Marketing
Pred mojim grobom srest ćemo se opet
Evo već je peti dan otkako su se ta tri cumulusa zaustavila nad gradom i ne mrdaju, kao da ih je netko pribadačom prikačio o plavo nebo.
Izgleda da sam jedini koji je to primijetio. Kome god obratim pažnju na oblake istinski je iznenađen. – Znaš – obično kažu kao da se ispričavaju – ali već godinama nisam pogledao u nebo.
Osim starog doktora znanosti.
– Još uvijek primjećujete takve stvari – upitao je. - To je dobro. Onog trenutka kada ih prestanete primjećivati znači da ste gotovi. Nego recite, koliko ćete još biti s nama?
Zateklo me je to pitanje.
- Ne znam – odgovorio sam nastojeći prikriti zbunjenost. –Volio bih još naučiti plesati charleston, svirati piano, ukulele i cimbal. To bi moglo potrajati godinama. Bojim se da nemam toliko vremena.
Nasmiješio se.
- Što mislite, da ovog trena odem bi li tko primijetio? Ako bi, da li bi mario?
- Meni bi svakako nedostajali naši razgovori. A Mathilda?
- Ah Mathilda, Mathilda je snajperista, ona ne gađa nasumice, a pogotovo ne gađa glinene golubove, znate što hoću reći...
- Ha, dobro kažete moj mladiću, vrlo dobro... Nego jeste li za jednu rakijicu?
- Uvijek.
***
Nisam ostao. Sljedećeg dana probudio sam se prije svitanja. Iznenada sam osjetio snažan poriv da odem. Spakirao sam stvari u naprtnjaču i potiho napustio kuću.
Kada se razdanilo već sam bio u dubokoj šumi. Hodao sam nasumice bespućem i živinskim stazama pustivši nogama da me vode, pošto su one pametnije od glave i jer čovjek koji zna kamo ide nikamo ne stiže. Postavljao sam pitanja u vjetar, no nisam tražio odgovore. Odgovori se ne traže, oni se čekaju. Svako pitanje ima milijun točnih odgovora, ali samo jedan otključava vrata spoznaje. On dolazi tek kada čovjek sazrije za nj. Na poljani prekritoj snijegom nikada se ne rumene trešnje.
Hodao sam dvadeset pet dana, spavao pod zvijezdama, svirao frulu na vrhu gorskog vijenca, ljubav dozivao. Noge su me naposljetku dovele u A. Premda tu nikada nisam bio, promatrajući ga u kotlini taj mi je pogled bio znan i činilo mi se da je ledenjak kraći nego li je bio. Spustio sam se dolje...
***
Na ulasku u grad bilo je veliko, visokim ziđem opasano groblje. Ušao sam i hodao natiskanim, nekoć raskošnim obiteljskim grobnicama - nijemi svjedoci slavnih dana. Zastao sam pred jednim grobom. Na nadgrobnoj je ploči pisalo Eugene D'Archy. Iznenada sam se sjetio. Bio je to moj grob. U njemu sam bio pokopan prije dva stoljeća. Čitav moj život Eugena D'Archya razmotao se predamnom u milijunski sekunde. Zapalio sam cigaretu.
Prišla je prekrasna djeva i stavila ružu na grob.
- To je bio moj pradjed – rekla je.
- Oh, zar? – rekao sam – Znate li što o njemu?
- Ne mnogo. Par obiteljskih priča. Više o njemu znam iz njegovih djela. Napisao je «Ljubav je za golubove visokoletače», «Tebi, koju ću ljubiti poslije smaka svijeta», «Zora sviće ajmo na piće», «Stoljeća mi kurca ne mogu», «Streljački vod pred Bogom», «Pred mojim grobom srest ćemo se opet», «Pauci šapuću esperanto», «Snovi u septičkoj jami», «Ponosni Šupak i uznositi Rib». Poznajete li njegov rad?
- Poznajem, al mani ti to seko, imaš vrhunski dekolte, to je ono što vrijedi.
- Sviđa ti se?
- O da, itekako. Prelijepa si.
Razvezala je bijelu bluzu i iz nje izbacila bajne grudi. Bože dragi, čime sam to zaslužio, pomislio sam. Krenuo sam prema njoj.
- Stani – rekla je.
Stao sam.
- Želiš li vidjeti još?
- Svakako – rekao sam.
Legla je na grob i zadigla suknju. Crni žbun ćirio je na mene. Razmakla je usmine.
- Uđi u mene i napuni me, Eugene!
- Naravno Annabelle – rekao sam – tome stoljeća služe.
Čekajući let za Pariz...
Stuttgart, aerodrom, 15.5.2007.
Post je objavljen 06.10.2008. u 16:11 sati.