Marketing
Hoćeš li me sada molim te, pustiti da u miru pijem pivo, molim te
Stajao sam za šankom i pijuckao pivo. U to doba bilo je uvijek tako: izašao bih van, pio pivo, onda bi došao fajrunt, istjerali bi nas, a ja bih na putu kući razmišljao gdje da popijem još jedno pivo. Samo još jedno pivo. Zapravo dva-tri... Nema baš mnogo mjesta u ovom gradu gdje se - u ono vrijeme iza 23.00h - a danas iza 01.00h može drmnuti pivo. Osim par ofucanih klubova koji te, ako si u bedu, mogu baciti u još dublju depru.
Te sam se večeri doklatio do kluba Rasplesani bik. Stajao sam – kako već rekoh - za šankom, pijuckao pivo nezainteresiran za vanjski svijet. Uvijek sam ljudima davao šansu, ali tome je došao kraj. Jebi ga, u životu nisam sreo mnogo zanimljivih ljudi, Bog mi je svjedok. To me je dokrajčilo.
S vremena na vrijeme konobar se želio kucnuti sa mnom, ne znam zašto, nije bio peder. A nisam ni ja. Možda me je želio oraspoložiti. Možda sam mu bio kul, pa je i on htio biti kul. Možda griješim. Možda su sve ovo suvišne riječi. No jedno je sigurno: nema se često prilika vidjeti prekrasan muškarac da stoji sam za šankom i nezainteresirano, kamenog lica promatra vrli zagrebački noćni život, tu famoznu zagrebačku školu nejebice, taj komunikacijski error kojem nikakva geštalt psihoterapija ne može pomoći... Duboko sjebane žene, duboko sjebani muškarci, duboko sjebano društvo kojem samo antrax pomaže.
Bit će da ju je taj moj altitjud zaintrigirao. Prišla je, mala-slatka-plava, pravi bombon, i naručila piće sebi i prijateljicama.
- A zašto ti tu stojiš sam – pitala me tankim glasićem.
Pogledao sam ju samilosno.
- Hej bejbi, otkud ti to? Nisam sam, zar ne vidiš da imam pivo.
Nasmiješila se.
- Idemo plesati – rekla je.
- Ja sam Hrvat, ja ne znam plesati – rekao sam.
- Nemoj zezati, idemo...
- Bejbi, otplesao sam ja svoje...
- Ne vjerujem – rekla je samouvjereno.
- Ok, nemoj...
- Imaš bradu – primijetila je.
- Aha.
- Nitko drugi ovdje nema bradu.
- Može biti... Na snazi je strah od brade. Pravi Hrvat nosi samo brkove. I po mogućnosti lančić oko vrata...
- Dobro ti stoji.
- Kada je netko lijep sve mu dobro stoji – namignuo sam joj.
- Koliko imaš godina?
- Koliko mi daš?
- Dvadeset i sedam.
- Hvala, bejbi, ali promašaj.
- Onda koliko?
- Trideset i tri... Đizusove godine. Najbolje godine. Trideset tri i svo znanje svijeta...
- Imaš svo znanje svijeta – začudila se.
U njezinom glasu osjetio sam skepsu.
- Da, zvuči nevjerojatno ali tako je. Ne kažem da i razumijem.
- Dobro što to znaš?
- Sve.
- Na primjer?
- Znam recimo da poljski parlament želi Isusa Krista proglasiti kraljem Poljske. Znam da je Nijazov, turkmenski predsjednik naredio gradnju ledene palače sred pustinje, da je ukinuo balet i operu okarakteriziravši ih nepotrebnima, da je zabranio pjevanje na plejbek, da je ukinuo imena ulica u Ašhabatu, dakako svih onih koje nisu nazvane po njemu. Zatvorio je gotovo sve knjižnice i bolnice izvan glavnog grada, rekavši da seljaci ionako ništa ne čitaju, dok je zatvaranje bolnica objasnio sljedećom izjavom: “Zašto bi gubili liječnike specijaliste na selu, kada svi oni mogu raditi u glavnom gradu.” Taj vođa svih Turkmena preimenovao je siječanj po sebi, a travanj po svojoj majci. Napisao je Ruhnamu ili ti Knjigu duše i proglasio je najvažnijom knjigom na svijetu poslije Kurana. Znam da je Staljin rekao: «Pojedinačna smrt je tragedija, milijun mrtvih to je već statistika». Znam da je Pol Pot odgovoran za smrt jednog i pol milijuna ljudi. Oni koji su ga osobno poznavali tvrde kako je bio ugodan i fin čovjek. Znam da...
- Dobro, dobro... Ali ne znaš ništa o meni.
- To nije istina...
- No, da čujem onda...
- Ti si žena s dvije maternice, tzv.uterus didelphys, poput tvoje majke. Ona je pak jedna od onih rijetkih žena, oko tridesetak posto, koja je istovremeno bila noseća u obje: tebe je nosila u jednoj, a tvoje sestre blizanke u drugoj. Osamnaest ti je godina i na prvoj si godini prava...
- Jebate, čovječe nema šanse da ovo znaš – zinula je od čuda.
- Ima – rekao sam i otpio gutljaj. – Nego, bejbi, znaš li ti tko je napisao Hoćeš li molim te, ušutjeti, molim te?
- Ne – rekla je još uvijek pod silnim dojmom.
- Raymond Carver. Hoćeš li me sada molim te, pustiti da u miru pijem pivo, molim te?
Post je objavljen 02.10.2008. u 12:15 sati.