Odavno su oni prošetali ispod duge. Nečujno je dotaknuli. Neočekivano, nespremno i bojažljivo osjetili njezine boje. Pojavila se povremeno, dala znak prisutnosti te nastavila igru skrivača. Lagali su svima... Tražili su je svaki dan, svaki sat, svaku sekundu. Gladno su se pokušavali dočepati samo nje. Ona je bila kisik njihovom moru! Ona je bila voda u njihovim požarima! Svatko svojim makadamom u zagonetnoj utrci. Lagali su da im nije bitna. Lagali su da im ne treba. Lagali su da su sretni bez nje. Skrivali su njezinu veličinu, a otvarali su svaki prozor i sva vrata samo kako bi je vidjeli na tren. Pružali su ruke da bi je ulovili poput krijesnice, a onda se trkača staza počela sužavati. Ostala je samo tanka linija zbog koje je na mjestu spajanja došlo do sudara svjetova. Ulovili su je za krajeve i vuku je držeći se za ruke. Ona lebdi i pleše iznad njih. Viče im čas jedno, čas drugo: "Čvrsto me držite!", "Nemojte me pustiti!", "Ja sam i dalje tu!", "Nemojte se udaljavati jer će moje boje nestajati!", "Ne znate vas dvoje koliki su me ulovili pa su me pustili!"... Ne zna ona da je njima najlakša na svijetu. Nema ona pojma da su je zašili za sebe. Ona je njihov dom, njihovo blago i njihova tajna. Dok ih sretnete, nećete je vidjeti. Vama je nevidljiva, no možda ipak na trenutak uočite onaj bljesak u zjenicama koji je odaje. Odavno su oni prošetali ispod duge. Sada šeću zajedno s njom.

Oznake: ljubav, brak, muškarac, žena, odnos, sreća, duga, priroda

Volite li više žute ili bijele žgance? Kod mene u Moslavini su tradicija i prva pomisao na djetinjstvo.

Isprobala sam raditi sushi s avokadom i umak od crnog češnjaka. Naravno, ovaj moj uvijek kaže da je sve odlično, stoga nažalost nemam nekakve smjernice za popravke u vezi kuhanja ukoliko radim nešto krivo.

Zepečeni karfiol i krumpir u bešamel umaku s pancetom te mozzarelom.

Opasno s ćuftama i pire.

Tjestenina s umakom od tune i povrća.

Njemu najdraže varivo od mixa povrća i piletine.

Na izradu cordon bleua uvijek moram biti maksimalno skoncentrirana.

Zadnjih mjeseci čitam samo knjige na njemačkom jeziku.

Kod mene se vratila jesen posljednjih dva tjedna. Cijelo vrijeme pada kiša i veoma je hladno. Trebala sam posjetiti Hrvatsku u svibnju, ali više sreće u kolovozu ako budemo živi i zdravi. Trenutno sunce samo na slikama. Moje raspoloženje je isto odjeveno u tmurno odijelo, no doći će valjda i veselije boje na red. Umjesto nas, na put smo poslali paket od deset kila da bar nekako razveselimo one koji nas čekaju doma. Paket im je stigao za dva dana. Neočekivana brzina!

Kako se oni danas lijepo sunčaju! Sestra mi je poslala njihove slike. Konji su uzeli danas godišnji i odmaraju u staji.

Nisam Vam još rekla, drago mi je da ste dio mog života, makar virtualno. Divni ste!

Kako ste Vi? Ima li što novo kod Vas? Velika pusa! :)*

Oznake: hrana, ljubav, sloboda, obitelj, Osobno, Životinje, knjiga, prijatelji, virtualan svijet

Dječje oči su gutale vatru ispred svojih zjenica, uši su im bježale od svakog šuma, a srca su htjela iskočiti iz tijela, no ipak su svaku večer potražili osamdesetšestogodišnjeg Jozefa. Starac je uvijek tijekom ljetnih večeri sjedio u svom vrtu, upijao miris borovine koja čuva njegove uspomene i priželjkivao da će mu ponovno dotrčati vesela družina, koja je ispraćala dane za vrijeme ljetnih praznika.

Đede, bute nam ispričali ono kaj ste rekli o vješticama? – upitala je Ivana.

A kaj da vam ispričam? – uzdahnuo je Jozef i povlačio crte po tlu svojim štapom.

Rekli ste da je bilo vještica u selu. – podsjetio ga je Marko

Ne znam, ja nisam nikada to čula, nije to baš tak. – uplašeno je izgovorila najmanja Marija i stisnula se starijoj sestri Ivani.

Pa jesu, ljudi su verovali u coprnce. Preko puta je živela baba Jaga koja je išla s kravama s ispaše tu dole s Muženćevog. A ova, Marjanova baba pokojnja Tereza, ona bila na mostu ovem svojem. Baba Jaga išla odozdola, a Tereza imala fertun neki i ovak maše fertunom: „Tebe tvoje, mene moje, tebe tvoje, mene moje!“ Ja gledim s plota i ne znam ništ. Ode baba s kravama doma, drugi dan ja pitam babu, tu Jagu: „A kaj baba Tereza pred vašu kravu išla i vikala tebe tvoje, mene moje?“ Veli baba: „A jeba joj vrag sreću, uzela mi je krave mlijeko, ja sem nje napravla da ne mre pišat.“ – nakašlje se Jozef i doda „A da.“

Onda? Šta je dalje bilo? – znatiželjno dodaje Neven i gura nogom Marka.

Kaj unda? Ja samo velim kaj sem videl i čul. – opravdava se Jozef.

Jel je to moguće? Ja to ne mogu verovat, đede. – klima glavom Ivana i grli Mariju.

Tak je ona... – potvrđuje starac.

I to mlijeko da se tak more zet krave? – dodaje Ivana.

More, more. – odrješito će Jozef.

More? Nemam pojma. – Marko odmahuje rukom.

Velim vam da more. A šta vi to mene spitavate? – namrgodio se Jozef.

Đede, zanima nas jel postoje vještice. Bojimo se babe Marte iz prve kuće u selu. Ta stara nikad ne izlazi iz kuće. Rekel nam je Dokozć da je gledel kroz prozor u kuću i da je videl babu da ima svuda po kuće trave i šibe. – radoznalo će Marko.

To vam ja ne znam. Marta se nikad nije udavala i živi gore sama otkalje joj je matera umrla. – Jozef sliježe ramenima.

A đede, mene zanima jeste vidli vile? Moja baba veli da postoje, al da ih ona nije vidla. – upitala je Ivana i bacila drvce u vatru.

Naše prambabe su govorle da vile izlaze iz šume na livade i ceste pa plešu. One znaju ime svakog i zovu vas, al ne smete se okrent. Ako se okrenete, one vas odvedu za sobom i više se nigdar ne vratite. Kaživale su da se pretvore u tice, leptire il cvijet, al ako vas proklenu jedino ij more vilinski car naterat da skinu kletvu. Jeden je valjd zanijemil kad je stal u šume vili na aljinu. Poderala se i ona ga je proklela pa je zanijemil, al je car tražil da se kletva skine. Na kraju je taj vodil doma tu vilu za ženu. Njiova moć je opasna. Onaj koji bude s vilom il se ne vrati iz šume il se vrati nijem. – klima glavom Jozef.

Pa đede, jeste ih vi vidli? – zanima Nevena.

Ja sem išel neko vrijeme z otim bratićima na pašu. Z Vinkom iz Petričke kad sem imal jeno pet il šest godna. On je koble vodil. Imali smo dvije koble, i jedno il dvoje ždrebadi, a vraga sem ja to znal, znaš kud bilo se zaletiš i ja ko tobož da bum ždrebe po kičme. Ja bil mali, a ždrebe malo. Joj, pružil ruku i njega po kičme pomilil i vrag se okrenil i mene onako vritnil pod prsa. Gotovo, ja u nesvest pal. Unda tam je bila blizo kuća jena, onda je ovaj brat Vinko mene na rukama nosil. Tak su me polijevali z vodom, jedvo su me vratli u život. U daljine ja videl kod orajev cure u bijelim aljinama. Kose im duge, zlatne i one se popnu na oraj i nestanu. – smije se djed.

Ivanaaa, Marija! Ivanaaaa! Ajde doma! – viče u daljini ženski glas.

Cure, zove vas matera doma. – dižu se dečki.

Đede, sutra dojdemo opet. Bute nam dalje pričali. Laku noć! – pozdravlja se Ivana.

Primi me za ruku, nemoj me pustit. Odi prva! Dečki, odite vi ispred nas. – cvili Marija.

Ma da, odite vi prve! – govori Neven.

Laku noć, đede! – pozdravljaju se djeca.

Laku noć! – uzdahne Jozef i gleda u vatru, vuče svoj štap po zemlji i čeka da sve ostane u tišini. Odlazi u kuću tek kada dječji zvukovi nestanu.

Djeca trče preko dvorišta i po cesti uz vrisku. Nitko ne želi ostati zadnji u tami. Čuju se uzvici – "Budu nas! Bježte!"

Ivana je navečer ležala u krevetu obasjana mjesečinom i gledala kroz ogroman prozor u borove koji je dijele od ceste. Ubrzo se okrenula prema zidu jer se oduvijek bojala spavati okrenuta pozoru. Crvene oči iz borova nikada nije zaboravila. Svaki dan je ležeći na lijevom boku ponavljala – „Molim te, želim sanjati nešto lijepo! Molim te, želim sanjati nešto lijepo! Molim te želim sanjati nešto lijepo“ - i tonula u san.

(Ivan Generalić. Coprnica. Zagreb: Spektar 1973.)

Oznake: priče, mitska bića, paranormalno, mitologija, Bilogora, Moslavina, Moslavačka gora, selo

Domovinski odgoj u školama – tematska priprema za nastavnike “Djetinjstvo u Domovinskom ratu” i film „Od toga dana“ u kurikulumu nastave povijesti

Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske je izdalo suglasnost za korištenje nastavnog materijala te filma „Od toga dana“, redateljice i scenaristice Slavice Šnur, o stradanju djece u Domovinskom ratu u nastavi povijesti, hrvatskog jezika te vjeronauka. Cilj filma je ukazati na prikaz stvarne životne patnje te promicati neprocjenjivu vrijednost ljudskog života, uz poruke ljubavi i praštanja. Polazna ideja i želja je navedenim nastavnim materijalima promicati domovinski odgoj u školama te djeci primjerenim pristupom približiti obrambeno – oslobodilački Domovinski rat. Počašćena sam sudjelovanjem na ovom projektu s mojom dragom profesoricom, predavačicom na Odjelu za povijest (Hrvatsko katoličko sveučilište - Catholic University of Croatia) – Vjerom Brković. Također, zahvaljujem gospođi Slavici Šnur što nam je ukazala veliko povjerenje pri ovom iznimnom zadatku izrade nastavnog materijala. Premijera filma je 22. svibnja u 21 sat u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

TRAILER "Od toga dana"


Vaša M.

Oznake: Obrazovanj, povijest, Vjeronauk, Hrvatski jezik, žrtve, domovinski rat, djeca, nastavnici, osnovna škola

Prekinula si dažd i upalila zvijezde
koje izgaraju zajedno uz nas.
U kočiji koju guta noć i konja kas,
pronašla si puteve koji nikada ne blijede.

Istrošene cipele mogu skinuti.
Snažno grlim dom.
Lutao sam za njim sa sitnom nadom
da će na nekoj mirisnoj livadi niknuti.

Šušte šaptom šumske sjene.
Obukla si strah na svoje tijelo.
Ne brini, u rukama nosiš vječno žezlo.
Misli su mi tobom zagrljene.

Neprimjetno si se ušuljala,
upozorena da stanice nema.
Samo miris bagrema i još jedna poema.
Mi, proključala luna i jecajuća magla.

Naš voz slijedi nježnu melodiju.
Krv nam pleše uz neumornu violinu.
Razrezala si gorčinu i pretvorila me u glinu.
Dodirom mi prekrižila svaku teoriju.

Pjesmu dopunjuje prekrasan crtež moje sestrice (M.P.). Hvala joj što je dopustila da ga upotrijebim uz stihove!

Oznake: pjesma, stihovi, lirika, žena, muškarac, ljubav, život, Crtež, ilustracija, Osjećaji, vrijeme

Obukla je za njega haljinu od mjesečeva sjaja da uvijek u mraku pronađe put. Tijelo je okupala u nježnom povjetarcu da mu uvijek bude onaj potreban „vjetar u leđa“. Na noge je stavila cipele od mora kojima će lepršavo plesati na svim stanicama koje će se nenadano pojaviti. A on? On je postao za nju onaj čije ruke stvore ono što oči vide.

Zajedno su izgradili ladice osobnih memorija i sakrili ih u srce najdubljeg vulkana sjećanja. Lampice njihovih toplina još uvijek sjaje... Povremeno zatitraju, ali im ne dopuštaju da se ugase. Njihove svijeće osjećaju sunce i hladne kiše obavijene silovitim vjetrom. Nažalost, zagonetne čimbenike ne mogu zamoliti za prilagodbu uvjeta poradi kojih će trajati, ali dlanovi su mi zašiti. Nemilosrdni udari života su im postali odjednom najlakši ruksak. Malo ga nosi on, malo ona. Drže se za nevidljive niti unutar nježnih srca i plahe misli. Pospremili su snove u torbicu, ponijeli ih u nepoznatu odiseju i nadaju se. U nadi rastu. U odrastanju stvaraju. Kroz stvaranje pobjeđuju. Po potrebi primjene kintsugi. Ponekad pomisle - ukopajte satove da vremeplov ne teče. Ona mu šapne – „Kada bi bar umjetnik mogao baciti bijelu i žutu na trenutno crno platno za nas mini sanjare željne utopije - gladne veselih nota i vrelih luči.“ On je pogleda, obujmi oko struka, podigne u vis, a ona se zatim otisne na putovanje oko svijeta.

Ona povremeno odluta. Ugrize je slika kako je brzim korakom jurila na dogovoreni termin u dugoj haljini, koja joj je otkrivala stopala, kako bi ponovno osjetila vrelinu ljetnog asfalta. Prisilno sakrivena hodala su za slobodu. Crveni ruž na usnama i novostečeni osmijeh kao pozdrav svijetu. Opojni miris čistoće u Domu zdravlja je izmamio i pronašao negdje staru nervozu te prikazao hodnik poput tunela do vrata straha. Ovaj tunel koji je trebala proći nakon prvog nepotrebnog ..... Duboki glas je uzviknuo ime i bila je prisiljena sjesti iza tih vrata okupana velikim kapima znoja. „Zašto? Tako ste lijepi i mladi. Izađite, pozdravite očekivanja i zagrlite stvarnost.“ A ona? Voštana figura s jezivim osmijehom. Usta puna stakla čiji komadići otkidaju unutrašnjost. Trgajući kožu oko noktiju do krvi, promišljala je kako nije sama. Izvan zidova ima još mnogo takvih – skrivenih, bolnih i zarobljenih. Zašivena su nam usta da središnji ubodeni organi ne zadobiju nove posjekotine. Tko bi želio još jednom večerati fekalije koje su se nasukale na pladnju...

Tone ispod površine, a njegova ruka je izvlači. Ponovno i ispočetka.




Povodom Majčinog dana i Očeva dana (koji se obilježava sutra u Njemačkoj) uhvatila me posebna nostalgija za roditeljima kojima još jednom želim zahvaliti ponajviše što su mi bili najveća podrška te uzor tijekom cijelog života prilikom izgradnje vlastitog poziva i samoostvarenja.

Slike će reći više od bilo kakve riječi:







(izvor za ove tri fotografije - bespuća interneta)


Još malo slika iz moje točkice u svemiru:







Vaša M.

Oznake: ljubav, obitelj, Majčin dan, Očev dan, Njemačka, priroda, cvijeće, špar, prijateljstvo, život

Nisam htjela prosuti sebe,
ležati gola u postelji od suza.
Pobjegli smo od starih Meduza.
Kamen se razlomio zbog tebe.

Spojile su se naše tame
u kutiji nježne tišine.
Ona je zamrznula programe
i navela me u otrovne divljine.

Kucala je i otvarala crna vrata.
Zrcalo je pokazivalo sahranu.
Pilule nisu učinile da snovi zastanu.
Sama se kupala u kupelji od blata.

Odvod me uvukao niz zečju rupu.
Zagrizla sam slatki kolačić
i tebi udijelila komadić.
Moje čizmice više ne stoje na rubu.

Zidovi nam trajno izgaraju
dok sam u tvojim rukama.
Vrijeme pripada našim dušama
dok nam srca glasno odzvanjaju.

U istom ritmu.
U jednom kostimu.


Koračate li Vi iza zrcala? Kakva je Vaša "Zemlja čudesa"?

Pusa, bokić! :)

Oznake: ljuba, rast, UČENJE, identitet, odrastanje, stihovi, pjesma, poezija, kako ste, pusa

5. 12. 2016.

Ponedjeljak, dva sata poslijepodne. Sjedila je u predavaonici, taman je počela pauza. Stigla joj je poruka: "Hoćeš li danas doći da se vidimo? Umoran sam od puta iz Njemačke, ali ne mogu se dočekati da te vidim." Skočila je kao da ju je netko piknuo iglom. Svi su je pitali što joj je. Sakupljala je papire -"Odlazim, imam neodgodiv termin." Kolega uporno ponavlja - "Što ti je, za deset minuta imamo mini kolokvij iz Opće povijesti srednjeg vijeka? To su ti dva boda." Pozdravlja se, juri jer vlak ide u pola šest. Otvara poruku i odgovara - "Vidimo se u pola osam."

2018.

„Ne idem na Mars. Jednog dana ćeš doći kod mene. Treba mi mir dok odlazim, a ne da mislim kako se ti osjećaš jer ćeš me nokautirati. Kužiš? Ako si ti dobro, ja sam dobro. Moram ovo učiniti. Nemoj samo dramiti jer sam na to alergičan. Umiri se. Vidiš da ovdje ne ide.“

Dva dana poslije...

Promatrao je kroz prozor vlaka prve pahulje snijega kako se lijepe za staklo. U daljini se nalazila malena točkica koja još uvijek nije prestala plakati. Izdahnuo je nekoliko puta te otvorio kuvertu.

„Nikada ti nisam znala reći sve što želim jer uživo previše filozofiram zbog tvojih zelenih očiju i dječačkih gluposti. Sad, dok te ovu posljednju večer gledam kako igraš „Miscreated“, vrtim naše dane, godine, mjesece, slušajući „Because the Night“; imajući na umu da je posljednja večer kako ću spavati s tobom u „našem“ krevetu – osjećati tebe, tvoju kožu i miris prije tvog odlaska. Molim Boga da večer što duže traje! Izgradio si me u ovih godinu dana. Oblikovao riječima, pogledom, dodirom, svojim postojanjem. Znam da ćeš biti dobro. Pametan, marljiv, drag, plah. Svim srcem vjerujem da ćeš uspjeti. Nemoj dozvoliti da te ikada išta pokoleba. Uvijek će ti biti otvorena sva vrata za nove pokušaje, a zauvijek ćeš imati nekog tko u tebi vidi iznimnu vrijednost. Oduvijek! Kako god bude, ja ću te uvijek čekati. U mom srcu i mislima si stalno.
...
P.S. Jedna ribica neka ide s tobom, jedna ostaje sa mnom.“

Muškarac uzima svoju prtljagu i silazi na prvoj stanici „Zagreb - Zapadni kolodvor“. U Talovčevoj ulazi u prvu „dvojku“ koja nailazi. Nervozno gleda na sat u mobitelu. Bljesnula je poruka uz njeno ime. Napisala je: „Već deset minuta stojim na istom mjestu i pokušavam uloviti zrak.“

Nervozno je cupkao na mjestu. Glas obavještava - stanica „Botanički vrt“. Ustaje i uzima svoje stvari. Srce mu želi iskočiti iz tijela. Tramvaj kreće. Vidi je u daljini, u sebi glasno psuje kako je uopće mogao poželjeti otići bez nje. Oni nisu taj par. Napokon je sišao. Potrčao i stavio ruke na njene oči. Uplašila se. Osjetio je kako ubrzano diše. Okrenula se i vrisnula. Lice joj je još uvijek bilo crveno od suza.

- Na meni je da nas čuvam. Neću dopustiti da nas dijeli jedan milimetar. Ti si moja dobra strana mjeseca. Proći će jednom ovo sve i neće biti nas, ali sada smo „mi“.

2021.

Njemačka. Zavezali su malom žicom kamene ribice. Puštaju ih u Majnu.




Kako Vi promatrate svijet posljednjih dana? Ja kroz prozor. Pomalo me to umorilo, ali živim za onu - doći će i bolji dani.


Vaša M.

Oznake: ljubav, vlak, Zagreb, Njemačka, Hrvatska, Osjećaji, život, brak, odnos, muškarac, žena