Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

29.02.2012., srijeda

Kad sam bio mlađan lovac ja

zagorski pejzaz

Ne pamtim brojeve i imena. Sve pamtim, moje mnemoničke sposobnosti zadivljujuće su ali brojeve i imena, to nikako ne mogu upamtiti.
Dakle, 21. veljače bila je godišnjica smrti mog djeda, podsjetiše me. Bilježim to ovdje zbog vlastite djece ako im taj podatak ikada zatreba. Čudesni su putevi numerološki!
I tako, ima već četrnaest godina da ga nema. Zapanjila me te brojka - 14. Nisam stekao dojam da je toliko vremena prošlo. Postoji mnoštvo anegdota koje bih mogao ispričati o tom osebujnom čovjeku, ali na pameti mi je nešto drugo.

Mjesto radnje: pitomi zagorski brežuljci, ljeto...

20.05. Dva mlada golobrada majmuna sjedaju u crvenu Reno peticu i kreću put Podčetrtka da izbambusaju Anju, Benju i Mojcu.
Anja, Benja i Mojca slovenske su mljekarice.

23.50. Dva mlada golobrada majmuna spuštaju se niz Pimpekov breg nagarivši bolid na stotku. Iz žbunja iskoči zec, par sekundi trči uz auto, potom donosi krivu odluku, skreće na lijevo i BUM! Goran koči, pali sva četiri i izjuri da provjeri štosdenfer. Znate, taj mladić je jako osjetljiv na svoj auto. Licka ga kad god stigne.
Sve je u redu, odahne i prdne.
- A nesretnik?
Leži pokraj ceste. Iz nozdrva mu tanak trag krvi.
- Je li mrtav?– upita.
Opipavam mu puls.
- Mrtav je – izvijestim.
- Jesi li siguran?
- Sasvim.
- I što ćemo s njim?
- Pa nećemo ga valjda ostaviti ovdje? Nosimo ga dedi, on će od njega napraviti haznfefer!
Goran iz prtljažnika vadi najlonsku vreću. Zamatamo truplo u najlon. Velik je to zec.

00.00 ponovo krećemo put Črnje rupe.

00.10. Lupam na djedova vrata.
- Otvaraj sugrađanine! – dernjam se kao da slijedi istražni postupak.
U daljini započe lajati pseto.
Djed razbarušene kose, u šlafroku navy uzorka otvori vrata.
- Slušaj mali, jebat ću ti strinu ako me opet budiš zbog višedimenzijskog svemira!
Istina, tada sam bio mlada voćka, stasao sam željan znanja i postavljao sam mnoga pitanja: neka su bila temelja, neka životna, a neka su se ticala višedimenzijskog svemira. Obično u kasnim noćnim satima, izmučen od višesatnog promišljanja potražio bih odgovor od djeda. Osim što me je od sve unučadi najviše volio imao je razumijevanja za moja filozofska stremljenja pošto je i sam bio filozof. I tako, sjedili bi u kuhinji do svanuća, frkali cigare, on bi pričao, a ja bih slušao uživajući u njegovoj erudiciji, mudrosti i znanju.
- Ne deda, imam zeca za haznfefer! – rekoh i razmotah najlon pred njegovim nogama.
- Što je mladići, malo smo krivolovili autom, a?
- Prvo fukali, pa onda krivolovili gospon Boris – izlane Goran.
- Mali, glup si – reče djed – ajd' nosite to u šupu.

Odnijeli smo zeca u šupu. Nekoliko minuta kasnije djed se pojavio sa nožem, objesio zeca o omčice, odcapio mu glavu i pustio krv da isteče u lavor vode.
- Najvažnije je da krv ne koagulira u žilama i mišićima, upamtite to!

Vratio se u krevet, a mi pođosmo put Goranove kuhinje na sastanak Centralnog komiteta. Glavna točka dnevnog reda: slovenska mljekarska industrija.
Zatim smo svirali gitare.
Napravili smo hit i snimili ga na kazetu.

C...................F......G
Kupio sam auto ja,
C...................F.......G
kupili smo auto mi-i-iiiiiiii
.............C....................F
I mi se vozimo-ooo-uuuuuu
..........G
Auto stoji
......................F................G
A gume se okreću, u- u,
.................C..................G
Auto stoji
.................C
Auto stoji....

***
Legoh u ranu zoru.
Djed je već bio na nogama. Vidio me kada sam ulazio u sobu.
- Sa šest sati rada ne radi se karijera – rekao je.
- Ali deda, imamo hit!
- Mali, glup si...

***
Kada sam se probudio sve je već bilo odrađeno: i koža oguljena, i utroba izvađena, i meso našpikano, upacano, i koža zakopana u šumarku, i sused Stršljen donio suhe šljive, brusnice, klekovaču, i zamiješani zeml knedli i krč-krčk krčakalo se u loncu... Ah, taj božanski miris i sad ga ćutim u nosnicama.
Uhvatila me grižnja savjesti.
Sjeo sam na krevet, prođarao jaja te pomislio: ne radi se karijera sa šest sati rada.
Ustao sam i prišao djedu. Čitao je osmrtnice klateći se na stolcu pod trijemom.
- Deda, ne radi se karijera sa šest sati rada – rekoh.
- Umro Pantelija – reče on ne dižući pogled sa novina.
- Jel' čuješ deda, sa šest sati rada ne radi se karijera!
Podigao je pogled.
- Pa rek'o sam ti ja...
A onda sam se prenuo.
- Ali deda, mene karijera uopće ne zanima!
- Mali, glup si...

Muzika za ugođaj: Zvonko Bogdan - Kad sam bio mlađan lovac ja

- 20:28 - Vox popljuvi (2) - Printaj me nježno - #

26.02.2012., nedjelja

HARRY, DETEKTIV NEMOGUĆEG

uh-ah-oh


Prizor iz Hucovog kratkometražnog eksperimentalnog fima I sve kurve pobiše pederi

Okopnilo,
skoro pa proljetne vode.
Na Venerinom brijegu i jaglac procvjetao.
Obnavlja se priroda, pa tako i moja volja za životom.
Najradosniji trenutci u godini, rekli bi stari Rusi.
Harry i ja sjedimo na Bakunjinom izvoru i pijemo prošlogodišnju klekovaču.
Nisam razgovorljiv, ali zato je Harry u elementu,
niže biser za biserom uživajući u vlastitom solilokviju...

«Uhvati me to ponekad pa
danima, ma što danima, mjesecima sjedim za kompjuterom
i surfam porno kanalima», kaže češkajući jaja i nastavlja
«pomno gledam, osluškujem, šnjofam,
nastojim u trzajima isprepletenih tijela, čitavom tom šljapkanju
stenjanju, dahtanju, cičanju, skvičanju, kričanju, roktanju, urlikanju,
detektirati barem jedan ne odglumljeni orgazam.
Teško je
gotovo nemoguće, kao da tražiš iglu u plastu sjena.
Al' ponekad mi pođe za rukom,
tad se radujem narodi,
downloadam clipić,
u Premieru izrežem draguljčić i pospremim ga u svoju kolekciju...
... he he...»

Ušuti i zagleda se u daljinu.

Nije prošla ni minuta, on bolno jaukne primivši se za oko.

«Što je Harry?»

«Nešto mi je u oku.............»

«Da vidim.»

«Čekaj! Stani!....
....... Hej.... pa to je ljepota!.............
.......... LJEPOTA je u oku promatrača!.................»

«Harry, ti si kretenko!»

«Obitelj Kretenko, to mi je najdraži crtić...»

«Ušuti ili ću tvojim krvlju bajcati lamperiju.»

«He-he.»
- 21:12 - Vox popljuvi (0) - Printaj me nježno - #

14.02.2012., utorak

FOL BIBLIOTEKARSKA PRIČA ZA DORUČAK

Oprez zapaljivo!, Oprez zapaljivo!

Pošao sam u knjižnicu vratiti knjige. Ponovo pogrešan odabir! Minuše vremena kada bih samo ušetao međ' redove knjiga i prepustio prstima da nepogrešivo pronađu knjigu koju tražim. Uopće nisam trebao razmišljati. Bio sam silno intuitivan.
U ostalom kako da pronađem knjige od značaja kada su bačene u deponij. Na policama ih je zamijenio šund, biografije pop-rock pjevača, bendova, manekenki, self-help priručnici, kuharice i slično...
Nije to jedina promjena na gore! Zakasnina se plaća bez obzira na zgodnost, simpatičnost, intelektualna spiku, furku i njegovanu lenjinovsku bradicu. Na dječjem odjelu knjige se posuđuju isključivo sa dječjom iskaznicom. Na tuđi račun više nećeš posuđivati jer članska je iskaznica neprenosiva. Svaki član obitelji MORA imati svoju iskaznicu.
Ja se ipak švercam i posuđujem knjige na ženino ime. U nekim su knjižnicama bibliotekarski gadovi nemilosrdni i glatko me odbiju. U drugima mi pak pođe za rukom da ih udoborvoljim, no svejedno, uvijek iznova prođem neizbježnu Mosadovu provjeru.
Ovako to izgleda.
Stavim knjige na pult i pružim iskaznicu.
- Ove vraćam – kažem.
Bibliotekar razduži knjige.
- A ove posuđujem.
- Čija je iskaznica – pita strogo.
- Od supruge – kažem umorno.
- Adresa?
Odgovorim nevoljko.
- Datum rođenja?
Preokrenem očima. Odgovorim. Ako fulam, on me sumnjičavo odmjeri. Slegnem ramenima. Imam problema sa brojevima, velim, a on si dozvoli biti drzak.
- Paaaa, niste mi baš najbolji - kaže glupo se smješkajući – no progledat ću vam kroz prste.
Klasičan igrokaz moći, u svakoj prilici. Glupi ljudski rod!

(...)
Ušao sam, tragao za knjigama, odlučio se za par naslova i prišao pultu.
Razdužio je knjige, a potom upitao - čija je iskaznica?
- Znatiželja je ubila mačku – rekoh 'ladan k'o špricer.
- Kako?
- Korisnik je privremeno nedostupan. Nazovite kasnije.
- Gospodine, morate mi reći podatke – uzjogunio se – uostalom, članska je iskaznica neprenosiva.
- Jučer sam promijenio spol. Moja je.
- Ali gospodine...
- Zajebi priču, zadužio ili ne, odlazim sa knjigama.
Zastade na trenutak da razmisli, pa odluči prkositi.
- Ne mogu vam zadužiti knjige – svečano objavi te položi debeljuškaste ručice na njih.
Brzinom geparda istrgnuh mu knjige iz ruku i opandrčih ga ledenim pogledom ubojice.
- Glupsone! – prosiktah s gnušanjem.
- Zvat ću policiju – priprijeti.
Na spomen službene osobe, čuvara utvrđenog poretka, bibliotekarke zatreperiše poput cvijeća dotaknutog lahorom.
- Ne paničari mileni, vratit ću ih kad pročitam.
Lakog koraka krenuh ka izlazu.
Nije se pomakao. Sjedio je za stolom, ukipljen, i gledao za mnom. Pizda mala! Ponekad je tako, nema priče, jednostavno prisiljen si pokazat zube.

(...)
Sjedoh u Tri guze. Zazvonio je mob. Bila je to Edita, dugo je nisam čuo. Javio sam se.
- Imam veliki problem – rekla je – trebam tvoj savjet. Ti si pametan.
Laskanje uvijek godi, ali žudio sam mir. Kada zađeš u određene godine vrijeme ti postane dragocjenije od suhog zlata. Nekoć sam imao vremena za svakoga, al' sa tim je gotovo. Nadao sam se da će me netko, nekada, na bilo koji način iznenaditi, ali nije. Ljudi su dosadni i predvidivi kao putanje nebeskih tijela.
- Edita – rekoh - svi imaju neki problem. Evo, meni će bibliotekar zasigurno gnjaviti ženu pa ću ga morati zašvasati. Kada ga zašvasam završit ću u buksi. Nakačit će mi 365 dana društveno korisnog rada i probacijskog službenika kojem ću morati podnositi raport svaka dva tjedna, plus obavezan psihoterapijski tretman...
- Stvarno te trebam, plizzzz.
Bio je to glas očajnika. Popustio sam.
- Dobro – rekoh – nacrtaj se u Tri guze, čim prije.
- Važi, supać, stižem – zacvrkuta.
Otpih guc i nasumce otvorih knjigu.
«Rođen sam u najdubljoj tmini neznanja i moj duhovni učitelj mi je otvorio oči bakljom znanja. Odajem mu svoje ponizno poštovanje.»
Zagledah se u daljinu.

(...)
Edita je doista bila ekspresna, kao espresso, kao ekspresni ponoćni vlak, kao neutrin....Dojurila je za 20 minuta, naručila dupli martini, duboko udahnula i prešla na stvar.
- Otkako sam prekinula s Tinom ne polazi mi za rukom pronaći dečka. Svi mi nude samo grupnu jebaljku. Čak i parovi koji nikada o tome nisu razmišljali žele me u svom krevetu. Ja im velim, ne-ne, nisam vam ja takva cura, a oni se samo cerekaju i vele, ma jasno... Ja velim, ali stvarno, a oni kažu, mico ti jednostavno zračiš tako. Ne zračim, kažem. A oni kažu utvrdo – zračiš. To je neka urota, urok, ili što?
Hvatala ju je paranoja.
– Niti je urota, niti urok - rekoh.
- Želiš reći da zračim tako?
- Pa, možda malo.
- Kakav je to odgovor, možda malo? Ili da ili ne?
- Okej, da.
- Da? I što s tim? Je li to poziv?
- Pa pitala si... – rekoh kroz smijeh.
- O Isusati! A ja se samo želim sretno udati, dobiti dvoje prekrasne djece i skrbiti o njima, to je moj primarni cilj, sve je ostalo ništavno. Zar više nema normalnih muškaraca– reče plačnim glasom.
- Dušo, svijet je bio i ostao loše mjesto za život. A stvari iz dana u dan bivaju sve gluplje, ljudi žele zaboraviti sebe i svoj život, a put u zaborav ide preko vikend alkohola, orgija i drogice. To o čemu sanjaš možda još možeš naći u nekoj stepi kamo Lady Gaga još nije dojahala sa svojom svitom, negdje... there is a place... – zapjevah promuklim glasom Toma Waitsa..
- Huc, nimalo mi ne pomažeš!
- Jedva sebe održavam na površini – odvratih – ali možda knjiga nudi odgovor, da vidimo.
Nasumice otvorih knjigu i sunovraćenim kažiprstom iz visine napravih odabir.
- ... Ti na kraju moraš shvatiti ovu izuzetnu lekciju: sva stvorenja, iako se čine odvojenima, zapravo su jedno, sva bića potiču od Boga i ujedinjena su u Bogu. Onaj tko to istinski spozna postaje Bog sam i tako postiže oslobođenje – pročitah.– Meni ovo zvuči kao poziv na grupnu jebaljku!
- Pssst, tiho – reče ona osvrćući se – čuješ li?
- Što?
- Taj glas.
- Kakav glas?
- Taj milozvučni glas što me doziva kroz glazbu zvona.
Osluhnuh. Inače dobro čujem, od šesnaest herca pa na više.
- Ništa ne čujem.
- To je Gospodinov glas – ustvrdi ona dječje razdragano – kaže: Edita, vrijeme je da odbaciš sve privide svijeta. Pođi u samostan sv. Eufrazija Blaženskog u Albinoniju i pridruži se bosonogim karmelićankama...
Na to sva ozarena poskoči sa stolca.
- Zbogom Huc, molit ću za te.
- Važi, a ja ću piti za tebe.
- Grešan si, prijatelju, grešan, ali ako se pokaješ i primiš Krista mogao bi postati svetac, poput sv. Augustina.
- Tko zna, možda, čudesni su putevi Gospodnji! – rekoh i zagrlih je čvrsto.
I dok sam ju tako držao u naručju sjetih se kako smo nekoć bili bezbrižna djeca u kućici na stablu.

Muzika za ugođaj: Sur un fil, duo Sylvie Vartan Françoise Hardy

- 11:16 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

07.02.2012., utorak

BOG TE MOLOVO!

hucov igmanski marshˇ

Gledam Zafranovićev dokumentarac Tito - Posljednji svjedoci testamenta i Herta veli – ... bio je tu Titov nećak, Štefek se zvao, molovao je zid...
Moj djed imao je izreku te bi ponekad progunđao – Bog te molovo!
Bog te molovo, neke stvari uzmete u nasljedstvo zdravo za gotovo, bez da se ikada zapitate što zapravo znače. Naravno, znao sam ja za malere i maleriju. Ali moler, to je nešto sasvim drugo. Moralo je biti nešto drugo. Zidar, recimo, čovjek koji gradi Avenju Mol. Moler. Netko tko miješa mort, a ti ga zamajavaš, pa ti on vještim pokretom sa zidarske žlice nabaci malo žbuke u glavu. Jer što da te Bog moluje tj. farba. Farbaju te političari, blagajnice, knjigovođe i ini, uglavnom u crveno ili crno. No u to se vrijeme manje fabalo, a više se krečilo zidne plohe. A ako se zidovi kreče znači da se bojadišu u bijelo. Što će reći, ako Bog krene da te moluje, budi siguran - molovat će te u bijelo. Bit ćeš bijel kao kreč, a svi znamo što to znači.

Ah tempi passati, ta lirska vremena, te poetične metafore, psovke, kletve i pogrde – piš me vrit! sunce mu kalajsane! vrag ti (sreću) sveca zel! vrag te zel! sunce ti žarko! grom te vbil! o, sudbo kleta! vrabec ga dal! naj me farbati!– zagubiše se u nekom pljesnivom kutku povijesne ropotarnice. U međuvremenu jezik je postao egzaktan, ne može se reći, poradilo se na verbalnoj komunikaciji i Bog te molovo zamijenila je jasna i neuvijena poruka – UBIO TE BOG! No i to je prošlo. Ljudi su izgubili vjeru i prestali računati sa Bogom. Pojavom pornografije i jezik se vulgalizrao. Sada je sve stvar privatne inicijative i poduzetništva. Pa se lijepo veli: IDI U PIČKU MATERINU! (čitaj: anihiliraj se seberučno, pođi od kuda si i došao, zapitaj prah Bandini, vrati se u ništavilo) A on/ona ako hoće dobro, ako ne – opet dobro.

Gledam Zafranovićev dokumentarac, i znate što, baš je dobar...

Glazba za ugođaj: Padaj silo i nepravdo
- 15:08 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #

04.02.2012., subota

TOM ČEKAČ

poljubac Smrti, poljubac Smrti

-Vaše zanimanje?
- Čekač!
- Pekač?
- Ne, čekač rekoh.
- Čekač?
- Da, profesionalni čekač!
- Kako to mislite?
- Tako, oduvijek nešto čekam. Kada sam bio dječarac čekao sam da odrastem pa da pođem u svijet i činim što me volja; kao prvašić nestrpljivo sam čekao da postanem četvrtašić, kao četvrtašić ošmašić; gotovo sam izludio čekajući da prođe srednja škola – pravi pakao, sve glupak do glupaka; potom sam čekao da završim fakultet i postanem svoj čovjek, ali avaj, to nije išlo glatko, iako sam bio najbolji student i dobio rektorovu nagradu, na burzi sam nekoliko godina čekao posao; kada sam se napokon zaposlio trebao sam čekati smjenu generacija da bi napredovao i dobio veću plaću. Žena u koju sam bio zaljubljen udala se za drugog. Naravno, znao sam da je to pogrešan odabir i da neće potrajati pa sam čekao da dođe pameti. Pet godina kasnije i toj je ludosti došao kraj, no onda je odnekud iskrsnuo taj glumac, smotao ju je sam tako, i oni su se na brzaka oženili u Las Vegasu. Zamislite kakav baksuz! Pa dobro, rekoh, ako sam toliko čekao, mogu još malo. Ali molim vas, ne smatrajte me potpunim maloumnikom, zabavljao sam se i ja u međuvremenu, imao sam svoj hobi – pecanje. I šah, dakako. I tako, dok sam tako čekao umro je socijalizam, raspala država i započeo je rat. U podrumu sam čekao da prođe, a što ću, nije to bio moj rat. Srećom prošao je brzo, ali zato se tranzicija pretvorila u revoluciju koja teče. Čekao sam da se uspostave zdravi tržišni odnosi, da naraste BDP, da iziđemo iz recesije i naravno, da uđemo u EU. Trajalo je to kao moja otplata kredita za stan, znate što mislim. Sad čekam mirovinu, svaki mjesec, ne mogu je iščekati, jedva sastavljam kraj s krajem. Kako sam u proznim godinama čekam i da mi madame Smrt zakuca na vrata. Al' kucaju samo inkasatori. No, strpljiv sam ja, dok je čekam gledam TV i čitam novine. Dobro, pomalo roštam i po kontejnerima, ali putimo sad to. Znate, jučer sam našao jednu zgodnu vjesticu u novinama koja kaže da je neka medicinska sestra što je godinama radila s pacijentima u terminalnom stanju, objavila knjigu sa popisom najčešćih stvari zbog kojih ljudi žale na kraju života. Među inim, ljudi se naviše kaju jer su radili ono što se od njih očekivalo umjesto onog što su željeli, te što nisu imali hrabrosti izraziti svoje osjećaje. No je li uopće mogao biti drugačiji odgovor, pitam se. Za život jednostavno treba imati muda, zar ne? Ne znate. Ma što velite, vi ste madame Smrt? Pa, imate vraški dobre noge, gospođo...

Glazba za ugođaj: Claude Debussy - The Snow is Dancing

- 19:27 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>