srijeda, 23.11.2005.
Teror se nastavlja
Vještica nastavlja svoj teror. Ali ovaj put podmuklo i iza leđa. Ovaj put nisam ništa naslućivala, došlo je ko' grom iz vedra neba.Nazvala me kolegica jučer popodne da mi kaže kako ju je Vještica pozvala i ponudila joj moje radno mjesto, a mene bi stavila na mjesto tajnice. Ostala sam šokirana! Super, s faxom ću dogurati još do čistačice kako je krenulo.Naravno, meni se nije reklo ni riječi. Nisam znala ni što je povod tome. Onda sam počela vrtit film. Jučer sam pisala neki dopis, bila je frka i u žurbi nisam obrisala jednu riječ ne memorandumu. Grešku smo uočili prije nego je dopis otišao i ispravili, ali problem je što je to uočila ona. O.K., priznajem, pogriješila sam, svi griješimo, al zar zbog jedne riječi ovakve sankcije?!. Prije jedno mjesec dana, i njene psihičke torture, pokušala sam s njom razgovarati. Iskreno kao čovjek s čovjekom, jer takva „suradnja“ dalje više nije mogla ići. Razgovor je prošao uspješno, barem sam tako mislila, dogovorili smo se oko nekih stvari. Al tada mi je priznala da kada se dogodi kakva (banalna) greška, ona misli da se to njoj namjerno podmeće. Pokušala sam ju razuvjerit, a htjela sam joj reći u facu da je paranoična glupača spremna za psihijatriju. Evo, upravo ovaj događaj to potvrđuje! Mislila sam da su ratne sjekire zakopane i da idemo iz početka, ali evo, prva kriza, i sve po starom. Danas se menom ne razgovara, ne gleda me, ne daje mi nikakvog posla, mada je trenutno gadna frka. Normalno, od nje nikakvog obrazloženja takvom ponašanju, sve što znam čujem okolo. Poslije sam još čula da će glavnom šefu (Šef) napisati pismo kako je nezadovoljna s menom. Otići ću i ja do Šefa i ispričati svoju priču, mada sam mu se jednom obratila kada me ova nije pustila na ispit, pa je odkanto. Tužakanje Šefu sam uzela kao zadnju soluciju, mrzim tužakanje, al sve civilizirane metode sam već iskušala i nisu dale rezultata, a ja ovakav psihički teror više ne mogu podnijeti, tome nikad kraja. Vještica ne zaboravlja i ne oprašta, a toliko zlobe i iskvarenosti u ljudskom biću još nisam srela. |
