N A S A V A K - II

Od dana kada sam stvorio čovjeka,
nikad se nisam odvojio od njega.
Kao njegov stvoritelj i Otac osjećam
potrebu da ga ljubim.

Ja ga ljubim ne zato što mi je potreban,
nego zbog svoje Očinske i Stvoriteljske ljubavi.
S toga prebivam s njime, pratim ga svuda,
pomažem mu i dajem mu sve što mu treba.
Vidim sve njegove potrebe, muke, želje, a
najsretniji sam kad mu pomognem i spasim ga.

Ljudi misle da sam Ja neki strašan Bog
koji će čitavo čovječanstvo strovaliti u pakao.
Kakvo li će to iznenađenje biti na kraju vremena
kad budu vidjeli duše za koje su mislili da su izgubljene,
kako uživaju u vječnom blaženstvu zajedno sa izabranima.
Želim da sva Moja stvorenja znaju da postoji Otac
koji bdije nad njima i koji želi da već sada,
ovdje na zemlji, dožive vječno blaženstvo.

Majka nikada ne zaboravlja maleno biće koje je donijela
na svijet. Nije li još čudesnije da Ja mislim na sva svoja bića
koja sam stvorio. Ako majka voli to biće koje sam joj
Ja podario, Ja ga ljubim još i više jer sam ga stvorio.
Ako se i dogodi da majka ne ljubi svoje dijete zbog
neke mane na njemu, tada ga ja još više ljubim.
Kada dijete odraste ona ga može ponekad i zaboraviti
jer rjeđe misli na njega, ali ja ga nikad neću zaboravioti.
Ja ga uvijek ljubim pa čak i onda kada on zaboravi
na mene, svog Oca i Stvoritelja.
Ja ga se uvijek sjetim i ljubim.

Već sam bio rekao da vam želim već ovdje na zemlji podariti
vječno blaženstvo, ali vi još niste razumjeli Moje riječi.
Ako Me ljubite i zovete slatkim imenom Oca, spoznat će te
već ovdje na zemlji, ljubav i povjerenje koje će vam donijeti
vječnu sreću o kojoj će te pjevati na nebu
zajedno s ostalim izabranicima.

Nije li to nebeska sreća koja će trajati vječno.
Stoga želim da čovjek bude svjestan da sam Ja tamo gdje je on.
Da ne bi mogao živjeti kad Ja ne bi bio s njim, živ poput njega.
Usprkos njegovoj nevjerici, ja sam uvijek uz njega"!


(Poruku Oca, objavljujem doslovno, autentično izvoru)
EuM

NASTAVAK -I

"Došao je Moj čas,
ljudi me trebaju upoznati, ljubiti i štovati
kako bih im, kao Stvoritelj, mogao biti Otac
i Spasitelji i predmet njihove vječne radosti.
Sve ovo što sam vam rekao vama je već poznato.

Htio bih vas na to podsjetiti,
kako bi ste stalno imali na umu da sam Ja vaš
dobri, a ne strašni Otac, te da sam Otac svih ljudi
kako ovih današnjih tako i onih koje ću stvoriti
do kraja svijeta. Želim da me ljudi upoznaju, ljube
i nadasve štuju. Da prepoznaju Moju beskrajnu
Ljubav prema svima, a osobito prema grešnicima,
bolesnima, umirućim i svima koji pate.

Želim samo jedno,
a to je sve ih ljubiti, dati im sve svoje milosti,
oprostiti pokajnicima, ne suditi im po Mojoj pravdi
nego po Mojoj Ljubavi, kako bi svi bili spašeni i
postali mojim izabranicima.

Dajem vam obećanje koje će trajati vječno:
Zovite me Ocem s ufanjem i ljubavlju i od toga
će te Oca sve dobiti s Ljubavlju i Milosrđem."


(gornja poruka je autentična, izvor ću objaviti nakon serijala
Očevih poruka koji slijedi svakog slijedećeg vikenda)

Čovjek je oosoba nepovrediva dostojanstva
te ima prava koja mu ni jedna vlast ne udjeljuje
kao milost, nego se rađa kao slobodno biće.
Sloboda je dar Neba, Božji dar čovjeku.
Bog je ograničio svoju svemoć radi velike
ljubavi prema čovjeku, darujući mu slobodu.
Tko dakle, u svojoj slobodi prihvati vjeru
i u vjeri ljubav, taj polazi putem svetosti.
Svetost znači nutarnje duhovno ozdravljenje,
od posljedica grijeha i rast u Božjoj blizini.
Tko raste prema naumu koji je Bog utisnuo
u ljudsko srce, ostaje u ljubavi i postaje svet.
K tome ljubiti drugog čovjeka kao samoga sebe
te činiti drugome ono što želiš da se čini tebi,
ostvario si cilj slobode i sav zakon Božji...

Čovjek se može oduprijet božjem naumu
ali, tada se udaljava, te izostaje njegov rast.
Ostaje tajna zašto čovjek odmah, sa lakoćom
i sa radošću ne prihvaća poziv na svetost,
jer je svetost najnaravnije stanje duha.
Marija, Kraljica mira, poštuje našu slobodu,
ona je sveta, jer je snagom primljene milosti
ostvarila puninu svetosti u njezinom životu
čime se Božja volja se potpuno ostvarila.
Marija želi da i mi slijedimo siguran put,
svoj put nutarnjeg oslobođenja od grijeha,
jer je to naš prvi korak prma svetosti.
Kod toga, ona nas ne želi siliti, jer ne želi
Poslušne robove nego svoju slobodnu djecu.

Na putu slobodnog prihvaćanja volje Božje
važna su i mala odricanja, žrtve, napori,
da bi se potom krenulo većim koracima
prema željenim dubinama Božje ljubavi.
Vjera je čin ne samo razuma nego i (dar) srca.
Ljubav je čin srca, događanje srca i razuma.
Zato se nitko ne može siliti na ljubav niti na vjeru.
Ostaje činjenica da čovjek mora imati neku vjeru
da bi živio i mora biti ljubljen da bi mogao preživjeti.
Ostajući u vjeri, poštenju, uzdržljivost i postojanosti,
imajući bratsku ljubav, a sa njome i ljubav uopće,
pobožan čovjek time posjedujete sve kreposti,
a napredak u krepostima put je prave spoznaje.

(obrada EuM)

Najveći dar Gospodara prirode je naš život,
a najveći dar za očuvanje života je zdravlje.
Zato čovjek treba činiti sve da očuva zdravlje
da bi sačuvao svoj zdrav duh i zdravo tijelo.
Da bi ostvario tu harmoničnu ravnotežu
u tjelesnoj građi i psihičkom doživljavanju,
pored higijene, zdrave i umjerene ishrane,
čovjeku je potrebna mirna savjesti - što je
temelj našeg tjelesnog i duševnog zdravlja,
potom, volja za životom, vjera u smisao života,
vedro raspoloženje, rad i aktivnosti, sport,
pravilan odmor, liječnička preventiva i dr...

Umjerenost u svemu, preduvjet je zdravlju,
zato svaki čovjek vlastitom savješću mora
dati sebi pravu mjeru u svim stvarima.
Vrhunac duhovnog razvoja čovjeka, na
putu svetosti, jeste iscjeljivanje savješću,
a to je liječenje vlastitog bića, stalnom sviješću,
da je podvrgavanje volji Božjoj u prihvaćanju
raznih kušnji, pa i smrti, u planu Božjem,
jer su sve to nužna stanja ili sredstva po
kojima se u Ljubavi, u ovom redu spasenja,
za smrtna čovjek može postići besmrtna sreća,
u Bogu izvoru svakog bitka i svake sreće.

Liječenje duha, duše i tijela raznim terapijama,
koje se danas nude sa više ili manje uspjeha,
ipak, samo djelimično pomažu čovjeku.
No, vjera i savjest, kao vrhunske kategorije
ljuskog duha, omogućuju izlječenje čovjeku,
omogućuju mu prelaz u duhovnu svevrenensku
stvarnost ljubavi i sreće, za kojom čovjek žudi.
I ne zaboravimo, sve što je ljudsko ima kraja,
i kada se dođe do tog kraja, a to je smrtni čas,
tada zataji sve znanje, svaka znanost, medicina
i sve terapije, a preostaje još samo savjest,
kao vječita spona našeg duha i naše duše,
taj most preko kojeg prelazimo u jednu drugu
stvarnost, u stvarnost darova ljubavi Božje...

U našoj slobodi, koja je dar, svoju
budućnost treba stalno pronalaziti,
ma kakve bile nedaće, ili brodolomi,
ma kakve bile magle, ili tamni oblaci,
kojima se zamagljuje naša svijest,
kojima se želi zatamiti Ljubav i istina,
postoji Nada, pružena prema obalama,
i novo nestrpljenje da bi smo otkrili još,
postoji svijest, život, ljubav, vjera, rast,
postoji uvijek ono bolje, čemu težimo,
da bi smo u vremenu otkrili sami sebe.

Nada nije ritual, neko lažno pouzdanje,
utemeljeno na nekoj magiji postojanja,
u nekom pobožnom očekivanju sutrašnjice,
naprotiv, Nada je čin, ona u sebi nosi
zadaću koju terebamo ispuniti, jer ona,
Nada, ima pravo ime, ona nam nudi Lice,
u osobi izbavitelja, Isusa Nazarećanina.
Nada je rođena u Betlehemu, u samoći,
u neprihvaćanju u strahu i napuštenosti.
Nada je rođena u onoj životnoi stvarnosti
koja graniči sa nemogućim, kada je svaki
uspjeh i korak ujedno i dar Božje ljubavi.

Unatoč svemu, Nada će ipak živjeti u nama
kao u tom djetetu, umaklom pokolju nevine djece,
u tom čovjeku od prvog dana progonjenom,
izloženom nasilju, progonu, mržnji i smrti.
Pogledajmo njegove dvije ruke na križu,
ruke kojima zaprječuje put mržnji, kojima
zaprječuje put tamnim oblacima zla i smrti,
ruke kojima nas želi svih zagrliti i zaštititi...
To je mjesto rođenja Nade, svima nama,
mjesto na kojem se i mi odlučujemo za križ,
mjesto na kojem i sami prihvaćamo svoj križ,
u daru slobode, istine, u daru Božje ljubavi.