Thorov križ
Thor je bio mrcina, snagator koji je k'o od šale prevrtao polutonske traktorske gume, lupao ih čeličnom štangom, na benču dizao 245kg... u dvorani se iscrpljivao do krajnjih granica i rigao u kofu iznad koje je pisalo: tu me cijene, tu povraćam. Naravno, držao sam ga za kompletnog idiota. Ipak, jednog dana započeli smo razgovor, ne sjećam se točno kako, bit će da mi je uputio savjet: dečko krivo radiš, moraš to ovako… Od bilderskog pametovanja obično dobijem osip no njega sam poslušao želeći popraviti tehniku i rezultate. Vrijeme je pokazalo da Thor uopće nije jednodimenzionalni lik kakvim ga smatram, ograničeni mišićavko koji jedva uspijeva sastaviti rečenicu. Baš suprotno, kada je želio bio je vrlo elokventan i dubok. Jednom je spomenuo da je završio dva fakulteta: antropologiju i povijest filozofije.
– Ma hajde – iznenadio sam se.
– Da.
– I?
– I ništa.
– Čime se baviš?
– Bildam…
Sjedili smo u Super Hrvoju, pili pivicu, pričali o treningu, vježbama, metodama borbi, tajlandskom boksu, MMA... Upitao sam Thora zbog čega tako fanatično vježba.
– Moraš biti spreman – odgovorio je kratko.
– Spreman na što?
– Na sve.
– Ne razumijem – rekoh.
– Zaboravi – odmahnuo je rukom.
Tek godinu dana kasnije pojasnio je ispričavši priču.
– Prijatelju, nekoć sam bio obiteljski čovjek. Imao sam ženu, sina. To je bilo najbolje što mi se ikada dogodilo – započeo je. – Istovremeno sam radio kao predavač na fakutetu. Radno mjesto omogućavalo je društvenu poziciju i podosta slobodnog vremena koje sam upotrijebio da pišem knjige, recenzije, da sudjelujem u televizijskim raspravama, komentiram aktualna društvena, kulturna i politička zbivanja...
Noć prije no što smo pošli na godišnji odmor za jedan politički tjednik pisao sam tekst o slomu ljevice u Hrvatskoj i Europi. Završio sam oko 3.15h i legao u krevet. Ustao sam dva sata kasnije. Manjkalo mi je sna, no svejedno smo krenuli prema predviđenom planu i programu. Mogu ja to, mislio sam vjerujući da ću ubit oko kada stignemo na odredište. Nakon nekoliko sati vožnje sišao sam sa glavne ceste i uputio se prema stanciji Mazalin. I onda iznenada BAMMMMMM (tresnuo je šakom o dlan!) iza okuke na nas je naletjela hladnjača Family Frosta. Pokušao sam brzim manevrom izbjeći kamion, no moja je reakcija bila zakašnjela. Survali smo se niz liticu. Iskobeljao sam se iz auta. Sonja i Tin ležali su u nesvijesti. Vozač kamiona – mrtav. Svuda unaokolo bili su razasuti paketići sladoleda. Potrčao po pomoć. Trčao sam. Bol mi je razdirala grudi. Bijedni kržljavi jadnik!
(Zastao je i pogledao u pod.)
Nisam uspio. Bio sam prespor. Da stvar bude gora pojma nisam imao koju krvnu grupu ima moja žena, koju sin. Da, znao sam sve o Kantu, Platonu, Grcima, Voltaireu... mogao sam visokim stilom pisati o svemu i svačemu, a pojma nisam imao koju mi krvnu grupu ima žena, a koju sin. Tragično. Ali to je tipičan život buržoaskog izdanka, visokoučenog ciničnog intelektualaca koji u veličanju duha i preziru tijela ima nešto duboko religiozno, nešto duboko kršćanski, nešto duboko pogrešno. Ali nisam želio nikoga kriviti. Preuzeo sam odgovornost. Nosim to breme, i nosit ću ga do kraja života.
Eto, prijatelju, zato valja biti uvijek spreman – završio je.
Osjetio sam strujanje hladnog zrak na koži. Netko je otvorio prozore u teretani. Padao je prvi snijeg.
Post je objavljen 30.01.2019. u 09:51 sati.