Kamo odlaze grešne ili nesavršene duše.
(EuM: Što je zemeljski život u odnosu na vječnost, samo kap u moru vremena. I ako čovjeka čeka vječnost, većina tomu i ne pridaje poseban značaj, nego „halapljivo“ koristi sve ono što mu život pruža na zemlji i ne osvrćući se na upozorenja savjesti po tomu što je to činiti dobro a što nije dobro. Većina o vječnom putovanju duhovne duše ovdje ne razmišlja, tek tu i tamo ali rijetko napiše se nešto o tome. Istina je da svako od nas griješi za života, a isto tako kažu da nitko ne može ući izravno u Nebo ako nije savršen u ljubavi... Dake, postoji još neki međuprostor ili mjesto za pročišćenje duša – tzv. Čistilište, u kojem se manje više vremena zadržava većina odlazećih/dolazećih duša. Samo ponekim svecima, mistici i/ili vidiocima, bio je dano da posjete čistilište i da nakratko razgovaraju sa dušama koje vape za pomoć živućih na zemlji – pa ću se sa par postova zadržati na ovoj temi):
Koje duše odlaze u Čistilište:
U Čistilište odlaze duše kojima je dosuđeno nebo, ali koje prije nego što u njega uđu trebaju dati zadovoljštinu za neotkupljene grijehe, tj. za grijehe za koje se nisu dovoljno pokajale i primile potpuno oproštenje. Kroz zadovoljštinu te duše usavršuju svoju ljubav prema Bogu i čovjeku. Nitko ne može ući u nebo tko nije savršen u ljubavi. Mnoge duše odlaze u Čistilište upravo zato što nisu dovoljno opraštale, iako su same itekako htjele oproštenje. Svatko od nas tijekom života griješi: mislima, riječima, činjenjem loših djela i propuštanjem činjenja dobrih djela. Za neke smo se grijehe savršeno pokajali i s njima na sudu nemamo nikakvih problema. Za neke grijehe znamo da smo ih počinili, priznali smo ih i zatražili oproštenje, ali se u srcu nismo pokajali kako smo trebali. Neke grijehe čak pokušavamo sami opravdati. Nekim smo grijesima ranili druge, ali nismo imali ni dovoljno volje ni dovoljno vjere da tu štetu nadoknadimo. Mnogo griješimo i zbog neznanja jer si ne damo dovoljno truda da upoznamo Boga i njegovu riječ. Jer se ne trudimo upoznati njegove zapovijedi u njihovoj stvarnoj biti – ljubavi prema Bogu, sebi i bližnjima, pa čak i neprijateljima. Tek kad spoznamo stvarnu bit nekog grijeha, možemo se savršeno pokajati. Jednako tako, Bog nam oprašta na način na koji mi opraštamo onima koji su sagriješili protiv nas (Mt 18,23-35). Mnoge duše odlaze u Čistilište upravo zato što nisu dovoljno opraštale, iako su same itekako htjele oproštenje. Bog je u svojoj ljubavi prema nama toliko milosrdan da nam je obećao da nitko tko ga u trenutku smrti zazove neće biti osuđen na pakao (Rim 10,13; Dj 2,21). Ipak, mnogi će morati mnogo vremena provesti u čistilišnim mukama. Duše u Čistilištu ne mogu moliti za sebe, no Bog je toliko milosrdan da je nama dao mogućnost da molimo za njih, a to najučinkovitije možemo činiti prikazivanjem misne žrtve. (Prema knjizi „Sveta Misa“ autora Josipa Lončara)
(EuM: u slijedećem postu namjeravam navesti načine kako možemo pomoći dušama u čistilištu, proširiti poimanje misne žrtve te ukazati na potrebu pomaganja onima koji su korak ispred nas a kojima i dalje možemo pomoći da i oni nama pomognu kada za to dođe vrijeme)
komentiraj (9) * ispiši * #
