Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

30.01.2019., srijeda

Vježbaj, pizda ti materina!


Thorov križ


Thor je bio mrcina, snagator koji je k'o od šale prevrtao polutonske traktorske gume, lupao ih čeličnom štangom, na benču dizao 245kg... u dvorani se iscrpljivao do krajnjih granica i rigao u kofu iznad koje je pisalo: tu me cijene, tu povraćam. Naravno, držao sam ga za kompletnog idiota. Ipak, jednog dana započeli smo razgovor, ne sjećam se točno kako, bit će da mi je uputio savjet: dečko krivo radiš, moraš to ovako… Od bilderskog pametovanja obično dobijem osip no njega sam poslušao želeći popraviti tehniku i rezultate. Vrijeme je pokazalo da Thor uopće nije jednodimenzionalni lik kakvim ga smatram, ograničeni mišićavko koji jedva uspijeva sastaviti rečenicu. Baš suprotno, kada je želio bio je vrlo elokventan i dubok. Jednom je spomenuo da je završio dva fakulteta: antropologiju i povijest filozofije.
– Ma hajde – iznenadio sam se.
– Da.
– I?
– I ništa.
– Čime se baviš?
– Bildam…

Sjedili smo u Super Hrvoju, pili pivicu, pričali o treningu, vježbama, metodama borbi, tajlandskom boksu, MMA... Upitao sam Thora zbog čega tako fanatično vježba.
– Moraš biti spreman – odgovorio je kratko.
– Spreman na što?
– Na sve.
– Ne razumijem – rekoh.
– Zaboravi – odmahnuo je rukom.

Tek godinu dana kasnije pojasnio je ispričavši priču.

– Prijatelju, nekoć sam bio obiteljski čovjek. Imao sam ženu, sina. To je bilo najbolje što mi se ikada dogodilo – započeo je. – Istovremeno sam radio kao predavač na fakutetu. Radno mjesto omogućavalo je društvenu poziciju i podosta slobodnog vremena koje sam upotrijebio da pišem knjige, recenzije, da sudjelujem u televizijskim raspravama, komentiram aktualna društvena, kulturna i politička zbivanja...

Noć prije no što smo pošli na godišnji odmor za jedan politički tjednik pisao sam tekst o slomu ljevice u Hrvatskoj i Europi. Završio sam oko 3.15h i legao u krevet. Ustao sam dva sata kasnije. Manjkalo mi je sna, no svejedno smo krenuli prema predviđenom planu i programu. Mogu ja to, mislio sam vjerujući da ću ubit oko kada stignemo na odredište. Nakon nekoliko sati vožnje sišao sam sa glavne ceste i uputio se prema stanciji Mazalin. I onda iznenada BAMMMMMM (tresnuo je šakom o dlan!) iza okuke na nas je naletjela hladnjača Family Frosta. Pokušao sam brzim manevrom izbjeći kamion, no moja je reakcija bila zakašnjela. Survali smo se niz liticu. Iskobeljao sam se iz auta. Sonja i Tin ležali su u nesvijesti. Vozač kamiona – mrtav. Svuda unaokolo bili su razasuti paketići sladoleda. Potrčao po pomoć. Trčao sam. Bol mi je razdirala grudi. Bijedni kržljavi jadnik!
(Zastao je i pogledao u pod.)
Nisam uspio. Bio sam prespor. Da stvar bude gora pojma nisam imao koju krvnu grupu ima moja žena, koju sin. Da, znao sam sve o Kantu, Platonu, Grcima, Voltaireu... mogao sam visokim stilom pisati o svemu i svačemu, a pojma nisam imao koju mi krvnu grupu ima žena, a koju sin. Tragično. Ali to je tipičan život buržoaskog izdanka, visokoučenog ciničnog intelektualaca koji u veličanju duha i preziru tijela ima nešto duboko religiozno, nešto duboko kršćanski, nešto duboko pogrešno. Ali nisam želio nikoga kriviti. Preuzeo sam odgovornost. Nosim to breme, i nosit ću ga do kraja života.
Eto, prijatelju, zato valja biti uvijek spreman – završio je.

Osjetio sam strujanje hladnog zrak na koži. Netko je otvorio prozore u teretani. Padao je prvi snijeg.
- 09:51 - Vox popljuvi (6) - Printaj me nježno - #

25.01.2019., petak

breme drugih



znao sam sanjati te snove. baštino bih stvari na nekom tavanu ili u nekom podrumu ili garaži, netko drugi bi naslijedio nekretninu. obično sam bio limitiran vremenom, morao sam isprazniti prostoriju i probrati stvari unutar 24 sata. nakon toga vlasnik nekretnine postaje i vlasnik stvari
ili
blatna rijeka nadire, pitanje je sata kada će potopiti garažu, suterenski stan, podrum i uništiti sadržaj prenatrpane svaštarnice. grčevito se primam se posla, istresam kutije, tražim vrijednosti

novčići iz udaljenih zemalja
božičine čestitke iz cijelog svijeta
albumi s markama
albumi s potpisima znamenitih osoba
porculanski set za juhu
servisi za kavu, čaj
željezne pegle
vinil ploče
bižuterija, nakit
pečatno prstenje
čipke, tabletići
ručni radovi
svilene marame
šubare, lisice, kune
preparirane životinje
kopije egipatski papirusa
maske crnačkih plemena
magnetofoni, gramofoni s trubom
Leica, Hasselblad
fotografije bez informacija na poleđini
razglednice, pisma, putne bilješke, dnevnici,
lijepa književnost, enciklopedije opće, medicinske,
stručna literatura, udžbenici francuskog, njemačkog, engleskog, esperanto,
svijećnjaci, poslužavnici, etažeri, intarzirane neo-barokne kutije,
porculanske figurice, olovni vojnici, odlikovanja, plakete, priznanja, stari satovi, bodeži, kubure, sablje, sportske medalje, pehari, značke, diplome, kristalni lusteri, francuski stolovi s mramornom pločom, sofe, sekreteri s tajnim pretincima, komode, ogledala s izrezbarenim okvirima, masivne mesingane vješalice, brodske škrinje, klavirske stolice, psihe, trodijelne neo-barokne kristaljere

gunđam, borim se s vremenom, proklinjem buržoaske pretke ili dobrostivog markiza koji mi je uvalio svoja nobl sranja; zašto se ti ljudi sami pobrinuli za tu starudiju; zašto nisu raščistili svoje prostore, za sobom ostavili red i nešto što će mi omogućiti novi početak

voda nadire, napinjem mišiće

trčim do bijelog kombija
ubacujem stvari zadihan vraćam se natrag po još
antiknog namještaja

nelagoda, strah da ću nešto propustit neprestano je prisutan

minute ističu, voda je na vratima, obrubljuje đonove radnih cipela

koliko sam se samo puta probudio istrošen, pokočen, znojan i ozlovoljen od težine tih snova, kao da sam u zbilji arbajtao

požalio sam se š. on je imao uvide u stanovite duhovne mehanizme. osim toga dobro je poznavao moje snove. smatrao me živopisnim i višeznačnim sanjačem.
pitao sam ga, dobro, što da radim, ovo postaje izluđujuće!
š. je zastao, pogledao me u oči i rekao:
odjebi to, čovječe.
kako to misliš – odjebi?
lijepo. naprosto odjebi. to nije tvoja priča. idući put kad budeš sanjao odjebi to.
bio je to zapravo sretan savjet jer to uistinu nije bila moja priča i proželo me neko me čvrsto unutrašnje određenje da je gotovo s tim.

i doista, nikada više košmara, dramatičnih situacija, starih prašnjavih, prenatrpanih ropotarnica. ništa slično
- 13:49 - Vox popljuvi (2) - Printaj me nježno - #

21.01.2019., ponedjeljak

KOLEGA



kolega

sedam je sati
ispijaš kavu
tek si
srebrenkom
naznačen portret

podne je
jedeš bananu
postavljena si skica u ulju
sjediš u american formatu
duktus je vrlo naglašen

tri poslijepodne
jedeš energetsku štangicu
prilično si konkretan na tom platnu
no još uvijek nedovoljno stvaran i
autentičan

19h
žvačeš tuna sendvič
nisi stao kada je trebalo
pretjerao si i sada si do u dlaku dorečena
hiperrealistična studija
što ne ostavlja prostora mašti i zamara
svojom doslovnošću

21h
stavljaš na jezik analgin
ispireš kistove u terpentinu
zatvaraš tube, odlažeš ih na policu
zaključavaš vrata atelijera
odlaziš u noć

na sliku se lijepi vrlo lijepa ljepljiva
plijesan
- 12:16 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

18.01.2019., petak

U JEKU RATA


Novi dvori klanjački, oko 91-93., tuš, gušće pero


poslali su ih u neki dvorac
po dokumentaciju

bili su sami u tom dvorcu
tri mlada vojnika

odložili su oružje
na stol

sred velike prostorije
nalazio se Steinway
prekriven plahtom

mlad je vojnik otkrio klavir
i započeo svirati Schumanna
Sanjarenje

drugi je vojnik iz džepa izvadio
olovku, mali blok za bilješke
i započeo skicirati brdašca u daljini

treći je vojnik zapalio cigaretu
i gledao u prazno

kada je glazba utihnula
kada je drugi vojnik dovršio skicu
treći je vojnik izrecitirao
par Goetheovih stihova*

bio je to trenutak predaha
u vrtlogu Drugog svjetskog rata

potom su uzeli papire
i vratili se u natrag grad

mislim na djeda u ovo zimsko jutro
mladog vojnika što riše
pitomi krajolik predsobom
pamtim njegov mladenački lik
s fotografije što je ostala
u njedrima Turgenjeva
dok sam u praskozorje novog rata
posve nag i u vrućici
mahnito bježao
iz vrelog međunožja
kroz ključanicu
guštik
preko rijeke
u lug
i lovište prepuno mina
kroz Zagrebačku gradsku vrevu
do Minhena
i dalje
što dalje
od dosega ruku
ljepljive putenosti
milovidne seoske dame
slatkastog daha
bogomajčinskih zelenih očiju
nadzemaljskog polnog apetita
i vješto kamufliranog
ludila

-----------------------------

*

Nad svim vrhovima
je mir.
U vršcima svima
jedva će živ
i dašak još koji biti.
Pjevanje ptica je stalo.
Čekaj: još malo,
pa ćeš počinut i ti.

Goethe /Putnikova noćna pesma/



glazba za ugođaj: Horowitz plays SchumannTraumerei in Moscow
- 12:14 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

17.01.2019., četvrtak

Pod haubom



konzumeri jada i žala
u žurbi hitaju
na promociju knjige
znanog
pošteno-sjebanog
autora
što većinom piše
o svojoj tmini
i ljubavi
koja je otišla
dovraga
ljubavi koja je jednom bila
blještava
glasna
riskantna
ekstremna
luda
ali sada je utopljena
i mrtva
kao mrtvi golub
kojeg sam jutros našao
pod haubom

podigao sam poklopac
da provjerim
količinu elektrolita
u akumulatoru
da provjerim
antifriz
u hladnjaku
da provjerim zategnutost
zupčastog remena
a bijela je golubica ležala
na mašini
raspetih krila
malo nagnute glave
postrance
kao na križu
kao
Raspeti

oplođene muve
odmah su bile privučene
smradom nartrula mesa

posegnuo sam za najlonskom vrećicom
nataknuo je na ruku
i truplo odložio u obližnju kantu za smeće
nisam osjećao žal
za pticom
kao što nisam suosjećao
s pretjeranim poetom
i njegovim cmoljavom
literaturom

sve u svemu
budi oprezan
kada otvaraš haubu
zna biti opasno
nikada ne znaš što možeš zateći ispod
obično to bude motor
ali mogu biti i patuljci hodočasnici
što pjevaju Hare Krishna
Hare-Hare
ili polemiziraju o Nietzscheovu
utjecaju na 2o stoljeće
možeš zateći mini-verziju
Dragačevskih trubača
iako umanjeni i dalje
vrlo glasni
možeš zateći do zuba naoružane
cigane
ponovo uspostavljeno društvo za zaštitu
Morske Vidre i prastari
žurnal Mamalogije
Charles Mingus cover band
ili veliku tešku organsku mašinu
što se pogoni na ideje
poput mene
- 10:23 - Vox popljuvi (2) - Printaj me nježno - #

12.01.2019., subota

Hedy u raljama života - s appendixom

Ne znam što mi bi, mjesec sam dana kao uklet samo slušao 3. program hr. radija. No svako zlo za neko dobro rekli bi stari, pa sam «inspiriran» dramski programom, svim tim radio dramama, dokumentarnim dramama, radio atelijerom, radio romanom, dramatizirao pripovijetku Ekstaza i ja i ja, te dopisao appendix. Ipak deprimirjuće je to. Nakon slušanja ostaje gorak okus u ustima – za što sve ljudi dobivaju novac!





Mjesto radnje: kvartovska birtija Tri guze. Joe je na šanku, pijucka piće. Kellner čita novi Playboy. Čuje se listanje časopisa.

Scena 1

Joe: Je li to novi Playboy?
Kellner: Aha... vidi ovu što je dobra!
Joe: Bogami dobra piiica!
Kellner: Joj šta bi joj radio!
Joe: Dok svira radio…

Škripa ulaznih vrata. Ulazi debeli čovjek i žurno prilazi šanku.

Debeli: Dupli viski, brzo!

Zvuk pripreme pića, tresak čašice na šank, iskap.

Debeli: Ahhhhhh… Daj još jednu... i piće za gospodina!
Joe: Nešto se slavi?
Debeli: Nego da se slavi!
Joe: A što ako smijem pitati?
Debeli: Upravo sam kresnuo najljepšu ženu na svijetu!
Joe (lažno začuđen): Ma hajde!
Kellner (nervozno): A ta bi bila?
Debeli: Hedy! Hedy fuckin’ Lamarr!
Kellner: Nama si naš'o da sereš!
Debeli: Ne bih se usudio. Djelujete kao opaki momci. No upravo sam kresnuo Hedy.
Kellner: Upozoravam te jajaro, nemoj da sereš ovdje!
Debeli: Ponavljam, ne bih se usudio. Tvoje mišice su tvrde i prijeteće i ja doista ne bih želio da me boli, ali kresnuo sam Hedy i ispričat ću kako. Imam druga, zapravo više je poslovni kolega, ime mu je Sam, poznaje čitav taj holivudski svijet kao svoj džep. Dobro građen, visok, markantan, očaravajuć kozer, no zeru ćaknut i ogrezao u seksu. Stalno smišlja neke igrice. Jednom je tako na sampanu u honkonškoj luci umalo udavio stanovito devojče. Presamitio ju je preko ruba čamca, zagnjurio joj glavu u vodu i kresao straga dok se ova koprcala kao kečiga na suvom. Smrtna borba, tako je to nazvao. Ali skrećem s teme.

Sam je danas ušao u moju kancelariju uzviknuvši:

– Imam vrhunsko iznenađenje! Večeras ćeš da tucaš najljepšu ženu na svijetu!
– Kako da ne – uzvratio sam.
– Nemoj da budeš skeptičan, to je moj poklon tebi, druže.
– Slušaj, nisam ja vesla sisao...
– Ne šalim se, opalit ćeš najljepšu, sve što treba da učiniš jest da dođeš do mene u devet sati navečer.
– Aha.
– Ozbiljno.
– I najljepšu veliš?
– Najljepšu!
– A to je?
– Ne mogu ti reći.
– Zašto ne?
– Ne mogu, neće biti surprajz.
– Ma daj, čovječe!
– Najljepša – najljepša – najljepša – ponavljao je Sam hipnotički.
– Najljepša?
– Najljepša!
– E, baš da vidim! Doći ću.
– Tako valja! Nećeš požaliti!

Točno u devet, vijugavom cestom Mullholand Drivea dovezao sam se do Samove kuće na vrhu brda. Trubnuo sam dva puta i izišao. Ulazna vrata bila su odškrinuta. Ušao sam.
– Alo, ima li koga – viknuo sam.
Nigdje nikoga.
Smjestio sam se u dnevni boravak i upalio tv. Dame Edna ćaskala je sa Seanom Conneryjem. Nije bilo naročito smiješna. Potom sam spazio viski na vitrini pa sam ustao i malo ovlažio grlo. Vrijeme je proticalo. Još sam nekoliko puta ustao i ovlažio grlo. Zatim se napokon pojavio Sem, k'o od majke rođen.
– Pođi za mnom – rekao je bez pozdrava.
Pošao sam za njim. Šutke smo hodali u drugo krilo kuće. Zastali smo pred spavaćom.
– E, pa starino, ovo je tvoj grand momento – rekao je Sem značajno i širom otvorio vrata.
Ugledao sam Hedy. Nisam to očekivao. Ne znam što sam očekivao, ali nisam očekivao Hedy. Mislim, u najboljem slučaju očekivao neku kurvu iz visokog društva koja neodoljivo podsjeća na Marilyn. Bila je raskrečena i vezana za prostrani bračni krevet. Preko usta imala je crni povez.
– Pripremio sam je za tebe, treba samo da ukližeš – poručio je Sam.
Hedy je razogačila oči.
– Seme, mislim, je li ovo u redu? Doima se tako uplašeno.
– O, ne brini, Hedy je pristala na ovo – rekao je Sam i priupitao – zar ne, Hedy?
Hedy je poslušno kimnula i sramećki spustila pogled.
– Hedy pristaje na sve, to jest gotovo na sve, što kažem. No dosta priče, na posao! Ja ću da se smjestim ovdje...
Spuznuo je na fotelju u kutu sobe.
– … i uživam u pogledu...
Zakrečio sam se. Totalno sam se zakrečio. Nisam znao što da radim, kako da započnem.
– Ajde čovječe, skorit će se dok se ti odlučiš, a onda ćeš imati problem – požurivao me Sam.
Počeo sam se razodijevati. Odugovlačio sam sa skidanjem. Nakon nekog vremena stajao sam nag ispred Hedy držeći u ruci kur kao skutrenu i prestrašenu pticu.
– Ha– ha– ha , što si se ukenjao! Imaš najljepšu ženu na svijetu serviranu na pladnju, a tebi neće da se digne! Oh, bože, zbilja si luzer – podrugivao se Sam.
Nisam želio da se sramotim. Morao da kresnem Hedy. Samo kako? Ženska ljepota u stanju je paralizirati i najsmionije tipove, gdje neće mene. A onda sam se domislio! Sjetio sam se Marije, ružnjikave i krupne tajnice, žene koja rijetko brije noge, ali koja me iz nekog razloga silno uzbuđuje. Više puta pokušao sam da joj se uvučem u gaće. Svaki put me je odbila:
– Gospodine G., ja sam udata žena i vjerna sam suprugu – opetovano je ponavljala s grubim naglaskom talijanskih doseljenika.
– Ma dajte Marija, to su gluposti...
– Ne!
I tako umjesto Hedy počeo sam da zamišljam nedostižnu Mariju.
Uperio sam kažiprst u nju:
– Sad ću da ti priuštim jebačinu kakvu nisi imala od prvog svjetskog rata!
– Oh da, dio mio! izjebi me ti prokleti WASPovče – odvratila je Marija izazovno.
Istog trena kurac mi je poskočio. Zatvorenih očiju, tapkajući kao slijepac nalegao sam na Hedy. Pronašao sam njezin rasporak i turnuo ga unutra.
Zastenjala je.
– Sviđa ti se ovo kurvo jedna, ha ?
– Ti si jedna uspaljena svinja, Johne ! Lorenzo bi me ubio da zna da me jebe uspaljena svinja, Johne! Odmah bi me ubio! Nožem.
Počeo sam da pumpam. Postepeno sam ubrzavao ritam. Marija je počela da cviljuka, uzdiše i ječi podamnom. Jasno sam osjećao kako joj pulsira pica, kako mi njena utroba prima i otpušta kur kao svilena rukavica. Nikada nisam osjetio ništa slično. A onda je njeno tijelo počelo da se izvija, grči.
– O Isuse i svi svetci – uzviknuo sam i eruptirao.
Otvorio sam oči.
Hedy je ležala kao mrtva.
– Bravo – Sam je zapljeskao – iskreno, nisam vjerovao da ćeš uspjeti.
Ustao je iz naslonjača.
– Ali sada moraš da pođeš. Hedy i ja imamo još nekog nedovršenog posla.
– Da – rekao sam i počeo da se oblačim.
– Obuci se u dnevnom boravku.
Uzeo sam svoje prnje i obukao se u dnevnom boravku. Bio sam u nevjerici, zar se doista zbilo to što se upravo zbilo? Trebao sam piće ali boca viskija bila je prazna. Sjeo sam u auto i odvezao se.

Tajac. Zatim PRAS! Sleti jedna zidarska na debeljkov obraz.

Debeli: JAO!
Kellner: Jajaro, upozorio sam te da ne sereš ovdje!
Debeli: Ali ne serem! Istinu sam rekao!
Kellner: Opet ti! Tornjaj se dok te se nisam propustio kroz šake! Nećeš se dobro provesti kažeš li još jednu jedinu riječ. Upozoravam te!

Napeta tišina, Debeli kreće prema izlazu. Škripe ulazna vrata.

Debeli (s vrata): Ne serem!
Kellner: Ma jebemti...

Kellner dograbi čašu i baci je za Debelim. Lom stakla.

Tajac.

Kellner: Uh, što me ovaj isekira!
Joe: Kakav kenjator! Čovjek bi trebao da posjeti psihića.

Scena 2

(Dvadeset godina kasnije)

Joe ulazi u anitikvarijat.

Antikvar: Izvolite gospodine, mogu li vam kako pomoći?
Joe: Tražim Tortillu Flat od Steinbecka. Volio bih ponovo pročitati tu knjižicu. Bila je smiješna.
Antkivar: Nažalost već dugo nisam vidio taj naslov.
Joe: Onda ću malo da se promuvam između polica. Možda nađem što zanimljivo.
Antikvar: Svakako, samo vi dajte...

Joe uzima knjige u ruke, lista, vraća na police.

Joe: Uzet ću ovu.
Anikvar: Ekstaza i ja! Autobiografija Hedy Lamarr!
Joe: Čini se zanimljivom.
Antikvar: Bože, kakva ljepotica bješe ta Hedy!
Joe: Baš!
Antkvar: Prava šteta što je okončala k'o zadnji klošar. Morala je više da vodi računa o novcu, a ne da se razbacuje njime k'o pijani milijarder.
Joe: Takva joj je karma!
Antikvar: A šta tek učini s onim prelijepim licem! Toliko se izoperirala da je na kraju izgledala k'o frnakenšajnova mlada. Pod kraj više nije željela da mrdne iz kuće, ni vlastitu djecu da posjeti. Unučadi je umjesto slatkiša slala fotografije iz mladosti, s potpisom. Baš je prolupala.
Joe: Sve te zvijezde skrenu prije ili kasnije. Johnny Weissmuller se majmunisao po staračkom domu za filmske radnike uvjeren da je Tarzan. Sad, možda je i bio kralj majmuna, a ako i nije postao je to pod stare dane.
Antikvar: Da! Previše celuloida! Indijanci nisu dozvoljavali fotografiranje! Vjerovali su da će im na taj način biti zarobljena duša. Ima nešto u tome. Knjiga, izvolite!
Joe: Hvala.

Scena 3

Joe posegne za pivom iz hladnjaka i zavali se u naslonjač.

Joe: Hajde Hedy, da vidimo što imaš za reći!

Počinje čitati.

Nižu se isječci iz romana čitani ženskim glasom. Potom se isječci počinju pretapati dok ne nastane buka.



Joe: Ali čekaj što, što je ovo… ma nije moguće… to jednostavno nije moguće… ovo… ovo... Kellner će pasti na dupe kada čuje ovo...

Joe istrči iz stana i dojuri u Tri guze.

Joe (uzbuđeno): Viski, hitno!
Kellner: Baš si došao u pravi trenutak da me ometaš, vidiš da se kulturno uzdižem. Pogledaj ove sise!
Joe: To je novi Playboy?
Kellner: Aha.
Joe: Sise su vrhunske ali samo požuri s tim viskijem!
Kellner: Gdje gori?
Joe: Bogami gori!
Kellner natoči. Joe ispije.
Joe: Natoči još jednu. Zapravo, daj ovamo cijelu bocu!
Kellner: Dobro, o čemu je riječ?
Joe: Nećeš vjerovati!
Kellner: Neću vjerovati što?
Joe: Sjećaš li se onog debeljka što je ovdje pričao da je kresnuo Hedy?
Kellner: Naravno da se sjećam, prilično mi je dignuo živac. Dobro sam ga tresnuo, zar ne?
Joe: Dobro si ga tresnuo, samo čini se da debeli nije srao!
Kellner: Naravno da je srao, kao slon koji pati od mokrog proljeva.
Joe: E, pa nije!
Kellner: Ma jest!
Joe: Nije. Ali prvo sjedi, jer ćeš u protivnom da padneš i povrijediš dupe. Znaš li što je ovo?

(Joe podigne knjigu u zrak kao ludi propovjednik u njujorškoj petoj aveniji.)

Kellner: Neka knjiga.
Joe: Nije neka knjiga, već autorizirana biografija Hedy Lamarr.
Kellner: I?
Joe: To bi trebalo značiti da je sve što unutra piše istinito.
Kellner: U redu, i?
Joe: Slušaj pažljivo, pročitat ću ti isječak:

«Sam je bio toliko ljubomoran da je nastojao da mi stavi čelični pojas nevinosti. Kada sam se zaključala u kuću neke prijateljice koja nije željela da ga pustiti unutra, on se popeo na prozor i pokazao nam muški pojas nevinost kojeg je nabavio za sebe. Nisam znala da takvo što postoji. Htio mi je dokazati svoju vjernost.
Kada sam se konačno vratila kući, napunio je moju novčarku, zatim me golu svezao za krevet,
vičući kako taj novac moram i zaraditi. Zadovoljio se, a zatim pozvao nekog svog debelog ružnog prijatelja. Urlao je od smijeha dok je njegov prijatelj nastojao sve kako bi se i on zadovoljio. Što se Sam više smijao, to je njegovom prijatelju teže uspijevalo ostvariti svoju namjeru.»

Ha! Što veliš na to?

Kellner: Pa, koliko se ja sjećam, ne bih rekao da se poklapa u potpunosti.
Joe: Ne poklapa se u potpunosti, ali poklapa se u dovoljno!

Tajac. Kellner odmjeri vlastiti biceps. Zatim si natoči viski. Potegne.

Kellner: Jebeš ga, ja stvarno ne mogu da shvatim ovaj svijet!

Joe: To naprosto ne može da se shvati. Pitam se koje će sljedeće govno da nam život servira za ručak.

(Kellner i Joe zabrinuto gledaju u pravcu vrata.)

Appendix

Nakon što je kresnuo Hedy i nemile scene u Tri Guze, Debeli se vraća se kući. Ondje njegova žena, gospođa Ergonomi i kći Variola Vera vode razgovor u kuhinji.

Variola Vera: Bože, majko kako si mogla poći za tog čovjeka, pa on je oduran, oduran u svakom smislu Kako si mogla dozvoliti da te polegne na postelju i da te kreše...
(Gđu Ergonomi ne dojme se riječi buntovne adolescentice koja nema pojma o životu.)
Gđa Ergonomi (nonšalantno rašpajući nokte): Gle dušice ne možeš me kriviti zbog želje da si život učinim lakšim. Ja sam željela komfor i sigurnu egzistenciju. A ljubav? To zaboravi. Ljubav je rjeđa od zlata na ovom planetu. U ostalom žene su tek kuje koje se tjeraju i koje bi – po sili prirode – da imaju štenad.
Vidjela sam to još kao dijete: njegovana odbjegla kuja kretala s se makadamom, pratio ju je čopor mahnitih, sa lanca otrgnutih seoskih pasa. Ta kuja bogatog gazde koračala je nezainteresirano, čak nekako dostojanstveno. Svako malo neki bi je od mužjaka zaskočio, štrcnuo sjeme u njenu utrobu i oterećen odustao. Drugi bi uskočio odmah potom. Nakon što se oštenila gazda je iste večeri pokupio mladunce i bacio ih u rijeku. Tako to ide: ako hoćeš njegovanu kuju ne znači da želiš i njeno potomstvo.
Kažu da žene biraju. Biraju što? Dobar genetski materijal? To ne možeš nikada pouzdano znati. Sigurnost, to možeš odabrati. Što se mene tiče, oduvijek mi je bilo svejedno jesu li moja djeca genijalci ili idioti dokle god sluškinje jutrom donose voće iz udaljenih krajeva svijeta, a vani mrzne tlo na minus devetnaest i ptice lijepopojke padaju s grana kao zubi iz čeljusti oboljelog od skorbuta! Razumiješ li? U ostalom, tko kaže da si Johnova kći?
Variola Vera (razogačenih očiju): Ma što to govoriš majko? John nije moj otac?
Gđa Ergonomi: Otkud da znam, ali taj nos, te sitne oči doista sliče čovjeku kojeg upravo omalovažavaš.
Variola Vera (vrisne): Ahhhhh! Ti si majko užasna osoba! Mrzim te!
Gđa Ergonomi: Tko nije!

Variola Vera istrči na ulicu. Pritom okrzne oca koji upravo ulazi u kući.

Debeli: Hej!
Debeli gleda za kćeri koja mahnito trči niz ulicu. Potom ulazi u kuhinju. Gđa Ergonomi lakira nokte.
Debeli: Što se ovdje događa?
Gđa Ergonomi: Ništa. Dete nam odrasta!
(Debeli iz kuhinjskog ormarića vadi bocu viskija i poteže.)
Gđa Ergonomi: A otkud ti?
Debeli: Upravo sam kresnuo Hedy, Hedy Lamarr.
Gđa Ergonomi: Zar tako?
Debeli: Aha.
Gđa Ergonomi: Pa s obzirom da si iskren, i ja imam priznanje: kreše me Gary, Gary Cooper! Upravo je izjurio iz kuće.
Debeli: Zar to nije bila naša kći?
Gđa Ergonomi: Neee, bio je to Gary. Znaš da je on dobar glumac.
Debeli: Solidan je.
(Debeli ponovo potegne iz flaše.)
Debeli: Idem spavati, umoran sam.
Gđa Ergonomi: I ja bih bila umorna da sam kresala Hedy.
Debeli: A ti nisi umorna, s obzirom na Garyja?
Gđa Ergonomi: Gary možda jest ljepotan i dobar glumac ali je očajan ljubavnik. Tako da ću još neko vrijeme biti budna.
Debeli: Ok, laku noć, draga.
Gđa Ergonomi: Laku noć mužiću.
- 14:04 - Vox popljuvi (2) - Printaj me nježno - #

08.01.2019., utorak

The Moron Diaries




Hodali smo gradom i Nick Vomenajzer me je iznebuha upitao:
«Jesi li ikada ikome drkao kurac?»
«Kako, molim?»
«Mislim onako prijateljski...»
«A?»
«Dok smo bili tinejđeri...»
«Neeeee... Zar ti jesi?»
«Da.»
«Kako misliš jesi?»
«Pa onako – prijateljski!»
«Ne kužim to!»
S obzirom da ga poznajem od srednje
mislio sam si, znam točno kome si drkao
ali preskočio sam utvrđivanje činjeničnog stanja.

Stari pisac Slavko
pričao mi je jednoć kako su u njegovoj selendri
tamo šezdeset i neke
njegovi vršnjaci, za vrijeme velikog odmora
lijegali na školske klupe
a drugi pak nalijegali na njih
i nabijali donje vrteći karlicom.
Vježbali su, tvdili su tvrtkom,
za buduće spolne odnose.

Prisjetio sam se toga neki dan
dok sam čitao Brucknera, Dobar sin.

«... erotizam u obliku uzajamnih masturbacija
koje ni na šta ne obavezuju ali pružaju
provizorno (?) olakšanje. Pohvatali bismo se mehanički,
bez uljepšavanja i prenemaganja (?), bilo gdje, u prostoriji
za učenje, u blagovaonici, čak i u sakristiji: sjeme bi
vrlo brzo poteklo i ponovo bi smo se obukli. Neki su
otišli korak dalje i ponudili skrovište svojih usana našim
mladim žudnjama. Prezirali smo ih no koristili njihove usluge
s mnogo diskrecije. Jedan stariji učenik završnog razreda zvao je
to «spermijska hostija» i taj nas je bogohulni pojam fascinirao.
Milijuni (?) adolescenata, još i dan danas, započinju svoj ljubavni (?)život
na taj način i potom ga brišu iz svog pamćenja.»

Jebiga, sve mi je to strano,
ko čiklit literatura, Bruckneru!
- 13:59 - Vox popljuvi (0) - Printaj me nježno - #

03.01.2019., četvrtak

Klub D

DJ. Zlatan (Depsa) R. - domaći gradski dečko. U svojoj 33 godini debeljko i dalje živi s roditeljima u samom centru grada. Nezaposlen, ne žudi posao. House muzika njegov je jedini interes.

Đurđa (Šlog) T. – plavuša duge kose, solidna tijela (u podmesju čvrste kosti), ali katastrofalan ten. Pogled prazan. Jim iz nje se teško izvlače informacije. Sve što saznaje jest da za život zarađuje vozeći viličare po skladištima trgovačkih centara.

Ankica (Kruela) B. – astenična crnka kratke kose u crnom. Zlovoljna, zajedljiva. Prije darkerica no partijanerica. Neprestano sipi negativne komentare, podbada Jima, provocira sukob. U trenutku kada joj Jim zbog bezobrazluka zaprijeti izbacivanjem iz stana povlači se. Do kraja večeri više ne prozbori ni riječ. Sjedi na rubu kauča i namrgođeno čeka dim. Lajnu. Jim pretpostavlja da je lezba.

Sjenka 1 i Sjenka 2 – neprimjetnih ljudi, zadovoljni što u miru mogu trošiti opijate.

Ksenija – cvijet na đubrištu.

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Jim leži u zamračenoj sobi. Prisjeća se kada je doveo te narkiće, te uživatelje marihuane, te snifere ravno iz diskokluba u šest izjura. Bila je nedjelja, a on je vikao još! još mi života dajte! Ovo ludilo ne smije stati!
Odmah su se udomaćili, ti narkići, u gornjogradskom stanu koji je baštinio od bake i djeda, stanu visokog stropa, stanu krcatom antiknim namještajem, slikama, maskama afričkih plemena, suvenirima i sitnicama koje su skupljale prijašnje generacije, njemu nebitnima ali kojih se ipak nije imao srca riješiti.

Odmah su se udomaćili, ti narkići, poput parazita, požurivši da naprave sebi svojstven ugođaj. Plavuša lošeg tena spustila je teške drvne rolete i načinila polumrak u dnevnom boravku. DJ je stavio disk s house-muzikom i pojačao ton. Dobro uigran dvojac frkao je frule od 200 milja. Jim nikada nije vidio tolike frule! Na niskom francuskom stoliću kreditnom karticom netko je poredao šest lajni bijelog praha. Jim nikada prije nije šmrkao speed. I nije imao pojma kako to ide. No ubrzo je saznao: red marice da te spusti, potom speed da te digne… i tako u krug.
Frula je kružila.
Šmrkao se speed.
DJ je nazvao dobavljača.
"Ponestaje nam zelja“, poručio je. Za petnaestak minuta dečko se stvorio pred vratima. Iz ruksaka je izvadio veći paket trave. DJ mu je predao skupljen novac. Jim nije participirao, smatrao je dovoljnim što omogućava da se u droksaju u njegovoj gajbi. Ponovo su srolali frule od 200 milja i naredali crte. DJ je ponudio dobavljača. Dečko je odbio. Tako mlad, a već profić, pomislio je Jim. Pokušao ga je zapričati. Dečko je rekao da dolazi iz Maritćeve. «U moje doba mlatili smo se s dečkima iz Marićeve. Tkalča-Marićeva bio je čuveni ulični sukob. I nije bilo kerefeka kao danas, noževi, pištolji i ostala sranja. Samo dobre stare šake...», pričao je Jim. Dečko ga je blijedo gledao. Jim je shvatio da zvuči kao bolid. Skratio je priču. Dečko je otišao.

***

Jimbo je bio zadovoljan kako se stvari odvijaju.
Prvo je sa Slavkom, olinjalim književnikom i amaterom slikarom do kasno u noć lokao Kod neotesanog skota drveći o književnosti i umjetnosti. Potom ga je Slavko vozio doma. Jim je tražio da ga se iskrca ispred kluba D.
- Još jedno piće – rekao je Jim – moram popiti još jedno piće!
- Dovoljno si pio – odriješit je bio Slavko i projurio kraj kluba.
Ostavio ga je pred zgradom. Jim je trebao samo otključati vrata haustora, uspeti se na treći kat i leći u krevet... Ali ne! Jim je želio još jedno piće. Zapravo, Jim je želio još akcije, još života! Jer u ovom natrulom gradu, u ovoj jebenoj pseudodržavi manjkalo je kako reče Mallarmé SADAŠNJOSTI, dakle manjkalo je STVARNOSTI, a time i PRAVOG života. Klub D bio je udaljen od Jimovovog doma desetak minuta. To je bilo najbliže i jedino mjesto gdje je u ovo doba mogao popiti piće.

***

Klub D, undeground klub, centar supkulture.
Glazba trešti. Jim broji: bas bubanj udara na svaku četvrtinku, na svaku drugu dobu čuje se zvuk malog bubnja. Semplovi su dobro odabrani, elektronički zvukovi inventivni, loopovi pravovremeno i nenametljivo iskorišteni, diskokugla se rotira, reflektori poskakuju, laserska svijetla frcaju, stroboskop divlja... Na dens floru ljudi u šarenim krpicama sa smajli uzorcima plešu, svatko za sebe, svatko u svom filmu, na tripu, ekstaziju, speedu... Jima prožima zvuk, obuzima ga euforično raspoloženje. U uskoj bijeloj majici kratkih rukava, trapericama i starkama, poput zalutalog rokabilija započinje plesati electro-jive zaboravivši razlog zbog kojeg je došao.

***

Jim se probije kroz mnoštvo do šanka.
- Pivo majstore!
Konobar stavi piće na šank. Jim svojski potegne.
- Šta je, ti si kao neki bilder, a? – začuje glas postrance. Zvuči napadački.
Zgodna crnka unosi mu se u lice.
- Aha – odgovara on cereći se.
Kako glup upad! Doduše, Jim boksa triput tjedno i više je definiran nego zbildan. Bit će da umjetna rasvjeta nekako to naglašava.
Neznanka prasne u smijeh.
- Indigo, ti si indigo! – vikne.
- Aha! I to!
- Znala sam! Čim sam te ugledala znala sam!
Zanimljivo, jer jučer na ručku kod roditelja majka mu je priopćila da je indigo dijete. Čitala je nedavno o tome u nekom ženskom časopisu. U trideset trećoj pa indigo i još k tome dijete, čudio se Jim. Jednom indigo-zauvijek indigo, pojasnila je matii nabrojala sve karakteristike indigovaca. Eto, zbog toga je upravo tako samouvjereno izjavio da je indigo. Jer ako ti majka veli da si indigo, onda mora da si indigo.
- I ja sam indigo – priopći crnka.
- Indigo uvijek prepozna drugog indiga – odvraća Jim ne skidajući smiješak s lica.
- Ksenija – predstavi se ona i pruži ruku.
Stisak siguran i jak.
- Jim.
- Ovdje sam sasvim slučajno. Ekipa me skupila! Nikamo nisam izišla godinu dana. Hej, godinu dana!
To objašnjava zašto je u baršunastoj tamnoplavoj trenerci i tenisicma.
- Ali slušaj… - veli potom i ispriča mu čitavu svoju indigo sudbinu…

***

U kuhinji su, sami. Ksenija bi rado ostala ali:
- Moj dragi biti će zabrinut i bijesan što sam ovako nestala. On pojma nema kamo sam otišla, a već je pola jedanaest!
Jim nemoćno slegne ramenima. Osjeća žal što Ksenija odlazi.
U kuhinju bane DJ. Treba čašu vode.
- Ah, tu ste! Malo se ljubite, a? Neka-neka, treba to malo…
Smiju se.
- Ne ljubimo se glupane – prijekorno će Ksenija i tresne ga šakom u rame.
- Jao! Kako god ti veliš draga, kako god...

***

Ispratio je Kseniju i vratio se u dnevni boravak, on - kolovođa karnevala, on - kralj priglupe svite narikća, polunarkića, napušenjaka, đanera, uživatelja lakih droga.
Pustio ih je – dobrohotno – da čitav dan uživaju u njegovoj gajbi. Ali negdje oko 19h osjeća zamor. Na lijep ih je način pokušava udaljiti puštajući najlošiju muziku Toma Waitsa, album Real Gone. No đaneri su žilavi. Razilaze se tek oko 21.30h.
Jim širom rastvara prozore. Čitav stan vonja na marihuanu. Odlazi pod tuš. Nakon više od 30 sati nespavanja i uživanja opijata osjeća kao da mu je tijelo od gume. Smije se.
U krevetu rezimira: glup dan, ali neprocjenjivo iskustvo! Nema namjeru to ponavljati.

***

Budi se prije svitanja. Ustaje i ritualno spravlja kavu. Dok ispija toplu tekućinu na trgovačkom papiru bilježi odjeke noći:

Moja nova prija
U mojoj trinaestoj godini mater mi reče:
«Ja ne znam kako bi te odgajala,
ti si zbilja čudno dijete!
Misliš da si bolja od ostalih, zar ne?»
U mojoj trinaestoj godini mater mi je
zadnji puta kupila cipele.
U mojoj šesnaestoj godini prva granata pala je na grad.
U gradu je bilo više gardista
nego civila.
Granate su pljuštale kao kiša.
Bili smo kod mog najboljeg prijatelja,
nas petero nerazdvojnih!
Kada je započeo napad sklonili smo se u kupaonicu.
Ondje nije bilo prozora.
Moj najbolji prijatelj repetirao je pištolj.
«Ako idemo, idemo svi zajedno», rekao je.
Nitko se nije imao ništa protiv.
U devetnaestoj napustila sam rodni grad.
Bilo me posvuda.
Zagreb, Milano, Pariz...
Brata nisam čula niti vidjela već deset godina.
Zadnji puta kada sam ga vidjela duvao je travu
i tupo gledao u prazan zid.
On je također indigo.
Drogirala sam se, pijančevala,
sa šesnaest sam bila pravi alkos.
Sada je sve to iza mene.
Živim na selu.
Imam osam mačaka.
Kućanica sam.
Moj dragi je divan,
ali boja njegove aure je crvena.
U zadnje vrijeme ne ide nam baš najbolje.
Kao dijete razrezala sam žile,
otvorenim venama bratimila se sa najboljim prijateljem.
On je sada mrtav.
Moj bivši šef mi je rekao da sam mu razjebala čitav život.
Ispred mene je vrijeđao ženu.
Nisam mogla to slušati.
Dala sam otkaz.
Radila sam kao konobarica.
Moja prva ljubav je propala zbog malograđanštine.
Njegovi roditelji bili su javne osobe.
Nisu htjeli da im sin završi s konobaricom.
Rastali smo se i on se odmah nakon toga oženio.
Sad imam para!
Ma nemam ja ništa, moj dragi ima para,
ako to pukne,
ja sam doslovno na cesti, bez ičeg!
Moj dragi, to je duša od čovjeka!
Neki dan uzeo mi je sve kartice.
Podizala sam novac i davala ga prijateljima.
Meni je nezamislivo da ja imam, a oni ne.
Ha! Eto ti komunizam!
Ti moji prijani, oni mi prodaju priču,
treba im za ovo za ono,
a zapravo kupuju dop.
Prevelik sam konformist da se oko toga svađam.
Moj dragi, on je introvertan.
Nismo se seksali godinu i pol dana.
Imala sam tumor na maternici,
on kasnije neke bakterije.
Eto, godinu i pol!
Svaki dan popušim jednu đoju.
Moj dragi to ne zna.
On uopće nema potrebu pušiti niti piti.
Stariji je od mene petnaest godina.
Njegov otac je svetac!
Jučer je otišao u šumu i nabrao mi stručak ljubičica.
»Vjerojatno ti je ovdje veoma teško», rekao je stari.
Ma, taj sve kuži!
U djetinjstvu je crkva bila moje utočište.
Jedino tamo sam se osjećala dobro.
Moja majka fina je gospođa,
građanska obitelji i stan u centru grada.
Fina gospođa i četvero vanbračne djece!
U dvadesetprvoj potražila sam oca,
nije bio zainteresiran.
Sisala sam do svoje treće godine,
kao da sam znala da je to jedino
što ću dobit u životu
od matere.
Kada dođem kući sva sjebana,
meni je dovoljno da čujem mog čovjeka
kako diše u snu
i odmah se smirim.

Ksenija,
ti si nabujali gorski potok
u kaskadama se slivaš u moju pjesmu

podižem čašu u tvoje zdarovje.

Živili!
- 10:49 - Vox popljuvi (0) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>