Ipak, u tom smrtnom svijetu postoji netko
tko je uskrsnuo od mrtvih!

Prije mnogo godina organizirao sam kamp za mladež u
Böhmerwaldu. Po svršetku kampa, kad je mladež otišla,
morao sam ostati još jedan dan i pričekati auto koji će poslati
po mene. Noć sam proveo u lovačkom dvorcu koji je nekoć
pripadao nekom kralju. U to je doba ondje stanovao samo
šumar. Zgrada je bila u poluruševnom stanju. U njoj nije bilo
čak ni struje, ali je imala vrlo veliku dnevnu sobu s kaminom.
Kad je naložio vatru u kaminu, šumar mi pruži svjetiljku i
zaželi laku noć. Vani je bjesnila oluja, a kroz krošnje jelki oko
kuće lijevala je kiša: pravo vrijeme i mjesto za dobar krimić.
Upravo te noći nisam imao kod sebe ništa za čitanje. Tada
na rubu kamina pronađoh nekakvu knjižicu. Polako sam je
počeo listati pod treptavim svjetlom petrolejke. Mislim da
nešto groznije nikada nisam čitao! Na njezinim je stranicama
neki liječnik izlijevao svoj gnjev protiv smrti. Stranicu za
stranicu nizali su se ovakvi odjeljci: “O, smrti, neprijatelju
ljudskoga roda! Tjedan sam se dana mučio iz tvojih kandži
iščupati jedan ljudski život i kad sam već pomislio da sam ga
spasio, stala si kraj njegove postelje i otela mi ga s prezrivim
osmijehom – i sav moj trud bijaše uzaludan. Ja mogu izliječiti
čovjeka, ali znam da je sve uzalud – uvijek dolaziš ti sa svojom
šakom od kostiju! O, smrti, ti varalice, neprijatelju!”
I dalje je tako na svakoj stranici davao oduška svojoj mržnji
prema smrti. Tada sam naišao na najgori odjeljak: “O, smrti,
kraju svega!” i doslovce je nastavio ovim riječima: “O, prokleta!
Kad bi zaista bila kraj svemu! Kada te pogledam, pretvaraš se
u znak pitanja. Tada se pitam je li smrt zaista kraj? – A što ako
nije?”
To je to! No ja vam mogu reći da sa smrću nije svemu kraj!
Isus koji najbolje zna sve o tome, rekao je: “Širok je put što
u propast vodi, a uzak je put koji vodi u život.” Na nama je
da, dok smo još na zemlji, donesemo ispravnu odluku. Zato se
radujem jer imam Spasitelja koji mi daje život – ovdje i sada.
Imam Spasitelja koji jest život i koji vodi u život. To je razlog
zbog kojeg ovu poruku volim govoriti drugima.
Za Prvog svjetskog rata tjednima sam bio kod Verduna gdje se
tada vodila jedna od najvećih bitaka. Između rovova ležale su
hrpe leševa. Kasnije se cijelog života nisam mogao osloboditi
tog užasnog zadaha raspadajućih leševa. I svaki put kad vidim
spomenik s natpisom: “Pali za domovinu”, osjetim taj zadah
Verduna, smrad mrtvih tijela. I kad pomislim da za sto godina
više neće biti nikoga od nas, zagušuje me taj isti, užasni miris
smrti. Osjećate li ga i vi?
Ipak, u tom smrtnom svijetu postoji netko tko je uskrsnuo
od mrtvih! On je rekao: “Ja živim i vi ćete živjeti! Vjerujte
u mene! Dođite k meni! Pokajte se! Postanite moji! Povest
ću vas u život!” Nije li to čudesno? Kako živjeti u tom svijetu
smrti bez Spasitelja koji jest život i koji vodi u vječni život?
Ovih sam dana čitao jedno staro pismo koje je profesor Karl
Heim dao tiskati. To je pismo nekog vojnika, kršćanina, koji
je poginuo u Rusiji za vrijeme Drugog svjetskog rata. U tom
pismu piše otprilike ovako: “Ovdje je jezivo! Kad Rusi zapucaju
‘Staljinovim orguljama’ (kaćuše, lanseri protupješačkih raketa.
Op. prev.), sve nas obuzme panika. I ta hladnoća! Taj snijeg!
Jezivo! – Ali ja se ne bojim! Bit će prekrasno kad poginem: u
trenutku ću ući u blaženstvo. Prestat će muka i ja ću vidjeti
moga Gospodina licem u lice. Utonut ću u njegov sjaj... Ne,
neće mi biti žao ako ovdje poginem!” To mu se i dogodilo
nedugo nakon što je napisao to pismo. Čitajući ga, pomislih:
“Kako je veličanstveno to što se jedan mladić više ne boji
smrti samo zato što poznaje Isusa!”
Da, Isus je Knez života. On svojima daje nepokolebljivu nadu
u vječni život! U doba Tridesetogodišnjeg rata napisao je Paul
Gerhardt ove stihove:
“Svoj ću život samo pronijeti kroz ovaj svijet,
/ al’ u tom neprijateljskom šatoru ne mislim živjet.
/ Putovima svojim putujem, u Domovinu što vode,
/ gdje Otac će tješit me moj”
Od sveg vam srca želim da i vi možete ovako proputovati kroz
ovaj svijet. Zašto trebam Isusa? Zato jer sve, apsolutno sve,
ovisi o tome hoću li ga upoznati!

(nastavlja se)

Što je smisao mog života?

Postavljamo si sljedeća pitanja: Zašto živim? Zašto sam na
ovome svijetu? Što je smisao mog života?
Jednoga dana nazvao me u Essenu neki tvorničar. Djelovao je
vrlo uznemireno. “Velečasni, dođite odmah k meni!” reče mi.
Požurih koliko sam mogao. Dočekao me riječima: “Sin mi se
ustrijelio!”... Poznavao sam mladića. Bio je student i imao sve
što bi mu srce poželjelo: bio je zdrav, zgodan, mlad i bogat.
Već je dugo imao vlastiti auto i nije bio upleten ni u kakve
mladalačke nepodopštine. I taj mladi čovjek ispalio je sebi
metak u usta! U oproštajnom je pismu napisao: “Ne vidim
nikakva smisla nastavljati živjeti. Moj život je bez smisla!”
Zaista potresno!
Vidite, pitanje o smislu našeg života od goleme je važnosti.
Ono je tako važno zato što raspolažemo samo jednim
životom! Jeste li ikada razmišljali o tome što znači imati jedan
jedini život?
U osnovnoj školi nisam bio baš dobar u matematici. Moj
učitelj jednostavno nije razumio kako dolazim do rezultata.
Kada bih napisao zadaću, on bi mi ponekad, pokazavši sasvim
otvoreno kako malo cijeni moje umijeće pronalaženja krivih
rezultata, iscrtao bilježnicu crvenom tintom. Bilježnica mi je
izgledala grozno. Kad bi već bila dobrano crvena, bacio bih
je; ponekad dok još nije ni bila dokraja ispisana, i kupio novu,
lijepu i čistu. Tako sam mogao ponovno započeti pisati.
Kad bi samo čovjek mogao učiniti tako sa svojim životom!
Vjerujte mi da milijuni ljudi, u trenutku kad im smrt pokuca
na vrata, pomisle: “O, kad bih mogao još jedanput krenuti
otpočetka! Sve bih učinio drugačije!”
Bilježnicu je lako kupiti i početi pisati otpočetka, ali sa
životom to nije moguće! Imamo samo jedan život! Kako je
užasno kad ga zaprljamo krivim načinom življenja! Imamo
samo jedan život. Ako ga izgubimo, izgubili smo ga za svu
vječnost. Shvatite ozbiljno to što vam govorim – radi se o
životu i smrti!
Jutros je pokraj hotela u kojem sam odsjeo protutnjalo veliko
krdo krava. – “Kako su krave sretne”, pomislih, “uopće ne
trebaju razmišljati zbog čega su na svijetu. Tu je sve jasno:
moraju davati mlijeko ljudima i na koncu im poslužiti za
hranu.” Shvaćate li što mislim? Životinja ne treba razmišljati
o smislu života. Po tome se čovjek razlikuje od životinje.
Nažalost, mnogi žive i umiru a da se nikada nisu zapitali:
“Zbog čega ja, ustvari, živim?” Između takvih ljudi i životinja
nema razlike. Udaljenost između čovjeka i životinje vrlo je
mala. Čovjeka čini čovjekom to što razmišlja i pita se: “Zašto
sam ovdje? Zašto sam čovjek? Zašto živim?”
WB

(nastavlja se)

Isus je spasonosna ljubav Božja

Jednom me intervjuirao neki novinar. Upitao me: “Zbog čega
održavate ovakve sastanke?” Odgovorih mu: “To činim zbog
toga jer se bojim da ljudi ne odu u pakao.” Na to se on nasmije
i reče mi: “Takvo mjesto ne postoji!” Ja mu odvratih: “To vi
kažete! Za sto ćete godina znati jeste li u pravu bili vi ili Božja
riječ, Biblija. Recite mi”, nastavih, “jeste li ikada osjetili strah
od Boga?” – “Ne!” odgovori on. “Dragog se Boga nitko ne
treba bojati!” Tada sam mu objasnio: “Čak i onaj s površnim
znanjem o Bogu mora znati da ne postoji ništa strašnije no što
je on – svet i pravedan Bog, Sudac naših grijeha. Mislite li da
će on jednostavno prijeći preko vaših grijeha? Vi ga nazivate
‘dragim Bogom’, no Biblija ne govori tako. Biblija za njega
kaže: ‘Strašno je upasti u ruke živoga Boga.’”
Jeste li se ikad uplašili pred Bogom? Ako niste, tada niste još
ni počeli uviđati strahovitu stvarnost Božje svetosti i užasnu
stvarnost svojega grijeha. Ali kad se počnete bojati Boga,
upitat ćete se: “Kako mogu opstati pred Bogom?” Osobno
vjerujem da je najveća glupost našeg doba to što se više ne
bojimo Božjeg gnjeva. Kad neki narod prestane ozbiljno
shvaćati živoga Boga i njegov gnjev protiv grijeha, to je znak
zastrašujućeg otvrdnuća.

WB