četvrtak, 24.11.2005.
Rat
Danas je drama eskalirala.Ne da mi se o tome pisati, jer doslovno osjećam fizičku mučninu od sve te napetosti, al osjećam da sam vam dužna. Odmah ujutro vještica je otišla do Šefa s pismom od tri stranice u kojem mene kudi, a sebe kuje u nebesa. Onda je Šef pozvao i mene. Rekla sam svoje, a onda je počelo međusobno okrivljavanje nas dvije pred njim. On ništa ne kuži, jedva hvata nit. Odvratan prizor! Ništa nije postignuto. Šef je zaključio da ja i dalje radim svoj posao, ona svoj i doviđenja đaci. Poslije je pozvao drugu kolegicu, koja je potvrdila moje riječi i još nadodala svoga. Ta druga kolegica je u tome svemu nepristrana, i mislim da ju je ozbiljno shvatio. Kasnije je pozvao i treću kolegicu, koja je opet ispričala svoje i ukazala mu na sve Vještičine greške, tako da Šef vidi da ona nije u poziciji razapinjati druge zbog sitnica, a sama radi kardinalne greške. Poslije sam čula kako je Vješticu opet zvao i izružio je. Popi*dio je i zbog njenog pisma (jer što ona njemu ima pisat pisma) i zato što se petlja u razmještaj djelatnika. Evo, tek sam maloprije počela normalno funkcionirati. Cijeli dan sam pod tabletama. Ali sada osjećam neku satisfakciju. Bar znam da je Šef s svime upoznat. Dao Bog da je se makne s tog mjesta, ili barem mene. Al teško da će do toga doći. Stanje će se primirit, pa opet eskalirat, al dao Bog trpljenja! |
srijeda, 23.11.2005.
Teror se nastavlja
Vještica nastavlja svoj teror. Ali ovaj put podmuklo i iza leđa. Ovaj put nisam ništa naslućivala, došlo je ko' grom iz vedra neba.Nazvala me kolegica jučer popodne da mi kaže kako ju je Vještica pozvala i ponudila joj moje radno mjesto, a mene bi stavila na mjesto tajnice. Ostala sam šokirana! Super, s faxom ću dogurati još do čistačice kako je krenulo.Naravno, meni se nije reklo ni riječi. Nisam znala ni što je povod tome. Onda sam počela vrtit film. Jučer sam pisala neki dopis, bila je frka i u žurbi nisam obrisala jednu riječ ne memorandumu. Grešku smo uočili prije nego je dopis otišao i ispravili, ali problem je što je to uočila ona. O.K., priznajem, pogriješila sam, svi griješimo, al zar zbog jedne riječi ovakve sankcije?!. Prije jedno mjesec dana, i njene psihičke torture, pokušala sam s njom razgovarati. Iskreno kao čovjek s čovjekom, jer takva „suradnja“ dalje više nije mogla ići. Razgovor je prošao uspješno, barem sam tako mislila, dogovorili smo se oko nekih stvari. Al tada mi je priznala da kada se dogodi kakva (banalna) greška, ona misli da se to njoj namjerno podmeće. Pokušala sam ju razuvjerit, a htjela sam joj reći u facu da je paranoična glupača spremna za psihijatriju. Evo, upravo ovaj događaj to potvrđuje! Mislila sam da su ratne sjekire zakopane i da idemo iz početka, ali evo, prva kriza, i sve po starom. Danas se menom ne razgovara, ne gleda me, ne daje mi nikakvog posla, mada je trenutno gadna frka. Normalno, od nje nikakvog obrazloženja takvom ponašanju, sve što znam čujem okolo. Poslije sam još čula da će glavnom šefu (Šef) napisati pismo kako je nezadovoljna s menom. Otići ću i ja do Šefa i ispričati svoju priču, mada sam mu se jednom obratila kada me ova nije pustila na ispit, pa je odkanto. Tužakanje Šefu sam uzela kao zadnju soluciju, mrzim tužakanje, al sve civilizirane metode sam već iskušala i nisu dale rezultata, a ja ovakav psihički teror više ne mogu podnijeti, tome nikad kraja. Vještica ne zaboravlja i ne oprašta, a toliko zlobe i iskvarenosti u ljudskom biću još nisam srela. |
utorak, 15.11.2005.
Ispod cakline
Sve nas ponekad nešto izbaci iz takta. Jedna od stvari koja mi apsolutno svaku put digne živac je neurednost. Jednostavno, ne mogu funkcionirati u neurednoj okolini, živcira me, sva se unervozim. Posebno okolina gdje često boravim, radno mjesto, stan… Moja kolegica, kojoj urednost i nije vrlina (inače, super cura, mislim da joj je to jedina mana), kada ja dolazim s godišnjeg ima generalku kancelarije jer zna da ću popi*diti kad vidim nered. Ne, nisam bolesno uredna osoba. Ne dezinficiram sve oko sebe, samo ne volim krš. Isto tako pazim na one stvari koje ne vide svi. Ja ih zovem poluintimne. Stvari koje isključivo meni koriste i koje rijetki vide osim mene. Takvim stvarima pridajem pažnju i vesele me na poseban način. U kupaonici imam sve jednake ručnike, debele i uvijek čiste. Volim lijepu posteljinu na krevetu, ne skupljam poderano i ofucano rublje i čarape, ako nešto ne valja, bacam. Zdravo za gotovo uzimam sve bliske ljude takvima, al' što me znaju šokirati. Evo jučer, (to me i navelo da pišem o ovoj temi) bila na kavi kod frendice. Cura ok, ostavlja dojam uredne osobe. Možda i previše, jer zna se nekad prenemagat (pučki: pre*eravat), ali poznam ju dugo i znam da nije takva. Idem poslije kave kod nje na wc, a ono na wc daski čupava presvlaka. Kao od čupavca, što se stavlja na pod, kauč. Automatski mi se dig'o želudac. Ne sumnjam da ona to ne pere, al ko' zna što u toj čupi nema. Dovoljno da joj muž ili netko od gostiju ode jedan put pišat i ne digne dasku, fuj, fuj, fuj. Znala se zgražat kako mi na poslu jedemo gablec iz tanjurića za kavu, a što joj je u kuhinji živjelo prase (malo), to ju nije smetalo.Ili što mi je kum nedavno pričao. Priroda posla mu je takva da ide po tuđim kućama (je*e po kućama, alat nosi u gaćama, haha). Kaže, lijepa kuća, kovana ograda, dobar auto parkiran ispred. U tavanskim prostorijama sin si uredio svoju sobu, sve pet, al nešto smrdi. Poslije otkrili u kutu kantu s fekalijama. Sinu se valjda nije dalo dolje na wc, pa to obavljao u kantu, fuj, fuj, fuj. Ili moja susjeda. Vozi Audi, nalickana, sređena, žena stvarno izgleda mrak, al' na što joj stan liči, Bože dragi. Da tornado prođe kroz stan, izgledao bi pospremljeno. Još ima psa u stanu, sve puno dlaka i smrdi po psu, fuj, fuj, fuj. Ili da se prisjetim jednog svog bivšeg (dečko/je*ač, šta već, prekratko je trajalo da ga definiram). Dečko prva liga, al' kad se skinuo, na sebi ima bijele slip gaće tol'ko izlizane na dupetu da vidiš kroz njih. Zahvaljujući svom radu bio je tada dobrostojeći, danas još bolje. Umjesto novog motora mog'o si je kupit nove gaće. Jako dobar turn-off. Fuj, fuj, fuj. Budite mi dobri i uredni! P.S. šefica danas ide ranije kući, YES!!! |
petak, 11.11.2005.
kako je teško biti žena
Odlučila sam da ću štediti. Štediti i biti strpljiva. Zadala sam si najtežu žensku pokoru. A sve zbog novih krpica (da,da, žensko sam)!. Smislila sam plan da ću uštediti koju kunu i pričekati sniženja i onda se razulariti. Al' Bože dragi, što je to preteško. Inače sam prilično dosljedna u svojim odlukama, al već sam ovaj mjesec nekoliko puta pogazila svoju riječ. Šta mogu kad su mi te nesretne krpice najveća radost u životu. Neki dan se u kvartu otvorio novi butik, morala sam nešto kupiti. Danas neka baba na poslu šverca Benettonovim majicama, ajd' ubola sam dvije (je*iga samo 100kn). Maloprije sam muža telefonski obradila da idemo popodne kupit novi mobitel, jer moj zeza od ljetos. A nema ni kamare. Trebala sam dobiti novi mob. umjesto one glupe i preskupe đinđe. Ajmo sad iskreno. Jel mi treba novi mobitel? Pa normalno da ne, trošim mjesečno 35kn. Danima me nitko ne zove nit šalje poruke (,a ni ja baš nemam takvih potreba). Al' umrijet ću ak' ga ne dobijem!. Danas je došao na red i tromjesečni posjet kozmetičarki, slijedeći mjesec moram ponovno na pramenove, i još na poslu planiramo skoknut u Graz u šoping. I kak' da ja sad uštedim?? A prijeko mi je „potrebno“: - bolero (zato što nemam s dugim rukavima), - nova đinđa (da, 20 komada nije dosta, treba i 21), - cipele i čizme ( pa ako je sniženje bilo bi šteta propustiti), - hlače (da, još zelene nemam), - novi remen ( još jedan od 5 sličnih koje imam), - šminka (tu mi sve treba – možda ima koja nijansa nečega što nemam), - torbica, košulja, šal, kapa…. ma zapravo ništa od nabrojanog i ne nabrojanog mi ne treba, al teško je zatomit žensku taštinu. P.S. jučer je bio prvi rođendan mog bloga. Stvarno sam se napisala u tih godinu dana. |
