Majka Marija govori o Isusu...(I dio):
1. Primila sam i rodila najčišćeg Sina, bez ikakve nečistoće. No, kako bi se Zakon i Proroci ispunili, htjela sam živjeti u, i po Zakonu. Ja nisam živjela po uzoru svjetski raspoloženih roditelja, već sam se ponizno družila s poniznima, na sebi nisam ništa željela osobito uzdizati, već sam ljubila sve što je bilo jednostavno i ponizno.
2. Premda sam znala po Božjem nadahnuću da će moj Sin patiti, moje je srce po riječima sijedog Šimuna bilo probodeno bolom. Starac Šimun je rekao tada da će moju dušu probosti mač i da je moj Sin postavljen za znak kome će se protiviti. Bol od tada u mom srcu nije nestao sve dok tijelom i dušom nisam uzeta u nebo.
3. Od Šimunova proročanstva cijeli život Majke Marije bio je prožet bolom i veličanstvenom ljuvalju prema Sinu, zato Marija kaže: Znaj da je od onog dana moj bol bio šestorostruk. Danas, suosjećati bol Majke Marije za nas znači primati blagoslov Njenim zagovorom. U duhovnom pogledu i napretku u istini, rekao bi, da bol i ljubav korespondiraju kao stalna metafizička pojavnost duhovnog života.
4. Kad god sam pogledala svoga Sina, bol je bio je u mojim mislima. Kad god sam ga povijala u pelene i kad god sam pogledala njegove ruke i noge, moja duša bila je odmah iznova probodena bolom, jer mslila sam na to kako će biti pribijen na križ;
5. Moj bol je bio u mom sluhu, jer kad god sam čula o poniženju svoga Sina, o lažima koje su o njemu širili kao i o postavljenim zasjedama, moje srce je tako često bilo iznova uznemireno bolom i jedva sam to mogla zadržati za sebe. No, moj je bol po snazi Božjoj primio pravu uzdržljivost i ja sam pri tome sačuvala uljudnost tako da se ni nestrpljivosti niti kolebljivosti raspoloženja na meni nisu mogli razabrati.;
6. Moj vid je osjećao bol, jer vidjevši svoga sina svezana i bičevana te kako visi na križu, pala sam ničice kao bez duše na tlo. Došavši ponovo k svijesti, stajala sam tu, istina, puna boli, no tako strpljivo pateći da ni neprijatelji niti drugi na meni nisu našli drugo do nepokolebljivost;
7. I osjećaji su boljeli, jer ja sam svoga Sina zajedno s drugima skinula s križa, zamotala sam Ga u plahte i položila u grob. Moj bol je tada tako neizmjerno narastao da su moje ruke i noge jedva imale više snage izdržati. Ah, kako bih rado da su me tada zajedno pokopali s mojim Sinom;
8. Nakon uzašašća moga sina na nabo, bol mi je zadavala snažna težnja da idem k Njemu. I dugo vrijeme čekanja, koje sam morala izdržati nakon Njegova uzašašća uvećalo je moju bol;
9. Patila sam nakon toga i zbog žalosti apostola i drugih prijatelja Božjih čiji bol je bio i moj bol. Ja sam puna boli stalno lebdjela u strahu i žalosti. U strahu da bi oni mogli podleći iskušenjima i tuzi. U žalosti jer su riječi moga Sina posvuda izazivale proturječje;
10. I premda je milost Božja ostala sa mnom i moja se volja ravnala posve po volji Božjoj, bol je ostao stalno moj pratilac dok nisam tijelom i dušom prihvaćena mome Sinu u nebu. Ne dopusti ni ti, zato, da moja bol isčezne iz tvoje duše. Da nema žalosti, sasvim malo bi ih došlo u nebo.
11. Moj Sin je, kao što kiže Evanđelje, bio podređen svojim roditeljima i ponašao se kao i druga djeca sve dok nije dospio u zrelu dob. Kada je odrastao, posvetio se postojano molitvi, uspinjao se s nama u Jeruzalem i na druga mjesta na ustanovljene blagdane. Njegovo lice i njegov govor tako su prekrasno činili uvijek dobro da su ožalošćeni govorili: „Idemo Sinu Marijinu, On će nas utješiti“.
12. Kako je rastao u dobi i mudrosti, koje je zapravo bio pun od početka, radio je svojim rukama što se i pristoji i govorio nam prije svega riječi utjehe i riječi Božje, tako da smo neprekidno bili ispunjeni radošću.
(Na dan Božića objavljujem moju prigodnu božićnu pjesmu – EuM)
komentiraj (7) * ispiši * #
