Marketing
Kad sam bio mlađan lovac ja
Ne pamtim brojeve i imena. Sve pamtim, moje mnemoničke sposobnosti zadivljujuće su ali brojeve i imena, to nikako ne mogu upamtiti.
Dakle, 21. veljače bila je godišnjica smrti mog djeda, podsjetiše me. Bilježim to ovdje zbog vlastite djece ako im taj podatak ikada zatreba. Čudesni su putevi numerološki!
I tako, ima već četrnaest godina da ga nema. Zapanjila me te brojka - 14. Nisam stekao dojam da je toliko vremena prošlo. Postoji mnoštvo anegdota koje bih mogao ispričati o tom osebujnom čovjeku, ali na pameti mi je nešto drugo.
Mjesto radnje: pitomi zagorski brežuljci, ljeto...
20.05. Dva mlada golobrada majmuna sjedaju u crvenu Reno peticu i kreću put Podčetrtka da izbambusaju Anju, Benju i Mojcu.
Anja, Benja i Mojca slovenske su mljekarice.
23.50. Dva mlada golobrada majmuna spuštaju se niz Pimpekov breg nagarivši bolid na stotku. Iz žbunja iskoči zec, par sekundi trči uz auto, potom donosi krivu odluku, skreće na lijevo i BUM! Goran koči, pali sva četiri i izjuri da provjeri štosdenfer. Znate, taj mladić je jako osjetljiv na svoj auto. Licka ga kad god stigne.
Sve je u redu, odahne i prdne.
- A nesretnik?
Leži pokraj ceste. Iz nozdrva mu tanak trag krvi.
- Je li mrtav?– upita.
Opipavam mu puls.
- Mrtav je – izvijestim.
- Jesi li siguran?
- Sasvim.
- I što ćemo s njim?
- Pa nećemo ga valjda ostaviti ovdje? Nosimo ga dedi, on će od njega napraviti haznfefer!
Goran iz prtljažnika vadi najlonsku vreću. Zamatamo truplo u najlon. Velik je to zec.
00.00 ponovo krećemo put Črnje rupe.
00.10. Lupam na djedova vrata.
- Otvaraj sugrađanine! – dernjam se kao da slijedi istražni postupak.
U daljini započe lajati pseto.
Djed razbarušene kose, u šlafroku navy uzorka otvori vrata.
- Slušaj mali, jebat ću ti strinu ako me opet budiš zbog višedimenzijskog svemira!
Istina, tada sam bio mlada voćka, stasao sam željan znanja i postavljao sam mnoga pitanja: neka su bila temelja, neka životna, a neka su se ticala višedimenzijskog svemira. Obično u kasnim noćnim satima, izmučen od višesatnog promišljanja potražio bih odgovor od djeda. Osim što me je od sve unučadi najviše volio imao je razumijevanja za moja filozofska stremljenja pošto je i sam bio filozof. I tako, sjedili bi u kuhinji do svanuća, frkali cigare, on bi pričao, a ja bih slušao uživajući u njegovoj erudiciji, mudrosti i znanju.
- Ne deda, imam zeca za haznfefer! – rekoh i razmotah najlon pred njegovim nogama.
- Što je mladići, malo smo krivolovili autom, a?
- Prvo fukali, pa onda krivolovili gospon Boris – izlane Goran.
- Mali, glup si – reče djed – ajd' nosite to u šupu.
Odnijeli smo zeca u šupu. Nekoliko minuta kasnije djed se pojavio sa nožem, objesio zeca o omčice, odcapio mu glavu i pustio krv da isteče u lavor vode.
- Najvažnije je da krv ne koagulira u žilama i mišićima, upamtite to!
Vratio se u krevet, a mi pođosmo put Goranove kuhinje na sastanak Centralnog komiteta. Glavna točka dnevnog reda: slovenska mljekarska industrija.
Zatim smo svirali gitare.
Napravili smo hit i snimili ga na kazetu.
C...................F......G
Kupio sam auto ja,
C...................F.......G
kupili smo auto mi-i-iiiiiiii
.............C....................F
I mi se vozimo-ooo-uuuuuu
..........G
Auto stoji
......................F................G
A gume se okreću, u- u,
.................C..................G
Auto stoji
.................C
Auto stoji....
***
Legoh u ranu zoru.
Djed je već bio na nogama. Vidio me kada sam ulazio u sobu.
- Sa šest sati rada ne radi se karijera – rekao je.
- Ali deda, imamo hit!
- Mali, glup si...
***
Kada sam se probudio sve je već bilo odrađeno: i koža oguljena, i utroba izvađena, i meso našpikano, upacano, i koža zakopana u šumarku, i sused Stršljen donio suhe šljive, brusnice, klekovaču, i zamiješani zeml knedli i krč-krčk krčakalo se u loncu... Ah, taj božanski miris i sad ga ćutim u nosnicama.
Uhvatila me grižnja savjesti.
Sjeo sam na krevet, prođarao jaja te pomislio: ne radi se karijera sa šest sati rada.
Ustao sam i prišao djedu. Čitao je osmrtnice klateći se na stolcu pod trijemom.
- Deda, ne radi se karijera sa šest sati rada – rekoh.
- Umro Pantelija – reče on ne dižući pogled sa novina.
- Jel' čuješ deda, sa šest sati rada ne radi se karijera!
Podigao je pogled.
- Pa rek'o sam ti ja...
A onda sam se prenuo.
- Ali deda, mene karijera uopće ne zanima!
- Mali, glup si...
Muzika za ugođaj: Zvonko Bogdan - Kad sam bio mlađan lovac ja
Post je objavljen 29.02.2012. u 20:28 sati.