. Mi smo, takav narod, do gostoljubivosti se drži i njeguje. Ostalo ne razumijemo (ja prva).Par 1 je izvan sebe. Večeras dolaze k nama da se izjadaju. (Sinoć smo se čuli nabrzaka) Ja i Lube bi isto trebali otić na babinje. Strah me uopće nazvati. Ako su kumovi dobili termin tek za mj dana, ja neću doći na red do djetetovog polaska u školu. |
srijeda, 31.05.2006.
Imala sam jutros napad bijesa, i to opaki. Probudila sam se depresivno-živčana i dok sam gledala Funny Home Video plakala sam ko gladna godina. Zašto sam plakala, ne znam. Znam! Sinoć smo Lube i ja imali razgovore ugodne oko novca. On troši kao Rokfeler, a ja poslije pretačem iz šupljeg u prazno Mislim da je suvišno pričati kako je razgovor završio.Plakala bi je vjerojatno do podneva, al trebam ići na posao. U kupatilu me zatekle njegove prljave gaće na radijatoru (OPET), pet majica na veš-mašini i općenito takav nered da sam popizdila, i to je sve uspio napraviti jutros. Pokupila sam svu tu odjeću i samo ju zgurala u njegov ormar (da i prljave gaće). Onda sam vidjela da je punjač OPET u struji ( ne puni se mob. već to tamo samo stoji. Znate, izvaditi punjač iz utičnice zahtjeva puno vremena, snage i koncentracije.) E, tu mi se zacrnilo pred očima. Uzela sam taj njegov prokleti punjač i lupala s njim od pod dok ga nisam razbila.Obično svoje napade bijesa uspijevam kontrolirati, ali jutros nisam mogla. Možete sad slobodno reći da sam luda, da trebam na liječenje. Vjerojatno i trebam. Ovo je moj blog i neću se prikazivati u ružičastom svijetlu. Nisam gđa. Savršena. Nisam najmoralnija osoba na svijetu, nekad lažem, znam biti ljubomorna, ljuta, depresivna, pokvarena i tračam u slobodno vrijeme. Imam mana, da. Puno!!! |
utorak, 30.05.2006.
|
Mama mi je ovaj vikend napipala kvržicu u dojci. Danas ide na mamografiju. Ne želim uopće razmišljati o tome. Oslanjam se na intuiciju i ne osjećam strah u sebi. Nadam se najboljem. Danas bi trebali biti gotovi i nalazi. Ako budu negativni onda ću se brinuti. Postoje genetske predispozicijie, teta se već 15 godina bori s rakom. Mama je najčvršći oslonac naše obitelji, ona koja je uvijek tu, uvijek pomaže i nikad nije bila ozbiljnije bolesna. Nikad nisam razmišljala šta će biti kad nje ne bude. S mamom imam izvrstan odnos, dok ni s sestrom, a pogotovo tatom uopće nisam bliska. Ne znam... razmišljat ću o tome kad do toga dođe. |
ponedjeljak, 29.05.2006.
Ja sam, znate, ne zahtjevna mušterija
Imam početkom 6 mj. 10-tu godišnjicu mature, a krajem 6. mj. svatove u kojem smo kumovi, pa kako se mi žene volimo naspremat u takvim prilikama, odlučila ja u petak otići u šoping. Lube otiš'o na svoju stranu, ja na svoju. Bolje nek' obavlja svoje poslove po gradu nego da meni dahće za vratom, muško je, pa nema živaca za ikakav šoping. Htjela sam haljinu u stilu 50-tih. Ima ih hrpa u gradu, ali u Importanne galeriji sam našla The Onu. Haljina koju sam izabrala je model kao na slici, ali s točkicama. Samo, problem je što su sve te haljine veličine 38 i 40, nema većih-nema manjih, a ja sam više tip džepne Venere, pa mi je sve bilo veliko. Dužina haljine sve 5. ali u prsima prevelika. Nema problema, kaže prodavačica, mi sužavamo, samo da ja nju pričekam da posluži mušteriju koja je baš ušla. Nek' se ja presvučem u svoju odjeću, pa će me odvesti negdje u podrum kod krojačice. Ali, bila sam se već skinula i obukla 100x u 2 sata, pa reko'; idem ja u haljini, svoje nosim sa sobom, da se ne moram presvlačit opet kod krojačice. I čekam ja da ona posluži mušteriju, al' stalno ulaze novi. Ja već nestrpljiva i gladna (čitaj nervozna). Vidi ona da ja žurim, pa će ona meni objasniti gdje je krojačica, pa neka ja odem sama. Ajd' ok, jer ću još malo pustit' korijenje. Uzmem ja svoje krpice preko ruke, drugom rukom držim haljinu i tražim lift. Moram u podrum. Uđem u lift, a tamo dva poslovna čovjeka u odijelima, stojim ja s njima i skužim kako ja njima izgledam: imam na sebi samo svoje gaće, nosim svoju odjeću preko ruke i viri moj grudnjak, a držim haljinu rukom jer bi lako mogla pokazat i svoje sise, ako haljina sklizne. Izgledam kao da bježim s kakve jebačine. Koji neugodnjak me uhvatio!!!. Stane lift, ja brzo izjurim. Moram ići lijevo, rekla prodavačica, i uletim u glavni ured Hrvatske turističke zajednice. Stojim na sred ureda kao da me ljubavnik upravo ister'o iz stana i tražim krojački salon. Očito je da tu nema nikakve krojačice, a žena iz TZ me blijedo gleda. Kup' krpc'e, drž haljinu i natrag u lift. Fulala sam kat. Uđem u lift, opet ona dva poslovna čovijeka, kao da mi nije dosta sramote. Našla sam na kraju krojačicu, ali nije mi mogla danas suzit, bla, bla. Vratim se u butik da platim tu haljinu i da više pobjegnem odatle, sužavat ću ju doma, i kaže mi prodavačica: joj kad bi sve mušterije bile ne zahtjevne kao Vi! M'rš! Pa kad nitko neće podnosit toliko sramote kao ja! Zapravo, nije ženska kriva, lijepo mi je rekla da se obučem. |
četvrtak, 25.05.2006.
Balada o jednom benjaminu
Kad sam se (udala i) uselila u stan, dobila sam od tete i tetka ficus benjamin. Kod njih sam ga milo gledala, i šta će jadni ljudi, ponudili mi ga. Ja, normalno prihvatila. Volim sobne biljke, a ovaj benjamin je stvarno bio impozantan. Gust, zdrav,lijep da ljepši nije mogao bit'. No, ne za dugo. Prvo mu je otpalo pola listova ove zime. Bez obzira što sam ga držala dalje od radijatora, u sobi bez grijanja. Kak je došlo proljeće počeo on pupat ponovno, al ja sam to htjela ubrzati, i negdje sam pročitala da željezo potiče rast. Poprskala ga željezom, no otpalo je još listova, a ostali dobili 'rđave fleke. Onda sam ga stavila na balkon, jer i kod tetka je bio vani i pasalo mu. Ali, moj balkon je visoko, pa ga samo vjetar išibao. Otpalo još listova. Onda sam ga stavila van na malu proljetnu kišicu, da skine prašinu s njega, a biljke vole proljetnu kišu. No, moja proljetna kiša se pretvorila u nevrijeme, pa ga stuk'o led i vjetar prevrnuo. Tu je otpao sve i jedan mladi listić. Onda ga opalilo sunce, pobijelili listovi i otpali. Sad ga držim u stanu, više ne ide van. Polako se oporavlja, al' još uvije izgleda kao da je sto kuga prešlo preko njega. A kad se sjetim da je moj tetak, (čovjek već u godinama) tu mrcinu od 2 metra i kusur vuk'o na četvrti kat, a mene ga danas stid pokazat. |
srijeda, 24.05.2006.
Emocionalno zlostavljanje
Gledala sam u nedjelju Oprah show. Ne gledam ju često, većinom mi je dosadna, ali ovaj put je bila odlična tema. Emocionalno zlostavljanje. Kaže Oprah da u Americi svaka 3. žena trpi emocionalno zlostavljanje.Postavili su kameru u dom jedne obitelji (muž, žena i dvoje male djece) na tjedan dana. U ovo slučaju je muž zlostavljač. To je bilo stravično šta je on njoj sve izgovorio u tih tjedan dana, a zna da ga snima kamera. Ženu je vrijeđao i nazivao pogrdnim imenima za sve. Za ono što i je bila kriva i nije. Žena cijelo vrijeme šuti i trpi. Nakon nekoliko godina, totalno je izgubila samopouzdanje, klonula duhom. Što se vidjelo u studiju. Šuti i plače. A on, on se toga ni ne sjeća ( kada su mu pokazali snimku u studiju). Ma strava! Možda me je ta tema tako pogodila zato što sam tu prepoznala svoje roditelje. Znam da nemaju savršen odnos, vidjela sam da nisu sve stvari u redu, ali nikad ih nisam promatrala kao zlostavljača i žrtvu. Nije to toliko zlostavljanje kao što je bilo prikazano na Oprah, ali postoji. I kod njih je otac zlostavljač. Ne jednom sam bila svjedok što je tata sve znao reći mami. Pred gostima, ili nepoznatim ljudima je redovno ušutkivanje i podcjenjivanje nje. Vrijeđanje. Mama šuti, radi mira u kući (poznato vam)?. Mislim da tata na taj način liječi svoje propuste i greške u životu, jer mama je uspjela napraviti puno više od njega koji je glava obitelji. S nižim obrazovanjem od njega napravila je zavidnu karijeru. Trguje ko velika, uspjela ih je materijalno osigurati do kraja života. Cijeli život se samo ona brinula za mene i sestru. Tata nije prstom pomakao, niti se interesirao oko zajedničke djece. Imala je i ona svojih loših poteza, al' većinom je ispravljala njegove greške i vraćala dugove njegovih propalih poslova. Ali, to se njemu ne smije ni spomenuti, a on će noj danima nabacivati na nos loš skuhan ručak. Jednim dijelom vidim da sam naslijedila neke tatine karakteristike. Kad se naljutim i posvađam znam biti stvarno užasna. Vrijeđam sve u šesnaest! Ali mene je moj Lube naučio „kako se svađati“. Od samog početka dao mi je do znanja da neće tolerirati nikakvo vrijeđanje, bez obzira koliko ljuti bili. I on se toga pridržava. Svađamo se, ali nema vrijeđanja. To se zove „svađa na finjak“. Samo to još moram početi primjenjivati i na svađe s ostalima. |
četvrtak, 18.05.2006.
Ljudska glupost je bezgranična
|
Ispizdit ću! Vještica me prca u mozak od ranog jutra. Cijeli prošli tjedan sam nešto radila, i jutros privela kraju. Pitam hoćete ovako da napravim ili onako? Meni svejedno, a ona voli osjećaj šefovanja. Ona hoće ovako. Ajd' dobro, ja na pravim tako. Poslije dođe do mene i bezobrazno kaže da šta sam napravila ovako šta nisam onako. Pa goni se u 3 pm, jesam te pitala kako hoćeš, šta me jebeš s glupostima. Normalno, nisam joj to rekla, već sam se nasmijala kroz zube i procijedila: „nema problema“, jer dotična ne podnosi ni trunku otpora i nepokornosti svojih podanika.Hoćete čuti njenu novu provalu ( s vremena na vrijeme prosuje nešto dobro): kako na vratima kancelarija stoji pločica s nazivom djelatnika i radnog mjesta, na jednim vratima trebalo je promijenit natpis. Papir s natpisom se gurne u prorez sa strane pločice. Kaže ona: „baš bi bilo dobro da su pločice magnetske, pa da se samo stave!“ Zanijemila sam od količine gluposti! Pa glupačo glupa, vrata su nam DRVENA, ne radimo u hladnjači da imamo metalna vrata!!!! |
srijeda, 17.05.2006.
Kad jedna ovisnot vodi k drugoj
|
Jedna od razloga zašto nisam pisala blog zadnjih mjeseci je moja nova ovisnost. Jamb! Svaki slobodan trenutak na poslu kradem da igram jamb na Playtoyu. Odrekla sam se i jutarnje kave i pauze za gablec sve zbog jamba. Igram s kolegicom iz ureda, pa nismo vremenski ograničene. A koja muka je vikend!! Nemam doma internet, pa ne mogu dočekati ponedjeljak da bacim partiju. Vikendom Muža teroriziram jamb-vulgarisom. Nekako ga sve teže nagovaram da igra sa mnom doma, jer ga uvijek pobijedim. A kak' i ne bi kad svaki dan „vježbam“. E, sad. Jamb je igra koja traje, pa zna biti dosadno dok čekaš red na bacanje.Da ubijem vrijeme, pušim. Nisam nikad bila teški pušač, ali sam na pravom putu. Do prije par mjeseci kutija bi mi trajala 3 dana (radnim danom), a sad spržim više od pola dnevno. Pokušala sam se ostavit cigareta, al ne ide. Vuče me. Umirem od želje za cigaretom. A što više igram jamb, više pušim. Kad je napeto, pred kraj, povučem do pete.Šefica mi je na sastanku, a vi znate gdje sam ja! |
utorak, 16.05.2006.
|
Ljudi moji, što se ja znam osramotiti! Zapravo, nisam se osramotila koliko sam se našla u smiješnoj situaciji pred cijelim kolektivom. Ev' kesim se sama sebi cijelo jutro:Dolazim jutros na posao, provirim u kuhinju, a tamo, k'o svako jutro njih 15 se gura 'ko će prije kavu skuhat. I uočim odmah na vratima neku babu što se vratila s bolovanja, 2 tj. je nije bilo. Baba baš nije omiljena, zapravo zlo u ljudskom obliku, koje djeluje po principu ako-ti-ne-mogu-pomoći-potrudit-ću-se-da-ti-odmognem. ne volim ju baš, i bježim od nje ko' vrag od tamjana. Za zaključit je na nismo baš bliske. I sjetim se da joj moram nešto reći, a onda istodobno se sjetim da moram nešto pitat i kolegu do nje. i tako,zbunjeno ja gledam jedno, gledam u drugo, ne znam kom' bi prije rekla, i cijelo vrijeme stojim ispred babe. Uzme mene baba za ruku i nešto se naginje, ja reko' 'oće se ljubit. Pa, 'ajd ljubit ćemo se. I tu se mi izljubimo, a preko njenog ramena vidim 15 ljudi kolji u mene gleda telećim pogledom koji pita:"koji vrag ju ljubiš, pa došla je s dvotjednog bolovanja!!!??????" Tak' mi je bio bed kad sam shvatila šta sam napravila, a onda sam se zavukla u svoju kancelariju i riknula od smijeha. To je zato što sam se sinoć napila, pa očito ni sutradan nisam uračunljiva. |
ponedjeljak, 15.05.2006.
Na Forumu je otvoren topic pod nazivom "tu noc kad si se udavala (http://www.forum.hr/showthread.php?t=21461 kako da promjenim naziv linka u tekstu?)Tema topica je o bivšima i njihovoj ženidbi/udaji i našoj reakciji na isti događaj. Nije riječ o svim bivšima već Onima. Oni=s kima smo imali leptiriće u trbuhu i bolan prekid. Nisam imala što napisati na tu temu jer nisam imala takvih iskustava. Sada imam. Ovaj vikend je „otišao“ moj prvi.Oženio se. Imam 4 takva koja trpam u kategoriju Njih= posebnijih (jel to puno?). Ni slučajno nemojte pomisliti da je meni u bilo kojem pogledu pogodilo njegovo vjenčanje. Ni slučajno! Već godinama ga smatran „oženjenim“, jer s curom živi jako dugo, imaju i zajedničko dijete. Naša veza je bila kratka, i da se nisam tako zapalila, bila bi gotovo beznačajna. A najviše ju pamtim po okrutnom načinu na koji me ostavio. Preko sms poruke, bez ikakve najave mi rekao da mu se sviđa druga cura. (ta koju je oženio). Tad sam bila šokirana, bilo mi je žao, jer mi se sviđao. Zabolio me takav prekid i smatrala sam ga gadom bezosjećajnim. Kasnije, kada sam se ohladila, a i danas, sam mu zahvalna što je on vidio ono što ja kao zaljubljena kokoš nisam. Dosta je stariji od mene, i vidio je da smo previše različiti i u životu želimo sasvim različite stvari. On je i tada bio dosta čudan, npr. ne izlazi nigdje, samo posao-kuća, a ja sa izlazila ko' luda. Želja mu je bila da živi na selu i ima konje (što je i ostvario), a ja kao gradsko dijete, ne volim prirodu, a životinja se bojim, tako da bi teško bili sretni zajedno. A vjerujem da je za mene nešto osjećao, ako ne laže. Ostao mi je u sjećanju kao najiskreniji, nije me zavlačio i lagao, već direktno u glavu, bez obzira kako okrutno bilo. Eh, da su i drugi bili takvi. Nek' mu je sa srećom i imao puno (djece) i konja!! |
petak, 12.05.2006.
Priznajem, nisam bila dobra blogerica. Nisam se javljala od Božića. Zapravo, tako dugo nisam bila na svom blogu da sam lozinku zaboravila.Da, pisala bih ja ali nisam mogla ući na svoj blog Jeste primijetili (,a sumnjam da niste) gdje god se okreneš, svuda taži, šifre, pinove, lozinke. K vragu, pa ne mogu ja to sve zapamtiti u svojoj maloj, plavoj glavi. Ajd ako tu šifru, pin, lozinku, mogu birat. Onda uzmem jednu od dvije najčešće korištene. Jedna je moja stara, prva lozinka koju sam na netu upotrijebila. I dan-danas ju imam na svom mailu. Malo čudna, ali lako pamtljiva. A druga još lakša. No, kad to dođe u kombinaciji s nickom, pa malo/veliko slovo (nedajBože koji broj ubacit) imam u glavi hrpu kombinacija. Ali poslaše meni moju blog-lozinku i evo mene, da bacim slovo na blog i pokažem da sam živa onoj šačici slučajnih prolaznika na ovom blogu. P.S.  Obećajem, svečano prisežem da ću češće pisat blog. |
četvrtak, 22.12.2005.
Predbožićni ugođaj 3
Na poslu:Evo kako bi se to dalo opisati u jednoj rečenici: Skupite 30 vragova, zatvorite ih u salu za sastanke i natjerate da se vesele. Ajmo iz početka. Božićnicu smo dobili (hvala Bogu). Pokušali smo organizirati predbožićni šoping u Grazu, al je nakon dva mjeseca dogovora i pregovora sve neslavno propalo. Bilo je suza, predbacivanja, svađe, tužakanja Šefu (ah te žene) i ništa od puta, a zadnji put smo bili na izletu prije 10 godina. Na kraju se umiješao i sindikat koji je zaključio da ni ne trebamo ići na izlet, jer ako nismo išli kada je prije dvije godine sindikat „organizirao“ ne trebamo ni sada. Sindikalna organizacija izleta je bila tako uspješna da se nisu mogli dogovoriti u koju državu bi otišli, nije bilo dvije osobe koje su htjele ići u isti grad. Uvijek smo bili „složni“. Pokušali smo organizirati i predbožićnu feštu, ali nismo se mogli dogovoriti oko termina sastanka gdje bi dogovorili detalje. Nije bilo na previše zainteresiranih za ikakvo slavlje, jer se svi međusobno mrzimo i ne pričamo međusobno. Cijeli tjedan pakujemo čestitke i poklone. Za nas ništa. Ovih godina smo znali dobiti poklone po želji, obično parfeme. Ove godine drek na šib'ci. Obrazloženje je bilo da su parfemi preosobni poklon. Šefovi odjela su dobili (toliko o tome: svi smo jednaki). I prethodnih godina su to bili preosobni pokloni, pa se nitko nije žalio, dapače, to je sve što dobijemo kroz cijelu godinu. Na kraju je ispalo da ni jeftinih rokovnika i kemijskih nema za nas. Odlazak u kakav restoran na ručak ne dolazi u obzir, šef se ne voli družit s referentima. Na badnjak nas Šef pozove u salu za sastanke na druženje. Mi to zovemo Tužni skup, jer se samo pogledavamo i gnijezdimo na stolici od neugode, i gledamo kako da zbrišemo. Uglavnom, jadno i žalosno. Merry Christmas !!! |
srijeda, 21.12.2005.
Predbožićni ugođaj 2
U mom novom domu, iliti mužić i ja ( i božić):Prošle godine smo se skućili i ovo nam je drugi Božić u našem novom domu. Napokon imam Božić kakav želim. U ovo predbožićno vrijeme u našem domu se ni ne primijeti da će skoro božić. Nema kojekakvih kičastih ukrasa i piceboci, to je sve smeće za mene. Mrzim ukrase iliti stvari koje ničemu ne služe. Imam samo vjenčić na vratima i bor ne okićeni na sred dnevne sobe. I , da , mama mi je neki dan uvalila pšenicu. U nedjelju mi se kitio bor, al sam se nekako suzdržala, pa što ćemo raditi na badnjak. Prošli badnjak u novosueljenom stanu nismo imali ni kuglice, pa smo u Pev'cu potrošili 900 kn samo na bor i božićni nakit. Al sam zato imala (,a imat ću i ove godine) PREEEEKRASAN BOR. Bor smo kupili umjetni. Bio je skup, al je jako lijep. Ima male prirodne češere na granama, pa kad „razmotavamo“ grane na našem umjetnom boru ulijepimo se u pravu prirodnu smolu. Znači, imamo poluprirodni bor. Svi koji nikada nisu imali umjetni bor, zamjeraju mu što nema mirisa bora. Glupost, kod roditelja sam uvijek imala prirodni, i ne sjećam se baš mirisa bora. Al' zato otpalih iglica itekako. A da mi se iglice osipaju dok nosim bor s četvrtog kata, nema šanse!!!! Živio umjetni bor (, a i čuvamo prirodu) !!!. Prošli badnjak sam sama kitila bor, mužić je spavao. Mogu reći da sam se pravo naradila. Ove godine se neće izvući. Osim kićenja bora za badnjak nemamo nikakvih drugih obaveza. Na večeru idemo kod mojih. Badnja večera kod mojih je posebna tradicija (post iza), ali od kada imaju zeta za stolom ne rade više scene. Merry Christmas!!! |
utorak, 20.12.2005.
Predbožićni ugođaj
Kod mame i tate:Tata kupi bor tjedan prije Božića (jučer obavljeno). Ima specifičan ukus za borove, mora bit visok do plafona i rijedak. Ne znam nikoga osim moga tate tko voli rijetke borove, čak je znao kupit tako rijedak da mora bušit stablo bora i dopunjavat granama da imamo na što staviti kuglice. Mama tjedan dana prije Božića sprema i pravi kolače. Tada je najbolje ne biti doma, jer mama je ljuta kao Godzila, jer joj nitko neće pomoć. Od mene i sestre se očekivala pomoć utoliko da smo prisutne doma da se mama ima izderati na nekog kadosjeti potrebu. Unazad 3 godine naručuje kolače od neke žene, pa su predbožićne tenzije malo smanjene. Na badnjak, dok mama pravi posebnu badnju večeru, kitimo bor (onog golaća što ga je tata kupio tjedan prije). Svatko od članova moje obitelji bi rado bio oslobođen ove dužnosti jer u našoj obitelji je kićenje bora teška trauma. Svatko želi okititi po svom ukusu, ali NE! Mora biti po tatinom, a on je cijepljen od bilo kakvog ukusa. Onda natefterimo na naš rijetki bor sve kuglice koje imamo, od nekakvih pradjedovih starih (koje tata posebno voli) do ptičica i anđelčića. Imamo i kuglica… u svim bojama. Uglavnom, bor izgleda šaren ko' cirkus, još se i dobro zakrvimo svi međusobno. Jedne godine smo imali lijep bor. Mama ga je kitila. Crveno srebreni s crvenim mašnicama. Onda je tata nakon par dana poskidao mašnice i bacio ih u smeće, uz obrazloženje da neće komunistički bor. Onda je mama vadila mašnice iz smeća. Onda je tata skinuo mašnice i sakrio ih. Više ih nismo našli. Poslije kićenja bora svi sjedamo za stol na večeru, koju mama posebno pravi samo na badnjak. I tu je tokom godina znalo biti dobrih scena. Jednom me tata istjerao van na zimu jer sam prolila kuhanu rakiju koja se pije prije večere. Za večeru imamo „crnu juhu“. To je juha od graha. Ne znam kako se pravi, tamno smeđa je i ljuta. Zatim, pijani šaran, dimljeni šaran, i ostale ribe po želji ( za sestru) i grah salata. To je naša „posna“ večera, a znala sam se najesti ko' zvijer. Poslije večere, ja i sestra idemo van, naći se s društvom. Pije e sve dok onog pijanog šarana ne izbacim van, istim putem kojim je i ušao. Merry Christmas!!! |
četvrtak, 24.11.2005.
Rat
Danas je drama eskalirala.Ne da mi se o tome pisati, jer doslovno osjećam fizičku mučninu od sve te napetosti, al osjećam da sam vam dužna. Odmah ujutro vještica je otišla do Šefa s pismom od tri stranice u kojem mene kudi, a sebe kuje u nebesa. Onda je Šef pozvao i mene. Rekla sam svoje, a onda je počelo međusobno okrivljavanje nas dvije pred njim. On ništa ne kuži, jedva hvata nit. Odvratan prizor! Ništa nije postignuto. Šef je zaključio da ja i dalje radim svoj posao, ona svoj i doviđenja đaci. Poslije je pozvao drugu kolegicu, koja je potvrdila moje riječi i još nadodala svoga. Ta druga kolegica je u tome svemu nepristrana, i mislim da ju je ozbiljno shvatio. Kasnije je pozvao i treću kolegicu, koja je opet ispričala svoje i ukazala mu na sve Vještičine greške, tako da Šef vidi da ona nije u poziciji razapinjati druge zbog sitnica, a sama radi kardinalne greške. Poslije sam čula kako je Vješticu opet zvao i izružio je. Popi*dio je i zbog njenog pisma (jer što ona njemu ima pisat pisma) i zato što se petlja u razmještaj djelatnika. Evo, tek sam maloprije počela normalno funkcionirati. Cijeli dan sam pod tabletama. Ali sada osjećam neku satisfakciju. Bar znam da je Šef s svime upoznat. Dao Bog da je se makne s tog mjesta, ili barem mene. Al teško da će do toga doći. Stanje će se primirit, pa opet eskalirat, al dao Bog trpljenja! |
