Pregled posta

FOL BIBLIOTEKARSKA PRIČA ZA DORUČAK

Pošao sam u knjižnicu vratiti knjige. Ponovo pogrešan odabir! Minuše vremena kada bih samo ušetao međ' redove knjiga i prepustio prstima da nepogrešivo pronađu knjigu koju tražim. Uopće nisam trebao razmišljati. Bio sam silno intuitivan.
U ostalom kako da pronađem knjige od značaja kada su bačene u deponij. Na policama ih je zamijenio šund, biografije pop-rock pjevača, bendova, manekenki, self-help priručnici, kuharice i slično...
Nije to jedina promjena na gore! Zakasnina se plaća bez obzira na zgodnost, simpatičnost, intelektualna spiku, furku i njegovanu lenjinovsku bradicu. Na dječjem odjelu knjige se posuđuju isključivo sa dječjom iskaznicom. Na tuđi račun više nećeš posuđivati jer članska je iskaznica neprenosiva. Svaki član obitelji MORA imati svoju iskaznicu.
Ja se ipak švercam i posuđujem knjige na ženino ime. U nekim su knjižnicama bibliotekarski gadovi nemilosrdni i glatko me odbiju. U drugima mi pak pođe za rukom da ih udoborvoljim, no svejedno, uvijek iznova prođem neizbježnu Mosadovu provjeru.
Ovako to izgleda.
Stavim knjige na pult i pružim iskaznicu.
- Ove vraćam – kažem.
Bibliotekar razduži knjige.
- A ove posuđujem.
- Čija je iskaznica – pita strogo.
- Od supruge – kažem umorno.
- Adresa?
Odgovorim nevoljko.
- Datum rođenja?
Preokrenem očima. Odgovorim. Ako fulam, on me sumnjičavo odmjeri. Slegnem ramenima. Imam problema sa brojevima, velim, a on si dozvoli biti drzak.
- Paaaa, niste mi baš najbolji - kaže glupo se smješkajući – no progledat ću vam kroz prste.
Klasičan igrokaz moći, u svakoj prilici. Glupi ljudski rod!

(...)
Ušao sam, tragao za knjigama, odlučio se za par naslova i prišao pultu.
Razdužio je knjige, a potom upitao - čija je iskaznica?
- Znatiželja je ubila mačku – rekoh 'ladan k'o špricer.
- Kako?
- Korisnik je privremeno nedostupan. Nazovite kasnije.
- Gospodine, morate mi reći podatke – uzjogunio se – uostalom, članska je iskaznica neprenosiva.
- Jučer sam promijenio spol. Moja je.
- Ali gospodine...
- Zajebi priču, zadužio ili ne, odlazim sa knjigama.
Zastade na trenutak da razmisli, pa odluči prkositi.
- Ne mogu vam zadužiti knjige – svečano objavi te položi debeljuškaste ručice na njih.
Brzinom geparda istrgnuh mu knjige iz ruku i opandrčih ga ledenim pogledom ubojice.
- Glupsone! – prosiktah s gnušanjem.
- Zvat ću policiju – priprijeti.
Na spomen službene osobe, čuvara utvrđenog poretka, bibliotekarke zatreperiše poput cvijeća dotaknutog lahorom.
- Ne paničari mileni, vratit ću ih kad pročitam.
Lakog koraka krenuh ka izlazu.
Nije se pomakao. Sjedio je za stolom, ukipljen, i gledao za mnom. Pizda mala! Ponekad je tako, nema priče, jednostavno prisiljen si pokazat zube.

(...)
Sjedoh u Tri guze. Zazvonio je mob. Bila je to Edita, dugo je nisam čuo. Javio sam se.
- Imam veliki problem – rekla je – trebam tvoj savjet. Ti si pametan.
Laskanje uvijek godi, ali žudio sam mir. Kada zađeš u određene godine vrijeme ti postane dragocjenije od suhog zlata. Nekoć sam imao vremena za svakoga, al' sa tim je gotovo. Nadao sam se da će me netko, nekada, na bilo koji način iznenaditi, ali nije. Ljudi su dosadni i predvidivi kao putanje nebeskih tijela.
- Edita – rekoh - svi imaju neki problem. Evo, meni će bibliotekar zasigurno gnjaviti ženu pa ću ga morati zašvasati. Kada ga zašvasam završit ću u buksi. Nakačit će mi 365 dana društveno korisnog rada i probacijskog službenika kojem ću morati podnositi raport svaka dva tjedna, plus obavezan psihoterapijski tretman...
- Stvarno te trebam, plizzzz.
Bio je to glas očajnika. Popustio sam.
- Dobro – rekoh – nacrtaj se u Tri guze, čim prije.
- Važi, supać, stižem – zacvrkuta.
Otpih guc i nasumce otvorih knjigu.
«Rođen sam u najdubljoj tmini neznanja i moj duhovni učitelj mi je otvorio oči bakljom znanja. Odajem mu svoje ponizno poštovanje.»
Zagledah se u daljinu.

(...)
Edita je doista bila ekspresna, kao espresso, kao ekspresni ponoćni vlak, kao neutrin....Dojurila je za 20 minuta, naručila dupli martini, duboko udahnula i prešla na stvar.
- Otkako sam prekinula s Tinom ne polazi mi za rukom pronaći dečka. Svi mi nude samo grupnu jebaljku. Čak i parovi koji nikada o tome nisu razmišljali žele me u svom krevetu. Ja im velim, ne-ne, nisam vam ja takva cura, a oni se samo cerekaju i vele, ma jasno... Ja velim, ali stvarno, a oni kažu, mico ti jednostavno zračiš tako. Ne zračim, kažem. A oni kažu utvrdo – zračiš. To je neka urota, urok, ili što?
Hvatala ju je paranoja.
– Niti je urota, niti urok - rekoh.
- Želiš reći da zračim tako?
- Pa, možda malo.
- Kakav je to odgovor, možda malo? Ili da ili ne?
- Okej, da.
- Da? I što s tim? Je li to poziv?
- Pa pitala si... – rekoh kroz smijeh.
- O Isusati! A ja se samo želim sretno udati, dobiti dvoje prekrasne djece i skrbiti o njima, to je moj primarni cilj, sve je ostalo ništavno. Zar više nema normalnih muškaraca– reče plačnim glasom.
- Dušo, svijet je bio i ostao loše mjesto za život. A stvari iz dana u dan bivaju sve gluplje, ljudi žele zaboraviti sebe i svoj život, a put u zaborav ide preko vikend alkohola, orgija i drogice. To o čemu sanjaš možda još možeš naći u nekoj stepi kamo Lady Gaga još nije dojahala sa svojom svitom, negdje... there is a place... – zapjevah promuklim glasom Toma Waitsa..
- Huc, nimalo mi ne pomažeš!
- Jedva sebe održavam na površini – odvratih – ali možda knjiga nudi odgovor, da vidimo.
Nasumice otvorih knjigu i sunovraćenim kažiprstom iz visine napravih odabir.
- ... Ti na kraju moraš shvatiti ovu izuzetnu lekciju: sva stvorenja, iako se čine odvojenima, zapravo su jedno, sva bića potiču od Boga i ujedinjena su u Bogu. Onaj tko to istinski spozna postaje Bog sam i tako postiže oslobođenje – pročitah.– Meni ovo zvuči kao poziv na grupnu jebaljku!
- Pssst, tiho – reče ona osvrćući se – čuješ li?
- Što?
- Taj glas.
- Kakav glas?
- Taj milozvučni glas što me doziva kroz glazbu zvona.
Osluhnuh. Inače dobro čujem, od šesnaest herca pa na više.
- Ništa ne čujem.
- To je Gospodinov glas – ustvrdi ona dječje razdragano – kaže: Edita, vrijeme je da odbaciš sve privide svijeta. Pođi u samostan sv. Eufrazija Blaženskog u Albinoniju i pridruži se bosonogim karmelićankama...
Na to sva ozarena poskoči sa stolca.
- Zbogom Huc, molit ću za te.
- Važi, a ja ću piti za tebe.
- Grešan si, prijatelju, grešan, ali ako se pokaješ i primiš Krista mogao bi postati svetac, poput sv. Augustina.
- Tko zna, možda, čudesni su putevi Gospodnji! – rekoh i zagrlih je čvrsto.
I dok sam ju tako držao u naručju sjetih se kako smo nekoć bili bezbrižna djeca u kućici na stablu.

Muzika za ugođaj: Sur un fil, duo Sylvie Vartan Françoise Hardy


Post je objavljen 14.02.2012. u 11:16 sati.