hanzo
srijeda, 25.07.2007.
Jujutsu 2
OPIS
Japanski jujutsu sistemi tipično naglašavaju bacanja, imobiliziranje i učvršćivanje, poluge i gušenja (kada se usporedi sa drugim sistemima poput karatea). Atemi - waza (udaračke tehnike) nisu bile toliko važne u većini starijih japanskih sistema, jer je samurajski oklop bio adekvatna zaštita protiv većine udarčkih tehnika. Kineski quanfa (kenpo ili kung fu) sistemi se fokusiraju na udarcima rukama i nogama puno više nego jujutsu.
Japanski sistemi hakuda, kenpo i shubaku pokazuju kineski utjecaj na njihova viđenja udaračkih tehnika. U usporedbi, sistemi koji su nastali direktno iz japanskih izvora znatno manje preferiraju takve tehnike. Međutim, neke jujutsu škole itakako imaju kineskih elemenata u svojim učenjima. Jujutsu ryuovi znatno variraju u tehnikama, i mnogi ključuju brojne udaračke tehnike.
U jujutsuu, praktičari vježbaju mnoge potencijalno smrtonosne tehnike. Međutim, kako se uglavnom vježba u nekompetitivnom okruženju, rizik je minimaliziran. Učenici isto tako uvježbavaju padove čime im se omogućuje vježbanje nekih vrlo opasnih bacanja.
TEHNIČKE KARAKTERISTIKE ZAJEDNIČKE SVIM ŠKOLAMA
Premda postoje neke razlike u izvođenju i izgledu tehnika među različitim tradicionalnim jujutsu sistemima, postoje značajne tehničke sličnosti:
* Učenici uče tradicionalni jujutsu na osnovu opservacije i imitacije.
* Goloruka borba većine škola prakticira poluge na zglobovima. To rade na način da zglobove opterećuju silom koja je po smjeru suprotna prirodnom smjeru kretanja zgloba. Na taj način se onemogućava mišićna akcija koja bi eventualno mogla izvući zglob iz nepovoljne pozicije. Isto tako koriste se i bacanja, ili čak i kombinacija bacanja i poluga.
* Ponekada se udarcima cilja u posebno ranjiva mjesta na tijelu. To ja sastavni dio kuzushija, umijeća narušavanja ravnoteže tijela koje služi kao priprema za polugu, rušenje ili bacanje.
* Tijelo osobe koja se brani je pozicionirano tako da iskoristi napadačeve slabosti, dok istovremeno prezentira nekoliko vlastitih slabosti.
* Vježbanje oružjem je primarno cilj samurajskog treniranja. Koryu škole tipično uključuju uporabu oružja. Oružja koja se mogu koristiti su roku shaku bo (štap od šest stopa), hanbo (štap od tri stope), katana (dugi mač), wakizashi ili kodachi (kraki mač), tanto (nož) ili jitta (nalik kratkoj palici sa kukom).
DERIVATI I ŠKOLE
S obzirom na raznolikost, jujutsu je postao osnova za mnogobrojne varijacije i škole. Kako je svaki instruktor inkorporirao nove tehnike i taktike u ono što je on izvorno naučio, mogao je stvoriti svoj vlastiti ryu ili školu. Neke škole su modificirale izvorne materijale do te mjere da se više ne mogu smatrati stilom jujutsua.
Oko 1600. godine postojalo je preko 2000 škola jujutsua u Japanu, i postojale su osnovne karakteristike zajedničke za većinu tih škola. Tehničke karakeristike su varirale od škole do škole. Mnoga generaliziranja navedena malo prije ne vrijede za neke jujutsu škole.
Jujutsu je predstavljen Europi 1899. god. Prvi ga je učio Edward William Barton - Wright, koji je učio Tenjin - Shinyo i Shinden - Fudu ryu u Yokohami i Kobeu. Kratko je trenirao i Kodokan u Tokiju. Ubrzo nakon povratka u Englesku, on je umotao osnove svih tih stilova zajedno sa boksom, savateom i francuskim borenjem štapovima u sustav samoobrane pod nazivom Bartitsu.
Neki stilovi su se razgranali u današnji karate i aiki stilove. Posljednje grananje u Japanu desilo se 1905. god. kada su neke jujutsu škole pristupile kodokanu. Sve te škole ujedinio je Jigaro Kano koji je osnovao judo.
Moderni judo je klasični primjer sporta koji je nastao iz jujutsua te se danas od njega razlikuje. Kasnije su nastali i brojni drugi sportski derivati jujutsua. Brazilski jiu jitsu je dominirao prvim MMA natjecanjima, što je uzrokovalo masovnu primjenu BJJ-a među mnogim sportašima koji se bave natjecanjima u mješovitim borilačkim vještinama.
Način na koji se postupa sa portivnikom uvelike ovisi o filozofiji učitelja. To se isto tako prenosi na mnoge različite škole jujutsua. S obzirom da je u jujutsuu dozvoljena apsolutno svaka tehnika poput ujedanja, povlačenja za kosu, kopanja očiju (što u judu nije dozvoljeno) prektičari imaju neograničeni izbor tehnika (pod pretpostavkom da su vješti).
Neke od starih japanskih jujutsu škola:
* Araki-ryu
* Daito-ryu aiki-jujutsu
* Hontai Yoshin-ryu
* Sekiguchi Shinshin-ryu
* Sosuishitsu-ryu
* Takenouchi-ryu
* Tatsumi-ryu
* Tenjin Shinyo-ryu
* Yagyu Shingan Ryu
* Yoshin Ryu
JUDO I JUJUTSU
Jujutsu se uvijek koristio na sportskim natjecanjima, ali praktično korištenje od strane samuraja prestaje otprilike 1890. Tehnike poput ubadanja u oči, čupanja za kosu i sl. nisu smatrane pogodnima za natjecanja. Međutim judo je zadržao neke opasne pa čak i smrtonosne tehnike u svojim katama. Kate su namjenjene za vježbanje svim učenicima, ali danas se uglavnom prakticiraju formalno kao rutinirani set kojeg ocjenjuju suci. Isto tako, judu je zadržao kompletan asortiman gušenja i sve vrste poluga na laktu. Tehnike za učvršćivanje protivnika koje se koriste u judu su isto tako vrlo bolne. Submisivan položaj induciran učvršćenjem se smatra potpuno ispravnim putem do pobjede. Kano je smatrao da je sportsko - borilački aspekt juda itekako bitan za učenje kontrole protivnikovog tijela u realnoj borbi. Kano je uvijek smatrao judo kao oblik, i razvoj, jujutsua.
Judo tehnika počinje hvatanjem protivnika, njegovim uneravnoteženjem, pozicioniranjem u novootvoreni prostor i aplikacijom tehnike. Kako kontrast, kuzishi (umijeće uneravnoteženja protivnika) se u jujutsuu ostvaruje blokiranjem, odbijanjem protivnikovog napada kako bi se stvorio prostor potreban za aplikaciju bacačke tehnike. U oba sustava, kuzishi je esencijalan kako bi se tijekom borbe koristilo što je manje energije moguće. Jujutsu se razlikuje od juda na mnoge načine. Praktičar jujutsua ostvaruje kuzushi udaranjem protivnika u slabe točke. Ostale tehnike ostvarivanja kuzushija uključuju hvatanje, uvrtanje ili ubadanje u područja tijela koja su popularnija pod nazivom vitalne točke (mjesta u tijelu na kojima su živci ili njihova sjecišta u blizini površine kože).
Jigoro Kano podučava judo
Jigoro Kano i Kodokan
Jigoro Kano podučava samoobranu za žene
petak, 20.07.2007.
Jujutsu
Jujutsu (nježna vještina), je japanska borilačka vještina koja se bazira na korištenju energije protivnikovog napada kako bismo primjenili protutehniku. Postoji mnogo varijacija ove vještine što dovodi do mnoštva različitih pristupa. Jujutsu škole (ryu) uglavnom koriste više ili manje sve vrste tehnika do određenog stupnja. Jujutsu škole su razvijene za vrijeme feudalnog Japana od strane samurajske ratničke klase i kao takve su limitirane u udaračkim tehnikama. Vještina je stvorena za borbu protiv klopljenih protivnika. Osim toga, mnoge jujutsu škole podučavaju upotrebu oružja.
jujutsu u jednoj školi oko 1920. godine
POVIJEST
PORIJEKLO
Oblici borilačkih vještina postoje u Japanu već stoljećima. Prvi zapisi o borbenom sistemu koji podučava goloruku borbu se spominju u djelu Kojiki te u djelu Nihon Shoki, koji primarno govore o mitološkom nastanku zemlje i uspostavi carske obitelji.
Postoji slavna priča o ratniku Nomi no Sekuni iz Izuma koji je porazio Tajimu no Kehaya u prefekturi Shimane čemu je svjedočio i car Suinin. Opisi tehnika koje su korištene u borbi uključuju udarce, bacanja, učvršćivanja i oružje.
Ovi sistemi goloruke borbe postali su poznati kao Nihon koryu jujutsu (najstariji japanski jujutsu). Tako su ih prozvale mnoge ryuhe i svojim denshoima (spisima koji su se prenosili s koljena na koljeno) za vrijeme Muromachi perioda (1333 - 1573). To su uglavnom bili borbeni sustavi koji su koristili i oružja, a bili su namjenjeni za borenje na bojnom polju. Te borilačke vještine su imale mnoge nazive, uključujući kogusoku, yawara, kumiuchi i hakuda, a sve su bile okupljene pod zajedničkim nazivom Sengoku jujutsu. To nisu bili sistemi goloruke borbe, već sredstva pomoću kojih se nenaoružani, ili slabo naoružani borac mogao boriti protiv teško naoružanog protivnika na bojnom polju.
Metode borenja su uključivale udarce (nožne i ručne), bacanja (bacanja protivnika, poluge, uneravnoteživanje protivnika), učvršćivanja (obuzdavanje protivnika na podu, gušenja, hvatanja i hrvanje) te oružje. Obrambene tehnike su uključivale blokiranje, izmicanje, uneravnoteživanje i bježanje. Malena oružja poput tanta (bodeža), ryufundo kusari (lanac sa utezima), kabuto wari (razbijač kaciga) i kakushi buki (tajna ili sakrivena oružja) su gotovo uvijek bila uključena u Sengoku jujutsu.
RAZVOJ
Kasnije su se oblici koryua razvili u sisteme koji su poznatiji praktičarima nihon jujutsua kakvog ga često gledamo danas. ti sistemi se klasificiraju pod Edu jujutsu (osnovani su za Edo perioda). Oni su razvijeni za borbu protiv neoklopljenih protivnika, te nisu bili primjenjivi na bojnom polju. Većina sistema koji potječu iz Edo jujutsua uključuju atemi waza tehnike (udaranje u vitalne točke), koje su bile manje učinkovite protiv oklopljenih protivnika. Međutim, te tehnike su bile itekako učinkovite za mirnijih perioda protiv protivnika obučenih u civilne odore. Često su ti sistemi podučavali i borenje tantoima i tessenima (metalne lepeze).
Popstoje i tehnike zajedničke i Sengoku i Edu jujutsu sistemima. To su hojo waza (hojojutsu, nawa jutsu, kayanawa itd.) tehnike koje predstavljaju načine vezanja i gušenja protivnika raznim vrstama užadi (ponekad sageom ili tasukeom). Te su tehnike uglavnom izblijedjele do današnjih dana, ali tokijska policija i dalje trenira te tehnike te nastavlja nositi sa sobom hojo uže uz lisičine. Vrlo stara škola Takenouchi ryu je jedan od boje organiziranih sistema koji i danas podučavahojo waza tehnike.
Mnoge druge Nihon jujutsu škole postoje i danas, ali se ne smatraju koryu školama. Ti sistemi spadaju pod Gendai jujutsu ili moderni jujutsu. Moderne tradicije su osnovane nakon ili pred krajem Tokugawa šogunata (dakle od kraja 19. st.). tada je postojalo preko 2000 jujutsu škola. Mnoge tradicionalne škole koje se danas podučavaju i za kje se smatra da su koryu sistemi, zapravo spadaju pod gendai jujutsu. Međutim, premda moderne po nastanku, gendai škole imaju direktne korjene u drevnim tradicijama, te se ispravno smatraju tradicionalnim borilačkim sistemima ili ryuovima. Po sastavu te škole predstavljaju očiti pomak od Sengoku jujutsu sistema, te naginju Edo jujutsu sistemima. Razlog tome je smanjena mogućnost borbe sa oklopljenim napadačem.
S vremenom, Gendai jujutsu je prihvaćen od strane policije i ustanova za sprovođenje zakona diljem svijeta, te predstavlja osnovu za mnoge posebne sustave koje koristi policija. Možda najpoznatiji od tih sustava je Keisatsujutsu (policijska vještina), Taiho jutsu (vještina privođenja), što je sustav koji koristi Tokijska policija.
Ukoliko je vještina bazirana na japanskom sistemu osnovana nakon Tokugawine ere, te je barem djelomično bila pod utjecajem tradicionalnog Nihon jujutsua, može se ispravno smatrati goshin (samoobrana) jujutsuom. Goshin jujutsu se često koristi van Japana te može biti pod utjecajem drugih borilačkih tradicija. Brazilski jiu jitsu, nastao iz juda, koji prakticira ne waza tehnike, je izvrstan primjer Goshin jutsua.
Jujutsu tehnike su osnova za mnoge vojničke goloruke borbene tehnike već godinama. Isto tako postoje i mnogi oblici sportskog jujutsua. Najčešći oblici su natjecanja mješovitih stilova, u kojima natjecatelji koriste mnoge tehnike kako bi zadobili bodove. Postoje i natjecanja u izvođenju kata, ali i freestyle natjecanja kod kojih se natjecatelji izmjenjuju u napadima jedni na druge, dok obrambene tehnike ocjenjuju suci.
nastavak slijedi kad se u ponedjeljak vratim sa mora...
četvrtak, 19.07.2007.
Učenje organizacije i strategije
Čak je i kao dijete, samuraj bio napravljen po volji svoga gospodara. Obrazovanje je bilo tako formulirano da dijete ne odraste u čovjeka većeg od svoga gospodara koji je umišljen u svojoj moći i koji ima premalo ideje o služenju drugome.
Djeca su prvo primala samurajsku odjeću i mačeve u dobi od 5 godina. Bila su podijeljena u grupe, a svaka grupa je imala svojega vođu od koga bi djeca učila. Do 10 godine djeca bi memorizirala sve tekstove od svoga vođe. U godinama od 10 do 14, djecu se podučavalo i očekivalo da izvode i znaju sve službene manire ponašanja samuraja. U dobi od 13 godina započinje vojna obuka; streljaštvo, mačevanje borbe bez oružja itd. U dobi od 16 godina grupe se rasformiraju i započinju individualne instrukcije koje su potrajale sve do 22 godine života.
Samuraji niže klase bili su podučavani u različitim školama, čiji je kurikulum bio reguliran Bakufu zakonom. Koncepti služenja svom gospodaru bili su dakako temelji obrazovanja. Bez obzira na klasu i rang samuraja, pismenost je bila 100% -na, dok su seljaci bili 20% pismeni.
Socijalna stratifikacija nije postojala samo među samurajima i seljacima. Sa razlikama u poučavanju kao polazne točke, raslojavanje je postojalo i između samih samuraja (tzv. "viših i nižih samuraja"). Bilo je zabranjeno vjenčavati bilo koga iz niže klase sa višom i slično, pa se čak i preljub dešavao samo unutar iste klase.
Prva pedagoška zadaća u odgoju i obrazovanju samuraja bila je izgradnja karaktera, ostavljajući u sjeni didaktiku, brigu i inteligenciju.
Međutim intelektualna se superiornost poštivala, ali riječ chi koja se koristila da označi inteligenciju, u biti je značila mudrost te je znanje pogurala na drugo mjesto. Trojstvo koje je podupiralo logiku Bushida bilo je chi, jin i yu, što je značilo mudrost, velikodušnost i hrabrost. Samuraj je bio čovjek akcije, i učio je one predmete koji samo mogli olakšati njegove aktivnosti. Religija i teologija su bile prepuštene svećenicima, te se samuraj posavjetovao s njima samo u pogledu ohrabrivanja na svom putu.
Filozofija i literatura su formirale glavni dio njihovog intelektualnog djela, ali literatura se uzmala tek kao pomagalo koje je zastarjelo, a filozofija kao praktična pomoć u formiranju karaktera ili za rješavanje nekog vojnog ili političkog problema.
Nije čudo da se kurikulum učenja, prema pedagozima Bushida sastojao uglavnom od: mačevanja, streljaštva, jiujitsa (borilačka vještina), jahanja, korištenja koplja, učenja taktike, kaligrafije, etike i povijesti.
Velika se važnost posvećivala pisanju (kaligrafiji) vjerojatno zato što logogrami posjeduju tu umjetničku vrijednost i zato što je kaligrafija bila izraz osobnog karaktera. Jiujitsu se ukratko može opisati kao primjena anatomskog znanja u svrhu napada i obrane. Razlikuje se od hrvanja, jer ne ovisi o mišićnoj snazi, također se razlikuje od ostalih napada, jer ne sadrži oružje. Njegov cilj nije ubiti suparnika već ga onemugućiti da napada neko vrijeme.
Predmet koji bismo očekivali da se nalazi u vojnoj obuci, a kojeg uopće nema je matematika. To se donekle može objasniti činjenicom da borbe nisu bile planirane sa znanstvenom preciznošću i osim toga, cjelokupno treniranje samuraja bilo je kritično prema stvaranju bilokakvih numeričkih ideja.
Djecu su odgajali sa svojevrsnim gađenjem prema novcu. Smatralo se lošim ukusom govoriti o novcu te ignoriranje vrijednosti novca, kao i namjerno nerazlikovanje različitih kovanica bilo je znak dobrog odgoja. Znanje brojki bilo je bitno u okupljanju vojnih snaga, kao i u raspodjeli hrane i benificija, ali brojanje novca je uvijek prepuštano nekom drugom. U mnogim dvorcima, javne financije bile su vođene od strane "nižih" samuraja ili svećenika. Svaki samuraj je znao da novac čini jedan bitan "mišić" rata, ali nikad nije podizao vrijednost novca kao jedinu koju treba cijeniti. Istina je da se ohrabrivala štednja novca, ali ne toliko zbog novca, već zbog samodiscipline. Bogatstvo se smatralo najvećom napasti čovječanstva i zahtijevala se jednostavnost življenja. Pošto je bushido nalagao ignoriranje vrijednosti novca, skupa s tim pravilom otpalo je 1001 zlo čiji je ono uzrok. Samo to je dovoljan razlog zašto samuraji nisu nikad bili korumpirani.
"Roditelj me donio na svijet, ali učitelj me učini čovjekom"
Sa ovom idejom poštovanje prema učitelju bilo je veoma visoko. Da bi čovjek mogao probuditi takvo povjerenje u učeniku, nužno mora biti darovit superiornom osobnošću i znanjem. Bio je otac djeci koja nemaju oca, i savjetnik onima koji griješe.
"Jer moj otac i moja majka, su kao nebo i zemlja, moj učitelj i moj gospodar su kao sunce i mjesec"
Učitelji nisu primali plaću, jer ono što su davali, nije se moglo kupiti novcem, bilo je od unutarnje vrijednosti, nemjerljivo. Učenici bi ipak svojim učiteljima donosili novac ili hranu u različitim godišnjim dobima, ali to nisu bile plaće već ponude. Naravno učitelji su ih uvijek prihvaćali pošto su to bili ljudi koji su držali do svog statusa, "previsoki" da bi radili po polju i preponosni da bi prosili. Na taj način bili su još jedno utjelovljenje onoga što se smatralo krajem učenja, živući primjer discipline disciplina, samokontrole, koja se jedinstveno zahtijevala za sve samuraje.
Bili su ozbiljne slike velikih duhova neustrašenih od strane siromaštva.
Zahvaljujći marljivoj ekipi sa filozofskog fakulteta u Rijeci. Hvala!
četvrtak, 19.07.2007.
Seppuku Taki Zenzaburoa
U jednom od najpoznatijih incidenata između domaćih japanaca i neciviliziranih barbara sa zapada, dogodio se 4.veljače 1868. godine. Taki Zenzaburo, časnik princa od Bizena, naredio je-iz razloga koji su kontroverzni-svojoj jedinici da otvori vatru na naselje stranaca u Kobeu(Hyogo) .Žrtava nije bilo, ali su predstavnici evropskih zemalja tražili kaznu za krivca, i sam je japanski car Meiji (živio,1852-1912, vladao, 1867-1912) odredio da Taki Zenzaburo počini ritualno samoubojstvo seppuku (harakiri). Taj događaj opisao je britanski predstavnik A.B.Mitford (Lord Redesdale), tajnik veleposlanika Vel.Brit., koji je prisustvovao Zenzaburovu samoubojstvu: «Obred što ga je naredio sam car, odigrao se noću u hramu Seifuku-ji, sjedište trupa iz Hyogoa. Iz svakog stranog poslanstva bio je upućen po jedan svjedok. Sve zajedno, nas sedmorica stranaca. Do hrama su nas doveli časnici prinčeva od Satsume i Choshua. Iako je obred trebao da bude proveden na najzatvoreniji način, slučajne primjedbe koje smo čuli na ulicama, a i mnoštvo što se poredalo duž glavnog ulaza u hram, pokazivali su da taj događaj puku nije nezanimljiv. Dvorište je hrama pružalo izvanredno šarolik prizor; vrvjelo je vojnicima što su u hrpama stajali oko velikih vatri koje su bacale blještavo svjetlo preko streha i neobičnih zabata svetih građe- vina. Uveli su nas u prostoriju gdje smo trebali pričekati dok priprava za obred ne bude dovršena: u prostoriji do nas bili su visoki japanski službenici. Nakon dužeg vremena koje se, zbog tišine koja je vladala, činilo dvostruko dugim, Ito Shunsuke, privremeni guverner Hyogo prefekture, došao je i popisao naša imena te nas obavijestio da će s japanske strane prisustvovati sedam kenshi, svjedoka. On i još jedanslužbenik predstavljali su cara; dva kapetana Satsuma pješadije i dva kapetana pješadije Choshua, te zastupnik princa od Bizena, klana osuđenog čovjeka, upotpunjavali su broj, koji je vjerojatno tako odabran da bi se podudarao s brojem stranaca. Zatim je Ito Shunsukezapitao želimo li osuđenom postaviti kakavo pitanje. Odgovrili smo da ne želimo. Tada je slijedilo daljnje odlaganje, nakon kojeg smo pozvani da pođemo za japanskim svjedocima u hondo ili glavnu dvoranu hrama, gdje se imao izvršiti obred. Prizor je ostavljao dubok dojam.
Velika dvorana nadsvođena je visokim krovom što ga podržavaju tamni drveni stupovi. Sa stropa je visjelo mnoštvo velikih pozlaćenih svjetiljki i ukrasa koji su svojevrsni budističkim hramovima. Ispred glavnog oltara, gdje je pod prekriven lijepim bijelim hasurama bio tri ili četiri inča izdignut na tlo, bio je položen sag od grimizne pusti. Visoke svijeće raspoređene u pravilnim razmacima širile su prigušeno tajnovito svijetlo, upravo dostatno da se vidi sve što se događa. Sedmorica su japanaca zauzela mjesto lijevo od uzdignutog poda, sedmorica stranaca desno od njega. Nitko drugi nije bio prisutan. Nakon nekoliko minuta napete neizvjesnosti u dvoranu je ušao Taki Zenzaburo, čovjek snažna stasa, trideset dvije godine star, plemenita izgleda, u svojoj ceremonijalnoj odjeći s karakterističnim krilima od konopljine tkanine kakve se nose u značajnim prigodama. Slijedili su ga kaishaku i tri časnika odjevena u jimbaori ili ratni ogrtač optočen zlatnim tkivom. Dužnost keishakua je dužnost gentlemana: u mnogo slučajeva izvršava je rođak ili prijatelj osuđenog, i odnos među njima bliži je u odnosu poglavara i sekundanta negoli žrtve i krvnika.U ovom je slučaju kaishaku bio učenik Taki Zenzaburoa, i među njima samima izabrali su ga Takijevi prijatelji zbog njegove vještine u mačevanju.
S kaishakuom koji mu bijaše slijeva, Taki Zenzaburo je polako prišao japanskim svjedovima i obojica su im se poklonila; tada, približivši se strancima, pozdravili su nas na isti način, možda čak i s više smjernosti: u oba je navrata pozdrav ceremonijalno uzvraćen. Polako i s visokim dostojanstvom osuđeni se čovjek popeo na izdignuti dio, dva puta se ničice prostro ispred glavnog oltara i sjeo na japanski način (tako da mu koljena i nožni prsti dodiruju tlo i da tijelo počiva na petama; u tom položaju, koji je položaj poštovanja, ostao je do svoje smrti) na sag okrenut leđima glavnom oltaru, dok je kaishaku čučnuo njemu s lijeva. Tada je pristupio jedan od trojice prisutnih časnika, noseći stalak poput onoga što se upotrebljava u hramovima za žrtvovanje, na kojem je zamotan, ležao wakizashi, kratki mač, devet i pol inča duljine, šiljka i oštrice poput britve. Njega je, bacivši se ničice, pružio osuđenom čovjeku, koji ga je prihvatio s poštovanjem, podigavši ga objema rukama do svoje glave, i stavio ga ispred sebe.
...Poklonivši se još jednom, Zenzaburo je pustio da mu gornji dio odjeće klizne do opasača i ostao razodjeven do pasa. Brižljivo, kao što je to običaj, zavio je rukave ispod koljena da bi spriječio da se ne sruši unatrag, što bi bila sramota, naime, Japanac plemenita roda ili samuraj trebalo je da umre u padu prema naprijed. Promišljeno, mirne ruke, uzeo je mač što je ležao pred njim; gledao je na nj s čežnjom, gotovo s odanošću; na trenutak se činilo da posljednji put sređuje misli a zatim si je zario mač duboko ispod pasa s lijeve strane, vukao ga polako kroz trbuh na desnu stran i, zakrenuvši ga u rani, povukao je kratki rez prema gore. Za vrijeme tog čina od kojeg čovjeku pozlije, nije mu zadrhtao ni jedan mišić na licu. Kad je izvukao mač nagnuo se prema naprijed i ispružio vrat; izraz boli po prvi je put prešao preko njegova lica, ali nije izustio ni glasa. Tog trenutka kaishaku koji je, stalno čučeći uza nj, budno motrio svaki njegov pokret, skoči na noge, zadržavši na sekundu svoj mač u zraku; zatim bljesak; težak, ružan, mukao tutanj, prasak pada; jednim je udarcem glava odsiječena od tijela. Slijedila je mrtva tišina, prekidana tek groznim šumom krvi što je klokotala iz nepomične mase pred nama, koja je samo trenutak prije bila hrabar i viteški čovjek. Bilo je strašno. «Kaishaku se duboko poklonio, obrisao svoj mač komadom papira koji je ,u tu svrhu, bio pripravio, i povukao se s izdignutog poda; a okrvavljeni mač svečano je odnesen, krvavi dokaz egzekucije.»
Tada dva careva predstavnika odu do svojih mjesta i prešavši na drugu stranu gdje su sjedili stranci pozovu nas da posvjedočimo da je smrtna kazna nad Taki Zenzaburom vjerno bila izvršena.Obred je završio i mi smo napustili hram. Obred kojemu su mjesto i sat dali dodatnu svečanost, bio je od početka do kraja ispunjen onim posvemašnjim dostojanstvom i skrupuloznošću u detaljima koji su izrazite značajke postupaka japanaca visokog društvenog položaja; a važno je da se ovo spomene, jer sa sobom povlači uvjerenje da je mrtav čovjek bio zaista časnik koji je počinio zlodjelo, a ne kakva zamjena. Iako nas se strašni prizor duboko dojmio ,bio je nemoguće da istodobno ne budemo ispunjeni divljenjem prema čvrstom i muževnom ponašanju patnika a i prema hladnokrvnosti s kojom je kaishaku izvršio posljednju dužnost prema svome gospodaru. Ništa ne bi mogli jače pokazati snagu odgoja. Samuraj, gentleman vojničke klase, od svojih najmlađih godina uči gledati na harkiri kao na obred u kojem će jednog dana, možda i on biti pozvan da sudjeluje kao izvršilac ili sekundant. U obiteljima starog kova, koje drže do baštine drevnog viteštva, dijete se podučava u obredu i sprijateljuje s idejom časnog iskupljenja od zlodjela ili očišćenja od sramote. Ako dođe trenutak, on je na nj pripravan, i smjelo prihvaća patnju od koje mu je pravodobni odgoj oduzeo polovicu strahote. U nekoj drugoj zemlji, čovjek uči da posljednje iskazivanje odanosti prema prijatelju može biti i to da mu bude krvnikom?»
Usprkos divljenju prema Zenzaburovoj hrabrosti i čvrstini, Mitford u daljnjem tekstu ipak smatra da je kazna bila zaslužena i da je ispravno postupljeno što strani predstavnici nisu tražili da Zenzaburo bude pomilovan. Takav ni čin, misli on, »doduše mogao proizvesti željeni učinak među civiliziranijim klanovima, ali bi mogao biti krivo shvaćen - kao slabost ili strah - od onih koji su primitivniji i koji osobno još ne poznaju strance.»
* Izvori:Devide,Japan,tradicija i suvremenost,Zagreb,1978.,
str.135-140;Pinguet,Dragovoljna smrt u Japanu,Sremski
Karlovci,1990.,str.159,160;
by nihonkichigai
četvrtak, 19.07.2007.
Rangovi i titule Sengoku perioda
Ovo je lista rangova i titula samuraja Sengoku perioda. Mnogi samuraji drže i više od jedne titule, a mnoga se imena ponavljaju.
AKI NO KAMI
Jinbo Ujiharu, Jojo Masashige, Katanuma Nobutomo, Kitajo Takahiro, Kosokabe Chikayasu, Neshima Shigehira, Suwa Yoritada
AWAJI NO KAMI
Tada Mitsuyori
AWA NO KAMI
Date Shigezane, Hachisuka Iemasa, Hachisuka Yoshishige, Hojo Ujikuni, Honda Masashige, Horiuchi Ujiyoshi, Naoe Katsushige, Oda Nobutoki, Ryuzoji Nobuchika, Sanada Masayuki, Satomi Tadayoshi, Wada Akitame
BITCHU NO KAMI
Ashina Yasutomo, Gamo Hideyuki, Harada Naomasa, Ikeda Nagayoshi, Katakura Kagetsuna, Mimura Motochika, Mori Takamoto, Nukui Kagetake, Oyamada Masatatsu, Oyamada Masayuki, Yokota Takatoshi
BINGO NO KAMI
Akaza Naoyasu, Amakasu Kagetsugu, Emura Chikaie, Oda Nobuhide
BIZEN NO KAMI
Amari Torayasu, Asai Nagamasa, Asai Sukemasa, Ina Tadatsugu, Ishikawa Sadakiyo, Nakayama Nobuyoshi, Okuma Masahide, Okuma Tomohide
BUZEN NO KAMI
Iio Tsuratatsu, Kawada Nagachika, Miyoshi Yukiyasu, Tsuchiya Sadatsuna
BUNGO NO KAMI
Honda Hirotaka, Honda Yasushige, Ito Suketaka, Matsukura Shigemasa, Matsuura Nobuzane, Morozumi Torasada, Obata Masamori, Oka Toshikatsu, Ryuzoji Nobuchika
CHIKUGO NO KAMI
Ikeda Katsumasa, Maeda Toshiie, Tanaka Yoshimasa
CHIKUZEN NO KAMI
Hashiba (Toyotomi) Hideyoshi, Imafuku Masakazu, Kanemaru Torayoshi, Miyahara Kagetane, Miyoshi Nagahide, Miyoshi Motonaga, Miyoshi Nagayoshi, Oyamada Yorisada, Shimotsuma Raisho
DEWA NO KAMI
Akamatsu Yoshisuke, Hachiya Yoritaka, Honda Masakatsu, Mogami Yoshiaki, Oda Nobuo, Oda Nobutada, Uemura Iemasa, Ukita Tadaie
ECHIZEN NO KAMI
Data Masamune, Honjo Shigenaga, Hoshino Masanao, Jinbo Yoshimune, Kasahara Nobutame, Nagao Masakage, Nakajo Fujisuke, Nakajo Kageyasu, Niwa Nagahide, Oyamada Nobushige, Sengoku Hidehisa, Terazawa Hiromasa
ECHIGO NO KAMI
Aokage Takaakira, Hanabusa Masayuki, Takanashi Masamori
ETCHU NO KAMI
Honjo Tsunemitsu, Hosokawa Tadaoki, Jinbo Nagamoto, Oda Nobuhide, Osafuna Sadachika, Shidara Sadamichi, Suwa Yoritoyo, Tsutsui Junkei, Yasuda Kagemoto
HARIMA NO KAMI
Aoyama Tadanari, Hatakeyama Takamasa, Koide Hideharu, Koide Yoshimasa
HIGO NO KAMI
Hoshino Masamitsu, Kato Kiyomasa, Nomura Naotaka, Takanashi Masamori, Togawa Hideyasu
HIDA NO KAMI
Anegakoji Yoshiyori, Gamo Ujisato, Honda Narashige, Nabeshima Naoshige, Ota Kazuyoshi, Tachibana Muneshige, Takayama Tomoteru, Uyama Hisakane
HITACHI NO SUKE
Aoyama Tadanari, Suibara Takaie
HYUGA NO KAMI
Aisu Ikou, Akechi Mitsuhide, Ishikawa Ienari, Mizuno Katsushige
HOKI NO KAMI
Akiyama Nobutomo, Aoyama Tadatoshi, Ishikawa Kazumasa, Ryuzoji Ienobu, Sugihara Nagafusa
IGA NO KAMI
Ando Morinari, Aoyama Tadamoto, Fujibayashi Tsunatsugu ,Hatakeyama Yoshitaka, Mibuchi Harusada, Minowa Shigezumi, Tsutsui Sadatsugu, Wada Koremasa
IWAMI NO KAMI
Hattori Masanari, Iriki-in Shigetaka, Katagiri Sadataka, Matsumoto Kageshige, Matsushita Yukitsuna, Okubo Nagayasu, Toriyao Iwami
INABA NO KAMI
Shibata Shigeie
IYO NO KAMI
Abe Masakatsu (1594), Amako Tsunehisa, Inaba Ittetsu, Kiso Yoshimasa, Kono Michinobu, Kono Michinao, Mori Hidemoto, Mori Motokiyo, Samponji Sadanaga, Takigawa Kazumasu
IZUMI NO KAMI
Kakizaki Kageie, Kuroda Hidetaka, Mizuno Tadashige, Ryuzoji Naganobu, Todo Takatora, Ukita Yoshiie, Ukita Naoie
IZU NO KAMI
Akaike Nagato, Anayama Nobutomo, Onodera Masumichi, Ota Gyuichi, Shimojo Nobuuji, Takeda Yoshinobu
IZUMO NO KAMI
Ai Fusakiyo, Honda Tadatoki, Horio Tadauji, Ishikawa Kazumasa, Kanamori Nagachika, Kurushima Michifusa (1595)
KAI NO KAMI
Kuroda Nagamasa, Mori Hidemoto
KAZUSA NO SUKE
Miike Shigesane, Oda Nobunaga, Yasuda Akimoto
KAGA NO KAMI
Abe Katsutoshi, Hara Masatoshi, Nabeshima Naoshige, Niwa Nagashige, Tanegashima Satotoki
KAWACHI NO KAMI
Fuwa Mitsuharu, Koriki Kiyonaga, Sakai Shigetada, Ukita Haruie
KII NO KAMI
Amako Kunihisa, Aoki Kazunori, Hatakeyama Takamasa, Hishijima Kunisada, Ikeda Nobuteru, Mimura Iechika
KOZUKE NO SUKE
Aoki Kageyasu, Yasutada, Honda Masazumi, Ichijo Nobutatsu, Numata Yasuteru, Oda Nobukane, Shiji Hiroyoshi, Takeda Nobutomo
MIMASAKA NO KAMI
Indo Shigeyasu, Indo Yoriyasu, Kawazoe Hisamori, Ogasawara Ujikiyo, Okadaira Sadamasa, Urakami Masamune, Yamaoka Kagetaka, Yamaoka Kageyuki
MIKAWA NO KAMI
Imagawa Yoshimoto, Kanakogi Chikakazu, Kokuban Morishige, Tokugawa Ieyasu, Yamanaka Mitsuyuki, Yuki Hideyasu
MINO NO KAMI
Baba Nobufusa (1564), Enjoji Nobutane, Hara Toratane, Hirose Kagefusa, Hojo Ujinori, Honda Tadamasa, Kajiwara Masakage, Ota Sukemasa, Toyotomi Hidenaga
MUSASHI NO KAMI
Hosokawa Takakuni, Hosokawa Katsumoto, Toda Katsushige
MUTSU NO KAMI
Date Masamune, Hojo Ujiteru, Mori Motonari (1559), Shimazu Takahisa, Takeda Nobutora
NOTO NO KAMI
Fujita Nobuyoshi, Kakizaki Noriie, Kasahara Yasukatsu, Kasahara Mitsutada, Kokuban Moriuji, Maeda Toshimasa, Nobesawa Mitsunobu
NAGATO NO KAMI
Akada Shigetaka, Ishikawa Yasumichi, Kanamori Nagachika, Kimura Shigenari, Mori Hidenari, Murai Sadakatsu, Saka Hirohide, Uehara Naochika
OSUMI NO KAMI
Hara Torayoshi,Honda Tadazumi, Hara Torayoshi, Itami, Chikanao, Kuki Yoshitaka, Oda Nobuhiro, Shimazu Tadatsune
OMI NO KAMI
Amakasu Kagemochi, Kono Michiyoshi
OWARI NO KAMI
Aoki Mitsukake, Hatakeyama Takamasa, Matsuda Norihide, Oda Nobunaga, Sue Harukata, Shibata Naganori
SADO NO KAMI
Hayashi Hidesada, Hisamatsu Toshikatsu, Honda Masanobu, Itaya Mitsutane, Todo Takatora
SANUKI NO KAMI
Hongo Tadatora, Ikoma Kazumasa, So Yorishige
SETTSU NO KAMI
Araki Murashige, Ayukawa Kiyonaga, Kiire Hisamichi, Konishi Yukinaga, Nose Yoritsugu, Senoue Nobuyasu
SHIMOTSUKE NO KAMI
Amako Hisayuki, Asai Hisamasa, Ashida Nobumori, Honda Chikasada, Kuchiba Michiyoshi, Mizuno Nobutomo, Naito Okimori, Oda Nobukiyo, Reizei Okitoyo, Saito Tomonobu, Sone Masayo
SAGAMI NO KAMI
Hojo Ujimasa, Hojo Ujitsuna, Hojo Ujiyasu, Kasai Harunobu, Okubo Tadachika, Shimazu Tadayoshi
SATSUMA NO KAMI
Nishina Morinobu, Shimazu Tadatsune, Shimazu Yoshitora, Tokugawa Tadayoshi, Yasawa Yoritsuna
SHIMOSA NO KAMI
Fukubara Hirotoshi, Fukubara Sadatoshi, Sakai Masahisa, Takigawa Toshikatsu
SHINANO NO KAMI
Araki Murashige, Chosokabe Kunichika, Ii Naomori, Koide Yoshimasa, Nabeshima Katsushige,Nagano Narimasa, Nagao Tamekage, Nagao Harukage, Takeda Shingen
SURUGA NO KAMI
Akechi Mitsutsugu, Aochi Shigetsuna, Asahina Nobuoki, Daidoji Masashige, Horie Munechika, Itagaki Nobutaka, Kikkawa Motoharu, Mogami Iechika, Usami Sadamitsu
SUO NO KAMI
Kodama Narikata, Maruta Takatoshi, Murakami Yoshikiyo
TAJIMA NO KAMI
Asano Nagaakira, Maeno Nagayasu, Yasawa Yorisada
TANBA NO KAMI
Asahina Motonaga, Isono Kazumasa
TANGO NO KAMI
Kitajo Kagehiro, Kitajo Takahiro, Maruyama Masatomo, Omura Sumitada, Yonekura Shigetsugu
TOSA NO KAMI
Chosokabe Motochika, Yamaouchi Kazutoyo
TSUSHIMA NO KAMI
Ando Shigenobu, Cho Tsugutsura, So Yoshitomo, Yamaoka Kagesuke, Yamaouchi Kazutoyo
TOTOMI NO KAMI
Ashina Morikiyo, Ashina Moritaka, Hiraoka Michiyori, Irobe Norinaga, Kobori Masakazu, Mihara Shigeaki, Narimatsu Nobukatsu, Onodera Terumichi, Onodera Yoshimichi, Sagara Yoshiaki, Takenaka Shigetomo, Ushio Yukikiyo
YAMATO NO KAMI
Anegakoji Koretsuna, Honjo Shigenaga, Koide Yoshimasa, Murakami Takayoshi, Murakami Takeyoshi, Naito Masatsuki, Naoe Kagetsuna (1562)
YAMASHIRO NO KAMI
Araki Yukishige, Endo Motonobu, Naoe Kanetsugu, Obata Toramori, Ryuzoji Iekane, Ryuzoji Takanobu
VISOKI RANGOVI I TITULE
DAIZEN DAIBU
Takeda Shingen
GYOUBU no SHOU
Furukawa Mochihiro
GYOUBUKYOU
Aoki Shigenao
HAYATO NO JOU
Aoki Kageyasu, Aoki Yasutada
HYOUBU no SHOU
Aito Uji, Aoki Shigemitsu, Furuta Shigekatsu
JIBU no SHOU
Hosokawa Katsumasu
KANPAKU
Toyotomi Hidetsugu, Toyotomi Hideyoshi
KANREI
Hosokawa Harumoto, Hosokawa Masamoto, Hosokawa Sumimoto, Hosokawa Takakuni, Ouchi Yoshioki, Uesugi Kenshin (Kanto), Uesugi Norimasa (Kanto)
MINBU no SHOU
Hosogaya Mitsunaka, Baba Nobufusa, Aoki Kazushige
SAEMON no JOU
Aisu Iko
SAEMON no SUKE
Aoki Toshinori, SAKYO no JOU, Aokage Takaakira
SAMA no SUKE
Akechi Hidemitsu, Ei Hisatora, Imagawa Ujitoyo, Kato Yoshiaki, Niino Chikanori, Takeda Nobushige, Takeda Nobutoyo
SHOGUN
Ashikaga Yoshiaki, Ashikaga Yoshiharu, Ashikaga Yoshihide, Ashikaga Yoshitane, Ashikaga Yoshiteru, Ashikaga Yoshizumi, Tokugawa Ieyasu, Tokugawa Hidetada
SHIKIBU no SHOU
Akao Katatane
SHURI no SUKE
Aoyama Munekatsu, Naito Masatoyo
UHYOUE no JOU
Aoki Nobuhide
četvrtak, 19.07.2007.
Oda Nobubaga 3
INCIDENT U HONNOJI-U
1582. god., Hashiba Hideyoshi je napao Bitchu provinciju, započevši time opsadu dvorca Takamatsu. Međutim, dvorac je bio od vitalne važnosti za Mori klan, te bi gubitak dvorca klan ostavio ranjivim. Vođena Mori Terumotom, pojačanja su stigla do Takamatsu dvorca te je nastalo zatišje. Hashiba je zatražio pojačanja od Ode Nobunage.
Često se vodi rasprava oko pretpostavke da Hideyoshi zapravo nije niti trebao pojačanja od Nobunage, te da ga je zvao iz drugih razloga. Naime Hideyoshi je postao jedan od Nobunaginih glavnih generala u vrlo kratkom vremenu. Njegov uspon je započeo već dok je bio obični pješak, te je preko noći postao jedan od vodećih stratega. Jedni smatraju kako je želio zasluge za preuzimanje dvorca predati Nobunagi, te ga je stoga zvao na bojište, dok drugi drže kako ga je time htio izložiti atentatu. Postoje i oni koji vjeruju kako je Hashiba glavni i odgovorni za izdaju Akechi Mitsuhide-a.
U svakom slučaju, Niwa Nagahide je dobio Nobunaginu nardbu da pripremi invaziju na Shikoku, dok je Akechi Mitsuhide trebao pomoći Hideyoshi-u. Na putu do Chugoku regije, Nobunaga je odsjeo u Honno - jihramu u Kyotu. Kako Nobunaga nije očekivao napad usred teritorija kojeg je kontrolirala njegova obitalj, bioje čuvan samo sa nekoliko desetaka osobnih sluga i tjelesnih čuvara.
Akechi Mitsuhide je odjednom okružio hram, prisiljavajući time Nobunagu na seppuku. U isto vrijeme Akechi-eve snage su napale Nijo dvorac, dok se Nobunaga ubio nakon što je ispratio kotaishi-a (carevog sina). Zajedno s Nobunagom, poginuo je i njegov paž (o - kosho), Mori Ranmaru, koji mu je vjerno služio godinama, a čak je i u to vrijeme bio adolescent. Ranmaru-ova predanost gospodaru je bila naširoko poznata i cijenjena u to vrijeme. Samo 11 dana nakon izdaje kod Honnoji-a, Mitsuhide je ubijen u bitci kod Yamasaki-a.
Samo 11 dana nakon izdaje kod Honnoji-a, Mitsuhide je ubijen u bitci kod Yamasaki-a.
ODA, TOYOTOMI I TOKUGAWA
Oda nobunaga je bio dobro poznati gospodar Nagoye (jednom poznate i kao provincija Owari), i izuzetni primjer samuraja Sengoku perioda. Svojim djelima je postavio put za svoje nasljednike. Taj put doveo je do reunifikacije Japana pod novim bakufu-om (šogunatom).
Zanimljivo, Hideyoshi i tokugawa su bili vjerni Nobunagini sljedbenici. Hideyoshi se uzdigao od bezimenog seljaka do vrhunskog generala, dok je Tokugawa sa Nobunagom proveo djetinjstvo. Hideyoshi je pobijedio Akechi Mitsuhide-a te je smatran zakonskim nasljednikom Nobunage nakon što je osvetio njegovu smrt zbog Matsuhideove izdaje.
Njih dvoje su nagrađeni Nobunaginim prijašnjim zaslugama na osnovu kojih su izgradili jedinstveni Japan, te čak postoji i izreka: "Reunifikacija je kao rižin kolač; Oda ga je umjesio, Hashiba ispekao. Na kraju, samo ga Ieyasu kuša." (Hashiba je obiteljsko ime koje je Toyotomi Hideyoshi koristio dok je bio Nobunagin sljedbenik)
Toyotomi, vrhovni svećenik od 1586. god., sin siromašnog seljaka, stvorio je zakon po kojem je samurajska kasta označena kao trajna i nasljedna, te po kojem nitko osim samuraja ne smije nositi oružje. Taj zakon je vrijedio sve do početka Meiji ere, tj. do kraja Edo šogunata. (Edo šogunat, Edo bakufu ili Tokugawa šogunat su pojmovi koji označavaju isto)
Važno je naglasiti nejasnoće u razlikovanju samuraja i ostalih kasta. Naime većina odraslih muškaraca (pa čak i malih seljaka) je pripadala barem jednoj militarističkoj organizaciji, te su služili u ratovima i prije novog zakona, tako da u 16. st. ta granica i nije bila tako stroga.Autorizirane samurajske obitelji poslije 17-og stoljeća su bile one koje su odabrale slijediti Hideyoshi-a i Tokugawu. Velike bitke su se odvijale za vrijeme smjene režina, a brojni su samuraji pobijeni, postali ronini ili adsorbirani u većinsku populaciju.
SMJERNICE
Na vojnom planu, Nobunagini revolucionaristički snovi nisu samo promjenili način ratovanja u Japanu, već su stvorili jednu od najmoderniziranijih vojnih snaga toga vremena. Razvio je, primjenio i proširio uporabu dugih kopalja, vatrenog oružja, bojnih brodova i fortifikacija dvoraca u skladu sa ekspandirajućim masovnim bitkama tog perioda. Institutizirao je specijalni ratnički sistem po kojem su sljedbenici dobivali funkcije po sposobnostima, a ne samo po imenu, rangu ili obiteljskim vezama. Lojalisti su dobivali zemlju na osnovu proizvodnje riže, a ne veličine zemlje. Njegov organizacijski sistem je posebice razvio Ieyasu tokugawa u stvaranju Tokugawa šogunata u Edu.
Odina dominacija i briljantnost nisu bili ograničeni samo na bojno polje, jer je Nobunaga bio i vrstan biznismen, čovjek koji se razumio u principe mikro i makroekonomije. Prvo je, kako bi razvio agrikulturnu ekonomiju u ekonomiju baziranu na manufakturi i usluzi, razvio dvorce gradove kao centre lokalne ekonomije. Gradio je ceste ne samo kako bi potaknuo trgovinu, već i kako bi omogućio veću mobilnost trupa. Poticao je internacionalnu trgovinu i izvan granica Kine i Koreje, dok su nanbani (južni barbari) započeli trgovinu sa Europom, Filipinima, Siamom i Indonezijom.
Stvorio je rakuichi rakuza smjernice po kojima je stimuliran biznis i ekonomija općenito. Njima su zabrenjeni i odbačeni monopoli, a otvorene su nekad zatvorene unije i cehovi. Razvio je i porezni sustav i zakone.
Kako je Oda osvajao Japan, te gomilao ogromno bogatstvo, progresivno je poticao umjetnosti za koje se oduviek zanimao, a koje je kasnije koristio za prikazivanje svoje moći i prestiža. Gradio je goleme vrtove i gradove koji su sami po sebi bili umjetnine. Dvorac Azuchi na odabi jezera Biwa se smatra najvećim dvorcem u japanskoj povijesti. Izvana je prekriven zlatom i statuama, opasan masivnim vratima i zidinama, dok je stropove ukrasio Kano Eitoku.
Stepenice koje vode do ruševina dvorca Azuchi
Reprodukcija glavne kule dvorca Azuchi
Za njegovog vremena, Sen no Rikyu je stvorio japansku ceremoniju ispijanja čaja, koju je Oda popularizirao i koristio kao način za komunikaciju sa političarima i drugim biznismenima. Započeo je razvijati moderni kabuki. Bio je vrlo zainteresiran za europsku kulturu koja je i dalje bila izuzetno nova u Japanu. Sakupljao je zapadnjačke umjetnine ali i oružje i oklope. Smatra se kako je bio među prvim Japancima u zabilježenopj povijesti koji su nosili europsku odjeću. Postao je i zaštitnik Jezuita u Japanu, premda se nikada nije poreobratio na kršćanstvo. Zapamćen je u Japanu kao jedna od najbrutalnijih figura Sengoku perioda.
Grob Ode Nobunage
kraj...
četvrtak, 19.07.2007.
Oda Nobubaga 2
"TENKA FUBU"
Saito Yoshitatsu je nenadano umro 1561. god. od bolesti u Mino provinciji. Naslijedio ga je sin, neiskusni strateg i vladar Saito Tatsuoki. Iskorištavajući novonastalu situaciju, Nobunaga je premjestio svoje sjedište u dvorac Komaki čime je započeo svoju kampanju u Minu.
Nakon što je nagovorio Saitove sljedbenike da ga napuste jer je nesposoban, Nobunaga je polako pripremao napad na Saita. 1567. god. je uslijedio poslijednji napad u kojem je Oda zauzeo dvorac Inabayama, nakon čega je Saita protjerao iz provincije.
Naravno da se Nobunaga tada uselio u Inabayamu, koju je zajedno sa cijelim gradom preimenovao u Gifu. Ime je dao po legendarnog Gi-u iz Kine koji je započeo Zhou dinastiju. time je otkrio svoju ambiciju da pokori cijeli Japan. Započeo je i sa korištenjem novog osobnog pečata koji se čitao Tenka Fubu što bi u prijevodu značilo: "Širi militarizam po cijeloj zemlji", ili doslovno: "...pod nebom".
1564. god. Nobunaga je svoju sestru (Oichi, udana Azai Nagamasa) postavio na funkciju diamyo-a sjeverne Omi provincije. To mu je kasnije puno pomoglo kako bi popločio svoj put do Kyota.
1568. god. je poslijednji Ashikaga šogun (Ashikaga Yoshiaki), otišao u Gifu, gdje je zatražio od Nobunage da krene u pohod na Kyoto. Yoshiaki je brat ubijenog 13-og Ashikaga šoguna, Yoshiteru-a. Njegovi ubojice su već postavili svoju marionetu za šoguna, Ashikagu Yoshihide-a.
Nobunaga je objeručke prihvatio ovu ponudu. Na putu do Kyota ispriječio mu se Rokkaku klan. Kako je Yoshikata Rokkaku odbijao priznat Yoshiaki-a kao šoguna, bio je sprema ući u rat. Nobunaga je iznenada napao, što je izvuklo Rokkaku klan iz njihovih dvoraca.
U vrlo kratkom roku, Nobunaga je došao do Kyota i otjerao Miyoshi klan iz grada. Yoshiaki je postao 15. šogun Ashikaga šogunata.
Nobunagi se tada ukazala prilika a postane kanrei, no on je to odbio. S vremenom je počeo ograničavati šogunovu moć što je potvrdilo njegove namjere da iskoristi šoguna kao sredstvo kojim će opravdavati buduća osvajanja. Yoshiaki je toga bio itekako svjestan, te je Nobunagi iza leđa osnovao savez sa drugim daimyo-ima kako bi spriječio Nobunagu u njegovim nakanama.
Odin nagli uspon se nije nimalo sviđao Asakura klanu. Povijesno, Oda klan je bio podložan Asakura klanu, ali Asakura Yoshikage nije bio voljan poći na Kyoto kao Nobunaga unatoč potpori koju je inače pružao Yoshiaki.
Kada je Nobunaga napao područja pod domenom Asakura klana, Azai Nagamasa (muž Nobunagine sestre Oichi) je poništio savez sa Nobunagom kako bi ispoštovao Azai - Asakura savez koji je trajao generacijama. Uz pomoć Ikko (budistička sekta) pobunjenika, anti - Nobunaga savez je bio na vrhuncu moći. U bitci kod Anegawe, Nobunaga i Tokugawa su porazili udružene snage Asakura i Azai klanova.
Nobunaga je ratovao i protiv budista koji mu nisu bili podložni. Enryakuji samostan na planini Hiei, sa svojim Tendai ratnicima, je bio trn u Nobunaginom oku, pogotovo jer je bio lociran tako blizu Kyota. Nobunaga je napao samostan i spalio ga do temelja 1571. god., premda je u to vrijeme samostan bio štovan kao značajni kulturni simbol toga vremena. Pobio je između 20 i 30 tisuća vojnika, žena i djece.
Enryaku pagoda
Kroz godine, Nobunaga je ojačao svoj položaj a neprijatelje je pobijeđivao čistom brutalnošću. Npr. u Nagashimi je Nobunaga pretrpio ogromne gubitke (ubijena su mu i neka braća), no na kraju je okružio cijeli kompleks te zapalio sve unutar njega, pobivši time na desetke tisuća ljudi, većinom žena i djece.
Jedan od najjačih neprijatelja Nobunaga - Tokugawa saveza je bio Takeda Shingen, unatoč mirnom odnosu, pa čak i potpisanom svezništvu sa Nobunagom. U bitci kod Mikatagahare 1572. god. Takeda je slomio Tokugawu, ali 1573. god. Shingen umire od bolesti, nakon čega se njegova vojska povlači. Nobunaga se nakon toga mirno mogao posvetiti Yoshiaki, koji je i više nego jednom otvoreno izjavljivao neprijateljstvo. Nobunaga ga je porazio i protjerao sa lakoćom, čime je okončao Ashikaga šogunat. Iste godine je porazio i Asakura i Azai klanove, a Azai Nagamasa je vratio Oichi natrag Nobunagi jer se ubio. Njegovom smrću, Takeda Katsuyori je ostao jedinio koji je pružao otpor Nobunagi. U odlučujućoj bitci kod Nagashina, ujedinjene snage Nobunage i Tokugawe su uništile Takeda klan strateškom uporabom arkebusa. Nobunaga je kompenzirao sporost punjenja arkebusa tako da je strijelce postavio u 3 linije. Nakon svake paljbe cijela linija bi se sagnula i punila, dok su vojnici u liniji iza pucali. Time su čak probijali oklope Takedine konjice. To je izazvao kaos među konjanicima koji su pobijeni sleđa za vrijeme bijega.
Nobunaga je nastavio sa ekspanzijom, šaljući svoje generale na sjever i u Tamba provinciju. Opsada Ishiyama Hogan - ji dvorca u Osaki je napredovala sporo jer je Mori klan slao namirnice brodovima nakon što su probili morsku blokadu.
Ishiyama Hogan - ji (Osaka)
1557. god, Hashiba Hideyoshi je dobio naredbu na se na zapadu sukobi sa Mori klanom. 1578. god. je dovršen Azuchi dvorac u Omi provinciji. Zdanje je vrlo impresvno i ekstravagantno čime je šokiralo europske misionare.
Smatra se kako je nakon smrti Takede Shingena, Uesugi Kenshin najveći general svoga vremena. I on je sudjelovao u drugom anti - Nobunaga savezu. Sukobio se sa njim kod Tedorigawe. Uesugi je izašao kako pobjednik. U to vrijeme Uesugi je završavao planova za svoj pohod na Kyoto.
Zbog poraza, Nobunaga se poprilično bojao Kenshina, te se priča kako je jednom od svojih ljudi rekao da ukoliko Uesugi mobilizira sve snage i krene u napad, neće imati drugog izbora nego predati svoje istočne pokrajine u nadi kako će time zadobiti milost. Uesugi Kenshin je u međuvremenu nenadano umro.
Ishiyama Hongan - ji je 1580. god. pao. Time je uništen Takeda klan. Nobunaga je tada bio na vrhuncu moći te je spremao invaziju na Echigo provinciju i Shikoku.
nastavak slijedi...
četvrtak, 19.07.2007.
Oda Nobubaga 1
Oda Nobunaga (1534 - 1582) je jedan od najvećih daimyo-a Sengoku perioda japanske povijesti. Njegov otac, Oda Nobuhide je bio beznačajni general sa posjedima u provinciji Owari. Nobunaga je živio život kontinuiranih ratnih pohoda, zahvaljujući čemu je osvojio većinu Japana. Zbog neposluha je bio poznat i kao : "Glupi šogun".
Oda Nobunaga
ŽIVOT
UJEDINJENJE OWARI PROVINCIJE
1551. god. Oda Nobuhige je neočekivano umro, a pričalo se kako se Nobunaga na sprovodu ponašao nečuveno, pritom gađajući oltar tamjanom. Takvo ponašanje je još više ujedinilo Odine vazale, pokazujući im kako Odi nedostaje discipline te da uopće ne odskače od prosječnosti kojom je bio opisivan u ta vremena. Započeli su pregovarati sa njegovimmlađim bratom, Nobuyaki-em. Osramljen zbog Nobunaginog ponašanja, Hirate Masahide je počinio seppuku, što je bio ogroman udarac za Nobunagu koji je time izgubio mentora i vrijednog podanika. Kasnije je sagradio hram u njegovu čast.
Premda je Nobunaga priznavan kao Nobuhide-ov zakoniti naslijednik, Oda klan se podijelio u mnogo frakcija, a čak i tada je cijeli klan tehnički bio pod kanrei-em (vrlo visoka politička funkcija feudalnog Japana, a često se prevodi i kao šogunov zamjenik), Shibom Yoshimune-om. Premda je u to vrijeme Owari-em upravljao shugo (titula dana od strane šoguna pojedinim feudalcima u udaljenim provincijama) Oda Nobutomo, čak niti on, koji je pod sobom imao Yoshimune-a, nije mogao osporiti Nobunaginu novu ulogu gospodara Owari-a. a kraju je Nobutomo ubio Yoshimune-a jer je podupirao Nobunagu.
Nobunaga je nagovorio Odu Nobumitsu-a, mlađeg Nobuhideovog brata, da mu se pridruži, a tako udruženi su ubili Nobutomo-a u dvorcu Kiyosa, koji je kasnije postao Nobunagina rezidencije u periodu od preko 10 godina. Koristeći Shibu Yoshikane-a (sin pokojnog Yoshimune-a koji je podupirao Nobunagu) kao novog kanrei-a, Nobunaga je iskovao savez sa klanom Imagawa iz provincije Suruga i sa klanom Kira iz Mikawa provincije jer su oba klana isto tako bili kanrei svojih provincija. Imagawa je tada prestao napadati granice Owari-a.
Oda Nobunaga
Iako je Nobuyaki i dalje predstavljao opasnost, Nobunaga je poveo vojsku u provinciju Mino kako bi pomogao Saito Dosanu,nobunaga.jpg (94881 bytes) kada se njegov sin Saito Yoshitatsu okrenuo protiv njega. Kampanja je rezultirala neuspjehom, jer Dosan je ubijen a Yoshitatsu je postao novi vladar provincije Mino 1556. god.
Nakon nekoliko mjeseci su, Nobuyaki, Shibata Katsuie i Kayashi Hidesada digli pobunu protiv Nobunage. Bitka kod Ino-a je bila mjesto njihovog poraza. Zahvaljujući utjecaju majke Nobunage i Nobuyaki-a, trojici je sve oprošteno, no već iduće godine Nobuyaki je opet započeo pobunu. Izdao ga je Shibata Katsuie. Nobunaga je tada odglumio bolest, te je ubio Nobuyaki-a u dvorcu Kiyosu.
Do 1559. god. Nobunaga je već eliminirao svu opoziciju, kako unutar klana, tako i unutar cijele provincije. Nastavio je koristiti Shibu Yoshikane-a kao ispriku za sklapanje mira s drugim daimyo-ima, premda je kasnije otkriveno da je Yoshikane bio u dosluhu sa Kira i Imagawa klanovima kako bi eventualno obnovio snagu Shiba klana.
BITKA KOD OKEHAZAME
1560. god. je Yoshimoto Imagawa sakupio vojsku od kojih 30 000 ljudi i započeo pohod prema Kyotu uz ispriku kako želi pomoći krhkom Ashikaga šogunatu. Pridružio mu se i Matsudaira klan. U usporedbi, Oda je mogao sakupiti vojsku od samo 2 000 ljudi, a te snage su se dalje trebale razdijeliti zbog čuvanja utvrda i granica. Uz po moć neočekivanje grmljavine, Nobunaga je napao Imagawin kamp i ubio Yoshimota, što je rezultiralo pobjedom koja je odjeknula u cijeloj zemlji. Bitka je poznata kao bitka kod Okehazame, te je zahvaljujući njoj Nobunagino ime isplivalo iz anonimnosti. Rapidno slabeći, Imagawa klan više nije mogao kontrolirati Matsudaira klan. 1561. god. sklopljen je savez između Ode Nobunage i Matsudaire Motoyasu-a (kasnije Tokugawa Ieyasu), unatoč neprijateljstvu starom više desetaka godina.
Bitka kod Okehazame
nastavak slijedi...
četvrtak, 19.07.2007.
Prehrana samuraja
U najboljim vremenima, samuraji su imali izobilje namirnica koje su mogli konzumirati. Naravno, prehrambene navike su uvelike ovisile o socijalnom statusu. Kako su neki samuraji bili izrazito siromašni, a neki pak bogati, promotriti ćemo razlike među njihovim navikama.
Riža
Riža je naravno bila glavna namirnica. Važost se očituje u činjenici da se smatrala mjerom bogatstva. Zemljoradništvo u Japanu nije bilo nimalo lako, a život zemljoradnika je migao biti izuzetno težak. Većina Japana je prekrivena planinama, a čak i nakon ujedinjenja Japana za vrijeme Tokugawe, svaka je provincija morala imati određeni potencijal za uzgoj riže. Malo se područja moglo opisati kao pogodnima za uzgoj riže, a jedna od njih su provincija Ise i regija Kanto. Kanto je bio posebno pogodan za razvoj i širenje obradivih površina jer je širok i ravan te ispresjecan brojnim rijekama potrebnim za irigaciju. Druge, strmije regije, poput susjedne regije Kai, zadavale su njihovim gospodarima brojne probleme. Osim toga uzgoj u takvim regijama je zahtjevao mnogo veće napore u svrhu optimizacije proizvodnje. Polja riže su usjecana u brda a rijeke su ogromnim naporima skretane sa svojih prirodnih tokova. No, rad je bio od vitalne važnosti jer je glad bila sveprisutna opasnost na koju je malo tko mogao biti imun.
Uzgoj riže je svake godine izgledao jednako. Za uzgoj su na početku koristili umjetna uzgajališta unutar kojih se početak uzgoja mogao lakše pratiti i kontrolirati dok su za to vrijeme pripremana glavna polja na kojima je riža trebala rasti. Polja su tada obrađivali uz po moć konja ili volova, gnojili ih i natapali. Nakon otprilike četrdeset dana (lipanj), sjemena su transplantirali u polja. Po običaju su to radile mlade seoske žene jer su se nadali da će njihova plodnost zahvatiti i sjemenke riže. Za seljane je ovo bio vrlo važan događaj, često praćen muzikom i slavljeničkim duhom.
Osim redovitih kontrola polja i brige zbog nametnika, oko riže se sada trebalo malo brinuti sve do žetve u listopadu ili studenom. Žetva se isto tako smatrala slavljeničkom prilikom, a možda je bila i najuzbudljivije doba godine.
Bespotrebno je reći da su plodovi ovolikog truda pripadali samo seljacima. Količina riže kojom su plaćali danak feudalcu je ovisila o stupnju poreza koji su tada bili aktualni. Tako su seljaci svoje gospodare smatrali vrlo milostivima ukoliko bi poreze plaćali sa 40% uroda, jer je taj udio nekada znao rasti i do 60%. Čak je i blagi 40-postotni porez ostavljao seljake na tankim rezervama u slučajevima opasnosti, pa su mnogi imali tajna polja. Do 16. st., lokalni samuraji (jizamurai ili jito) su znali oprostiti seljacima takva polja, no to bi se naravno sve mijenjalo sa dolaskom feudalca. Tada je vlast u Japanu počela organizirano nadzirati cijelu zemlju kako bi smanjili broj tajnih polja, što je rezultiralo velikom nepopularnošću takvih kontrola u seljaka. Osim toga seljaci su uzgajali mahunarke i krumpir kako bi upotpunili svoju prehranu.
Ironično, mnogi su seljaci, iz raznih razloga, jeli proso. Riža je bila luksuz, i nigdje u Japanskoj kulturi štedljivost nije bila toliko izražena kao u farmera. Riža se mogla koristiti kuhana na mnogo načina, z asake, ili se pak miješala sa povrćem. Popularna slastica koja se mogla kupiti uz ceste je bio rižin kolač koji se zaslađivao medom ili komadićima voća nakon čega bi se sve to zamotalo u list i tako prodavalo. Većina smauraja je jela rižu u ljusci, koje je svaki vojnik - pješak pojeo i do 900 grama (5 go-a) dnevno. Plemstvo je preferiralo očišćenu rižu koju su često jeli slatku.
Druge namirnice
Uz rižu jela su se i sljedeća jela kada su bila dostupna: Krumpiri (postojalo je 24 vrste krumpira), rotkvica (9 vrsta), krastavci (14 vrsta), grah (od kojeg se pravila sveprisutna skuta), lješnjaci, lotos - drvo (koje se prodavalo uz cestu), razni orašasti plodovi, tofu, slatki krumpir (yam ili tororo, od kojeg su se spravljale juhe), kisele šljive (posebno popularne među vojnicima za vrijeme kampanja), marelice, breskve, jabuke, naranče. Iz mora i rijeka su vadili 7 vrsta morskih trava, petrova uha, rakove, pastrve, tunu (koju su lovili harpunima), hobotnice, meduze, školjke, i kitove (barem u provinciji Awa). Osim toga, ukoliko bi se uklonile zabrane budista ili šintoista o zabrani jedenja mesa, gladni su mogli loviti fazane, divlje guske, prepelice, jelene i veprove. Vojnici su za vrijeme opsada ubijali i jeli svoje konje. Unatoč tome, jedenje crvenog mesanije postalo uobičajeno za Meiji obnove, a čak i onda su crveno meso jele samo visoke klase. Pedeset vrsta biljaka je bilo dostupno za kuhanje (daizu ili soja, azuki sasage ili crveni grah). Uvozili su ocat i alge (kombu). Povrće su pripremali sa mnogo ulja, te se taj način kuhanja nazivao shojin ryori. Uključivao je soju, sezam. Sol, koja im je bila bitna za prezervaciju ribe i drugih namirnica, je bila luksuzna, te je možda bila jedan od faktora zbog kojih je Takeda Shingen 1569. godinr napao obalu provincije Suruga.
Postojalo je i jelo koje se tradicionalno posluživalo samurajima prije odlazaka u ratove. Sastojalo se od suhih lješnjaka, algi i petrovih uha. Posluživalo se na malenim lakiranim tanjurima (kao i sake). Sake se služio u trima posudama jer je broj 3 smatran sretnim brojem. sake je tema koju sam već puno detaljnije obradio iz drugih tekstova a o njemu možete pročitati uz pomoć tagova koji se nalaze sa strane bloga.
Evo i nekih japanskih naziva:
Abura - age - skuta od pečenog graha
Awabi - petrovo uho
Azuki - crveni grah
Daikon - divovska rotkvica
Daizu - soja
Ebi - škamp
Genmai - neoljuštena smeđa riža
Ginnan - gingko
Hassu - lotosov korijen
Kaki - kamenica
Kombu - alga
Kuri - lješnjak
Mochi - rižin kolač
Niboshi - sušene sardine
Sake - sake
Sansho - crveni papar
Sashimi - sirova riba
Shiitake - gljiva
Shoga - đumbir
Takenoko - bambusov korijen
Tofu - skuta od soje
Tororo - slatki krumpir
Unagi - jegulja
četvrtak, 19.07.2007.
Imena samuraja
Za života, samuraj je mogao očekivati da će biti poznat po mnogim imenima. Ponekada je tradicija proizvela velik broj naziva koji su povjesničare dovodili do istih samuraja. Svako ime nosi određeno značenje. Kako najviše zapisa o samurajima datira iz razdoblja od 15. - 16. st., samuraje toga doba ćemo uzeti kao primjere.
Djetinjstvo. Po rođenju, samuraji su dobivali imena po kojima su bili poznati do ceremonije punoljetnosti. Ta su imena odabirana slučajno ili po ukusu. Tako se Takeda Shingen po rođenju prvo zvao Katsuchiyo (1000 uspješnih pobjeda, ili, pobjeda zauvijek). Ta dječja imena su često prethodila sufiksima karakterističnim za neke samurajske kuće. Po tradiciji, prvi sin bi se zvao Taro, drugi Jiro a treći Saburo. Ta imena su čak znala ostati i do samurajeve starije dobi, pogotovo ukoliko je njegov otac i dalje bio na čelu kuće. Neki slavni samuraji i njihova imena iz djetinjstva:
Date Masamune: Bontenmaru
Ii Naomasa: Manchiyo
Kobayakawa Takakage: Tokyujumaru
Môri Motonari: Shojumaru
Sanada Yukimura: Gobenmaru
Takeda Shingen: Katsuchiyo
Tokugawa Ieyasu: Takechiyo
Tokugawa Hidetada: Nagamaru
Uesugi Kenshin: Torachiyo
Imena odraslih. Samuraj bi kao odrasla osoba dobivao prvo ime nakon ceremonije stupanja u punoljetnost (kada bi napuno 14 godina). Gotovo uvijek, ta su se imena sastojala od 2 znaka, od kojih je jedan naslijedan, a drugi je samuraj dobivao kao dar od neke posebne osobe (čak i od šoguna), ili iz hira. Naslijedni znak se često, ali ne i nužno, nalazio u imenu oca. Često se broj znakova mogao asocirati sa određenom obitelji, a mijenjao se sa vremenom. Kako bi to ilustrirali uzet ćemo primjer obitelji Mori (od sredine 14. st. do 1600. god.)
Torachika - Sadachika - Chikahira - Motoharu - Hirofusa - Mitsufusa - Hiromoto - Okimoto - Motonari - Takamoto - Terumoto
Ova obitelj isto tako predstavlja i primjer "poklonjenih" znakova. Mori Okimoto (slavniji Motonari-ev stariji brat) je primio Oki u svojem imenu od moćnog Ouchi YoshiOKI-a, feudalca čija se zemlja nalazila odmah na sjeveru. Mori Takamoto, Motonari-ev sin, je dobio Taka i imeni od Yoshioki-evog sina koji se zvao YoshiTAKA. Terumoto je dobio Teru od Shoguna Ashikaga YoshiTERU-a. I koliko god da su članovi Ashikaga šogunata bili politički nemoćni u nekim periodima, dobivanje znaka od njih je bila velika čast. Evo nekih feudalaca koji su imali čast dobiti znak od šoguna:
Asakura YOSHIkage
Date TERUmune
Imagawa YOSHImoto
Matsunaga HisaHIDE
Shimazu YOSHIhisa
Takeda HARUnobu (Shingen)
Uesugi TERUtora (Kenshin)
Neki samuraji, a pogotovo gospodari, su ponekada željeli promijeniti znakove u svojim imenima, često kao rezultat nagrada koje su malo prije spomenute. Takove promjene su često označavale neki događaj ili su čak imale političku pozadinu, a često su obuhvaćale i obiteljska imena. Date Masamune je teko od Toyotomi Hideyoshi-a dobio časno ime Hashiba. Za vrijeme 1590-ih, postao je blizak sa Matsudaira Tokugawom, i kao čim lojalnosti je promijenio svoje ime u Matsudaira.
Uesugi Kenshin nam pruža niz primjera zbog kojih je feudalac mogao mijenjati svoje ime. Izvorno znan kao Nagao Kagetora, Kenshin je kasnije promijenio svoje ime u Terutora kada je zadobio čast od šoguna, Ashikaga Yoshiteru-a. Ponovo je promijenio ime u Masatora, kada je njegov nadređeni postao Uesugi Norimasa, oko 1551. god.
Vjerska imena. Kenshin je daleko najpoznatije budističko ime. Mnogi su samuraji, kako feudalci tako i njihovi sljedbenici, prisvajali budistička imena u nekim fazama svojih života. Uz to su prihvaćali i neke navike budističkih monaha, poput brijanja svojih glava. Neki su feudalci to shvaćali puno ozbiljnije od ostalih, dok su neki poput Otomo Sorin-a, od laika postajali budisti pa kršćani, čak i ponovo budisti. Slijedi popis nekih poznatijih feudalaca koji su prisvojili budističćka imena:
Asakura Soteki (Norikage)
Hôjô Soun (Nagauji)
Ikeda Shonyű (Nobuteru)
Maeda Gen-I (Munehisa)
Miyoshi Chokei (Nagayoshi)
Ota Dôkan (Sukenaga)
Ôtomo Sorin (Yoshishige)
Takeda Shingen (Harunobu)
Uesugi Kenshin (Terutora)
Yamana Sozen (Mochitoyo)
U praksi jedinstvenoj u periodu od srednjeg do kasnog 16. st., samuraji koji su prihvatili kršćanstvo su kršteni zapadnjačkim imenom. Ta su imena danas rijetko korištena kad god je u pitanju bilo koja od tih ličnosti, ali nisu rijetka. Slijedi lista nekim samuraja sa kršćanskim imenima:
Gamo Ujisato: Dom Leao
Konishi Yukinaga: Dom Agostinho
Kuroda Yoshitaka: Dom Simeo
Omura Sumitada: Dom Bartolomeu
Ôtomo Sorin: Dom Francisco
Takayama Ukon: Dom Justo
I na kraju, neki pozanti samuraji imaju u imenu i naziv titule koju su imali, ili pozicije koju su držali. To nisu imena u doslovnom smislu, ali se mogu koristiti na taj način. Slijede neki primjeri:
Furuta Oribe (Shigenari)
Takayama Ukon (Shigetomo)
Yamamoto Kansuke (Haruyuki)
Yamanaka Shikanosuke (YukiMôri)
Nekada se samuraja moglo oslovljavati i po provinciji koju je "držao" kao rezultat časnog oslovljavanja ("gospodar od..."...no kami). Baba Mino no Kami Nobofusa tako označava Baba Mino-a, ili jednostavno Mino-a, ali tako su ga smjeli zvati samo oni koji su po statusu jaki barem kao on.
Poslijednje ime koje je samuraj dobio je njegovo "smrtno" ime, koje se davalo posthumno. To je duhovno ime, koje je u nekim slučajevima označavalo deifikaciju. Ta su se imena koristila u ceremonijama ili službama u kojima su se obožavali preci. Evo liste nekih slavnih samuraja i imena koja su dobivali na taj način:
Ôtomo Sorin: Sanhisai
Takeda Shingen: Hôsho-in
Tokugawa Ieyasu: Tosho-daigongen
Toyotomi Hideyoshi: Hokoku daimyôjin
Uesugi Kenshin: Sôshin
četvrtak, 19.07.2007.
Tihi lovac
(Članak je izvorno objavljen u časopisu Ninja Magazine, 1985.g.)
U svim borilačkim vještinama, pa tako i u ninpu, najvažniji aspekt je rad nogu; stoga ću raspraviti o radu nogu i pozadini nekih tehnika.
Nitko ne voli hladnoću, uključujući ninje; koji i za vrijeme ljetnih dana nose tabi-je (japanske čarape), kako bi grijali stopala. Stopala su ključna mjesta preko kojih tijelo zadržava svoju toplinu i zdravlje. U orijentalnoj medicini postoji izraz, zukan no kunetsu, koji znači: "Čuvaj glavu hladnu a stopala topla". Ovo je esencijalno za očuvanje dobrog zdravlja i liječenje od bolesti. Ja ću osobno nositi tabi-je bez obzira na vanjske temperature.
Kako bi povećali snagu i muževnost, ninje su masirali stopala tako što su držali prva tri nožna prsta koje su potom rotirali. Čak su i kunoichi (ženske ninje) prakticirale ove tehnike kako bi bile zdrave. Tehnika je pogotovo dobra za jetru, gušteraču i cijeli probavni sustav. Dijelovi tehnike podrazumijevaju masiranje tabana za održavanje dobrog tlaka i uravnoteženje živčanog sustava.
Ninje su također trenirali hodanje po grahu razbacanom po tlu; to pomaže u masiranju točaka i u očvršćivanju tabana. Napredniji ninje su naučili s vremenom hodati po tetsubishi-ima (šiljcima) bez da su se ozlijeđivali. To nisu postigli samo zbog otvrdnuća tabana, već i zbog činjenice da su takvim vježbama naučili hodati savršeno uravnoteženo i lagano, raspoređujući težinu tako da su jedna dodirivali šiljke.
Hodanje je izvrsne vježba, i može se raditi bilo kada i bilo gdje. Svakodnevno šećem svoja tri psa po tri sata, i uvijek to radim ubrzanim korakom, ali pazim da hodam malim ubrzanim koracima. To je dobra vježba za savladati, pa čak i za cestu, jer ponekad se psi susretnu sa mačkom ili nečime što ih uzbudi. No, kako uvijek hodam ispravno, imam kontrolu i nagli trzaj uzice me nikad ne izbaci iz ravnoteže.
Prije dvije godine (1983) sam odžao seminar u Daytonu. većina američkih učenika koje sam tamo susreo hoda poput Frankensteina, a ne poput praktikanata borilačkih vještina. Bilo im je izuzetno teško hodati malim, brzim koracima. Mnogi su smatrali da hodam prebrzo, ali sam i u Japanu objasnio da se stopala smatraju "drugim srcem", i da bi se imalo snažno srce, mora se imati i snažan um. Tako da ispravni hod razvija um. Hodanje je najvažnija stvar u životu.
Kada je tehnika hodanja usavršena, kada netko hoda kao ninja, taj ima osjećaj kao da mu stopala ne dodiruju tlo. Osjećaj je kao da se hoda po zraku. Čak štoviše, jedan od učenika mi je rekao nakon demonstracije da mi stopala niti ne dotiču tlo. Da izgledam kao da lebdim u zraku. Još jedan učenik, profesionalni vojnik čija je zemlja bila u ratu, mi je rekao da je vježbanje nogu (u njegovoj zemlji) esencijalno; kada se god nađe u Japanu, uvijek hoda stepenicama, a nikada ne ide dizalom. Kada sam to čuo, znao sam da je dobar ratnik.
Hodanje je osnova za kretanje cijelog tijela u borilačkoj vještini. Kada učiš vještinu, budi svjestan hoda u svako vrijeme; uvijek uči taijutsu (borba korištenjem samo svog tijela). Tako će ostati jako malo mogućnosti da budeš uspješno napadnut. Poznajem profesionalnog revolveraša koji cijelo vrijeme nosi rukavice. Ovo je način razmišljanja koji je vrlo bitan u borilačkim vještinama. Uvijek treba vježbati i brinuti se za sebe. Vježba je svakodnevna stvar, isto kao i hodanje.
Hodanje u stranu (yoko aruki), je tehnika ninji koja podrazumijeva spuštanje centra ravnoteže i koračanje nogom preko noge. Hod uključuje i kretnje ruku nalik plesnim pokretima kako bi se održala ravnoteža.
Kada nosiš oružje, hodaš u skladu sa okolinom i ovisno o svom odnosu sa njom. Važno je vježbati takvo hodanje u raznim okruženjima. Sa mačem, posebice noću, mač se može izvući kako bi se njime osjetilo što leži ispred.
Shizumi araki je niski hod; tehnika posebno korisna i uskim prostorima. Na uskom putu npr., bolje je biti što niže, tako si manje vidljiv potencijalnom napadaču. Postoji još jedna tehnika niskog hoda u stranu, ninpo uzuru gakure. Mokuton označava sakrivanje u krošnjama drveća, sooton u travi a sekiton među kamenjem. Svi se ti načini hodanje mogu razviti jednom kada je usavršena osnovna tehnika hodanja. Kada ninja hoda sam, ili u društvu, svi mogu proći neopaženo ako hodaju "ispravno". Očigledna prednost hoda u skupini za vrijeme misije je u tome da više ninji ima više očiju, više noseva i ušiju, od kojih se svaki osjet fokusira na drugi smjer čime se pokrivaju sva područja.
U shoten no jutsu-u, ninja vježba penjanje po drveću pod raznim kutevima koji se povećavaju i do 85 stupnjeva kako bi se usavršila hodanja i penjanja u šumi. Vježba s vremenom napreduje do penjanja po deblima pod kutevima od 90 stupnjeva. Nakon što dosegne vrh, ninja vježba vraćanje u prvobitan stav (kamae). Često, kada se nosi mač, i mač i korice se koriste za održavanje ravnoteže. Hodanje u stranu se koristi za hodanje po granama u krošnjama drveća. O koto ryu koppojutsu-u (koji uključuje mnogo tehnika takvog hoda), ninja se lagano može odmaknuti bez okretanja od neprijatelja jednostavno koračajući nogom preko noge. To je posebno korisno u izbjegavanju napada i pozicioniranju za protunapad.
Ninja no shinobi kobashiri označavan trčanje u malim koracima sa tijelom nagnutim naprijed. Po noći, posebno u planinama, može se vidjeti nebo među drvećem. To je tvoj put. Isto tako moraš biti vrlo oprezan kada hodaš pored vode ili bilo čega što može dati odraz jer te može odati (mjesečina može biti i neprijatelj i saveznik).
U Japanu, borilačke vještine nisu samo napadački orijentirane, nego su i vrlo obrambene. Japanci su narod pretežno agrarne djelatnosti; te su naše borilačke vještine nastale u toj tradiciji. Nadam se da je ova ilustracija osnovnog hodanja i kretanja tijela bila od pomoći. Bitno je imati dobra stopala na zemlji.
by Masaaki Hatsumi
četvrtak, 19.07.2007.
Bushido
Bushido ("Put ratnika"), je japanski kodeks ponašanja i način života. Moglo bi se reći da je u nekim crtama sličan zapadnjačkom poimanju viteštva. Bushido se razvijao od 11 - 14 st. uz tekstove različitih autora. U skladu sa japanskim riječnikom Shogakukan Kokugo Daijiten, bushido se definira kao jedinstvena filozofija (ronri) koja se širila među pripadnicima retničke klase Muromachi perioda.
Glavne dogme bushida datiraju iz ranog 12. st. što jasno prikazuju najraniji prijevodi literatura japanskih ratničkih kuća. Za vrijeme Tokugawa šogunata bushido je inkorporiran i u japanske feudalne zakone.
Inazo Nitobe, u svojoj knjizi: "Bushido: Duša Japana", opisuje bushido na svoj način: "...Bushido je dakle, kodeks moralnih principa koje su samoraji trebali, ili im je bilo naređeno da proučavaju... Češće je to neizrečeni i nepisani kodeks... Bushido je životni rast dekada i stoljeća vojničkih karijera."
POVIJESNI RAZVOJ
RANA POVIJEST
Postoje dokazi o postojanju Bushida u vrlo ranim povijesnim periodima, što potvrđuju zapisi u literaturi koja datira čak iz 712. g. P.N.E. Kojiki je najstarija postojeća japanska knjiga. Napisana prije nove ere, sadrži ulomke o Yamato Takeru-u, sinu cara Keika. U ulomcima se pruža uvod u već tada važne osnovne principe bushida, osobne vrijednosti pa čak i štovanje "kulta" mača od strane japanskih ratnika toga doba. Yamato Takeru se može ugrubo može smatrati ranim idealom za nadolazeće naraštaje japanskih samuraja. On je iskren i častan, a neprijatelje svoga oca siječe "kao lubenice", nepokolebljiv, ali ne i bezosjećajan, što se može vidjeti iz njegovog naricanja za izgubljenim ženama i domovinom, te u njegovoj želji da se bori protiv neprijatelja sam. Što je najvažnije, Kojiki prikazuje rane crte razvijene japanske civilizacije i prije upoznavanja Japana sa kineskim filozofijama i dobrima.
Rani koncepti "idealnog ratnika" se isto tako mogu pronaći i u djelo Shoku Nihongi, koji opisuje ranu povijest Japana. Djelo je napisao 797.g. Dio knjge koji govori o 723.g. po prvi puta spominje pojam bushi kao oznaku za ideal ratnika - pjesnika. Bushi je postao sastavni dio japanskog vokabulara sa upoznavanjem kineske literature, te je pridodan autohtonim riječima, tsuwamono i mononofu.
Konin Wakashu (rano 10.st.), je prva carska antologija pjesama, u kojoj se po prvi put nalazi nagovještaj pojma saburau (čekati, ili pratiti osobu u gornjem domu društvene ljestvice). U japansom jeziku izgovor se promijenio te je zvučap saburai. Do kraja 12.st., pojam samuraj je gotovo potpuno postao sinonim za bushi-e, a pojam se odnosio pripadnike srednje i visoke ratničke klase.
RAZDOBLJE OD 13. DO 16. STOLJEĆA
U bushido literaturi tog perioda postoji izobilje referenci na ideale bushida. Heike Monogatari, djelo napisano 1371.g. bilježi borbu između Minamoto i Taira klanova u težnji za kontroliranjem Japana. Konflikt je poznat kao Gempejski rat. Kroz djelo se cijelo vrijeme provlače ideali kultiviranih ratnika. Ti su ratnici služili kao model educiranim ratnicima kasnijijh generacija. No ti ideali nisu smatrani kao nedostižni, već su za njima uporno tragali pripadnici gornjih ratničkih klasa, te su preporučavani kao kodeks primjeren japanskim ratnicima.
Postoji još mnogo primjera evolucije Bushido literature od 13. do 16.st.:
- "Poruka Gospodara Gokurakuji-a"
- "Chikubasho"
- Zapisi Imagawe Ryoshun-a
- Zapisi upravitelja Echizena, Asakura Toshikage
- Zapisi samurajskog generala Hojo Nagauji-a
- Zapisi Takede Shingena
- Upute Kato Kiyomase
Ovaj period ranog razvoja bushida, kao što je prikazan u raznim zapisima i kodeksima kuća, uključuje koncepte potpune lojalnosti gospodarima, poštovanja i naklonosti caru. Indicira se i potreba za samilost prema pripadnicima nižeg statusa, kao i potreba prezervacije njihovog imena. Rani bushido nalaže provođenje smirenosti, poštenja, pravde i pristojnosti. Isto tako se prikazuje i uska povezanost između učenja i ratničkog puta, koji postaju neodvojivi. Pronalazak prave smrti u borbi, za dobro svog gospodara, je isto tako jedna od naglašenijih ideja u ta rana vremena.
PERIOD OD 17. DO 19. STOLJEĆA
Premda je Japan živio u miri za vrijeme Sakoku ("zatvorena zemlja") perioda, smaurajska klasa je i dalje igrala centralnu ulogu u vođenju zemlje. Smatra se kako je ovaj period relativnog mira doveo do pročišćavanja i formaliziranja bushida. Period se naziva Edo period. To je vriejme apsolutne dominacije Tokugawa klana. Litaratura važna za shvaćanje bushida tog vremena:
- Posljednja izjava Torii Mototade
- Kuroda Nagamasa
- Nabeshima Naoshige
- Go Rin No Sho (Knjiga pet prstenova, Miyamoto Musashi)
- Bu(shi)do Shoshinshu (Bushido za početnike)
DOGME
Bushido je proširio i formalizirao ranije samurajske kodekse uz naglasak na štedljivost, odanost, poznavanje borilačkih vještina te čast u smrti. Pod takvim idealima, ukoliko bi samuraj izgubio čast, mogao ju je povratiti ritualnim samoubojstvom pod nazivom seppuku (zapadnjacima poznatiji i kao hara - kiri). Premda se u Japanu govori seppuku, hara - kiri u principu označava istu radnju. Hara je po japanskom učenju centar tjelesne i energetske ravnoteže. Točka se nalazi ispod pupka. Kiri je japanska riječ za siječenje. Poveznica je jasna...
U dijelu svoje knjige "Samuraj: Svijet Ratnika", povjesničar Stephen Turnbull seppuku feudalnog Japana opisuje ovako:
"Seppuku je točniji izraz za akt samoubojstva izvedenog rezanjem abdomena. seppuku je zapadnjacima poznatiji kao hara - kiri, a sam koncept je Europljanima toliko stran da je to jedan od nekoliko pojmova koji su ušli u njihov vokabular bez potrebe za prevođenjem. Seppuku se uglavnom izvodio bodežom. Priprema i ritual su se mogli izvesti u privatnosti vlastitog doma, ili na brzinu u tihom zakutku bojišnice dok su suborci držali protivnike na distanci. U svijetu ratnika, sepuku je djelo hrabrosti za koijm su posezali poraženi, osramoćeni ili smrtno ranjeni ratnici. Djelo je značilo da ratnik može okončati svoj život uz brisanje prijestupa a reputacija ne samo da je netaknuta, već i povećana. Rezanje abdomena otpuštalo je samurajski duh na najdramatičniji način, ali to je izuzetno bolna i neugodna smrt. Samuraj koji je izvodio ritual na sebi, zatražio suborca da mu odreže glavu u trenucima agonije.
Bushido je naširoko prakticiran, te je iznenađujuća uniformnost kodeksa kroz naredna stoljeća.
Samuraji su predstavlji od 7 - 10% ukupne populacije Japana, te je po prvom popisu iz Meiji perioda bilo 1 282 000 pripadnika visoke samurajske klase, koji su smjeli jahati i konje; 492 000 pripadnika niže samurajske klase, koji su smjeli nositi dva mača ali ne i jahati konje. U to vrijeme Japan je imao oko 25 000 000 stanovnika.
Međutim, seppuku nije jedina značajka filozofije bushida. Isto tako je bilo bitno odgajati djecu, brinuti se za vlastiti izgled, a ponajviše, konstantno biti spreman na smrt. Moglo bi se reći da je smrt sami centar filozofije bushida, kao i konačni cilj - umrijet dobrom smrću sa netaknutom časti.
7 VRLINA BUSHIDA
* Gi – Poštenje, ispravnost
* Yu – Hrabrost
* Jin – Dobročinstvo
* Rei – Poštovanje
* Makoto ili á - Shin– Čestitost
* Meiyo – Čast, slava
* Chugi – Odanost
Ponekad se ovim vrlinama pridodaju i ove:
* ] - KM - Dječje poštovanje (prema roditeljima i precima)
* z - Chi - Mudrost
* Ś - Tei - Briga za starce
MODERNI BUSHIDO
Neki ljudi u Japanu, pa čak i u drugim zemljama, slijede iste ove vrline. Ideja je nastala iz tumačenja da japanski muškarac treba biti sposoban adaptirati se na uvjerenja i filozofije modernog svijeta.
Jedno od tumačenja:
"Ratnik štiti i brani jer shvaća važnost drugih. Zna da su esencijalni za društvo te u svojoj službi to prepoznaje i cijeni... Uzmi nekoliko dodatnih trenutaka na tamnim mjestima parkirališta kako bi bio siguran da je žena ušla u svoj auto sigurno prije nego je otišla od tebe. Dnevno izvršavanje ovakvih aktivnosti je jednako važno za trening kao i vrijeme provedeno u dojo-u... U suočavanju sa ženom ili djetetom u situaciji akda su ranjivi, postoje dvije grupe muškaraca: oni koji će ponuditi pojačanje i po moć, i oni koji će moiti nad njima. U modernom društvu, postoji još jedna vrsta ljudi, a ta će potpuno ignorirati njihovo stanje!
GLAVNE FIGURE KOJE ASOCIRAJU NA BUSHIDO
* Miyamoto Musashi
* Morihei Ueshiba
* Yamaga Soko
* Yamamoto Tsunemoto
* Kato Kiyomasa
* Torii Mototada
srijeda, 18.07.2007.
Šintoizam 2
ZAGROBNI ŽIVOT
Za razliku od drugih religija, Japanci se ne moraju javno izjašnjavati kao šintoisti da bi to i bili. Kad god se u Japanu rodi dijete, u lokalnom se hramu tom djetetu daje status "Ujiko" (imenovano dijete) time što mu se ime upisuje na listu koju svaki hram posjeduje. Nakon smrti Ujiko postaje "Ujigami" (kami). Osoba može čak i tražiti da joj se ime premješta s liste na listu ukoliko se seli, tako da se može naći i na više lista odjednom. Stavljanje na listu bez znanja osobe nema nikakve vjerske konotacije ili možda i forsiranje vjerske pripadnosti kako bi se to moglo na prvi znak činiti, već je to jednostavna gesta dorodošlice koja se upućuje pridošlici na ovaj svijet. Djeca koja umru prije stavljanja na listu se nazivaju "Mizuko" (vodena djeca), te se vjeruje da mogu uzrokovati nevolje i kugu. Zato ih šintoisti često štuju i mole ih da obuzdaju svoj bijes i tugu.
S obzirom da su cijelog milenija bili isprepleteni, budizam i šintoizam su u Japano gotovo nedjeljivi. Iz toga proizlaze česte situacije u kojima šintoisti imaju budističke pogrebe, ili da za života osoba prakticira obje vjere. Stoga, različiti aspekti zagrobnog života koje ove vjere zagovaraju imaju često korjene u ovoj drugoj religiji. Koncepti se razlikuju utoliko što šintoizam traži sreću na ovom svijetu, a budizam u zagrobnom životu.
HRAMOVI
Glavna štovanja kami-a se odvijaju u javnim hramovima, premda je često i štovanje prem malim oltarima koje ljudi drže u svojim domovima. Moguće je štovati i predmete i ljude koji su još živi. Javni hramovi su najčešće malene građevine karakterističnog japanskog stila. U hramove se često ulazi kroz japanska vrata (torii) koji se sastoje od 2 uspravna stupe i 2 vodoravne grede na njima.
Torii
Tim vratima se simbolizira prijelaz između našeg svijeta i svijata u kojem žive kami-ji. Uglavnom na ulazu ispred vrata stoje i 2 životinje koje imaju funkciju čuvara ulaza. Danas postoji preko 100 000 takvih hramova, od kojih svaki od njih ima svoju "postavu" svećenika. Šinto svećenici nose ceremonijalne odore (jo-e). Odore izgledaju ovako:
BOŽANSTVA
Šinto uči da se u svemu nalazi kami ("spiritualna bit"). Sve živo i neživo ima kami. Postoje i kami-ji za grupe stvari. Postoji kami za magarca, ali postoji i glavni kami za sve magarce u svijetu. Šintoistički kami-ji su kolekcija koja se naziva Yaoyorozu no Kami (osam milijuna kami-ja). Pritom Yaoyorozou nije egzaktni broj već koncept beskonačnog broja koji u drevna vremena nije postojao. Najobožavanija od svih kami-ja je božica sunca Amaterasu. Međuim, Japanci ne štuju specifično baš nju, ili ne zazivaju njezinu pomoć. Njezin glavni hram se nalazi u Velikom Hramu u isi, dok je poveći broj manjih hramova posvećen upravo njoj. Unutar hrama na je često simbolitirana ogledalom Isto tako, unutrašnjost hrama može biti i potpuno prazna. To upućuje na shvaćanje da je sve što se vidi u ogledalu utjelovljenje Amaterasu i svih ostalih kami-ja. Do kraja drugog svjetskog rata smatralo se kako je Tenno (car) živući kami koji je potekao od Amaterasu. I premda je pravu moć imao šogun, smatralo se kako je car taj koji je pravi vladar Japana, čak i kaka je imao tek simboličnu ulogu. Premda se car Hirohito pod prisitskom Amerikanaca odrekao svog božanskog statusa, carska se obitelj i dan danas čvrsto drži šintoističkih situala koji simbolički ujedinjuju sve Japance.
EMA
U srednjovjekovna vremena, bogati ljudi su hramovima darivali hramovima konje, pogotovo kada bi za boga tog hrama imali nekakve zamolbe (pobjedu u borbi). Za manje usluge, darivane su slike konja, te je taj običaj darivanja slika ostao popularan do danas. Posjetitelj hrama kupovao je drvenu pločicu sa likom konja, ili u moderna vremena sa nekim drugim likom (zmija, strijela, pa čak i Thomas Edison), napisao je želju ili molitnu te je takvu pločicu objesio u hram. U nekim slučajevima, ako bi se želja ispunila, osoba bi objesila još jednu emmu u znak zahvalnosti.
srijeda, 18.07.2007.
Šintoizam 1
Šintoizam je autohtona japanska religija. Može se smatrati vrstom animizma, ali i oblikom šamanizma. Šintoistički načini razmišljanja su duboko inkorporirani u podsvijest modernog japanskog društva. Zagrobni život nije glavna misao šintoizma. Mnogo se više pažnje usmjerava na načine uklapanja i usklađivanja sa ovim svijetom, nego na pripremama za idući. Ne postoje dogme, sveta mjesta za vjernike, ne postoje sveci kao ni definirane molitve. Šintoizam je kolekcija rituala koji posreduju u odnosima između ljudi i kami-ja. Kami je japanska riječ koja označava predmete obožavanja u šintoizmu. Vjera je bila pod velikim utjecajem drugih religija i naroda s kojima su Japanci kroz stoljeća dolazili u kontakte. To se prije svega odnosi na Kineze. Riječ šinto je tako kineskog porijekla, a mnogi kodovi šinto mitologije usmjeravaju ka odgovaranju na kineske kulturne utjecaje. Šinto je imao, te ima i danas utjecaj na prakticiranje svih drugih religija u Japanu. Utjecaj je toliki da se o šintoizmu čak može raspravljati i kao o dijelu japanskog budizma, jer je međusobni utjecaj posebno velik. Osim toga, i druge japanske religije koje su se javile nakon drugog svjetskog rata pokazuju jasne utjecaje šintoizma.
Vrste šintoizma:
- OLTARNI ŠINTOIZAM je najstariji i najčešći od ovih oblika. Uvijek je bio dio japanske povijesti te tvori glavni tok šinto tradicije
- SEKTAŠKI ŠINTOIZAM se sastoji od 13 grupa sastavljenih u 19 st. Nemaju oltare, ali provode vjerske aktivnosti u prostorijama gdje se nalaze. Tu su uključene sekte koje štuju planine (planina Kuji npr.), vjerska izlječenja, pročišćavanja, konfucijanske sekte te sekte koje se zalažu za "oživljavanje" šintoizma kakvog su prakticirali njihovi preci prije utjecaja budizma i konfucijanizma. Konkokyo, Tenrikyo i Kurozumikyo se smatraju podvrstama ove vrste šintoizma, premda djeluju odvojeno od mofernih oblika šintoizma.
- NARODNI ŠINTOIZAM uključuje brojna ali fragmentirana narodna vjerovanja u bogove i duhove. Prakticiranje uključuje proricanje, šamanska izlječenja pa čak i zaposjedanje tijela raznim duhovima. Neki od njihovim običaja dolaze iz taoizma, budizma i konfucijanizma, dok većina dolazi iz drevnih lokalnih običaja.
- DRŽAVNI ŠINTOIZAM je rezultat Meiji obnove i pada šogunata. Meiji je pokušao pročistiti vjeru odbacivanjem mnogih budističkih i konfucijanističkih ideala, a sam car se pritom ponovo smatrao božanstvom. Nakon poraza Japana u drugom svjetskom ratu, ovaj oblik šintoizma je odbačen a car se odrekao svojih božanskih karakteristika.
KARAKTERISTIKE
Najveća karakteristika je velika ljubav prema prirodi. Kako se kamijima mogu smatrati vodopadi, mjesec ili čak i neobično kamenje, tako se mogu istima smatrati i karizmatske osobe ili malo apstraktnije stvari poput rasta ili plodnosti. S vremenom su principi obožavanja prirode pomalo gubili na važnosti te su kamiji u šintoizmu poprimali rafiniranije i više antropomorfološke oblike. Za razliku od zapadnjačkih svetih predmeta koji predstavljaju entitete koji se nalaze na "drugim svjetovima", kamiji u šintoizmu predstavljaju nešto što je ovdje, na ovom svijetu, prisutno u okolini. Oni koji umiru automatski dobivaju kami status bez obzira na njihova ovozemaljska djelovanja. Iz toga se vidi da osobe koje imaju kami status griješe, osjećaju i imaju sve karakteristike kao i "obični" ljudi. Vjerovanje nije centralna misao vjere, već se puno veća važnost pridodaje pravilnom izvođenju rituala. Isto tako, kamijima se mogu smatrati čak i ljudi koji su druge religije, ukoliko to praktičar šintoizma želi. Upravo zbog ovih karakteristika šintoizma, u Japanu, ali i svijetu postoje brojne nesuglasice. Ponajveća nastaje prilikom godišnjeg posjeta japanskog premijera Junichira Koizumi-a šintoističkom Yasukuni oltaru nakojem odaje počast palim japanskim borcima. S obzirom da je Japan u njihova vremena bio u ratu sa susjednim zemljama, Kina ponajviše doživljava ovaj čin kao štovanje ratnih zločina. Međutim, štovanje tih ratnika u šintoizmu nije isto kao i štovanje njihovih djela tj. nedjela koje su počinili u ratu.
ČETIRI AFIRMACIJE
Premda u šintoizmu ne postoje zapovjedi, smatra se da postoje ova 4 principa kojih se svaki šintoist treba pridržavati:
- TRADICIJA i OBITELJ. Obitelj se smatra glavnim mehanizmom u prezervaciji tradicije. Glavna slavlja se odnose na rođenja i vjenčanja.
- LJUBAV PREMA PRIRODI. Priroda je sveta. Biti u kontaktu sa prirodom znači biti u blizina sa kami-em. Prirodni predmeti sadržavaju svete duhove te se tako i štuju.
- FIZIČKA ČISTOĆA. Kupanje, pranje ruku i često ispiranje usta.
- "MATSURI". To je festival koji se održava više puta godišnje,a namijenjen je kami-jima.
srijeda, 18.07.2007.
Kratki uvod u Tokugawa klan
Doslovno govoreći, do mladoga, tihog, nenametljivog i ne baš previše privlačnog 19-godišnjeg Matsudaira Motoyasu-a, Tokugawa klan nije ni postojao. Matsudaira je kao malo dijete život proveo u zatočeništvu klana Imagawa, jer ga je njegov otac tamo poslao kao jamac za lojalnost. Tako je bilo sve do 1561, kada je glasni, zgodni, nagli te žestoki susjed ponudio savezništvo ne bi li pomeli pred sobom sve ostale ratne vođe tadašnjeg Japana. Taj susjed je bio Oda Nobunaga (1543 - 1582). Matsudaira mu se pridružio, te su postali saveznici do kraja Nobunaginog života. To znači 21 dugu godinu. Nitko nije mislio da tako dugo mogu surađivati, a da niti jednom između njih ne započne svađa! 1566.g. Matsudaira Motoyasu je caru Ogimachi-u poslao dopis u kojem traži službeno dopuštenje kojim bi promjenio ime. Otada se taj mladić zvao Ieyasu Tokugawa ("kuća mira uz bambusovu rijeku"). Tako je rođen klan Tokugawa.
Ieyasu Tokugawa
Tokugawa je imao vjerojatno najbolju vojsku u Japanu 16-og stoljeća. kojoj nije mogao parirati niti jedan drugi vođa. Pa čak ni Oda. A odnosi su vrlo intrigantni, jer na svakih 35000 Nobunaginih vojnika dolazilo je 8000 Tokugawinih. No u ovom slučaju, manje je ubojitije. Ljudi iz provincije Mikawa su bili zloglasni provincijalisti, pomalo šovinističkih stavova kada su u pitanju bili njihovi vladajući klanovi. Ieyasu je te karakteristike iskoristio u svojukorist već nakon 10-ak godina od svog oslobođenja od Imagawe.
Naravno to mu samome ne bi pošlo za rukom. Mnogo je samuraja pripomoglo u cementiranju temelja ove dinastije, a bez Nobunagine tolerancije, Ieyasu ne bi stekao to što je. Oda mu je dao koliko mu je god prostora trebalo, dok se on usredotočio na unutarnje vodstvo. Tokugawini generali i akpetan bez kojih Ieyasu ne bi mogao ispuniti svoje namjere bili su: Honda Heihachi (1548-1610), Sakai Tadatsugu (1527-1596), Ishikawa Kazumasa (1534-1609), Torii Mototada (1539-1600), Matsudaira Ietada (1547-1600), Sakakibara Yasumasa (1548-1606), Okubo Tadayo (1531-1593), Abe Masakatsu (1541-1600), Uemura Masakatsu (1535-1592), Watanabe Moritsuna (1542-1620), Amano Yasukage (1537-1613), Hattori Hanzo (1541-1596), Ii Naomasa (1561-1602), Mizuno Nobutomo (1537-1576), Ina Tadatsugu (1550-1610), Naito Ienaga (1546-1600), Okudaira Sadamasa (1555-1615), Suganuma Sadamitsu (1548-1602).
Već 1568, Nobunaga je držao nešto što se naziralo kao Japan, ali 1582 ga je njegov podanik Akechi Mitsuhide ubio. No njegova smrt nije potpuno jasna. Postoje i zapisi po kojima je Oda počinio seppuku. Tokugawa je tada jedva izvukao živu glavu. 1583, Nobunagin najbolji i najhrabriji general, Toyotomi Hideyoshi (1536 - 1598) je preuzeo vlast. Za to vrijeme je njegov vazal, Ieyasu Tokugawa bio više pritajen, te tretiran pomalo kao vazal.
1599 Toyotomi umire od bolesti. Njegove sljedbenike 1600.g. jednog po jednog izbacuje Tokugawa te se već 1603.g proziva Šogunom. 1605.g. abdicira kako bi njegov sin Hidetada postao novi Šogun. 1615.g., otac i sin zajedničkim snagama slamaju poslijednje uporište Toyotomijevih ostataka, te je Toyotomi Hideyori, Hideyoshi-ev posljednji sin, pritom ubijen. 1616.g., Ieyasu umire.
Grob Ieyasua Tokugawe
Tokugawa šogunat je trajao od 1603 - 1868.
Trojac Oda Nobunaga, Toyotomi Hideyoshi i Tokugawa Ieyasu se u današnjim knjigama nazivaju ujediniteljima Japana. Njihove su biografije potpuno ovisne jedne o drugime te su kao takve nedjeljive.
Nasljednici i predvoditelji šogunata su bili Ieyasu ('kuća mira', 1603-1604), Hidetada ('sunce polja', 1605-1622), Iemitsu ('sjajna kuća', 1623-1649), Ietsuna ('kuća veza/spona', 1650-1680), Tsunayoshi ('dobra veza/spona', 1681-1708), Ienobu ('velika kuća', 1709-1712), Ietsugu (1713-1716), Yoshimune ('dobra vjera', 1717-1744), Ieshige ('kuća luksuza', 1745-1762), Ieharu ('proljetna kuća', 1762-1786), Ienori ('kuća zakona', 1787-1837), Ieyoshi ('dobra kuća', 1838-1852), Iesada ('kuća istine', 1853-1858), Iemochi (1858-1866), and Yoshinobu ('dobri i vleiki',. 1866-1868). I tako je bilo njih 15, se dok mladome caru nije dosadila cijela Tokugawa priča te je poslijednjem Tokugawa šogunu oduzeo autoritet.
Car se zvao Mutsuhito, ili danas poznatiji Meiji.
srijeda, 18.07.2007.
Zanimljivosti i nepoznanice o ninjama
- Ninje su doprinijeli značajnim zaslugama u vraćanju mira u provinciji znanoj kao Yamato (današnji okrug Osaka) za cara Jimmu, te također u potiskivanju barbara - koji su kasnije bili poznati kao Ainu.
- Ninje su podigli vojsku kao znak lojalnosti Sjevernom okrugu Yoshino (1331 - 33). Spojili su vojske Nawe, Kusonoki-a, Kitabake (1334 - 35)
- Ninje su unijeli pomutnju u ovjsku Ashikaga (1478-88)
- Spojili su vojsku Sekita i otjerali vojsku Hosokawa Takuni-a pod zapovjedništvom šoguna Ashikage (1504 - 20)
- U to vrijeme, ninje nisu imali posebne škole kao Koga ili Iga ryu, te su se razlikovali samo po imenima mjesta u kojima su živjeli. Ninje koji su živjeli i u Koga i u Iga provinciji bili su rojalisti. Ipak, kad je Ashikaga Yoshitane poslao svoje trupe u okrug Omi da, Koga ninje su stali na stranu Yoshitane dok Iga ninje nisu, što je izazvalo neslaganje među ninjama Koge i Ige.
- Iga ninje su surađivlai sa Rojalističkom vojskom (1854 - 59), te su se pridružili odjeljenju dvorskih stražara i uzrokovali su nevolje Shi9nsengumo ili stranki tjelohranitelja Tokugawa vlasti koja je bila organizirana u zadnjim danima šogunata.
- 1863, neki ninje su se pridružili Tanchugumi ili grupi ekstremista na čijem čelu su bili Yoshimura Torato, Fujimoto Tesseki i ostali koji su pokušavali svrgnuti Tokugawa šogunat. Podigli su oružje ali bez učinka te je mnogo njih ubijeno.
- Ninje su se razlikovali na bojnom polju protiv Tokugawa vlasti. U bitci Toba Fushimi, u kojoj su se borili Rojalisti I Lojalisti Tokugawa šogunata netom nakon dekreta u povratku kraljevskog zakona 1886, ninje su se pridružili rojalistima, te su se pritom istaknuli.
srijeda, 18.07.2007.
Sake 3
VARIJACIJE
Postoje 2 osnovne vrste sake-a; futsu-shu ("normalni sake") i tokutei meishosho ("posebno etiketirani sake"). Futsu-shu nije oznaka za bilo koju vrstu etiketiranog sake-a. Takav sake je ekvivalent stolnom vinu, te je preko 75% posto sakea ovakvog tipa. S druge strane tokutei meishoshu se razlikuje po stupnju čistoće riže i dodanoj vrijednosti alkohola, ili čak odsutnosti takovih aditiva.
Tokutei meishoshu (6 ukoliko bi se uzimale miješane varijacije junmai i ginjo sake-a) sake dolazi u 4 varijacija:
- HONJOZO - SHU koji sadrži malene dodane količine destiliranog alkohola koji pomaže u dobivanju specifičnijeg okusa. Ovaj izraz je nastao 1960.g. kako bi se opisala razlika između premium sake-a i jeftinijih vrsta kojima je dodavana veća količina alkohola ne samo alkohola radi, već i zbog povećanja volumena pića.
- JUNMAI - SHU (doslovno "vino od čiste riže"), koje se radi samo od riže. Prije 2004.g. Izraz opisuje vrstu pića koje u sebi ne sadrži nikakve aditive kao ni dodani alkohol.
- GINJO - SHU je sako ekod kojeg je "polirano" 50-60% riže.
- DAIGINJO - SHU sake sadrži 50% "polirane" riže ili manje.
Izraz junmai može biti prefiks bilo ginjo ili daiginjo sake-u, ukoliko oni u sebi ne sadrže dodani alkohol. Međutim, destilirani alkohol se ponekad u malenik količinama dodaje u ginjo i daiginjo sake samo kako bi poboljšao aromu, a ne radi povećanja volumena. Takav sake nije nužno lošije kvalitete od njegove junmai inačice. Čak štoviše, većina proizvođača koji dobivaju zaltne medalje na Hiroshima Kanpyokai natjecanju (najprestižnije natjecanje) ne proizvodi junmai sake jer dodaju male količine alkohola.
Stog apostoje i neki drugi izrazi za opisivanje sake-a:
- KUROSHU koji sadrži neočišćenu smeđu rižu (više kao kineska metoda).
- KOSHU je stari sake. Većina sake-a nije namjenjena starenju jer pritom ne dobivaju na kvaliteti, ali ova vrsta sake-a može stajati desetljećima pri čemu sake požuti te poprima medenasti okus.
- TARUZAKE sake dozrijeva starenjem u bačvama od cedra. Starenje takvih bačvi daje karakterističnu aromu. Izraz isto tako opisuje sake kojim se u rad na svečanostima puštaju zgrade, poslovi itd. Kako cedar daje specifičnu aromu ova vrsta sake-a se vrlo rijetko koristi za takve svečanosti.
- SEISHU je službeno ime za japanski sake, ali isključuje nigorizake i doburoku.
- SHIZUKI - DORI se odvaja od taloga na način da se iz posebnih moromi torbi pušta da polako kaplje bez vanjskog pritiska.
- TOBIN - GAKOI se shizuki - dori metodom odvaja i pretače u posebne 18-litarske staklene posude ("flaše") što rezultira olakšanjem izbora kvalitetnijeg sake-a za izvoz.
- SHIBORITATE se izvozi bez da je sazrijevao 6 mjeseci. To je tradicionalna metoda. Kao posljedica nastaje više kiseli sake.
POSLUŽIVANJE SAKE-A
U Japanu se sake poslužuje hladan, topao ili vruć, što ovisi o željama osobe, kvaliteti pića i godišnjem dobu. Sake je jedno od rijetkih alkoholnih pića koje se najčešće konzumira vruće. Tipično, takav sake se pije zimi, dok se hladan poslužuje ljeti. Grijanjem se sakrijavu nepoželjne arome i lošija kvaliteta pića, te se smatra da je ova metoda ispijanja postala popularna za vrijeme drugog svjetskog rata uslijed deficita kvalitetnih sastojaka.
U Americi se najčešće poslužuje na tjelesnoj temperaturi (37 C), odk profesionalci preferiraju sobnu temperaturu (20 C). Ispijanje blago rashlađenog sake-a postaje sve popularnije (10 C).
Sake se poslužuje u plitkim posudama (choko), u koje se toči iz keramičkih posuda (tokkuri). sakazuki je naziv za posude koje se koriste u svečanijim prilikama. Pijenje iz tuđe posude se smatra znakom prijateljstva, te služi za odavanje počasti osobama nižeg društvenog statusa.
Mashu je posebna vrsta kutijice koja se tredicionalno pravi od japanskog čempresa. U nekim tradicionalnijim restoranima se kao znak darežljivosti i pažnje gostima dopšušta da svoju posudicu za sake stave unutar kutijice te da naljievaju sake preko posude, sve dok ne napune kutijicu.
POHRANJIVANJE
Najbolje je sake čuvati a tamnom hladnom mjestu jer ga izlaganje toplini i svjetlu polako kvari. Sake pohranjen na sobnoj temperaturi je najbolje konzumirati nakon par mjeseci od dana kupnje.
Nakon otvaranja oce, preporuča se pričekati 2 - 3 sata. Može se čuvati u hladnjaku, ali se preporuča da se boca popije u roku od 2 dana. To je zbog oksigenacije koja znatno utječe na aromu. Ako se u hladnjaku čuva dulje od 3 dana, najbolje je sa njim pripraviti kuhano jelo.
Daiginjo - shu sake može stajati kao i vi no. Treba se čuvati na niskoj temperaturi. Tradicionalno se čuva između 3 i 5 godina. Već nakon samo pola godine stajanja, okus mu postaje zamjetno blaži. Kako se većina ginjo - shu sake-a pravi u proljeće, pola godine stari sake se zove jesenski sake. Kada stari više od 10 godina, okus i miris podsjećaju na sherry, dok mu boja postaje svijetlo smeđa. Postoje i posebne "berbe" sake-a, ali takve se boce ne nalaze u običnim prodavaonicama.
RITUALNA KORIŠTENJA
Sake se često koristi za vrijeme šintoističkih rituala pročišćavanja (nešto kao i vinu tijekom kršćanske mise). Za vrijeme drugog svjetskog rata kamikaze su pili sake prije izvršenja svojih misija. Danas se bačve sake-a otvaraju razbijanjem za vrijeme šinsoističkih ceremonija i festivala, te nakon sportskih podviga. Taj sake (iwai - sake (slavljenički sake)) se slobodno služi svima u znak širenja sreće. Sake se poslužuje i za vrijeme ceremonija ispijanja čaja uz lagane obroke.
Za Novu Godinu, Japanci piju posebnu vrstu sake-a (toso). Toso je iwai - zake vrsta koja se dobiva otapanjem kineskog lijekovitog praha u sake-u tijekom noći. Taj prah zove se tososan. Ovakav sake u malim gutljajima ispijaju i djeca. U nekim regijama se čak tradicionalno ovaj sake ispija od najmlađeg člana do najstarijeg.
srijeda, 18.07.2007.
Sake 2
PROIZVODNJA
Sake nastaje zahvaljujući procesu višestruke istovremene fermentacije očišćene riže. Procesom mljevenja, uklanjaju se proteini i ulja iz vanjskog dijela zrna riže, nakon čega ostaje samo škrob. Daljnjim, finijim mljevenjem, ostavlja se sve manje nečistoća i generalno proizvod postaje kvalitetniji. Pod višestrukom fermentacijom podrazumijeva se višestupnost cijelog procesa dobivanja konačnog proizvoda. Tu spadaju procesi pretvorbe škroba u šećer pomoću enzima, te pretvaranje šećera u alkohol uz kvasac. To je tipično za pića dobivena iz izvora bogatih škrobom, kao što je recimo i pivo. Međutim, proizvodnja sake-a se razlikuje od proizvodnje piva na dva načina. Kod sake-a se pretvorba škroba u šećer odvija zahvaljujući dodavanju plijesni (koji), dok se kod piva ti enzimi nalaze u sastavu slada. Druga je razlika u tome što se višestruka fermentacija kod sake-a odvija simultano, dok se kod piva govori o odvojenim fazama. Poslije fermentacije, proizvod je filtriran. To jedino ne vrijedi za nigori sake. Uglavnom, sake ne stoji poput vina da stari jer konzumenti preferiraju okus svježeg proizvoda, jer na svjetlu, zraku i vlazi sake gubi na kvaliteti. Postoje naravno i iznimke, ali njih je vrlo malo. U japanskom se pogon za proizvodnju sake-a naziva kura.
VRSTE PROIZVODNIH PROCESA
Kako se razlikuju mnogi načini proizvodnje sake-a, tako se razlikuju i mnoge vrste proizvoda. Kategorizirani po načinu proizvodnje postoji nekoliko vrsta sake-a:
- KIMOTO je tradicionalni, ortodoksni način proizvodnje koji postoji preko 300 godina. Danas je vrlo rijedak.Smjesa se ručnu tuče te se dobiva gušća smjesa koja se onda fermentira.
- YAMAHAI je tradicionalna metoda nastala ranih 1900-tih u kojoj se starter (smjesa riže, vode i koji-a) ostavlja na mjesec dana kako bi se ukiselio. Metoda je nastala kako bi se ubrzao cijeli proces dobivanja, međutim danas se koristi za zakiseljavanje i davanje raznih okusa.
- SKOUJO je moderni sake koji se dobiva dodavanjem male količine mliječne kiseline smjesi kako bi se ubrzala proizvodnja. Sakujo ima čišći okus od Kimoto i Yamahai sake-a.
- NAMAZAKE je nepasterizirani sake, te je najbolji kada se poslužuje rashlađen, te se može dobiti na bilo koji od gore navedenih načina
- GENSHU je nerazrijeđeni junmai sake (18 - 20% alc.). većina genshu sake-a je honjozo-shu vrste jer je kao takav ekonomičniji, međutim, ova metoda proizvodnje postaje sve popularnija među vrhunskim vrstama.
- MUROKA znači nefiltriran. Ova vrsta se radi kao i tradicionalni seishu, ali ne prolazi kroz filtraciju ugljenom, tako da je lagano zamućen. Ovaj sake je sve omiljeniji jer dolazi u širokom spektru okusa tako da se može posluživati i sa vrlo pikantnom zapadnjačkom hranom.
- NIGORIZAKE je zamućeni sake. On se propušta kroz rijetko tkanje kako bi se odvojio od smjese. Kao takav nije filtriran, te se u bocama sa takvim sake-om nalaze sedimenti riže. Prije posluživanja, te boce je poželjno protresti kako bi sake poprimio bjelkastu ili zamućenu boju.
- DOBUROKU je klasični domaći sake koji je tradicionalno mliječno bijelog zamućenja, te se najkvalitetniji okusi nalaze sakriveni upravo u sedimentu. Doburoku se dobiva dodavanjem riže prokuhane na pari pri samom kraju prve fermentacije, te na početku druge, kako bi se povećao udio alkohola. Nepasteriziran je. Zanimljivo je napomenuti da je kanji znak za doburoku i nigorizake identičan, te su oba sake-a zamućena, ali su zaista pića dobivena drugačijim proizvodnim procesom.
Stvaranjem početne kulture mikroorganizama, moguće je dobiti kvalitetniji proizvod. Početna kultura (moto) se čuva na temperaturi od 5-10 stupnjeva Celz. što omogućava mikroorganizmima iz mliječne kiseline da postanu dominantni u kulturi. Mliječna kiselina je važna za okus i prevenciju neželjenih infekcija. Potom se riža, koji i voda dodaju u tri različite faze. Mješavina se tada zove moromi.
srijeda, 18.07.2007.
Sake 1
Sake (u japanskom izgovoru sa.ke), je japanska riječ koja znači "alkoholno piće". Pod pojmom sake u svijetu se odmah misli na piće dobiveno varenjem iz riže. U Japanu se osim sake, koristi i izraz nihonshu (japanski alkohol). Sake je "rižino vino", međutim to i nije sasvim točno jer je proizvodnja alkoholnih pića višestrukom fermentacijom više karakteristika piva neko vina. Isto tako, postoje i druga pića za koja se govori da su rižino vino, ali ta su znatno drugačija od nihonshu-a. Tako u južnom dijelu otoka Kyushu, sake označava destilirano piće od krumpira a zove se shochu.
POVIJEST
Povijest sake-a nije dovoljno kvalitetno arhivirana, te postoji više teorija o njegovom nastanku. Po jednoj teoriji varenje riže je započelo u Kini duž rijeke Jangce oko 4800 p.n.e. te je s vremenom metoda preuzeta od strane Japanaca. Po drugoj teoriji sake se počeo proizvoditi u Japanu u 3. stoljeću nove ere s dolaskom vlažne metode kultivacije riže. Razlog tome je što vlažni uvjeti pogoduju razvoju plijesni te samim time i fermentaciji. Bez obzira na način postanka prvi sake se nazivao kuchikami no sake (sake koji se žvaće u ustima), te su ga pravili ljudi koji su žvakali rižu, kestene, proso i žireve te su smjesu pljuvali u posude. Enzimi iz sline su omogućili stvaranje šećera. Tada se ta slatkasta smjesa pomiješana sa svježe kuhanim žitom pustila da prirodno fermentira. Prvi oblici sake-a su bili siromašni alkoholom te su se konzumirali poput zobene kaše.
Stoljećima kasnije, sa otkrićem Aspergillusa (koji-kin), žvakanje je postalo suvišno. Koji-kin je plijesan koja omogućava stvaranje šećera u riži. Riža obogaćena tom plijesni se zove kome-koji. Tada se dodaje kvasac (shubo) kako bi se šećer pretvorio u etanol. Tako se drastično može povećati udio alkohola u piću (18% - 25%). Cijeli proces stvaranja šećera i njegova pretvaranja u alkohol je kontinuirani, instantni proces. Koji - kin je otkriven najvjerojatnije sasvim slučajno jer su se spore i kvasac nalazili u zraku oko smjese riže i vode. Cijeli proces je eliminirao potrebu cijelog sela da žvaće razne sastojke za dobivanje tog alkoholnog pića. Okus tako dobivenog pića vjerojatno nije bio najprivlačniji, ali je toksični učinak bio dovoljno zanimljiv da ga ljudi nastave i dalje praviti.
posude u kojima se čuva sake
Eksperimenti i tehnike iz Kine negdje u 7. stoljeću su podigli kvalitetu sake-a. S vremenom je postao toliko popularan da se na carskom dvoru u Kyotu pokrenuo cijeli tvornički proces. Rezultat su bili brojni stručnjaci za fermentiranje sake-a koji su otvarali nova vrata za nove tehnike dobivanja još kvalitetnijeg pića. Tijekom Heian perioda (749 - 1185) razviena je metoda pomoću koje se u tri koraka povećava udio alkohola u sake-u a smanjuje mogućnost njegova ukiseljenja.
U idućih 500 godina su se kvaliteta i tehnika dobivanja polako popravljale. Gomile sake-a koje su se ukiseljavale tijekom ljetnih perioda zbog bakterija su se izlijevale i prokuhavale. Nažalost, tako pasterizirani sake su ponovo vraćali u iste posude u kojima su se namnožile bakterije. Takav sake je do jeseni postajao još kiseliji i naravno još neukusniji. Pasterizacija i načini skladištenja sake-a nisu bili poznati sve do otkrića Louisa Pasteura kojih 500 godina kasnije.
Tijekom Meiji obnove, zakoni su dozvoljavali proizvodnju sake-a svima koji su imali sredstva i znanje.Najednom se otvorilo oko 30,000 "varionica". S vremenom vlada je uvodila sve veće poreze na industriju sake-a tako da je broj polako pao na 8,000. Većina opstalih industrija je bila u vlasništvu bogataša koji su uzgajali svoju rižu, te su viškove na kraju sezone, umjesto da ih puste da propadnu, fermentirali i proizvodili sake. Najuspješnije od tih obitelji proizvode sake i danas.
1907 vlada je pokrenula institut za proučavanje fermentacije sake-a, a već 1907 je organizirano prvo vladino takmičenje u proizvodnji sake-a. U to vrijeme su se pojavili i spremnici od keramike. S obzirom da su mogućnosti održavanja takvih posuda, ali i higijenski uvjeti u njima daleko bolji, te omogućavaju dobivanje kvalitetnijek sake-a, vlada je tražila veće poreze na sake. Osim toga, drvene bačve su mogle "popiti" i do 3% sake-a koji se u njima skladištio te se kao takav nije mogao oporezivati. Time je prestala era skladištenja u drvenim bačvama.
Tijekom rata Japana i Rusije (1904 - 1905), japanska vlada je zabranila domaću proizvodnju sake-a jer je do tada samo od sake-a imala 30% od ukupnog poreza. Logično razmišljanje je govorilo da će se taj udio i povećati ako se zabrani proizvodnja neoporezivog, domaćeg sake-a. To je bio kraj domaćeg (doburoku) sake-a. Taj zakon vrijedi i danas unatoč činjenici da su prihodi od tog pića pali na samo 2%.
U drugom svjetskom ratu je zbog ratnih potreba za rižom, industrija sake-a pretrpila snažan udarac, te su mnoge od tisuća industrija zatvorene. Međutim u međuvremenu se otkrilo da male količine naknadno dodanog alkohola povećavaju kvalitetu i okus pića. Vladinim dekretom, čisti alkohol i glukoza su se dodavali malim količinama rižine smjese, čime se količina konačnog proizvoda povećala za 4 puta. 95% posto današnjeg sake-a se dobiva upravo na ovaj način. Čak je postojalo i nekoliko industrija koje su proizvodile sake koji uopće nije sadržavao rižu. Prirodno, to je rezultiralo drastičnim smanjenjem kvalitete sake-a.
Poslije rata, kvaliteta mu se povećala. Međutim na tržištu su se pojavili vino, pivo i druga alkoholna pića. 1960.g. potrošnja piva je po prvi puta nadmašila potrošnju sake-a. Konzumacija mu je nastavila padati, ali mu je zato kvaliteta nastavila i dalje rasti.
Danas je kvaliteta sake-a veća nego ikad, i sake je postao svjetski poznato piće. Zanimljivo je da se danas neke industrije okreću starim metodama proizvodnje. Danas u Japanu postoji oko 1,500 industrija sake-a, dok je 1988.g. postojalo oko 2,500. Iz toga se da zaključiti da su u Japanu konzumira sve manje ovog pića, a da izvoz u svijet nije siguran put za opstanak sake-a.
srijeda, 18.07.2007.
Bitka kod Sekigahare
- Sukobljeni: Ieyasu Tokugawa (88,800) vs. Ishida Mitsunari (81,890)
- Datum: 21.10.1600.
- Lokacija: Mino provincija, selo Sekigahara
Ova bitka predstavlja kulminaciju sukoba te konačni pad "Zapadne vojske". Nakon ove bitke otvorio su put Tokugawinom šogunatu premda su mu bile potrebne još tri godine da nadjača Toyotomi klan. Mitsunari je bio general lojalan Toyotomi-evom sinu Hideyori-u.
Naime, Tyotomi Hideyoshi je bio prvi čovjek koji je ujedinio Japan te je nakon toga konsolidirao svoju moć, ali ga je rat sa Sjevernom Korejom poprilično oslabio, a time je pala i odanost nekih njegovih lojalista. Toyotomi-ev brat, Hidenaga je bio jedini koji je još koliko toliko uspio čuvati mir između strana koje su se počele sukobljavati, ali kada su obojica umrla konflikti su narasli kao i apetiti te su sukobi prešli u otvorena neprijateljstva. Kako je bilo poznato da je Toyotomi klan porijeklom iz seljačke loze nitko ih nije htio za šogune. Sve te nesuglasice je najbolje iskoristio Ieyasu Tokugawa koji je sukobljene strane usmjeravao kako bi oslabio Toyotomi klan.
Kako je Maeda Toshiie umro, Tokugawa više nije imao ozbiljnog protivnika u Toyotomi-evim redovima, ni po starosti, ni po rangu, ni po utjecaju u vlastitom klanu. Mnogi su se pribojavali da će Tokugawa preuzeti Toyotomi-evo naslijeđe na način na koji je on preuzeo od Ode Nobunage. U prilog tome idu brige birokrata koji su sumnjali da Tokugawa potiče nemire između bivših Toyotomi-evih vazala. Kasnije se razvila teorija urote u kojoj se mnoge optuživalo za pokušaj atentata na Tokugawu, pa su time bili zahvaćeni i brojni Ieyasu-ovi saveznici, uključujući i Toshinagu, sina Maede Tishiie-a (nekad Toyotomijevog najjačeg čovjeka). U to vrijeme je Uesugi Kagekatsu pomalo sakupljao vojsku koja je trebala biti dovoljno jaka da se suprostvavi Tokugawi. Kada je Tokugawa zatražio od njega da dođe u Kyoto i da objasni svoje postupke, Uesugi-ev glavni savjetnik Naoe Kanetsugu je odgovorio na način koji je vrijeđao Tokugawine postupke na način koji je Tokugawu razbijesnio.
Tokugawa je odmah sakupio ljude i krenuo prema sjeveru kako bi napao Uesugi-a. U to vrijeme se izdigao Ishida Mitsunari koji je stvorio savez koji je bio dovoljno jak za sukob sa Tokugawom, ali je u isto vrijeme kolaborirao sa ljudima kao što su bili Otani Yoshitsugu i Ankokuji Ekei. Zapadni savez je službeno vodio Mori Terumoto, koji se od bitke fizički distancirao. Toyotomi klan nije bio prisutan niti na jednoj od zaraćenih strana.
Bitka se odvijala kraj sela Sekigahara koje leži na sjecištu puteva između triju planina Sasao, Matsuo i Nangu. Ishida Mitsunari se ispočetka nadao kako će dočekati i započeti bitku negdje dalje na istoku, ali ga je Tokugawin odlučni marš prema Sawayama dvorcu primorao da ga sačeka baš kod Sekigahare koja je zbog svog geografskog položaja izuzetno strateški važna. Zbog prednosti pri određivanju bojnog polja Mitsunari-u je teren bio mnogo više naklonjen. Zapadnjake je rasporedio uz padine planina Nangu i Matsuo, dok je sam Ishida zauzeo položaj sjeverozapadno od sela tako da mu planina Sasao pokriva bok. Ieyasu i njegovi ljudi su se rasporedili duž Nakasenda, dok je izvidnicu Tokugawa okrenuo prema Mitsunari-u, čime je bio izložen napadu s bokova, posebno od strane zapadnjaka na planini Matsuo. Srećom po Tokugawu, ti su ljudi bili pod zapovjedništvom Kobayakawe Hideaki-a koji je odlučio izdati svoje zapadne saveznike. Bitka je započela po kišnom danu, te je u početku konačno ishod bio vrlo neizvjestan. Prve su napale prednje Tokugawine jedinice, ali su naišle na žestoki otpor kontingenata kojima su zapovijedali Ukita Hideie, Otani Yoshitsugu i Konishi Yukinaga. Nitko nije imao znatnije izraženu prednost sve negdje do podneva kada je zapadnjak Kobayakawa Hideaki odlučio svoj kontingent, koji je bio jedan od najjačih u zapadnoj vojsci, staviti u Tokugawinu službu. U međuvremenu je 25,000 vojnika raspoređenih uz planinu Nangu pod vodstvom Mori-a i Chosokabe-a besposličarilo. Kikkawa Tsunie, koji je zapovjedao izvidnicom, se isto tako odlučio suzdržati od borbe sa Tokugawom, te je zastoj njegovih ljudi doslovno zaustavio i ostale zapadnjake u njegovoj pozadini. U konačnici, zapadne snage su počele slabiti a njihovi se redovi raspadati. Oglašena je truba za sveopće povlačenje. do kraja dana, Mitsunari-eve snage su se u potpunosti raspršile, a život je izgubilo ukupno 60,000 ljudi. Tokugawa za svoju pobjedu ponajviše može zahvaliti Kobayakawi i neaktivnosti Morijevih kontingenata. Ishida i Konishi Yukinaga se kasnije uhvaćeni i pogubljeni. Osim njih živote su izgubile još neke značajne ličnosti toga doba: Otani Yoshitsugu, Shima Sakon, Shimazu Toyohisa i Ii Naomasa.
raspored trupa na bojnom polju
srijeda, 18.07.2007.
Dokkodo
Dokkodo je kratko djelo koje je napisao Miyamoto Musashi neposredno prije svoje smrti. Zamišljeno je kao vodič za naraštaje koji su dolazili poslije njega a napisao ga je nakon poznate Knjige pet prstenova. U mom prijevodu Dokkodo bi izgledao ovako nekako...
1. "Prihvati sve onako kako zaista je."
2. "Ne traži zadovoljstvo zadovoljstva radi."
3. "Nemoj, ni pod kojim okolnostima, ovisiti o djelomičnim osjećajima."
4. "Misli skromno o sebi i sa velikim poštovanjem prema svijetu."
5. "Tijekom cijelog života ostani odvojen od žudnje."
6. "Ne žali za učinjenim."
7. "Nikada ne budi ljubomoran."
8. "Nikada si ne dozvoli da te rastuži odvojenost."
9. "Jad/ljutnja i prigovor/žaljenje nisu prikladni ni za tebe samoga ni za bilo kog drugog."
10. "Ne daj da te vode osjećaji požude ili ljubavi."
11. "Ni u čemu ne preferiraj ništa."
12. "Budi ravnodušan prema mjestu gdje živiš."
13. "Ne slijedi/goni okus samo ukusne hrane."
14. "Ne zadržavaj stvari koje ti više ne trebaju."
15. "Ne ponašaj se u skladu s uobičajenim uvjerenjima."
16. "Ne sakupljaj oružja i ne vježbaj što nije korisno."
17. "Ne boji se smrti."
18. "Ne traži posjedovanje dobara i feuda u poznim godinama."
19. "Poštuj Budu i bogove bez računanja na njihovu pomoć."
20. "Možeš napustiti svoje tijelo ali moraš sačuvati svoju čast."
21. "Nikada nemoj zalutati s Puta."
srijeda, 18.07.2007.
Togakure ryu
Togakure ryu škola ninjutsu-a datira unatrag do Togakure Daisuke-a iz perioda Oho (1161-62). Njega je nijutsu-u poučavao Kagakure Doshi. Jednog srpnja tijekom perioda Hogen (1156-59), Shima Kosanta Minamoto no Kanesada, u dobi od 16 godina, i snažan klan u provinciji Isa, pridružili su se vojski Minamoto Yoshinake te se borili protiv tri tisuće konjanika iz vojske Fujiwara Hidehira. Dok je teško ranjen ležao na bojnom polju, Shimu je spasio Kagakure Doshi te su zajedno pobjegli u planine Ige. Govori se da ga je borilačkim vještinama i ninjutsu-u naučio Kagakure Doshi. U kasnijim godinama on je bio slavljen kao drugi po redu velemajstor Togakure ryu nijutsu-a.
Legenda kaže da je postojao ninja po imenu Ikai koji je živio po So režimom Korai-a (današnja Koreja) od kasnog desetog do ranog jedanaestog stoljeća. U prvoj godini Kouyu ere borio se u bitci koji je izgubio protiv Kralja Jinso-a zajedno s vojskom Kittan-a i Ka-a. Tada je pobjegao u Japan, zaustavivši se u Isi te živio u pećini u provinciji Iga. Zabilježeno je da je Ikai bio vojni zapovjednik usavršen u hicho kakuregata (tehnike skrivanja koje se temelje na hicho jutsu-u). Kaže se da je mogao skočiti nekoliko metara u visinu uz uzvik. Navodno, Ikai je bio prvi koji je doveo ninjutsu u Japan.
No, postoji još jedan kandidat za osnivača u Jiryaku periodu (1065-68). Fujiwara Chikado se utaborio u spilji na planini Takao kraj sela Taneo jer mu dvor nije odobrio čin koji je zatražio. Za tu spilju se kaže da ju je izgradio Ikei kad je pobjegao iz Koreje nekoliko godina prije.
Zapisi kažu da su kroz povijest postojale sedamdeset-tri škole ninjutsu-a. Neke od glavnih škola su slijedeće: Negishi ryu, Shirai ryu, Shinto ryu, i Hakuun ryu iz koje su, kaže se, potekle škole poput Togakure ryu, Koushu ryu, Kishu ryu, Minamoto ryi, Genjitu ryu, Ryumon ryu, Tenton happo ryu i Goton juppo ryu.
Togakure ryu ninjutsu
Iga ryu i Koga ryu preživjele su dovoljno dugo da zadobiju tako veliku reputaciju da ih prizna Tokugawa vlast.
Hakuun ryu je začeo Goryu doji te ju je kasnije dovršio Hakuun doji. Kaže se da je Hakuun ryu sadržavao fleksibilnu upotrebu četiri demona: demon sjene, demon vatre, demon zemlje i demon vjetra. Tijekom perioda Oho, otprilike sto godina nakon Jiryaku ere, Kagakure doji, koji je bio učenik Hakuun doji-a, poučavao je ninjutsu Togakure Daisuke-a, koji se zauzvrat brinuo o Shima Kosanta. Kao što je gore spomenuto, postoji zabilješka da je u to vrijeme vrlo malo preživjelih iz vojske Kiso Yoshinake pobjeglo u planine provincije Iga. Kasnije, tijekom era Engen (1336-39) i Shohei (1346-69), govori se da se dio zalutale vojske sa dvorova juga i sjevera ušuljalo u planine provincija Iga i Koga. neki kažu da ova činjenica obilježava porijeklo različitih ninja škola uključujući Iga i Koga ryu.
srijeda, 18.07.2007.
Miyamoto Musashi 3
SLUŽBA
U razdoblju od 1614 - 1615 godine, Msuashi je sudjelovao u ratu između Toyotomija i Tokugawe. Rat je nastao jer je Ieyasu Tokugawa smatrao Toyotomijevu obitelj kao prijetnju njegovoj vladavini u Japanu. Vjeruje se da se Musashi borio na Toyotomijevoj strani kao i u prijašnjem ratu. Dvorac u Osaki je bio poprište glavne bitke. Prva bitka (Zimska bitka za Osaku; Musashijeva četvrta bitka) je završila primirjem, dok je druga bitka (Ljetna bitka za Osaku; Musashijeva peta bitka), završila potpunim porazom Toyotomija. Neki izvjestitelji idu tako daleko da pišu o dvoboju prsa o prsa između Musashija i tokugawe, ali da je Tokugawa regrutirao Musashija nakon što je osjetio da mu se bliži poraz. Premda se to čini malo vjerojatnij, nepoznato je kako se Musashi našao u Tokugawinoj milosti.
Drugi govore kako se čak od početka Musashi borio za Tokugawu, ali je ta tvrdnja nedokazana, premda je Musashi imao bliske odnose sa nekim Tokugawinim vazalima za vrijeme duela sa Sasakijem Kojirom, te u slijedećim godinama nije bio proganjan kao što bi se možda proganjali ljudi na gubitničkoj strani. U narednim godinama, gospodari Ogasawara i Hosokawa su uvelike podržavali Musashija - što je atipičan potez za njih jer su bili izrazito lojalni Tokugawi. To bi bilo vrlo malo moguće da se Msuashi zaista borio za Toyotomija.
1615 godine Musashi je ušao u službu Tadanaa Ogasaware iz provincije Harima. Na Ogasawarin poziv postao je "građevinski nadzornik", jer je imao znanja koja su mu to omogućavala. Pomogao je sagraditi Akashijev dvorac, te u organiziranju grada Himejia. Isto tako, podučavao je i vještinu bacanja shurikena. Tijekom službe, posvojio je dječaka.
1621 godine Musashi je porazio Miyake Gunbeija te tri majstora Togun ryu škole i to ispred gospodara Kimejija. Nakon te pobjede je pomogao u gradnji grada. Otprilike u to vrijeme Musashi je imao nekoliko učenika za njegov Enmei - ryu, premda je ustanovio tu školu znatno ranije. To je bilo kada je imam 22 godine, te je već onda napisao spise pod nazivom "Zapisi o tehnikama mačevanja Enmei - ryua" (En "krug", "perfekcija" ; Mei "svijetlo", "jasnoća" ; ryu "škola"). Izgleda da ideja doalzi od središnje ideje vježbe sa dva samurajska mača jednako učinkovito kao sa mačem i jittom.
1622. g. Musashi je posvojio sina. Mali Miyamoto Mikinosuke je postao vazal gospodara iz Hijejija. Nako n toga Musashi odlazi na novu seriju putovanja, te je teko 1623. završio u Edo provinciji gdje se sprijatlejio sa konfucijanskim učenjakom Yagyu Munenorijem. Tada se pijavio na mjesto šogunovog učitelja mačevanja, ali na tim mjestima je šogun već imao dva čovjeka (Ono Jiroemon Tadaaki i Yagyu Munenori - kasnije politički savjetnik šoguna, uz to što je bio i prvi čovjek šogunove tajne policije). Njegova prijava je zbog toga odbijena. Musashi se nakog toga uputio prema Oshuu, pa prema Yamagati gdje je posvojio i drugog sina, Miyamota Iorija. Njih dvoje su tada otišli u Osaku.
1626, Miyamoto Mikinosuke je prateći običaj junshi, počinio seppuku zbog smrti svog gospodara, dok je te iste godine Iori ušao u službu gospodara Ogasaware. Musashijev pokušaj da postane vazal gospodaru Oware, je kao i drugi slični pokušaji, propao.
1627 Musashi ponovo ide na put. 1634 se skrasio sa Iorijem te kasnije ušao u službu daimya Ogasaware Tadazanea, nakon čega je igrao veliku ulogu i Shibamara pobuni. Iori je izvrsno pripomogao u suzbijanju pobune, te je postepeno došao do ranga karo. Položaj je jednak ministarskom.
STAROST I SMRT
Poslije šest godina, 1633.g., Musashi je za vrijeme boravka kod Hosokawwe Tadatoshija, daimya Kumamoto dvorca nastavio vježbati te je počeo slikati. Za to je vrijeme imao jako malo dvoboja; jedan od njih odvio se 1634.g. Borio se protiv kopljanika Takada Matabeija, a borbu je organizirao gospodar Ogasawara.
1637.g. započela je Shimabara pobuna. Toje Musashijeva šesta i posllijednja masovna bitka. U njoj je bio podrška sinu i Ogasawari tako da im je davao strateške savjete te je usmjeravao njihove trupe. Za nagradu Iori je postao Ogasawarn vazal.
1641 Musashi je napisao Hyoho sanju go ("Trideset i pet uputa o strategiji") za Hosakawu Tadatoshija. To je djelo bilo osnova za Knjigu pet prstenova. Te je godine njegov treći sin Hirao Yoemon postao glavni oružar Owarija. 1642 Musashi je pretrpio neuralgične napadaje. 1643 se povukao u pećinu Reigando kao pustinjak kako bi napisao Knjigu pet prstenova. Završio ju je drugog mjeseca 1645. Dvanaestog dana petog mjeseca, osjećajući neizbježnu smrt. Kopiju Knjige pet prstenova je dao bratu svog najbližeg učenika (Terao Magonojo). Umro je u Reigando špilji oko devetnaestog dana petog mjeseca. To je najvjerojatnije bilo 13.6.1645. godine. Hyoho senshi denki opisuje njegovu smrt...
"Podigao se u trenu svoje smrti. Imao je stegnuti pojas a wakizashi utaknut u njega. Posjeo se sa jednim koljenom vertikalno podignutim, držeći mač u lijevoj ruci a štap u lijevoj. Umro je u tom stavu u dobi od šezdeset i dvije godine."
Grobnica mu stoji na planini Iwato. Tako je naredio Hosokawa. Prije smrti je napisao još jedno djelo. Dokkodo ("Put samopouzdanja") je djelo o 21 principu za navođenje budućih generacija. Tijelo mu je pokopano u oklopu u selu Yuge, pokraj glavnog puta uz planinu Iwato, te je okrenuto u smjeru kojim je Hosokawa putovao u Edo. Kosa mu je zakopana na samoj planini. Devet godina kasnije podignut je veliki izvor podataka o njegovom životu. To je spomenik koji je njemu u čast podigao njegov sin Iori. Spomenik se zove Kokura hibun.
Miyamotova grobnica
srijeda, 18.07.2007.
Miyamoto Musashi 2
PUTOVANJA I DVOBOJI
Tri godne kasnije, 1599., šesnaestogodišnji Musashi je napustio selo. Predmeti poput namještaja, oružja, rodoslovlja i drugih podataka koji pripali su njegovoj sestri i njezinom mužu (Hirao Yoemon).
Proveo je vrijeme putujući i boreći se u dvobojima sa raznim protivnicima raznih stupnjeva majstorstva, od kojih je jedan od poznatijih bio Akiyama iz Tajima provincije.
1600.g. započeo je rat između toyotomi i Tokugawa klanova. Musashi se opredijelio za Toyotomijevu "Vojsku zapada", jer se njegov Shinmen klan odlučio poduprijeti istou stranu. Sudjelovao je u pokušaju preuzimanja dvorce Fushimi u srpnju 1600.g., u obrani opkoljenog dvorca Gifu u koovozu iste godine, te konačno u slavnoj bitci kod Sekigahare. Neki sumnjaju u njegovo prisustvo u zadnjoj borbi, jer u Hyoho senshi denkiju piše kako je Musashi rekao da nije ničiji vazal te da se odbija boriti sa svojim ocem (u bataljunu gospodara Ukite). Međutim, izostavljanje Sekigahare sa liste Musashijevih borbi izgleda da dolazi u kontradikciju sa izjavama u Knjizi pet prstenova u kojima Musashi tvrdi da je sudjelovao u šest bitaka.
Bez obzira na to, kako je Toyotomijeva strana izgubila, a Shinmen Sokan pobjegao u Kyushu provinciju, uzima se kao da je i Musashi pobjegao, te proveo neko vrijeme u vježbanju na planini Hiko.
Poslije Sekigahare, Musashijevo ime se prestaje spominjati u svim spisima i tako sve do njegova dolaska u Kyoto u dobi od 20 godina gdje je počeo svoju slavnu seriju dvoboja protiv Yoshioka škole.
Musashijev otac se borio protiv majstora te škole kao mlad, te je time zaslužio titulu najboljeg u Japanu, kako je ranije spomenuto. Škola Yoshioka (potječe od Tenshin Shoden Katori Shinto - ryu škole ili od Kyo - hachi - ryu škole) je bila glavna od osam škola u Kyotu ("Kyo - ryu" / "Škole Kyota"). Legenda kaže kako je tih osam škola osnovalu osam monaha koje je podučavao legendarni majstor borilačkih vještina koji je živio na svetoj planini Kurama. U jedno vrijeme, Yoshioka obitelj je počela jačati svoje ime ne samo kroz načinu mačevanja, već i u biznisu tekstilom i bojom koja je bila karakteristična za njih. Odustali su od podučavanja mačevanja 1614.g. kada su se borili u Zapadnoj vojsci protiv Ieyasua Tokugawe, u bitci za Osaku, koju su izgubili. Po spisima Yoshioka škole, tvrdi se da je Musashi jednu od tih borbi izgubio, onu protiv Yoshioka Kenpa.
Musashi je izazvao Seijura Yoshioku, majstora te škole na dvoboj. Seijuro je prihvatio, te su se dogovorili za dvoboj u Rakuhokuu, izvan Rendaijija, što je sjeverni dio Kyota, 8. ožujka 1604.g. Musashi je kasnio, i time je vidno razljutio Seijura. Kada su se suočili, Musashi je zamahnuo samo jedanput, kako su se i dogovorili. Udarcem je pogodio Seijura u lijevo rame, te ga oborio i onesposobio njegovu lijevu ruruku. Seijuro je prenio vodstvo škole jednako vještom bratu, Yoshioka Denshichirou, koji je očigledno izazvao Musashija zbog osvete. Dvoboj se odvio u Kyoto, izvan Sanjusangendo hrama. Denshichiro se borio sa štapom pojačanim čeličnim prstenovima, dok je Musashi kasnio i po drugi put. Musashi je razoružao Denshichira i porazio ga, što je razbjesnilo Yoshioke klan, čiji je vođa sada postao 12-godišnji Yoshioka Matashichiro. sastavili su skupinu strijelaca, arkebusera i mačevaoca, te su izazvali Musashija na dvoboj izvan Kyota, pokraj Ichijoji hrama. Musashi je za razliku od prva dva puta na poprište došao i nekoliko sati prije. Sakriven, Musashi je napao skupinu, ubio Matashichira i pobjegao dok ga je napadalo nekoliko desetaka ljudi koji su podupirali Yoshioku. Sa smrću Matashichira, grana Yoshioka škole je uništena.
Nakon što je Musashi napustio Kyoto, neki izvori tvrde da je putovao po Hozoinu i Nari, kako bi se borio i učio od tamošnjih monaha, koji su bili naširoko poznati po vještinama sa kopljem. Živio je u hramu Enkoji u Banshuu, gdje je podučavao glavnog monaha (Tada Hanzaburovog brata). Hanzaburov unuk je osnovao Ensu - ryu, baziran na Enmei - ryu učenjima i iaijutsu-u.
Od 1605.-1612. je stalno putovao širom Japana u Musha Shugyou, ratničkom hodočašću tokom kojeg je brusio svoje vještine u dvobojima. Kaže se da je u borbama koristio bokken. U ta vremena nije pokušavao ubiti protivnike, osim ako tako nije bilo dogovoreno, ali se zna da u većini dvoboja Musashi nije mario za oružje koje protivnik koristi. To samo govori koliko je bilo njegovo poznavanje strategije.
1607. g., Musashi je iz Nare otišao u Edo, gdje se borio, i ubio majstora kusari game, Shishido Baikena. U Edu, porazio je i Musoa Gonnosukea, koji je osnovao utjecajnu školu borenja štapovima, poznatu kao Shinto Muso Ryu.
Smatra se da je Musashi imao preko 60 dvoboja i da nikada nije poražen, premda tu nisu ubrojeni ljudi koje je ubio tijekom velikih bitaka. Janapsni povijesničari smatraju da nije mogao pobijediti u svim borbama potpuno sam, bez nekakve pomoći od strane svojih učenika; premda je to malo vjerojatno jer je većina njih smatrala njegove tehnike vrlo teškima, što i on potvrđuje u svojim knjigama.
1611. g. Musashi je počeo prakticirati zazen u Myoshinji hramu, gdje je upoznao Nagaoku Sada, podanika gospodara Hosokawe Tadaokija; Tadaoki je bio moćni feudalac sjevernog Kyushua nakon bitke kod Sekigahare. Munisai se preselio u sjeverni Kyushu i postao Tadaokijev učitelj, što je dovelo do mogućnosti da ih upozna. Naime, postoji dokument iz 1607. g. na osnovu kojeg se smatra da je Munisai možda barem do te godine. Nagaoka je predložio dvoboj sa majstorom Sasaki Kojirom. tokitsu vjeruje da je dvoboj bio politički motiviran, da je bio stvar Tadaokijeve konsolidacije svog posjeda.
DVOBOJ SA SAKAKI KOJIROM
Sasaki Kojiro je odavno bio Musashijev protivnik, te se smatra njegovim najizazovnijim protivnikom. Posopji mnogo varijanti ovog dvoboja, i sve se razlikuju u većini detalja, osim u glavnom, Musashijevoj pobjedi. Kojirove godine u vrijeme dvoboja su nepoznate i vrlo nepouzdane bez obzira na izvor. Nakon što je učio od tode Saigena, majstora škole kratkog mača, i nakon što je bio njegov partner, sasaki ga je nadmašio u borbi koristeći dugi mač. Nakon što je pobijedio i Todinog mlađeg brata, napustio ih je i započeo putovanja po raznim provincijama. Osnovao je i svoju školu po imenu Ganryu. Neki učenjaci smatraju da Seigan nije njegov pravi učitelj, već da ta zasluga pripada Kanemakiju Jisaiju.
Očigledno, mladi (oko 29 godina) Musashi je čuo za Kojirovu slavu, i pristao je na dvoboj. Hosokawa je dogovorio dvoboj 13. travnja 1612. g., na otoku Ganryujima 8između Honshua i Kyushua). Dvoboj je vjerojatno bio dogovoren tako daleko kako bi se spriječila osveta Kojirovih učenika ukoliko bi on izgubio.
Po legendi, Musashi je kasnio više od tri sata, te je time iživcirao Kojira. Kojiro ga je pitao ne osjeća li se kao kukavica s obzirom koliko kasni, te je nakon toga izvukao svoj mač. Musashi se lukavo namrgodio te mu odgovorio kako će ga poraziti. Kada je napao, Kojirov udarac je prošao tako blizu Musashija da mu je odrazao kmad repa sa glave. Nekoliko puta tijekom dvoboja je bio blizu pobjede dok ga nije zabljesnulo sunce iza Musashija, nakog čega ga je Musashi udario bokkenom poglavi. Imao je bokken dug više od 90 cm. Navodno da je taj bokken napravio od vesla brodića s kojim je stigao na otok tako da ga je obradio wakizashijem. A kašnjenje se objašnjava namjerom da iživcira protivnika.
Druga verzija legende kaže da je Kojiro, nakon što je Musashi napokon stigao, vikao na njega vrijeđajući ga dok se Miyamoto samo smijao. Još ljući, Kojiro je jurnuo u borbu, zaslijepljen bijesom. Tada je pokušao svoj famozni potez (Tsubame Gaeshi), ali ga jeMusashijev ogromni bokken pogodio prvi, zbog čega se Kojiro srušio na pod, te zbog toga nije izvršio napad do kraja. Musashi mu je tada potrgao jedno od lijevih rebara, čime mu je probio pluća, te je od toga Kojiro na kraju i umro. Musashi se hitro vratio na brod te je otplovio. toje bio njegov posljednji dvoboj u kojem je ubio protivnika.
spomenik na mjestu bitke
Harada Mukashi zbog niza pomalo čudnih detalja u svim ovim pričama smatra kako je Musashi zajedno sa svojim učenicima čak iz zasjede napao Kojira. Smatra kako je Sasakijev klan bio politička prepreka gospodaru Hosokawi, te je Kojirov poraz bila politička prepreka za Hosokawine religijske i političke neprijatelje.
srijeda, 18.07.2007.
Miyamoto Musashi 1
Miyamoto Musashi (1584 - 1645), kao mlad poznat i kao Takezo Shinmen, Miyamoto Bennosuke ili Miyamoto Musana, bio je možda i najveći japanski mačevalac u povijesti. Musashi, kako je najčešće i poznat, je postao legendaran kroz izuzetne mačevalačke sposobnosti koje je prikazivao u brojnim duelima, pa čak i za rane mladosti. Osnovao je Hyoho Niten Ichi - ryu, il Niten ryu stila mačevanja te je napisao Go Rin No Sho (knjigu pet prstenova), knjigu o strategiji, taktici i filozofiji koja se proučava i danas.
Miyamoto Musashi
ROĐENJE
Detalje o Musashievim ranim danima je vrlo teško za potvrditi; premda mnogi dokumenti tvrde da opisuju njegov najraniji život, podaci se ne podudaraju. Mjesto i datum rođenja nisu potpuno sigurni. Najvjerojatnije je da se njegov stariji brat, Shirota, rodio 1578. g. a da je Musashi rođen u hirata samurajskoj obitelji, u selu Miyamoto (danas Mimasaka, Okayama). Smatra se da je možda rođen i u selu Banshu. Njegova obitelj je bila vjerna Shinmen klanu; Musashi je aludirao na ovu povezanost u formalnom uvodu u Knjizi pet prstenova, gdje govori kako je njegovo puno ima Shinmen Musashi no Kami Fujiwara no Genshin.
Otac mu se zvao Hirata Munisai (ili Miyamoto Munisai ili Miyamoto Muninosuke), teje bio vazal gospodara Shinmena i vrlo vješt borac. Bio je priznati majstor jitte i mača. U mladosti, pobijedioje u 2 od 3 borbe protiv majstora Yoshioke ispred šoguna Ashikage Yoshiaki-a. Time mu je šogun dodijelio titulu najboljeg u Japanu. Munisai je isto tako u svom lokalnom dojo-u podučavao tehnike borbe jittom koje su se prenosile samo unutar njihove obitelji. Misteriozno, njegov grob govori da je umro 1580.g., što je očito u konfliktu 1584.g. što je opće prihvaćena godina njegova rođenja. Kako bi se tragovi i dalje pomutili, po genealogiji današnje Miyamotove loze, Musashi je rođen 1583.g. Kenji Tokitsu smatra da je 1584. kao godina Musashieva rođenja pogrešna jer se zasniva na doslovnom čitanju knjige pet prstenova, već to tumači potrebom za boljim poznavanjem same knjige kako bi se bolje razumio vremenski period o kojem Musashi govori. zbog nesigurnosti oko Munisaia (kada je umro, da li je zaista Musashiev otac itd.), o Musashievoj majci se zna i manje. Postoji nekoliko vjerojatnosti:
1. Natpis na Munisaievom grobu je točan. Umro je 1580. g. te ostavio iza sebe dvije kćeri dok je majke posvojila dječaka iz Akamatsu klana koji bi naslijedio Munisaievo znanje jitte. Po tome Omasa, Munisaieva udovica, nije prava Musashieva majka.
2. Natpis je u krivu. Musashi je poživio još neko vrijeme, vjerojatno do iza 1590. Musashi je tada rođen od Munisaieve prve žene, Yoshiko (kćer Bessha Shigeharua, koji je kontrolirao selo Hirafuku dok ga nije izgubio u borbi protiv Yamanake Shikanosukea 1578.g.). Munisai se razveo od nje nakon Musashievog rođenja tako da je Musashia odgojila Munisaieva druga žena, Omasa (kćer gospodara Shinmena). Ovaj scenarij je prikazan na početku rodoslovlja obitelji Tasumi.
"Kćer Besha Shigeharua se prvo udala za Hiratu Munia te se tazvela nakon nekoliko godina. Nakon toga se udala za Tasumia Masahisu. Druga žena Tasumia Masahise je bila majka Miyamota Musashia. Musashievo dječačko ime je bilo Hirata Den. Kasnije je postao poznat na račun mačevalačke vještine. Tokom djetinjstva, otišao je u Hirafuku kako bi pronašao svoju pravu majku. Uselio se obitelji Tasumi."
3. Varijanta druge teorije se zasniva na činjanici da nadgrobni kamen kaže kako je Omasa rodila Musashia 4. ožujka. 1584.g. te je pritom umrla. Munisai se tada oženio za Yoshiko. Razveli su se, kao i u drugoj teoriji, ali je Yoshiko povela Musashia sa sobom, te se udala za tasumia Masahisu.
4. Kenji Tokitsu smatra da je rođen 1580.g. čime se izbjegava mogućnost da je nadgrobna ploča u krivu (premda se time javlja problem jer se ne zna od koga je na Musashi a prenesena obiteljska borilačka vještina).
ODGOJ
Bez obzira na istinu o Musashievom porijeklu, kada je imao sedam godina ujak Dorinbo (Dorin) ga je počeo odgajati kao budista u Shorei hramu. Oba njegova ujaka, Dorin i Tasumi, su ga učili Budizmu i osnovnim vještinama poput pisanja i čitanja. To učenje je vjerojatno osnova za izmišljenu teoriju Yoshikawe Eijia po kojoj je Musashia podučavao zen svećenik Takuan. Munisai ga je odvojeno podučavao mačevanju i jitti. Učenje nije dugo trajalo, jer je 1589.g. Munisai zbog neposluha protjeran u selo četiri kilometra dalje u selo Kawakami. Za Musashia se priča kako se nikada nije okupao jer nikada nije htio da ga se uhvati nespremnog i nenaoružanog. To se čini malo vjerojatnim jer neoprani član ratničke kaste ne bi bio primljen kao gost u tako slavne kuće poput onih gospodara Honde, Ogasaware i Hosokawe.
VJEŽBANJE MAČEVANJA
Smatra se da ime Musashi potječe od ratničkog monaha po imenu Musahibo Benkei, koji je služio pod imenom Minamoto no Yoshitsune, ali to je nepotvrđeno. U svakom slučaju, ime odgovara, pogotovo kada se govori o razini vještine sa oružjem jer su oboje bili sposobni usavršiti korištenje devet ili više oružja. Smatra se da je možda učio u Yoshioka ryu školi, za koju se isto tako govori da ju je Musashi jednoručno porazio za vrijeme svojih poznijih godina.
PRVI DVOBOJ
"Učen sam o putu strategije od svoje mladosti, te sam u dobi od trinaest imao svoj prvi dvoboj. Protivnik se zvao Arima Kihei, poznavalac mačevanja Shinto ryu škole, kojega sam porazio. U dobi od šesnaest sam porazio moćnog stručnjaka po imenu Akiyama, koji je došao iz Tajima prefekture. U dobi od dvadeset i jedne, otišao sam u Kyoto te se borio u dvobojima sa nekoliko iskusnih mačevalaca slavnih škola, ali nikada nisam izgubio."
--- Miyamoto Musashi, Go Rin No Sho
Po uvodu u Knjigu pet Prstenova, Musashi izjavljuje daje prvi uspješni dvoboj imao u dobi od trinaest, samuraja po imenu Arima Kihei koji se borio koristeći Shinto ryu stil osnovan od strane Tsukahare Bokudena. Glavni izvor podataka o ovom duelu je Hyoho senshi denki (Anegdote preminulog gospodara). Ukratko, borba se opisuje ovako:
"U 1596.g. Musashi je imao 13, i Arima Kihei, koji je putovao kako bi brusio svoju vještinu, je objavio javni izazov u hirafuku - muri. Musashi je na izazov napisao svoje ime. Glasnik je došao u Dorinov hram, gdje je Musashi boravio, kako bi izvjestio Musashia da je Kihei prihvatio dvoboj. Dorin, Musashiev ujak, je bio šokiran ovime, te je pokušao moliti otkazivanje duela u Musashievo ime na osnovu njegovih godina. Kihei je bio čvrst u namjeri da mu se Musashi javno ispriča na vrijeme početka dvoboja kako bi time sačuvao svoju čast. I kada je vrijeme dvoboj adošlo, Dorin se počeo ispričavati za Musashia, koji je uskočio u borilište sa bokkenom, vičući kako izaziva Kiheia. Kihei ga je za napad koristio wakizashi, ali Musahi ga je oborio na pod, i dok se Kihei pokušao podići, Musashi ga je udario među oči te ga izudarao na smrt. Arimu su nazivali arogantnim, željnim borbe, te ne previše vještim mačevaocem."
nastavak slijedi...
srijeda, 18.07.2007.
Yamabushi
Yamabushi su bili japanski planinski asketici i ratnici, većinom iz shingon budističke sekte. Većinom usamljeni, ponekada su formirali slabašne konferedacije i udruženja, gradiil hramove, te su sudjelovali u raznim sukobima uz bok samuraja i sohei -a. U modernoj upotrebipojam yamabushi se odnosi na praktičare shugendo sekte. To je religija koja miješa budističke i shinto elemente. Obučeni u bijele odore, kako nose horagai trube, yamabushi su i danas čest prizor pokraj svetih shugendo mjesta u području triju svetih planina u Dewi. To su planine Haguro, Gassan i Yudono.
Yamabushi su započeli kao yamahoshi, isolirane skupine samotnjaka, asketika i "svetih ljudi", koji su pratili put shugenda i u potrazi za duhovnim, mističkim i natprirodnim moćima. Smatra se da je osnivač shugenda En no Gyoja, ali su mitovi vezani za njega brojni i vrlo komplicirani tako da sekta možda i nema poznatog osnivača. Njegova ličnost odgovarala bi japanskoj inačici Merlina. Ljude koji su ga slijedili nazivali su raznim imenima...kenja, kenza i shugenja. Ti mistici su postali čuveni po svojim magičnim sposobnostima i okultnim znanjima, te su bili traženi kao iscjelitelji i mediji (miko). Većina ih je, uz odanost shugendu, proučavala i tendai sbudističku sektu, ili pak Shingon sektu, koju je ustanovio Kobo Daishi u 8. stoljeću. Shingon budizam je jedna od glavnih sekti mikkyo-a. mObje sekte su gledale na planine kao idealno mjesto za takav oblik izolacije. U toj osami, monasi nisu samo proučavali prirodu i religijske tekstove i slike, već i mnoštvo borilačkih vještina. Ideja o borilačkim vještinama kao sredstvu za unaprijeđenje mentalnog, duhovnog i fizičkog zdravlja je uvijek bila centralna u japanskoj kulturi. Za razliku oh sohei-a yamabushi su postali i ratnici i a ne samo monasi.
oklop yamabushi ratnika
Kako je rastao njihov utjecaj, a sa time i njihova organizacija, mnogi majstori asketskih disciplina su dobili visoka mjesta na dvorovima. Monasi i njihovi hramovi su počeli dobivati politički utjecaj. Do Nanboku - cho perioda, u 13. i 14. stoljeću, yamabushi su formirali organizirane kohorte (konsha) zajedno sa sohei - ma i drugim monasima. Pomagali su caru Go - Daigu u nastojanjima da zbaci Kamakura šogunat, te su svojim borbenim vještinama bili sposobni odgovoriti izazovu kao što su samuraji. Sedam stoljeća kasnije, tokom Sengoku perioda, yamabushi su se mogli pronaći među savjetnicima i vojskama uz gotovo svakog kndidata na japansko prijestolje. Neki, vođeni od strane Takede Shingena, pomagali su Odi Nobunagi protiv Uesugia Kenshina 1568. g., dok su drugi kao Sessai Choro savjetovali Ieyasua Tokugawu. Oda Nobunaga je taj koji ihje konačno porazio i prekinuo vrijeme ratnika monaha.
yamabushi
Kao i drugi ratnici monasi, yamabushi su bili vješti u korištenju raznog oružja. Ne treba zato čuditi što se mogu pronaći podaci o monasima koji su se borili lukom i strijelim, mečem ili bodežima. Ali, kao i sohei i ikko - ikki, najčešće su se koristili naginatom. Uz njihove duhovne i mistične moći, yamabushi se često bili vrlo vješti praktičari ninjutsua, vještine ninji. Poznato je i kako su unajmljivali ninje da se bore uz njih, te da im pomažu u raznim ilegalnim radnjama. ninje su se isto tako prerušavali u monahe u planinske asketike, kako bi prošli neopaženije u određenim situacijama. Povezanost ninji i yamabushia je vrlo velika jer se smatra da su neki ninja klanovi nastali kao derivati yamabushi životnog stila, te da su spojili sa raznim interpretacijama ninpo-a (najvišeg oblika vještini ninja).
srijeda, 18.07.2007.
Ninjutsu
Postoji monogo teorija koje govore o nastanku ove vještine. Svaki japanski povjesničar ima svoju verziju činjenica i vjerovanja, te je vrlo teško točno odrediti specifično mjesto, osobu, vrijeme ili sklop okolnosti koji bi bili prihvatljivi svima. Ninjutsu nije nastao kao specifična, dobro definirana vještina, i mnogo je stoljeća prošlo prije negoli se izkristalizirao kao neovisni borbeni sustav. Ljudi koje se kasnije opisivalo kao ninje nisu za sebe koristili takove nazive. Doživljavali su se kao praktikante političkih, religijskih i vojnih strategija koje su bile suprotne u odnosu na konvencionalna stajališta toga doba. Ninjutsu se s obzirom na vladajuću samruajsku elitu razvio kao izrazito ilegalna "kontrakultura", i samo zbog tog razloga, porijekla vještine su zakrivena stoljećima misterija i namjerne konfuzije povijesti.
U legendama o osnivanju prve japanske carske obitelji, prenošenjem s generacije na generaciju, spominju se dva lika nalik na ninje koji su bili u službi cara Jimmu-a od kojih je imao veliku korist u odlučujućoj pobjedi. Jimmu je bi u ratu sa trupama iz Iso dvorca, te je gubio bitku. Jedne noći u snu, budući car je imao viziju u kojoj mu je rečeno da od gline sa planine Amakaga načini svetu lađu. Amakaga je sveta planina usred teritorija koje su kontrolirale zaraćene strane. Shinetsuhiko i Otokashi su se prerušili u starog seljaka i njegovu ženu te su se uspješno uvukli u neprijateljski teritorij, sakupili glinu i sigurno se vratili. Jimmu je tada načinio pliticu i posudu iz te gline, ispekao ih, i ponudio bogovima srece. Otišao je u borbu čvrsto uvjeren kako je pobjeda njegova sudbina. Smatra se kako su od tada Tennin Nichimei, Okume Mei i Otomo Uji naslijedili ninjutsu kako bi ga dalje usavršili i proširili.
Među mnogim dokumentima o ovoj vještini koje sam naslijedio od svog učitelja nalaze se i spisi o Kinezima koji su pobjegli iz svoje zemlje u potrazi za utočištem na otocima Japana. Kineski ratnici, učenjaci i monasi su krenuli u potragu za novim životima u divljine Ise i Kii-a južno od Nare. Taoistički mudraci poput Gamona, Garyua, Kaina i Unryua, i generali poput Cho Gyokkoa, Ikaia i Cho Bushoa su donijeli sa sobom i znanje koje se akomuliralo tijekom stoljeća u njihovim rodnim zemljama. Vojne strategije, vjerske filozofije, folklor, kulturni koncepti, medicinska znanja i općenito širok spektar znanja koji je spojio mudrostKine, Indije, Tibeta, Istočne Europe i jugoistočne Azije su bili darovi njihovim novim sljedbenicima u Japanu. Udaljeni od carevog dvora i glavnog grada, preci ninja živjeli su životima naturalista i mistika, dok je glavna struja društva postajala strukturiranija, rangiranija, stiliziranija te u konačnici izrazito kontrolirana.
Kako se pisala japanska povijest, ninje i njihovi načini postizanja ciljeva (poznatiji kao ninjutsu), su uvijek bili u pozadini svih događaja i era kako bi osigurali preživljavanje i neovisnost svojih familija i zemalja. U regijama Ige i Koge, ninjutsu je postao posebna vještina, ispolirana i usavršena od preko 70 familija, od kojih je svaka imala svoje jedinstvene metode, motive i ideale.
Međutim, japanske povijesne knjige su poprilično limitirane svojim sadržajem o tim ljudima iz sjene znanim kao ninje. U uđbenicima novijeg datuma, Hattori Hanzo, poglavar jedne od najutjecajnih ninja obitelji, upravitelj ninji za šoguna Ieyasua Tokugawu, se spominje kao "bushi (samuraj) iz udaljene provincije Iga." Oklijavanje u otvorenom proznanju uloge ninja u kovanju modernog Japana možda prozilazi iz gloficiranja samurajskih koncepata i etike koji su postali vrlo popularni nakon Meiji obnove (1868. g.) Tada su poništene samurajske klase te su građani dobili prava koja su do tada imali samo samuraji.
Sa takvim zamagljivanjem značajnih povijesnih činjenica, teško je današnjim ljudima objasniti pravu svrhu i ideale ninja. Preuveličane legende iz Tokugawa perioda, u kojima se šogunovoj tajnoj policiji (ninje) daju nadprirodne moći poput moći nestajanja, hodanja po vodi ili čitanja misli, cijelu priču kompliciraju još i više. Kako je svijet bio sve zainteresiraniji za kulturu, a potom i za borilačke vještine Japana, iskrivljavanje priča o ninjama je pronalazilo novu publiku u zapadnom svijetu unazad zadnjih tri desetljeća.
ninjutsu danas
Jednostavno je barem i raspravljati o kontroli nad nečijim tijelom, i postalo je vrlo moderno na zapadu raspravljati o osobnim odgovornostima u kontroli nečijeg uma i emocija, ali biti sposoban kontrolirati nečiju percepciju dobrog i lošeg, ili što je primjereno, je puno ozbiljnija i veća stvar. Imat kontrolu nad poimanjem prikladnosti znači imati kontrolu nad shvaćanjem "šestog čula" te imati živu spoznaju o čovjekovoj razini promišljanja. U doba ratova i feudalizma u Japanu ninja se razlikovao od konvencionalnij vojnih stratega po širini poimanja stvarnosti utemeljenoj na unikumu individualnog stava.
Autor ovog teksta je Masaaki Hatsumi, poglavar Bujinkana, najveće ninjutsu organizacije u svijetu danas. Puno hvala ljudima koji su mi pomogli pri prijevodu ovog teksta. Bez njih bi jedan dio i dalje bio na engleskom :)
srijeda, 18.07.2007.
Ceremonija ispijanja čaja 2
Kratki opis
Sama ceremonija odvijala se u posebnim kućicama (chachitsu) konstruiranim kako bi se u njima odvijala svećanost. Gosti su ulazili kroz nijiguchi, a ukoliko su bili samuraji, ostavljali su mačeve pred ulazom (još jedna gesta stvorena od Rikyu-a u svrhu izjednačavanja svih sudionika ceremonije), dok je poslijednji gost zatvarao vrata za sobom. Predmeti u maloj prostorijici (tokonoma) su bili tako raspoređeni da su gosti koji su ulazili, prvo nailazili na viseći svitak koji je visio sa stropa sobice. Ispisani kaligrafijom, tekstovi su bili kratki te jednostavne tematike: "Honrai mu Ichibutsu" (U početku nema ničega). Kako je svitak bio pažljivo odabran od strane domaćina u skladu sa ozračjem ili godišnjim dobom, gosti su po običaju provodili neko vrijeme diveći se svitku. Nakon toga su svi posjedali oko malog ognjišta u središtu prostorije Domaćin je ulazio tek tada. Glavni gost se zahvalio na pozivu te ga pristojno ispitivao o svitku ili nekim drugim predmetima u sobi ukoliko ih je bilo. Međutim razgovori koji su se vodili bili su kratki i jasni, te se smatralo nepristojnim započinjati temu koja nije vezna za svećanost. Glavni gost je tada posluživao lagani obrok (kaiseki) koji je morao biti ugodan kako vizualno tako i okusom. U to vrijeme, posluživao se i sake**. Posluživali su ga u skromnim količinama, iz plitkih posuda nakon čega je slijedilo voće ili lagani desert. Gosti su tada izlazili iz sobice, dok ju je domaćin zamjenjivanjem svitka na ulazu jednim cvijetom iz vaze pripremao za ispijanje čaja. Kada su se gosti vratili, domaćin je grijao vodu u željeznom kotliću te je ispirao i brisao čajnik i pribor. Fino usitnjeni čaj je kuhao u čajniku tako da ga je u stavljao u "spremnik" od bambusa (imao je funkciju današnjih vrećica za čaj koje se stavljaju u čaše), izmiješao je čaj bambusovom mješalicom dok mu površina ne bi postala lagano pjenušava, te ga je posluživao gostima.
ceremonija čaja
Posluživale su se dvije vrste čaja. Koicha koji je bio službeniji, gušći i gorči, te usucha, rjeđa i neslužbena vrsta čaja. Koicha se služio prvi. Svi su gosti pili malu količinu iz iste posude. Kasnije tokom ceremonije, usucha se posluživalo u zasebnim posudama. Posude za ispijanje su se razlikovale u dizajnu u skladu sa domaćinom ali i godišnjim dobom. Zimske posude bile su dublje te su omogućavale da čaj ostane dulje topao, dok su ljetne pliće i šire kako bi se čaj brže hladio.
Tijekom ceremonije, domaćin i gosti su težili osjećaju smirenosti. Svećenik Takuan je pisao o pripremama za ceremoniju te je rekad: "I neka sve bude u skladu sa namjerom da u ovoj sobi možemo uživati u potocima i kamenju kao što činimo spram rijeka i planina u prirodi, kako bi smo cijenili razne ugođaje i čustva nagoviještena od snijega, mjeseca, i drveća i cvijeća, dok prolaze kroz promjene tokom doba, nastajući i nestajući, cvjetajući i venući. Kako su gosti dočekani sa dužnim poštovanjem, pažljivo slušamo kipuću vodu u čajniku, koja zvuči kao povjetarac koji prolazi kroz borove iglice i zaboravlja sve svjetske tuge i brige..."
Sen no Rikyu je ovo ostavio kao posljednji savjet u nizu od "Sto pravila za cha no yu": "Premda se možeš držati ovih pravila i katkada ih prekršiti, i premda ih ne uzimaš za ozbiljno, nemoj ih potpunosti zaboraviti."
** sake - danas jako puno ljudi misli da je sake rižina rakija dok je ustvari rižino vino sa kojih 15-ak posto alkohola
srijeda, 18.07.2007.
Ceremonija ispijanja čaja 1
Povijest ukratko
Možda jedno od najfascinantnijih umijeća vezanih za samuraje je cha no yu, tj, ceremonija čaja. Općenito postoji možda samo nekoliko aktivnosti koje su toliko misaone te tako temeljito pročišćavane i usavršavane a da su razvijane u toliko burnim vremenima. Komplicirana a opet jednostavna, jasna a opet duboka, ceremonija čaja na mnogo načina nije metafora samo za samurajske ideale već i za sami Japan.
Čaj je postao popularan u Japanu tokom ranog Kamakura perioda, ponajviše zahvaljujući monahu Eisai-u (1141 - 1215). Pedesetak godina poslije Zen svećeniku po imenu Dai-o (1236 - 1308) je po povratu iz Kine sa sobom donio i znanje o ceremoniji ispijanja čaja koju su prakticirali kineski Zen samostani. Monasi su usavršavali ovo umijeće sve dok svećenik Shuko (1422 - 1502) nije prezentirao ceremoniju japanskom šogunu Ashikagi Yoshimasi. Yoshimasa je prihvatio ceremoniju trenutačno, te je od tog trenutka postala i svjetovna.
Isprva, u ceremoniju se upuštalo samo plemstvo, kako je čaj sam po sebi u to vrijeme bio eliksir za visoku japansku klasu. Sen no Rikyu je to promijenio. Trgovac iz Sakai-a, Rikyu je izučavao ceremoniju čaja po elegantnom Ashikaga stilu. S vremenom je odbacio učenja ove škole u zamjenu za potpuno drugačiji pristup. Ceremonija čaja razvijana za usluživanje plemstva, te se profinjenim kineskim posuđem i velikim naporima nastojalo ne uvrijediti gosta višeg statusa. U vlastitoj izvedbi, Rikyu je zamijenio skupocjeno posuđe jednostavnim, praktičnim, te je gizdave plemićke kuće za ispijanje čaja zamijenio običnim Soan kolibama. Jednini ulaz u Soan je bio kroz malena vratašca (nijiriguchi) tako da su gosti ulazili puzeći. To je bila namjerna ponizna gesta namjenjena stvaranju dojma jednakosti. Tipični je Ashikaga stil kuće za razliku od Soan kuća podrazumijevao vrata za posebne goste.. Rikyu je želio stvoriti ceremoniju slobodnu od socijalnih i političkih klopki, premda u tome nije u potpunosti uspio. Naime, kako je RIkyu gradio svoje ime, istovremeno je to činio i vrhovni vojni zapovjednik Oda Nobunaga putem teritorijalnog širenja, te su im se putevi susreli. Nobunaga, amater u ceremoniji čaja, je nastojao okružiti se na svaki način ljudima vičnim cha no yu-u, te su mu se tako 1575. g. priključili Imai Sokyu, Tsuda Sogyu ali i Sen no Rikyu. Veliki Nobunaga se čak i borio ne bi li došao do vrijednih predmeta važnih u ceremoniji čaja, koje je s vremena na vrijeme poklanjao svojim generalima kao nagrade.
Sen no Rikyu
Nobunaga je ubijen 1582. g. a Rikyu je s vremenom postao bliski suputnik Toyotomi Hideyoshia, drugog od tri ujedinitelja. Kao i Nobunaga, Kieyoshi je izuzetno cijenio Rikyu-a i ceremoniju. Usprkos tome, njihova razmišljanja o ceremoniji se se često razilazila. Rikyu je negodovao zbog Toyotomijevih iskorištavanja ceremonija za javna zborišta o političkim temama što je doživljiavao uznemirujuće pa čak i poništavajuće za harmoniju ceremonije. Organizirao je velika okupljanja, tražio je poznate predmete, premda se u samom prakticiranju ceremonije držao Rikyuovih uputa. Na kraju, zbog nepoznatog razloga, Rikyu je pogubljen po Hideyoshievoj naredbi, ali ne prije negoli je ostavio trajni trag na ceremoniju ispijanja čaja, koja se kroz Edo period proširila kroz sve građanske klase.
srijeda, 18.07.2007.
Koga ryu ninjutsu 1
Uz Igu, Koga je jedno od najpoznatijih imena koja se asociraju uz ninjutsu. Zadnjih godina interes za ovu vještinu se drastično povećao, čime je poraslo zanimanje i za Kogu. Nažalost, informacije dostupne većini su često pogriješne, a tu najčešće govorimo o internetu.
Prva od zabluda leži u samom imenu regije i stila. Dok ostatak Japana znakove koji označavaju regiju izgovaraju kao „Koga“ (ili točnije „Kouga“, sa naglašenim „o“), starosjedioci tog područja ga nazivaju „Kouka“. Većina japanaca to ne zna, jer stvar koju čitaju izgovaraju na najjednostavniji način. Ono što je zaista zanimljivo, jest činjenica da to ne znaju ni mnogi samoproglašeni majstori Koga ryu ninjutsu-a. U ostatku članka koristiti ću naziv Koga jer je taj termin mnogo učestaliji.
Kada je Stephen Hayes prvi puta upoznao zapad sa Togakure ryu ninjutsu-om, osnovao je organizaciju pod nazivom „Sjene Ige“ jer se Togakure ryu prenosio kroz Igu. Mnogi majstori se se tada počeli predstavljati kao učenici Koga ryu sustava, vjerojatno pokušavajući time objasniti velike razlike njihove vještine i vještine prezentirane kroz Iga ryu. No, u stvarnosti su Iga i Koga regije vrlo bliske kako geografski, tako i kulturno i politički. Oba područja su jedno uz drugo, te su dio Suzuka planinskog lanca, uz vrlo dugačku zajedničku povijest. U stvari, sve dok car Yamato nije ustanovio regije Japana, spomenute regije su se smatrala dijelovima istog područja. Uz nove granice, Iga je tvorila zasebnu provinciju, dok je Koga postala maleni dio Omi provincije sjeverno od Ige. Po mnogočemu Koga ima više zajedničkih točaka sa Igom nego sam ostalim dijelovima Omi provincije. Kasnije su japanske drame i romani prikazivali Kogu i Igu kao žestoke suparnike, ali osim nekoliko sitnih sukoba karakterističnih za sva područja u cijeloj povijesti, ovdje to nije bio slučaj.
Gledajući u spise regija može se naići na mnogo slučajeva u kojima su ninje obiju regija zajednički radile i vježbale. Te regije su možda i kolijevke vještine koja je kasnije postala poznata kao ninjutsu zbog velikog spleta okolnosti. Ljudi iz Ige su bili buntovne naravi, te su vladari uglavnom pamćeni samo po imenima.
Kada je Japan počeo kliziti u doba ratova, lokalni ljudi su formirali vlastitu vladu, a vladali su sami sobom vijećem najjačih ljudi. Jedno od pravila koje je sastavilo to vijeće, a koje je ostalo čitko do danas, govori o pomoći i potpori saveznicima iz Koge na sjeveru. Koga je isto tako imala određeni stupanj samoupravljanja. Omi-em je vladala obitelj Rokaku koja je u zamjenu za lojalnost Kogi ponudila oblik samoodlučivanja u unutrašnjim poslovima. To je pravilo dozvolilo ljudima iz Koga i Ige da vanjskim silama nude svoje usluge plaćenika. Kasniji zapisi zbog toga navode neke ljude iz Koge kao vazale gospodara izvan regije. Zbog tako postavljene situacije, ljudi iz Ige i Koge su imali sva vrata otvorena kako bi što bolje brusili svoje vještine. Ninje su se mogle tako ustrojiti poput švicarskih kopljanika. Samoupravljanje Koge i Ige je značilo sigurnost za unutrašnje poslove, ali ne i sigurnu međusobnu potporu klanova van granica svojih regija. Izučavatelju zapadne vojne povijesti pornalaženje plaćenika iz iste regije na suprotnim stranama nije novost. Isto takav je slučaj sa ljudima Ige i Koge. Tako su se znale sukobljavati miješane skupine ratnika sastavljene od ljudi Ige i Koge proiv sličnih skupina ratnika iz istih provincija. Razlozi takvih i sličnih konflikata leže u dualnoj naravni ninjine aktivnosti, ali i u vrlo isprepletenim vezama sa poslodavcima.
1487.g. Koga je pozvana na odanost obitelji Rokaku, na što su potvrdno odgovorili zajedno sa nekim pripadnicima Iga regije. Sve se to odvijalo 10 godina nakon završetka velikog sukoba pod nazivom Onin no Ran (1466 – 77). U ratu su se sukobile strane među kojima je odavno tinjala napetost. Cijela zemlju je zahvatilo ludilo rata, te se takvo stanje nastavilo do uspostave Tokugawa šogunata. Nekoliko godina nakon početka velikog rata, šogun Ashikaga je postao gotovo bezmoćan. No ne u potpunosti. Poglavar Rokaku obitelji, Takayori, je razbijesnio šoguna Yoshihisu Ashikagu nakon čega je pobjegao u Omi provinciju. Tamo je pozvao Koga ninje, sa kojima su došle i neke iz Ige. Yoshihisa im je bio za petama. Ulogorio se u selu Magari, u Kogi.
Tamo je prva napala skupina Koga ninji. Koristeći svoje vještine nevidljivosti, uzrokovali su kaos i pustoš među braniteljima. Ninje su u napadima palile namirnice i pričuve branitelja, rastjerivale im konje i ranjavale brojne ratnike. Kao rezultat njihovih napada, šogunove snage su neko vrijeme bile potpuno nepokretne, a i zaostajali su u utvrđivanju kampa. Uslijed nehigijene pojavila se i kuga od čijih je posljedica preminuo i sam Yoshihisa. Time je reputacija ninji porasla do neba. Ako se u obzir da je u to vrijeme magiji i prokletstvima pridodavana velika važnost, postaje jasno zašto neki mitovi navode šogunovu smrt kao djelo ninji. Nakon tih zbivanja, 53 najistaknutije obitelji Koge su titulirane zajedničkim nazivom „53 obitelji Koge“.
Začuđujuće, a isto tako i upitno s obzirom da su događaji opisivani nakon samih zbivanja, kasniji Ashikaga šoguni navodili su kako su unutar njihovog kampa imali ninje iz iste provincije iz koje su bile neke ninje koje su napadale. Premda je upitna, ova priča nije nimalo neobična za tadašnje prilike.
Taj period, početak doba ratova, poznat u japanskoj povijesti kao Sengoku Jidai, je vrijeme iz kojeg potječu pravi zapisi o nečemu kasnije poznatom kao ninjutsu. Koji oblik je imao ninjutsu do tada je stvar koja je zavijena velom tajne i kao takva je predmet mnogih rasprava. Isto tako predmat rasprava je i definicija ninjutsu-a. Naime otkako je ljudi i međusobnih sukoba, tajnovitost i neočekivano i podlo napadanje su sastavni dio ratovanja. S obzirom da je sve to jedan dio ninjutsu-a nailazimo na problem u njegovom razlikovanju od drugih oblika ratovanja.
Bansenshukai je djelo koje datira iz ranog Edo perioda, nakon doba ratova, te je bilo popularno i među Koga i među Iga ninjama. U njemu je napisano da pravi ninja mora biti vješt i u Innin-u i u Younin-u. Innin predstavlja penetraciju u neprijateljski teritorij koristeći vještinju prekrivanja oblika, dok younin teži istom cilju ali bez prikrivanja. Tu se dakle govori o špijunaži i kamuflaži. U knjizi su čak i opisani primjeri opće poznatih ninji za koje navodi da ako i jesu bili zaista tako veliki o njihovim djelima ne bi bilo nikakvih zapisa. S povijesnih stajališta to predstavlja problem.
Po naravi zadataka, ninjina djelovanja nisu smjela biti opažena, pa tako ni zabilježena dok one zabilježene predstavljaju samo jednu stranu medalje. Vrlo je malo zabilježeno o Koga ninjama koje su svoje sposobnosti koristile za kartografiju, brojenje vojnika određenih regija pa čak i za izviđanje njihovih uporišta. Kada se vratio nalogodavcu, ninja je uzeo novac i sve što je povijest mogla zabilježiti jest da je određeni vojni zapovjednik znao točno kada i gdje napasti svoje protivnike. Ostale su zapisane samo najdramatičnije epizode u kojima se ninje tek neznatno spominju, premda su i ti zapisi često kontradiktorni.
Regije Ige i Koge su od uvijek bile u blizini glavnoga grada, ali dovoljno daleko kako ne bi bile pod strogom kontrolom vladara. njihove zemlje su ispresijecane planinama i dolinama, te je putovanje kroz ta područja bilo iznimno teško. Tako su od ranog Nara razdoblja (rano 8.st.) ta područja poznata kao mjesta prebjega onih u nemilosti dvora, lopova i vojnika koji su gubili u raznim ratovima.
Spisi o kasnijim ninja klanovima malo pomažu u nastojanjima da se shvati evolucija tog područja. U većini slučajeva u njima se nailazi na pretjerivanja. Isto vrijedi za sve preživjele zapise o obiteljima te regije. Mnoge obitelji navode vrlo važne pretke poput Minamoto no Yoshitsune-a ili Kusunoki Masahige-a. I jedan i drugi su bili veliki ratnici koji su poraženi i ubijeni. Unatoč tome, u tim pričama možda i postoji nešto istine.
Preci nekih od tih familija možda i jesu bili podanici tih ratnika, te su na kraju morali pobjeći i sakriti se nakon što su im gospodari uhvaćeni i ubijeni. No povijesnim spisima Ige i Koge se ne pridaje neka važnost. Dio problema leži u tome što ninje Ige i Koge nisu bile zapravo članovi ryu-ova (škola). Koga – ryu je naknadno dodani naziv kojim su se opisivale ninje te regije, no u starijim zaspisima govori se o Koga grupi (Koga – shu, Koga gumi) ili Iga grupi. Ryu je politička i društvena organizacija kao isto kao i mjesto podučavanja određene vještine.
Nastavak slijedi...
srijeda, 18.07.2007.
Koga ryu ninjutsu 2
Koliko su znanstvenici uspjeli shvatiti, trening ninji nije bio toliko strukturiran. Trenirali su u grupama i vrlo je vjerojatno da su pritom izmjenjivali neke informacije. Većina se mogla okarakterizirati kao prenošenje obiteljske tradicije i raznih oblika ryu-ova. Kasniji oblici ninjutsu-a, koji imaju korijene u tim školama se nazivaju Koga ryu, premda se uglavnom na kraju toga naziva dodavao i naziv utemeljitelja ili obitelji koja je vodila taj smjer te sufiks –ha.. Na primjer, obitelj Tanaka je prakticirala Koga ryu Tanaka-ha. Međutim, naravno da to nije bio klasični ryu nego su takvi nazivi utemeljeni nakon doba ratova.
Za vrijeme sengoku jidai-a ljudi Koge su bili vrlo zaposleni. Borili su se u područjima uglavnom oko središnjeg, ravničarskog, dijela Japana. To područje je ujedno i poprište jednih od najokrutnijih borbi viđenih u Japanu od početka utrke vojski za prevlast u Kyotu. Neki od Koga ninji su tada zaposleni od strane Tokugawe (koji se tada nazivao Matsudaira) kako bi osiguravali taoce, i tako su mu pomogli u prebacivanju savezništva sa Imagawom na savez sa Nobunagom.
Nobunaga je u povijesti poznat kako prvi od trojice ujedinitelja Japana, ali svakako nije poznat po strpljenju i nježnosti. U to vrijeme je upravljao većinom Japana, uključujući i područjima oko glavnoga grada. S vremenom je zauzeo Omi provinciju, pa tako i Kogu. Rokaku obitelj nije imala ekspanzionističke tendencije, no Nobunaga je želio želio pod svojom kontrolom sve pod vedrim nebom. Ideja o ninjama koje služe drugim gospodarima, koji su ih mogli iskoristiti protiv njega, Nobunagi se nije nimalo svidjela. Mnoge od Koga ninji su mu se tada pokorile.
No barem jedan, Sugitani Zenjubo, je pokušao ubiti Nobunagu. Osoba iz Koge po imenu Takigawa je požurivala Nobunagu da u potpuosti slomi sve obitelji tog područja. Nedvojbeno je kako se Takigawa želio naći u jednoj od liderskih uloga nakon završetka svih sukoba. Međutim, Nobunagu je od takvih namjera odvratio Ieyasu Tokugawa.
To je bio dug koji su obitelji Koge vratile lojalnošću Tokugawa klanu. Za vrijeme bitke za Igu (Tensho Iga no ran) sjeverne Nobunagine snage su na Igu prodirale sa sjevera (iz Koge), no tu su naišle na žestoki otpor ninji koji su na taj način pružali pomoć svojoj braći sa juga.
Pri tome su kasnije spomenuta neka od prominentnijih imena Koge poput Mochizuki-a. Zbog želja da pomognu Igi, mnoga sela, imanja i kuće Koga obitelji su potpuno uništene. U frugoj invaziji na Igu u napadu je bilo više vojnika nego što Iga ima stanovnika. Svaki otpor je bio osuđen na propast već od samog početka. Shvativši to, mnoge ninje su pobjegle. Naivaju se dijasporom Iga ninji. Ironično, na taj su pomogli tradicijama Ige u preživljavanju i održavanju do današnjih dana.
Neki od izbjeglica su dobili posao kod drugih gospodara. Neki su već bili zaposleni kod vanjskih feudalaca te su dočekani sa dobrodošlicom nakon čega su postali stalni članovi njihovih vojnih jedinica. Više nisu bili poznati kao Iga ninje. Neki su i dalje nazivani Iga grupama, no većina je preuzela imena područja u koja su se doselili. Neki su pak uzeli imena svojh davnih predaka i dodali na kraju ryu.
To je početak mnogih tradicija poput Kishu-ryu ninjutsu-a koji su pobjegli u provinciju Kii nakon invazije na Igu. Nobunaga nije poživio dugo nakon detrsukcije Ige. 1582.g. ga je ubio jedan od njegovih podanika. Nakon toga se rasplamsala bitka za ostacima Nobunaginog naslijeđa, a Tokugawa se našao u vrlo nemirnim vodama. Tada je zadužio jednog od svojih ljudi, Hattori Hanza, da sakupi grupu Iga i Koga ninji čime bi mu pomogao u prebjegu u svoju rodnu provinciju na istoku. Zabilježeno je čak i da se Tokugawa odmarao nekoliko dana u kući jednog od Koga ninji. Ninje Koge su Tokugawi vratile povjerenje vjernom službom, nakon čega je Ieyasu postao japanski šogun. Hattori Hanzo i njegove Iga ninje su također nagrađeni. Hanzo je postao general snaga Ige i Koge. Time je Tokugawa pridobio u službu 300-tinjak ninji iz obje regije.
1600. godine Koge su služile Tokugawu u obrani dvorca Fushimi. Dvorac je bio na ruti vitalnoj za vojsku Ishide Mitsunari-a u događajima koji su doveli do bitke kod Sekigahare koja je pomogla u postavljanju Tokugawe kao šoguna. Nažalost po Tokugawu, dvorac je bio duboko unutar Ishidine utjecajne sfere. Ieyasu se samo nadao da će uspjeti što više oslabiti protivničke snage koje su marširale prema Sekigahari, jer mu je bilo itekako jasno da će dvorac pasti a svi branitelji biti pobijeni.
Ieyasu je na čelo obrane postavio čovjeka po imei Torii Mototada. Čak mu je dao još ljudi premda je bio itekako svjestan da će svi izginuti. Unatoč tome ostavio mu je i dobar dio Koga ratnika. Neki su se borili unutar dvorca a neki su napadali kampove napadača izvan dvorca. Kao jamac za vjernost, Ieyasu je držao zatočene njihove obitelji. Poginulo je stotinjak Koga ninji. Tokugawa je na kraju postigao što je i naumio. Oslabio je i usporio protivničke snage dovoljno da se sam može regrupirati. Preživjeli iz te bitke su bili u velikoj Tokugawinoj milosti.
Nastavak slijedi...
srijeda, 18.07.2007.
Koga ryu ninjutsu 3
Za vrijeme ljetnih i zimskih opsada dvorca u Osaki, 1615.g., ninje Ige i Koge borile su se na strani Tokugawe. 1638.g. je grupa od deset Koga ninji poslana da pomognu zatočenima u Shimabara dvorcu koje je u opsadno stanje dovelo nekoliko stotina nezadovoljnih seljaka i kršćana. Dvoje najstarijih ninji (u 60-im godinama) su bili veterani Sekigahare. Neki smatraju da ninje nisu uspjele u svojoj misiji zbog nerazumijevanja lokalnog dijalekta, no to nije istina. Kako se nisu uspjeli progurati kao domaći ljudi, za uzvrat su izvršili nekoliko prepada te su nagrađeni za svoja djela.
U to vrijeme Tokugawina vojska je postajala sve slabija, što je sasvim normalno za mirna razdoblja. Dvorac je konačno pao nakon što su branitelji počeli umirati od gladi. Nakon ove bitke uloga ninji se počela mijenjati. Ironično, njihov visoki status im je pomogao u dobivanju viših činova i drugih profesija, ali nova zanimanja su imala jako malo veze s ninjutsu-om.
U Igi je čovjek na čelu provincije izrazio dobrodošlicu mnogim ninjama pobjeglim iz bitke sa Nobunagom. Pažljivo je od njih sastavio rezervne jedinice. Nisu primali nagrade kao samuraji, već se od njih očekivalo da nastave svoja djela i brušenje vještine kao sakupljači informacija. Samo nekada su primali sitne naknade za obavljene poslove. Većinu vremena su morali živjeti kao seljaci i ostali članovi nesamurajske klase.
Za Edo perioda razlika samuraja i ostalih nižih staleža je bila posebno izražena, tako da je i mala zabuna pri kamuflaži za ninju mogla biti kobna. Ninje Ige su i dalje živjele kao seljaci i a taj način su se svugdje mogle prezentirati. Po nekim spisima, polovicu dana bi radili ono što svaki dan moraju raditi, a drugu polovicu dana bi trenirali. Ninje u glavnom gradu su ubrzo dobili na utjecaju te su time nestale poveznice sa njihovim skromnim korjenovima. I Iga i Koga ninje su bili čuvari šogunova dvorca, ali su djelovali i kao lokalne policijske snage. Mnogi su dobili status hatamota (izravnog šoguovog vazala). Većina samuraja toga doba su služili lokalnim daimyo-ima, koji su pak odgovarali šogunu. Za razliku od njih, hatamoto-i su odgovarali direktno šogunu. To je bio veliki korak za ljude koji su do nedavno radili kao farmeri, ali su na taj način gubili vezu sa svojom ninja stranom. Hatamoto-i su bili nezaposleni većinu vremena te su ubrzo postali izvori brojnih problema. Neki jedva da su bili bolji od onih problematičnih ljudi za koje su se i sami morali pobrinuti na ulicama. Kada ih je poslijednji šogun pokušao reorganizirati po uzoru na zapadnjačku pješadiju, odbili su tu ideju smatrajući kako je to ispod njihovog statusa.
1716.g. stvari su se za Koga ninje znatno pogoršale. Novi šogun je postao Tokugawa Yoshimune. Za razliku od prijašnjih šoguna, on nije bio iz glavne obiteljske linije. Potekao je iz Kii ogranka Tokugawa obitelji, jedne od tri obitelji koje su posebno nastale kako bi se osigurao nasljednik ukoliko bi došlo do problema u glavnoj liniji. Yoshikawa je tada sa sobom doveo mnoge ljude iz Kii -a kako bi zajednički sastavili vladu u Edo-u. Među njima su se našle i ninje Kishu ryu-a. Yoshimune je bio jedan od najsposobnijih šoguna koje je Japan ikad vidio. Ekonomski je ponovo vratio vladu na noge, a pridavao je veliku važnost samurajskim borilačkim znanjima. U to vrijeme, samuraji jedva da su se i mogli nazivati ratnicima. Yoshikawa tada sastavlja grupu ninji pod nazivom "Oniwaban". Grupa se bazirala na Kishu ninjama te je predstavljala reorganiziranu tajnu službu koja je ispravnije služila svom narodu, ne špijuniranjem, već djelovanjem kao grupa za unutrašnju sigurnost. Pomak u organizaciji je bio vrlo značajan, ali je postojao i prije aktualnog šoguna. Yoshimune je samo učvrstio organizaciju. U Edo periodu, Metsuke sustav je bio glavno oružje u kontroli i održavanju mira.
Metsuke nije tajni agent. Njegova funkcija bi bila mješavina između FBI agenta i ambasadora. Imali su vrlo važnu ulogu na dvoru daimyo-a kod kojeg su se nalazili. Premda da se nije sakrivao kao ninja prijašnjih vremena, daimyo-u je bilo jako teško spremati bilo kakvu urotu jer je metsuke konstantno motrio na njega. Uloga šogunovog predstavnika mu je otežavala sakrivanje i prakticiranje sličnih ninjutsu vještina, ali mu je itekako štitila pozadinu. Oni su zapravo služili kao antagonisti gospodara kojima su bili poslani. Izuzetno su težili održavanju dobrih odnosa sa svima.
Ninje prošlosti su penetrirali neprijateljski teritorij kako bi kartografiali i izviđali položaje. Bansenshukai sadrži listu naputaka o procjenjivanju visine zgrade, širine stvari poput rijeke ili pak geometrijskog oblika jarka oko dvorca. Udaljenost na cesti se mjerila pretvaranjem broja prijeđenih koraka u standardne mjere. Ninja se mogao prošetati provincijom te načiniti poprilično točnu kartu pa čak i proučiti unutrašnjost dvoraca koristeći nečujnost i nevidljivost. Međutim, metsuke Edo perioda su stajali iznad promatrane osobe, bilježeći sve što ovaj radi, te su takve spise slali šogunu. Svi radovi na utvrdama su morali biti odobreni i promatrani od strane šogunovih predstavnika, pri čemu su bilježili svaki detalj. U prilikama metsuke su imali ulogu istražnih agenata. No pritom je njihova uloga bila vrlo očigledna. Šoguni su koristili njihove spise kako bi napadali i uništavali problematične klaove. No sve češće, šogun se pribojavao ronina, pobunjenih samuraja koi su silom prilika dobivali taj status, tako da je surađivao sa njihovim vođama i pristajao na neke njihove zahtjeve premda mu nisu bili po volji.
Zapisano je da je šogun ponekada od ninji koje su još boravile u Igi tražio da izvide raspoloženje seljaka. Naime, šogun se smrtno bojao njihovih pobuna, a nekoliko ih se za vrijeme Edo perioda i desilo. Ninja tada nije ulazio u dvorac kao što bi to prije radio, već je bio zadužen da sazna kako seljaci određene regije "dišu". Ukoliko bi prerušeni agent prijavio da je nasvakom zaustavljanju čuo loše priče o lokalnom daimyo-u (feudalcu), to je područje za šoguna predstavljalo mjesto potencijalne pobune.
Neke tradicije Koge nisu bile pod utjecajem Tokugawe. Ti ljudi su ih prakticirali za vrijeme boravka kod drugim daimyo-a van dosega šogunova autoriteta. Te su se škole prestale nazivati Koga ryu-ovima. Preimenovane su, kao i Iga škole koje su preimenovali ljudi Ige nakon njihovog raseljavanja. Škole su dobile imena po gospodarima kojima su ninje služile, ili po precima tih ninji. Tako je bilo čak stoljećima. Potreba za ulaženjem na neprijateljski teritorij, sabotaže i špijunaže je Kogama oduzeta. Njihov status je bio značajan u šogunatu, ali su ljudi poput Hichira Okuse-a u pravu kada kažu da do kraja perioda Koge više nisu bile ninje. Lekcije za koje su prolijevali krv su zaboravljene, a oni su postali tek nešto značajniji od običnih čuvara i birokrata.
Kada je komodor Perry došao u Japan, Iga ninja po imeni Sawamura Jinsaburo Yasusuke je pozvan da sakupi informacije o pridošlicama. Po svim spisima sakupljenim prve godine Meiji ere vidi se da je u okolici sela u to vrijeme boravio popriličan broj Iga ninji. Ne postoje slični spisi iz Koge.
Sa Perry-em su došle i velike promjene.Izgubljeni su mnogi sustavi borenja koji nisu imali smisla u modernom dobu. Drugi su postali sportovi. Neki su postali tek tradicija, a neki su i očuvani kao poveznica sa japanskom prošlošću. Ninje su uglavnom špijunirale druge Japance. U modernom svijetu su se Japanci morali zamarati jezicima i kulturom na koje drevne ninje nisu nikada ni pomišljale.
srijeda, 18.07.2007.
Hanzo
Hattori Hanzo...čovjek po kojem je ovaj blog dobio ime... Jedna od (po meni) najintrigantnijih ličnosti starog Japana. Čovjek koji je objedinjavao sve ono što je u Japanu toliko mistificirano od strane zapadnjaka...bio je samuraj i ninja. Predstavlja spoj dviju inače nespojivih tradicija...općih koncepata življenja, svega što je u tadašnjem Japanu bilo nespojivo. Jing i jang. Kako god da se uzme, svojim životom i djelom Hattori Hanzo je dao veliki doprinos stvaranju Japana kakvog danas znamo. I upravo zato sam se odlučio da blog nosi njegovo ime. A s obzirom da ću pisati o ljudima kao on i o načinima kakve je on njegovao, mislim da zalužuje da bude prva ličnost koju ću predstaviti...
Hattori Hanzo (1541 - 1596), poznat i kao Masanari ili Masahige, sin Hattori Yasunage, bio je poglavar klana Iga provincije, poznate po svojim ninjama, a sam Hattori je bio jedan od njih. Rođen kao samurajski podanik Matsudaira klana (kasnije priključenog Tokugawa klanu), Hanzo, koji je zaslužio nadimak Oni no Hanzo (vrag Hanzo), je uslijed žestine koju je prikazivao ubitkama, vjerno služio Ieyasu-u Tokugawi, jednom od najpoznatijih Japanskih vladara.Premda je Hanzo rođen i odgojen u Mikawi, često se vraćao u Igu, dom Hattori ninja klana. Bio je izuzetno vješt mačevaoc, taktičar, kopljanik, te majstor svih ninja tehnika. To je zato jer su Iga i Koga provincije mjesto rođenja ninjutsu-a, i tamo je postojalo preko 70 klanova koji su usavršavali ovu vještinu.
U planinama koje okružuju ovu regiju, postojali su poligoni za uvježbavanje vojnih taktika. Selo Yagyu, duž granice Kyota i Nare, je bilo dom stare i štovane škole mačevanja, dok je hram u Nari podučavao jedinstveni način borenja kopljem. Sve vještine potrebne za ninju mogao je naučiti u okrugu od 70 - ak km. Hattori se prvi puta borio u dobi od 16 godina. Sa 29 godina (1570) se borio u bitci kod Anegawe, te dvije godine kasnije (1572) kod Mikatagahare, dok je najveći doprinos dao nakon smrti velikog Ode Nobunage (1582).
U to vrijeme odigrava se vjerojatno i najveća priča vezana uz Hanza. Naime Ieyasu Tokugawa je u vrijeme Nobunaginog ubojstva bio u Osaki. Doznao je na vrijeme da je Oda Nobunaga ubijen i kako bi izbjegao trupe Akechi-a Mitsuhide zatražio je pomoć o Hattori Hanza. Na svom putu na sjever (u Mikawu) trebali su prijeći rijeku koju na kojoj je prijelaz kontrolirao Mitsuhide. Na Hanzovu ideju učinili su to na slijedeći način...
Tokugawini ljudi su nosili rižu...i kako bi se Ieyasu sakrio, uz rižu, u jednoj je vreći bio i on. Došavši do rijeke morali su proći pokraj kontrole postavljene od strane Mitsuhide. Problem je u tome što su tada svi njegovi ljudi tražili Tokugawu i što su testirali svaki teret koji je prelazio rijeku, pa tako i ove vreće. Radili su to ubodima svojih mačeva u vreće. Legenda kaže da je samuraj zabio katanu u Tokugawinu vreću i pritom ranio Tokugawu u nogu. Kako bi sakrio krvavi trag koji bi se vidio na maču kad bi se izvukao, Ieyasu je lagano primio oštricu mača prstima, te kako je samuraj izvlačio mač, tako je Ieyasu obrisao krvavi trag. Kada je izvukao mač iz vreće, iz nje je iscurilo samo nešto riže u kojoj se sakrivao Tokugawa. S obzirom da ga nisu pronašli, propustili su Tokugawu i njegove ljude preko rijeke.
Hattori Hanzo je bio poglavar ninji legendarne Iga provincije, te je Tokugawi osigurao njihovu pratnju duž cijelog puta koji je dijelom prolazio kroz Iga provinciju. Put je Tokugawi također tražio sam Hanzo te ga je na kraju živog doveo do Mikawe. To nije bio slučaj sa Anayamom Beisetsuom koji je inzistirao na drugom putu.
Hanzo Masanari je umro 1596. Naslijedio ga je njegov 18-o godišnji sin, čije je ime isto tako bilo Masanari (premda pisano na drugi način). Zaslužio je titulu "Iwami-no-Kami", te su njegovi ljudi čuvali dvorac u gradu Edo. Hanzov sin nije bio ninja, te se nije odnosio prema ljudima iz Ige onako kako je trebao. Ninje ga stoga nisu smatrali dostojnim da nosi ime Hanzo, te su se pobunili. Naoružani vatrenim oružjem i lukovima, napali su dvorac i tražili su njegovo otpuštanje. U protivnom su bili spremni ubiti Masanari-a, a potom i same sebe. Njihov broj je bio dovoljno velik za povjesničare da taj ustanak proglase prvim štrajkom u Japanu. Ustanak se odvio 1605. g. Nakon otpuštanja Masanari-a, ustanici iz Ige se se podijelili u četiri frakcije, svaka vođena od strane drugog niže rangiranog samuraja.
Ostaci Hanzova naslijeđa prisutni su i danas;
Carska palača (u kojoj je boravio šogun) i danas ima vrata nazvana po Hanzu (Hanzova vrata), dok je linija podzemne željeznice koja ide ok centra Tokiado jugo zapadnih predgrađa grada dobila ime po vratima. Hanzovi Ostaci se danas nalaze na groblju Sainen-ji hrama u Shinjuku-u (Tokio). U hramu se također nalaze i neka od njegovih kopalja.
| srpanj, 2007 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Srpanj 2007 (33)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Opis bloga
Ninje, smauraji i japanska povijest, kultura i tradicija do 20. stoljeća.
Obavijest
Blog je u fazi prebacivanja materijala sa bloger servisa, tako da molim za malo razumijevanja. Naknadno ću ubaciti i sve slike i neke članke koje nisam prebacio jer obiluju slikama. Nažalost prebacivanje traje malo dulje nego što sam očekivao, ali intenzivno radim na tome. Dok čekate, objavio sam novi tekst. Hvala na razumijevanju.
LINKOVI
nihongichigai
kucanica u Japanu
kabulske priče