DJ. Zlatan (Depsa) R. - domaći gradski dečko. U svojoj 33 godini debeljko i dalje živi s roditeljima u samom centru grada. Nezaposlen, ne žudi posao. House muzika njegov je jedini interes.
Đurđa (Šlog) T. – plavuša duge kose, solidna tijela (u podmesju čvrste kosti), ali katastrofalan ten. Pogled prazan. Jim iz nje se teško izvlače informacije. Sve što saznaje jest da za život zarađuje vozeći viličare po skladištima trgovačkih centara.
Ankica (Kruela) B. – astenična crnka kratke kose u crnom. Zlovoljna, zajedljiva. Prije darkerica no partijanerica. Neprestano sipi negativne komentare, podbada Jima, provocira sukob. U trenutku kada joj Jim zbog bezobrazluka zaprijeti izbacivanjem iz stana povlači se. Do kraja večeri više ne prozbori ni riječ. Sjedi na rubu kauča i namrgođeno čeka dim. Lajnu. Jim pretpostavlja da je lezba.
Sjenka 1 i Sjenka 2 – neprimjetnih ljudi, zadovoljni što u miru mogu trošiti opijate.
Ksenija – cvijet na đubrištu.
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Jim leži u zamračenoj sobi. Prisjeća se kada je doveo te narkiće, te uživatelje marihuane, te snifere ravno iz diskokluba u šest izjura. Bila je nedjelja, a on je vikao još! još mi života dajte! Ovo ludilo ne smije stati!
Odmah su se udomaćili, ti narkići, u gornjogradskom stanu koji je baštinio od bake i djeda, stanu visokog stropa, stanu krcatom antiknim namještajem, slikama, maskama afričkih plemena, suvenirima i sitnicama koje su skupljale prijašnje generacije, njemu nebitnima ali kojih se ipak nije imao srca riješiti.
Odmah su se udomaćili, ti narkići, poput parazita, požurivši da naprave sebi svojstven ugođaj. Plavuša lošeg tena spustila je teške drvne rolete i načinila polumrak u dnevnom boravku. DJ je stavio disk s house-muzikom i pojačao ton. Dobro uigran dvojac frkao je frule od 200 milja. Jim nikada nije vidio tolike frule! Na niskom francuskom stoliću kreditnom karticom netko je poredao šest lajni bijelog praha. Jim nikada prije nije šmrkao speed. I nije imao pojma kako to ide. No ubrzo je saznao: red marice da te spusti, potom speed da te digne… i tako u krug.
Frula je kružila.
Šmrkao se speed.
DJ je nazvao dobavljača.
"Ponestaje nam zelja“, poručio je. Za petnaestak minuta dečko se stvorio pred vratima. Iz ruksaka je izvadio veći paket trave. DJ mu je predao skupljen novac. Jim nije participirao, smatrao je dovoljnim što omogućava da se u droksaju u njegovoj gajbi. Ponovo su srolali frule od 200 milja i naredali crte. DJ je ponudio dobavljača. Dečko je odbio. Tako mlad, a već profić, pomislio je Jim. Pokušao ga je zapričati. Dečko je rekao da dolazi iz Maritćeve. «U moje doba mlatili smo se s dečkima iz Marićeve. Tkalča-Marićeva bio je čuveni ulični sukob. I nije bilo kerefeka kao danas, noževi, pištolji i ostala sranja. Samo dobre stare šake...», pričao je Jim. Dečko ga je blijedo gledao. Jim je shvatio da zvuči kao bolid. Skratio je priču. Dečko je otišao.
***
Jimbo je bio zadovoljan kako se stvari odvijaju.
Prvo je sa Slavkom, olinjalim književnikom i amaterom slikarom do kasno u noć lokao Kod neotesanog skota drveći o književnosti i umjetnosti. Potom ga je Slavko vozio doma. Jim je tražio da ga se iskrca ispred kluba D.
- Još jedno piće – rekao je Jim – moram popiti još jedno piće!
- Dovoljno si pio – odriješit je bio Slavko i projurio kraj kluba.
Ostavio ga je pred zgradom. Jim je trebao samo otključati vrata haustora, uspeti se na treći kat i leći u krevet... Ali ne! Jim je želio još jedno piće. Zapravo, Jim je želio još akcije, još života! Jer u ovom natrulom gradu, u ovoj jebenoj pseudodržavi manjkalo je kako reče Mallarmé SADAŠNJOSTI, dakle manjkalo je STVARNOSTI, a time i PRAVOG života. Klub D bio je udaljen od Jimovovog doma desetak minuta. To je bilo najbliže i jedino mjesto gdje je u ovo doba mogao popiti piće.
***
Klub D, undeground klub, centar supkulture.
Glazba trešti. Jim broji: bas bubanj udara na svaku četvrtinku, na svaku drugu dobu čuje se zvuk malog bubnja. Semplovi su dobro odabrani, elektronički zvukovi inventivni, loopovi pravovremeno i nenametljivo iskorišteni, diskokugla se rotira, reflektori poskakuju, laserska svijetla frcaju, stroboskop divlja... Na dens floru ljudi u šarenim krpicama sa smajli uzorcima plešu, svatko za sebe, svatko u svom filmu, na tripu, ekstaziju, speedu... Jima prožima zvuk, obuzima ga euforično raspoloženje. U uskoj bijeloj majici kratkih rukava, trapericama i starkama, poput zalutalog rokabilija započinje plesati electro-jive zaboravivši razlog zbog kojeg je došao.
***
Jim se probije kroz mnoštvo do šanka.
- Pivo majstore!
Konobar stavi piće na šank. Jim svojski potegne.
- Šta je, ti si kao neki bilder, a? – začuje glas postrance. Zvuči napadački.
Zgodna crnka unosi mu se u lice.
- Aha – odgovara on cereći se.
Kako glup upad! Doduše, Jim boksa triput tjedno i više je definiran nego zbildan. Bit će da umjetna rasvjeta nekako to naglašava.
Neznanka prasne u smijeh.
- Indigo, ti si indigo! – vikne.
- Aha! I to!
- Znala sam! Čim sam te ugledala znala sam!
Zanimljivo, jer jučer na ručku kod roditelja majka mu je priopćila da je indigo dijete. Čitala je nedavno o tome u nekom ženskom časopisu. U trideset trećoj pa indigo i još k tome dijete, čudio se Jim. Jednom indigo-zauvijek indigo, pojasnila je matii nabrojala sve karakteristike indigovaca. Eto, zbog toga je upravo tako samouvjereno izjavio da je indigo. Jer ako ti majka veli da si indigo, onda mora da si indigo.
- I ja sam indigo – priopći crnka.
- Indigo uvijek prepozna drugog indiga – odvraća Jim ne skidajući smiješak s lica.
- Ksenija – predstavi se ona i pruži ruku.
Stisak siguran i jak.
- Jim.
- Ovdje sam sasvim slučajno. Ekipa me skupila! Nikamo nisam izišla godinu dana. Hej, godinu dana!
To objašnjava zašto je u baršunastoj tamnoplavoj trenerci i tenisicma.
- Ali slušaj… - veli potom i ispriča mu čitavu svoju indigo sudbinu…
***
U kuhinji su, sami. Ksenija bi rado ostala ali:
- Moj dragi biti će zabrinut i bijesan što sam ovako nestala. On pojma nema kamo sam otišla, a već je pola jedanaest!
Jim nemoćno slegne ramenima. Osjeća žal što Ksenija odlazi.
U kuhinju bane DJ. Treba čašu vode.
- Ah, tu ste! Malo se ljubite, a? Neka-neka, treba to malo…
Smiju se.
- Ne ljubimo se glupane – prijekorno će Ksenija i tresne ga šakom u rame.
- Jao! Kako god ti veliš draga, kako god...
***
Ispratio je Kseniju i vratio se u dnevni boravak, on - kolovođa karnevala, on - kralj priglupe svite narikća, polunarkića, napušenjaka, đanera, uživatelja lakih droga.
Pustio ih je – dobrohotno – da čitav dan uživaju u njegovoj gajbi. Ali negdje oko 19h osjeća zamor. Na lijep ih je način pokušava udaljiti puštajući najlošiju muziku Toma Waitsa, album Real Gone. No đaneri su žilavi. Razilaze se tek oko 21.30h.
Jim širom rastvara prozore. Čitav stan vonja na marihuanu. Odlazi pod tuš. Nakon više od 30 sati nespavanja i uživanja opijata osjeća kao da mu je tijelo od gume. Smije se.
U krevetu rezimira: glup dan, ali neprocjenjivo iskustvo! Nema namjeru to ponavljati.
***
Budi se prije svitanja. Ustaje i ritualno spravlja kavu. Dok ispija toplu tekućinu na trgovačkom papiru bilježi odjeke noći:
Moja nova prija
U mojoj trinaestoj godini mater mi reče:
«Ja ne znam kako bi te odgajala,
ti si zbilja čudno dijete!
Misliš da si bolja od ostalih, zar ne?»
U mojoj trinaestoj godini mater mi je
zadnji puta kupila cipele.
U mojoj šesnaestoj godini prva granata pala je na grad.
U gradu je bilo više gardista
nego civila.
Granate su pljuštale kao kiša.
Bili smo kod mog najboljeg prijatelja,
nas petero nerazdvojnih!
Kada je započeo napad sklonili smo se u kupaonicu.
Ondje nije bilo prozora.
Moj najbolji prijatelj repetirao je pištolj.
«Ako idemo, idemo svi zajedno», rekao je.
Nitko se nije imao ništa protiv.
U devetnaestoj napustila sam rodni grad.
Bilo me posvuda.
Zagreb, Milano, Pariz...
Brata nisam čula niti vidjela već deset godina.
Zadnji puta kada sam ga vidjela duvao je travu
i tupo gledao u prazan zid.
On je također indigo.
Drogirala sam se, pijančevala,
sa šesnaest sam bila pravi alkos.
Sada je sve to iza mene.
Živim na selu.
Imam osam mačaka.
Kućanica sam.
Moj dragi je divan,
ali boja njegove aure je crvena.
U zadnje vrijeme ne ide nam baš najbolje.
Kao dijete razrezala sam žile,
otvorenim venama bratimila se sa najboljim prijateljem.
On je sada mrtav.
Moj bivši šef mi je rekao da sam mu razjebala čitav život.
Ispred mene je vrijeđao ženu.
Nisam mogla to slušati.
Dala sam otkaz.
Radila sam kao konobarica.
Moja prva ljubav je propala zbog malograđanštine.
Njegovi roditelji bili su javne osobe.
Nisu htjeli da im sin završi s konobaricom.
Rastali smo se i on se odmah nakon toga oženio.
Sad imam para!
Ma nemam ja ništa, moj dragi ima para,
ako to pukne,
ja sam doslovno na cesti, bez ičeg!
Moj dragi, to je duša od čovjeka!
Neki dan uzeo mi je sve kartice.
Podizala sam novac i davala ga prijateljima.
Meni je nezamislivo da ja imam, a oni ne.
Ha! Eto ti komunizam!
Ti moji prijani, oni mi prodaju priču,
treba im za ovo za ono,
a zapravo kupuju dop.
Prevelik sam konformist da se oko toga svađam.
Moj dragi, on je introvertan.
Nismo se seksali godinu i pol dana.
Imala sam tumor na maternici,
on kasnije neke bakterije.
Eto, godinu i pol!
Svaki dan popušim jednu đoju.
Moj dragi to ne zna.
On uopće nema potrebu pušiti niti piti.
Stariji je od mene petnaest godina.
Njegov otac je svetac!
Jučer je otišao u šumu i nabrao mi stručak ljubičica.
»Vjerojatno ti je ovdje veoma teško», rekao je stari.
Ma, taj sve kuži!
U djetinjstvu je crkva bila moje utočište.
Jedino tamo sam se osjećala dobro.
Moja majka fina je gospođa,
građanska obitelji i stan u centru grada.
Fina gospođa i četvero vanbračne djece!
U dvadesetprvoj potražila sam oca,
nije bio zainteresiran.
Sisala sam do svoje treće godine,
kao da sam znala da je to jedino
što ću dobit u životu
od matere.
Kada dođem kući sva sjebana,
meni je dovoljno da čujem mog čovjeka
kako diše u snu
i odmah se smirim.
Ksenija,
ti si nabujali gorski potok
u kaskadama se slivaš u moju pjesmu
podižem čašu u tvoje zdarovje.
Živili!
Post je objavljen 03.01.2019. u 10:49 sati.