srijeda, 15.11.2006.
Do sada sam se na blogu dotakla svoja dva, ajmo reći hobija (knjige, sobno cvijeće), ali treći, koji jedini smatram pravim hobijem, nisam ni spomenula, pa ću danas o njemu (tom hobiju).Gobleni! Vezem goblene već 8-9 godina. Nekako ne volim to previše isticati. Daleko od toga da ne pričam o tome, ali rijetko imam prilike s kime pričati o tome. Kada spomenem vezenje goblena kao svoj hobi ljudi ostanu blago šokirani, jer kažu, taj hobi ne ide uz moj temperament, previše je pasivan i babast. A i nikoga to ne zanima, gobleni su bili in prije nekih 30-40 godina, danas je to nešto demode čime se bave bakice. A kako je sve počelo: prije nekih 20 godina za vrijeme ljetnog raspusta među nama klinkama iz ulice tada je bilo fora vesti goblen. Sjećam se da smo sve, nas 5-6, sjedile na stepenicama u dvorištu jedne prijateljice i cijelo ljeto vezele goblene. To su bili oni mali dječji gobleni sa slikom mace, psića i sl. Ja sam svoj zgotovila do kraja, ali mi se negdje pri kraju zapetljao konac i dok sam ga otpetljavala, škaricama sam precvikala mrežu i sav moj trud je propao. Nije bio za uramiti jer je maca imala rupu na sred glave. Ozbiljna ljubav prema goblenima se rodila puno kasnije jedne nedjelje. Samo od jednom sam osjetila snažnu želju za vezenjem goblena. Kako je bila nedjelja nisam nikako mogla doći do goblena, i jedva sem dočekala ponedjeljak u jutro da odem kupit goblen. Za početak sam kupila manji da vidim koliko će mene ta želja držati. Uf, al me držala, završila sam ga za čas i onda sam kupila prvi veliki, „ozbiljni“ goblen, i tako se to nastavilo. I danas znam osjetiti onu početničku strast (ovo smješno zvuči). Nekad jedva čekam da mi završi radno vrijeme da idem doma vesti, ili kada u izlogu trgovine vidim goblen. Nije mi to opsesija, samo hobi u kojem uživam i radim kada mi se radi. Obično zimi radim kao luda, dok ljeti ga ni ne pipnem. U prosjeku napravim jedan godišnje. Sve koje završim vješam po zidovima stana. Stilski mi se ne uklapa uz namještaj, ali kada sam se već trudila stajat će mi na zidu. Mama, svekrva... su htjele da i njima napravim, nije da ne želim, ali ne mogu se odvojiti od njih, sentimentalno se vežem uz svoj trud. Radim Unitasove goblene. To su oni koji imaju otisnutu sliku i nisu toliko na cijeni kao Wiehlerovi. Rade se s 6 ili 4 niti konca. Više volim ove s 4 niti jer ispadne jasnija slika. Na početku posta je slika goblena koji sam zadnji napravila, zove se „Amarilisi“. Wiehlerovi se rade na mreži bez crteža ( čistoj mreži) i s šemom crteža. Treba brojati kockice za svako povlačenje konca, a radi se s dvije niti konca. Što je manje niti to je slika preciznija (kao pixeli na fotografiji), i više posla zahtjeva. Jako je komplicirano i za jedan goblen treba po nekoliko godina, ovisi o intenzitetu rada. Do sada nisam imala iskustava s Wiehlerovima, ali bi svakako htjela probati, nešto manje za početak, ali nigdje nisam kod nas našla takvih goblena. Nabavljaju ih iz Njemačke, a ja nažalost nemam nikoga u Njemačkoj, ali svakako ću jednog dana probati. |
