Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

31.10.2008., petak

Milostivi gospodin Huc

Photobucket
- 20:12 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

24.10.2008., petak

BANG-BANG...SHOOT-SHOOT...

Image Hosted by ImageShack.us


Slušaj me, reći ću ti samo da znaš s kim imaš posla...

... Ušao sam u prostoriju. Bilo je 16 sati i 33 minute. Einstein je zamišljeno sjedio pred školskom pločom i promatrao redove brojki i formula. Kada me je ugledao odmah je znao koliko je sati.
– Točno je 16 sati i 33 minute – rekao je iako u prostoriji nije bio sata.
– Aha – rekao sam.
– Točan kao smrt – rekao je mirno, ustao, popravio kravatu i dodao – 'oćemo?
Naciljao sam ga ravno među oči.
Njegov pronicljivi ali tužni pogled dobroćudnog lovačkog psa bio je pun oprosta i govorio je kako je sve relativno. Znao je da u jednoj od bezbroj vremensko-prostornih varijanti on stoji na mom mjestu i da mi cilja u međuočje.

... Nietzschea sam sredio u Pompejima. U to se vrijeme muvao po Italiji. Penjao se po planinama, navlačio granje iz doline i na vrhovima palio velike krjesove. Pritom bi veselo zaplesao gol – moram priznati ne bez ritma kako bi čovjek očekivao od tog mrgodnog usukanca – te bi zapjevao na nekom nepoznatom jeziku. Deset godina kasnije, kada sam na otoku Karam–Ti–Tetku u Polineziji sređivao zloglasnog poglavicu Na–Kurac–Te– Nabijem, spoznao sam da je Nietzsche pjevao upravo tim, danas zaboravljenim jezikom Kurčabu Indijanaca.
U trenutku kada sam kročio u prostoriju promatrao je enkaustičku slikariju što je prikazivala raskošan Dionizijev tulum.
Ošinuo me je bijesnim pogledom ljutit što mu kvarim mir.
– Zbilja si težak tip – rekao sam posegnuvši za pištoljem.
Nasrnuo je kao ris. Pohvatali smo se kao mahnite zvijeri. Uspio mi je odgristi dio uške.
– TI TREĆERAZREDNI FILOZOFSKI ŠMIRANTU – vrisnuo sam. – TI WAGNEROVA KUČKO... UBIT ĆU TE – urlao sam.
Kipio je od bijesa i režao kao pas.
Borba je potrajala dobrih desetak minuta kada sam mu napokon uspio slomiti vrat.
«Skalpirao» sam mu brkove za uspomenu.

... Marx je bio u kadi kada sam provalio u njegov londonski apartman. Glasno je pjevao Marseljezu šljapkajući ritam po površini vode.
Pričekao sam da završi.
Ušao je u dnevni boravak s ručnikom omotanim oko struka.
Onako mokre kose i brade, umjesto uobičajeno našušuren, jedva je nalikovao na sebe.
– Tko ste vi – pitao je – što hoćete?
– Egzekutor – rekao sam.
– Tko vas šalje? Onaj anarhist, Proudhon, zar ne?
– Jok – rekao sam.
– Ako ne on, tko onda?
– Ne mogu vam reći.
– One mutikaše, Bakunjin i Nečajev?
Nisam ništa rekao.
– Dobro, razumijem, ne možete mi reći... ne želite mi reći., što već... Nego da vas nešto pitam, smijem li?
– Slušam.
Raspričao se, mudrac. Pokušao me je pridobiti dijalogom i filozofijom, dakako, premda je to bilo više Engelsovo područje. Uvidjevši da sam posve imun na dijalektički materijalizam i slične stvari odustao je rekavši – Dobro mladiću, vidim da ste odlučni da me skratite za glavu... To je u redu... poštujem to... poštujem svakog tko je spreman ići do kraja zbog svojih ideala pa makar oni bili posve promašeni. Poput onog luđaka Thor Heye– – – ... Heye– – –... Bože kako li mu je ono ime?
– Heyerdahl.
– Da, Heyerdahl! Iako se kod njega ne radi o idealima već o tezi, al dobro sad...
Bio je simpatičan čiča, nisam mu imao srca reći da ovo ne činim zbog ideala.
– Falit će mi Engels – zamislio se – zapravo falit ću ja njemu... Recite mu da mi je bila čast surađivati s njim. Mislim da smo uspjeli malo razmrdati stvar.
– Reći ću mu.
Udahnuo je duboko.
– Dajte.
Na e metak je već svrdlao njegov mozak.

.... Picasso je bio harlekin.
Rekao je – Došli ste me ubiti? Otiđite ubiti Bretona pa se vratite, imam posla.
– Breton je mrtav – rekao sam.
– E, jebiga, dajete onda Ćubrilovića.
Šutio sam.
– Dobro – široko se osmjehnuo – dopustit ću da me ubijete samo pod jednim uvjetom: sjedite da vas portretiram.
Imao je stila, zato sam sjeo, a on me je počeo slikati.
– Zapravo, drago mi je da ste došli – progovorio je nakon nekog vremena.
– Zar?
– Bogami, sve mi ovo ide na kurac – povjerio mi se. - I Françoise, i Sabartés, i Claude, i Rusi, i francuska komunistička partija, i Sartre, i taj nacionalistički pikzibner De Gaulle... Kakvo sranje i plićina! Probudim se ujutro i ne mogu naći jedan dobar razlog zbog kojeg bih ustao pa ostanem ležati u krevetu do podne. Onda dođe Françoisa i sluškinja pa me kume i mole da ustanem... Uvjeravaju me da je život super, kao da ja to ne znam, al meni je dosta, stvarno dosta...
– A slikanje?
– Nema se što više slikati. Sve sam već naslikao...
– Osim mog portreta – rekao sam.
– I to će uskoro biti gotovo. Evo!
Ustao sam i pogledao portret.
Nije mi se svidio. Nisam ništa rekao, niti je on očekivao moj komentar.
Izvadio sam pištolj.
– Ooooo, lijep pištolj. Fina paradica. Želite li vidjeti moj?
– Ne.
Nanišanio sam ga.
– Samo tako? – nacerio se.
– Samo tako.
Povukao sam obarač.

– Eto, da ne nabrajam dalje... Vidiš Huc, znam o čemu sad razmišljaš. Pitaš se jesam li ispucao svih šest metaka ili samo pet. Iskreno da ti kažem, od čitave ove gungule ni sam ne znam više. Ali ovo je magnum44, najmoćnija pljuca na svijetu i pretvorit će ti glavu u kašu dok si rek'o parizer. A sad zapitaj se jesi li rođen pod sretnom zvijezdom nebeskom. Dakle, reci gnjido!

– Zdenko, ubijaš me svojim idiotskim pričama. Zar ne možeš ni minutu šutjeti?... Julkaaaaaa, još jednu rundu, u vražju mater... I makni više tog jebenog Thompsona...

- Evo, sad će...
- 05:45 - Vox popljuvi (6) - Printaj me nježno - #

10.10.2008., petak

Kratka priča o Begoniji

Image Hosted by ImageShack.us

Begoniju su našli skvrčenu na podu, pred ulaznim vratima njezinog stana, u zakrvavljenoj spavaćici, na zadnjem katu stare zgrade kamo su vodile spiralne stepenice...
- SPASITE MOJE DIJETE – vrištala je izbezumljeno – SPASITE MOJE DIJETE!!!
- Begonija je napokon posve prolupala – znalački je konstatirao Barić ne prekidajući ručak.
- Šteta tak zgodne, mlade puce – rekla je gospođa Barić.
- Geni – rekao je mudrac pušući u vrelu goveđu juhu – Nema tu pomoći.
Trideset pet godina Begonija je strpljivo čekala da dođe, da se pojavi iz sna. Nije došao. Nije se otjelovio. Negdje je zapeo. Možda je zaspao i umro u snu. Njena prava ljubav. Njena druga polovica. Njezin spasitelj. Ili ga je ubio zmaj?
- SPASITE MOJE DIJETE - vrištalo je to lijepo lice izobličeno u bolnoj grimasi.
Susjeda Milka, uvećana Venera Willendorfska brižno ju je stiskala u naručju i majčinski tješila – Sve će biti u redu miško, sve...
Grospička je djeci stavila vatu u uši i zaključala ih u ormar. - Prokleta ludača – ponavljala je ushodavši se stanom.
Djeca su voljela Begi jer je bila poput bića iz bajki, nestvarna, blijeda, gotovo prozirna. Tanka kao list, laka kao pero jedva da je dodirivala zemlju kojom je hodala. Ponekad je pozvala mališane k sebi u taj čudesan stan nalik na staretinarnicu. Pokazala im je svoje porculanske figurice, suvenire, požutjele kartoline iz dalekih zemalja i lutke koje je sama izradila. To su čuvari mojih snova, rekla je za te morbidne lutke. I mnoštvo drugih sitnica nejasne namjene poput zupčanika rastavljenih satova zalivenih u jantar. – Ovo su kosti mrtvih sati... Ali doći će on.
Kućepazitelj Marijan, opak tip s njuškom gangstera žvakao je čačkalicu i bezizražajnog lica promatrao njezinu agoniju. Triba san je silovat dok je bilo vrime, razmišljao je.
Gospon Schreuber, stari astenični knjigovođa u mirovini usplahireno je grizao nokte.
- SPASITE MOJE DIJETE – preklinjala je na izmaku snage.
- Sve će biti u redu miško...
Napokon dođoše bolnička kola.
- ... moje dijete... – šapnula je gubeći svijest.
- O čemu ona to – pitao je mladi doktor.
- Jadnica je fru-fru – tužno je rekla Venera Willendorfska.
- Idemo, žurno, žurno – naredio je doktor bolničarima – krvari!
Kola odjuriše jaučući.
Pretrage bijahu učinjene.
- Smjesta mora pod nož – rekao je primarius Levi.
U kirurškoj sali razrezaše ju i iz maternice izvadiše malu keramičku bebu.

Dva dana kasnije Begonija umre.
Od sepse, ili od tuge, đavo će ga znati...

Image Hosted by ImageShack.us
- 06:42 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

06.10.2008., ponedjeljak

Pred mojim grobom srest ćemo se opet

Image Hosted by ImageShack.us

Evo već je peti dan otkako su se ta tri cumulusa zaustavila nad gradom i ne mrdaju, kao da ih je netko pribadačom prikačio o plavo nebo.
Izgleda da sam jedini koji je to primijetio. Kome god obratim pažnju na oblake istinski je iznenađen. – Znaš – obično kažu kao da se ispričavaju – ali već godinama nisam pogledao u nebo.
Osim starog doktora znanosti.
– Još uvijek primjećujete takve stvari – upitao je. - To je dobro. Onog trenutka kada ih prestanete primjećivati znači da ste gotovi. Nego recite, koliko ćete još biti s nama?
Zateklo me je to pitanje.
- Ne znam – odgovorio sam nastojeći prikriti zbunjenost. –Volio bih još naučiti plesati charleston, svirati piano, ukulele i cimbal. To bi moglo potrajati godinama. Bojim se da nemam toliko vremena.
Nasmiješio se.
- Što mislite, da ovog trena odem bi li tko primijetio? Ako bi, da li bi mario?
- Meni bi svakako nedostajali naši razgovori. A Mathilda?
- Ah Mathilda, Mathilda je snajperista, ona ne gađa nasumice, a pogotovo ne gađa glinene golubove, znate što hoću reći...
- Ha, dobro kažete moj mladiću, vrlo dobro... Nego jeste li za jednu rakijicu?
- Uvijek.


***



Nisam ostao. Sljedećeg dana probudio sam se prije svitanja. Iznenada sam osjetio snažan poriv da odem. Spakirao sam stvari u naprtnjaču i potiho napustio kuću.
Kada se razdanilo već sam bio u dubokoj šumi. Hodao sam nasumice bespućem i živinskim stazama pustivši nogama da me vode, pošto su one pametnije od glave i jer čovjek koji zna kamo ide nikamo ne stiže. Postavljao sam pitanja u vjetar, no nisam tražio odgovore. Odgovori se ne traže, oni se čekaju. Svako pitanje ima milijun točnih odgovora, ali samo jedan otključava vrata spoznaje. On dolazi tek kada čovjek sazrije za nj. Na poljani prekritoj snijegom nikada se ne rumene trešnje.
Hodao sam dvadeset pet dana, spavao pod zvijezdama, svirao frulu na vrhu gorskog vijenca, ljubav dozivao. Noge su me naposljetku dovele u A. Premda tu nikada nisam bio, promatrajući ga u kotlini taj mi je pogled bio znan i činilo mi se da je ledenjak kraći nego li je bio. Spustio sam se dolje...


***



Na ulasku u grad bilo je veliko, visokim ziđem opasano groblje. Ušao sam i hodao natiskanim, nekoć raskošnim obiteljskim grobnicama - nijemi svjedoci slavnih dana. Zastao sam pred jednim grobom. Na nadgrobnoj je ploči pisalo Eugene D'Archy. Iznenada sam se sjetio. Bio je to moj grob. U njemu sam bio pokopan prije dva stoljeća. Čitav moj život Eugena D'Archya razmotao se predamnom u milijunski sekunde. Zapalio sam cigaretu.
Prišla je prekrasna djeva i stavila ružu na grob.
- To je bio moj pradjed – rekla je.
- Oh, zar? – rekao sam – Znate li što o njemu?
- Ne mnogo. Par obiteljskih priča. Više o njemu znam iz njegovih djela. Napisao je «Ljubav je za golubove visokoletače», «Tebi, koju ću ljubiti poslije smaka svijeta», «Zora sviće ajmo na piće», «Stoljeća mi kurca ne mogu», «Streljački vod pred Bogom», «Pred mojim grobom srest ćemo se opet», «Pauci šapuću esperanto», «Snovi u septičkoj jami», «Ponosni Šupak i uznositi Rib». Poznajete li njegov rad?
- Poznajem, al mani ti to seko, imaš vrhunski dekolte, to je ono što vrijedi.
- Sviđa ti se?
- O da, itekako. Prelijepa si.
Razvezala je bijelu bluzu i iz nje izbacila bajne grudi. Bože dragi, čime sam to zaslužio, pomislio sam. Krenuo sam prema njoj.
- Stani – rekla je.
Stao sam.
- Želiš li vidjeti još?
- Svakako – rekao sam.
Legla je na grob i zadigla suknju. Crni žbun ćirio je na mene. Razmakla je usmine.
- Uđi u mene i napuni me, Eugene!
- Naravno Annabelle – rekao sam – tome stoljeća služe.


Čekajući let za Pariz...
Stuttgart, aerodrom, 15.5.2007.
- 16:11 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

02.10.2008., četvrtak

Hoćeš li me sada molim te, pustiti da u miru pijem pivo, molim te

Image Hosted by ImageShack.us

Stajao sam za šankom i pijuckao pivo. U to doba bilo je uvijek tako: izašao bih van, pio pivo, onda bi došao fajrunt, istjerali bi nas, a ja bih na putu kući razmišljao gdje da popijem još jedno pivo. Samo još jedno pivo. Zapravo dva-tri... Nema baš mnogo mjesta u ovom gradu gdje se - u ono vrijeme iza 23.00h - a danas iza 01.00h može drmnuti pivo. Osim par ofucanih klubova koji te, ako si u bedu, mogu baciti u još dublju depru.
Te sam se večeri doklatio do kluba Rasplesani bik. Stajao sam – kako već rekoh - za šankom, pijuckao pivo nezainteresiran za vanjski svijet. Uvijek sam ljudima davao šansu, ali tome je došao kraj. Jebi ga, u životu nisam sreo mnogo zanimljivih ljudi, Bog mi je svjedok. To me je dokrajčilo.
S vremena na vrijeme konobar se želio kucnuti sa mnom, ne znam zašto, nije bio peder. A nisam ni ja. Možda me je želio oraspoložiti. Možda sam mu bio kul, pa je i on htio biti kul. Možda griješim. Možda su sve ovo suvišne riječi. No jedno je sigurno: nema se često prilika vidjeti prekrasan muškarac da stoji sam za šankom i nezainteresirano, kamenog lica promatra vrli zagrebački noćni život, tu famoznu zagrebačku školu nejebice, taj komunikacijski error kojem nikakva geštalt psihoterapija ne može pomoći... Duboko sjebane žene, duboko sjebani muškarci, duboko sjebano društvo kojem samo antrax pomaže.
Bit će da ju je taj moj altitjud zaintrigirao. Prišla je, mala-slatka-plava, pravi bombon, i naručila piće sebi i prijateljicama.
- A zašto ti tu stojiš sam – pitala me tankim glasićem.
Pogledao sam ju samilosno.
- Hej bejbi, otkud ti to? Nisam sam, zar ne vidiš da imam pivo.
Nasmiješila se.
- Idemo plesati – rekla je.
- Ja sam Hrvat, ja ne znam plesati – rekao sam.
- Nemoj zezati, idemo...
- Bejbi, otplesao sam ja svoje...
- Ne vjerujem – rekla je samouvjereno.
- Ok, nemoj...
- Imaš bradu – primijetila je.
- Aha.
- Nitko drugi ovdje nema bradu.
- Može biti... Na snazi je strah od brade. Pravi Hrvat nosi samo brkove. I po mogućnosti lančić oko vrata...
- Dobro ti stoji.
- Kada je netko lijep sve mu dobro stoji – namignuo sam joj.
- Koliko imaš godina?
- Koliko mi daš?
- Dvadeset i sedam.
- Hvala, bejbi, ali promašaj.
- Onda koliko?
- Trideset i tri... Đizusove godine. Najbolje godine. Trideset tri i svo znanje svijeta...
- Imaš svo znanje svijeta – začudila se.
U njezinom glasu osjetio sam skepsu.
- Da, zvuči nevjerojatno ali tako je. Ne kažem da i razumijem.
- Dobro što to znaš?
- Sve.
- Na primjer?
- Znam recimo da poljski parlament želi Isusa Krista proglasiti kraljem Poljske. Znam da je Nijazov, turkmenski predsjednik naredio gradnju ledene palače sred pustinje, da je ukinuo balet i operu okarakteriziravši ih nepotrebnima, da je zabranio pjevanje na plejbek, da je ukinuo imena ulica u Ašhabatu, dakako svih onih koje nisu nazvane po njemu. Zatvorio je gotovo sve knjižnice i bolnice izvan glavnog grada, rekavši da seljaci ionako ništa ne čitaju, dok je zatvaranje bolnica objasnio sljedećom izjavom: “Zašto bi gubili liječnike specijaliste na selu, kada svi oni mogu raditi u glavnom gradu.” Taj vođa svih Turkmena preimenovao je siječanj po sebi, a travanj po svojoj majci. Napisao je Ruhnamu ili ti Knjigu duše i proglasio je najvažnijom knjigom na svijetu poslije Kurana. Znam da je Staljin rekao: «Pojedinačna smrt je tragedija, milijun mrtvih to je već statistika». Znam da je Pol Pot odgovoran za smrt jednog i pol milijuna ljudi. Oni koji su ga osobno poznavali tvrde kako je bio ugodan i fin čovjek. Znam da...
- Dobro, dobro... Ali ne znaš ništa o meni.
- To nije istina...
- No, da čujem onda...
- Ti si žena s dvije maternice, tzv.uterus didelphys, poput tvoje majke. Ona je pak jedna od onih rijetkih žena, oko tridesetak posto, koja je istovremeno bila noseća u obje: tebe je nosila u jednoj, a tvoje sestre blizanke u drugoj. Osamnaest ti je godina i na prvoj si godini prava...
- Jebate, čovječe nema šanse da ovo znaš – zinula je od čuda.
- Ima – rekao sam i otpio gutljaj. – Nego, bejbi, znaš li ti tko je napisao Hoćeš li molim te, ušutjeti, molim te?
- Ne – rekla je još uvijek pod silnim dojmom.
- Raymond Carver. Hoćeš li me sada molim te, pustiti da u miru pijem pivo, molim te?
- 12:15 - Vox popljuvi (12) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>