Marketing
Kratka priča o Begoniji
Begoniju su našli skvrčenu na podu, pred ulaznim vratima njezinog stana, u zakrvavljenoj spavaćici, na zadnjem katu stare zgrade kamo su vodile spiralne stepenice...
- SPASITE MOJE DIJETE – vrištala je izbezumljeno – SPASITE MOJE DIJETE!!!
- Begonija je napokon posve prolupala – znalački je konstatirao Barić ne prekidajući ručak.
- Šteta tak zgodne, mlade puce – rekla je gospođa Barić.
- Geni – rekao je mudrac pušući u vrelu goveđu juhu – Nema tu pomoći.
Trideset pet godina Begonija je strpljivo čekala da dođe, da se pojavi iz sna. Nije došao. Nije se otjelovio. Negdje je zapeo. Možda je zaspao i umro u snu. Njena prava ljubav. Njena druga polovica. Njezin spasitelj. Ili ga je ubio zmaj?
- SPASITE MOJE DIJETE - vrištalo je to lijepo lice izobličeno u bolnoj grimasi.
Susjeda Milka, uvećana Venera Willendorfska brižno ju je stiskala u naručju i majčinski tješila – Sve će biti u redu miško, sve...
Grospička je djeci stavila vatu u uši i zaključala ih u ormar. - Prokleta ludača – ponavljala je ushodavši se stanom.
Djeca su voljela Begi jer je bila poput bića iz bajki, nestvarna, blijeda, gotovo prozirna. Tanka kao list, laka kao pero jedva da je dodirivala zemlju kojom je hodala. Ponekad je pozvala mališane k sebi u taj čudesan stan nalik na staretinarnicu. Pokazala im je svoje porculanske figurice, suvenire, požutjele kartoline iz dalekih zemalja i lutke koje je sama izradila. To su čuvari mojih snova, rekla je za te morbidne lutke. I mnoštvo drugih sitnica nejasne namjene poput zupčanika rastavljenih satova zalivenih u jantar. – Ovo su kosti mrtvih sati... Ali doći će on.
Kućepazitelj Marijan, opak tip s njuškom gangstera žvakao je čačkalicu i bezizražajnog lica promatrao njezinu agoniju. Triba san je silovat dok je bilo vrime, razmišljao je.
Gospon Schreuber, stari astenični knjigovođa u mirovini usplahireno je grizao nokte.
- SPASITE MOJE DIJETE – preklinjala je na izmaku snage.
- Sve će biti u redu miško...
Napokon dođoše bolnička kola.
- ... moje dijete... – šapnula je gubeći svijest.
- O čemu ona to – pitao je mladi doktor.
- Jadnica je fru-fru – tužno je rekla Venera Willendorfska.
- Idemo, žurno, žurno – naredio je doktor bolničarima – krvari!
Kola odjuriše jaučući.
Pretrage bijahu učinjene.
- Smjesta mora pod nož – rekao je primarius Levi.
U kirurškoj sali razrezaše ju i iz maternice izvadiše malu keramičku bebu.
Dva dana kasnije Begonija umre.
Od sepse, ili od tuge, đavo će ga znati...
Post je objavljen 10.10.2008. u 06:42 sati.