U najboljim vremenima, samuraji su imali izobilje namirnica koje su mogli konzumirati. Naravno, prehrambene navike su uvelike ovisile o socijalnom statusu. Kako su neki samuraji bili izrazito siromašni, a neki pak bogati, promotriti ćemo razlike među njihovim navikama.
Riža
Riža je naravno bila glavna namirnica. Važost se očituje u činjenici da se smatrala mjerom bogatstva. Zemljoradništvo u Japanu nije bilo nimalo lako, a život zemljoradnika je migao biti izuzetno težak. Većina Japana je prekrivena planinama, a čak i nakon ujedinjenja Japana za vrijeme Tokugawe, svaka je provincija morala imati određeni potencijal za uzgoj riže. Malo se područja moglo opisati kao pogodnima za uzgoj riže, a jedna od njih su provincija Ise i regija Kanto. Kanto je bio posebno pogodan za razvoj i širenje obradivih površina jer je širok i ravan te ispresjecan brojnim rijekama potrebnim za irigaciju. Druge, strmije regije, poput susjedne regije Kai, zadavale su njihovim gospodarima brojne probleme. Osim toga uzgoj u takvim regijama je zahtjevao mnogo veće napore u svrhu optimizacije proizvodnje. Polja riže su usjecana u brda a rijeke su ogromnim naporima skretane sa svojih prirodnih tokova. No, rad je bio od vitalne važnosti jer je glad bila sveprisutna opasnost na koju je malo tko mogao biti imun.
Uzgoj riže je svake godine izgledao jednako. Za uzgoj su na početku koristili umjetna uzgajališta unutar kojih se početak uzgoja mogao lakše pratiti i kontrolirati dok su za to vrijeme pripremana glavna polja na kojima je riža trebala rasti. Polja su tada obrađivali uz po moć konja ili volova, gnojili ih i natapali. Nakon otprilike četrdeset dana (lipanj), sjemena su transplantirali u polja. Po običaju su to radile mlade seoske žene jer su se nadali da će njihova plodnost zahvatiti i sjemenke riže. Za seljane je ovo bio vrlo važan događaj, često praćen muzikom i slavljeničkim duhom.
Osim redovitih kontrola polja i brige zbog nametnika, oko riže se sada trebalo malo brinuti sve do žetve u listopadu ili studenom. Žetva se isto tako smatrala slavljeničkom prilikom, a možda je bila i najuzbudljivije doba godine.
Bespotrebno je reći da su plodovi ovolikog truda pripadali samo seljacima. Količina riže kojom su plaćali danak feudalcu je ovisila o stupnju poreza koji su tada bili aktualni. Tako su seljaci svoje gospodare smatrali vrlo milostivima ukoliko bi poreze plaćali sa 40% uroda, jer je taj udio nekada znao rasti i do 60%. Čak je i blagi 40-postotni porez ostavljao seljake na tankim rezervama u slučajevima opasnosti, pa su mnogi imali tajna polja. Do 16. st., lokalni samuraji (jizamurai ili jito) su znali oprostiti seljacima takva polja, no to bi se naravno sve mijenjalo sa dolaskom feudalca. Tada je vlast u Japanu počela organizirano nadzirati cijelu zemlju kako bi smanjili broj tajnih polja, što je rezultiralo velikom nepopularnošću takvih kontrola u seljaka. Osim toga seljaci su uzgajali mahunarke i krumpir kako bi upotpunili svoju prehranu.
Ironično, mnogi su seljaci, iz raznih razloga, jeli proso. Riža je bila luksuz, i nigdje u Japanskoj kulturi štedljivost nije bila toliko izražena kao u farmera. Riža se mogla koristiti kuhana na mnogo načina, z asake, ili se pak miješala sa povrćem. Popularna slastica koja se mogla kupiti uz ceste je bio rižin kolač koji se zaslađivao medom ili komadićima voća nakon čega bi se sve to zamotalo u list i tako prodavalo. Većina smauraja je jela rižu u ljusci, koje je svaki vojnik - pješak pojeo i do 900 grama (5 go-a) dnevno. Plemstvo je preferiralo očišćenu rižu koju su često jeli slatku.
Druge namirnice
Uz rižu jela su se i sljedeća jela kada su bila dostupna: Krumpiri (postojalo je 24 vrste krumpira), rotkvica (9 vrsta), krastavci (14 vrsta), grah (od kojeg se pravila sveprisutna skuta), lješnjaci, lotos - drvo (koje se prodavalo uz cestu), razni orašasti plodovi, tofu, slatki krumpir (yam ili tororo, od kojeg su se spravljale juhe), kisele šljive (posebno popularne među vojnicima za vrijeme kampanja), marelice, breskve, jabuke, naranče. Iz mora i rijeka su vadili 7 vrsta morskih trava, petrova uha, rakove, pastrve, tunu (koju su lovili harpunima), hobotnice, meduze, školjke, i kitove (barem u provinciji Awa). Osim toga, ukoliko bi se uklonile zabrane budista ili šintoista o zabrani jedenja mesa, gladni su mogli loviti fazane, divlje guske, prepelice, jelene i veprove. Vojnici su za vrijeme opsada ubijali i jeli svoje konje. Unatoč tome, jedenje crvenog mesanije postalo uobičajeno za Meiji obnove, a čak i onda su crveno meso jele samo visoke klase. Pedeset vrsta biljaka je bilo dostupno za kuhanje (daizu ili soja, azuki sasage ili crveni grah). Uvozili su ocat i alge (kombu). Povrće su pripremali sa mnogo ulja, te se taj način kuhanja nazivao shojin ryori. Uključivao je soju, sezam. Sol, koja im je bila bitna za prezervaciju ribe i drugih namirnica, je bila luksuzna, te je možda bila jedan od faktora zbog kojih je Takeda Shingen 1569. godinr napao obalu provincije Suruga.
Postojalo je i jelo koje se tradicionalno posluživalo samurajima prije odlazaka u ratove. Sastojalo se od suhih lješnjaka, algi i petrovih uha. Posluživalo se na malenim lakiranim tanjurima (kao i sake). Sake se služio u trima posudama jer je broj 3 smatran sretnim brojem. sake je tema koju sam već puno detaljnije obradio iz drugih tekstova a o njemu možete pročitati uz pomoć tagova koji se nalaze sa strane bloga.
Evo i nekih japanskih naziva:
Abura - age - skuta od pečenog graha
Awabi - petrovo uho
Azuki - crveni grah
Daikon - divovska rotkvica
Daizu - soja
Ebi - škamp
Genmai - neoljuštena smeđa riža
Ginnan - gingko
Hassu - lotosov korijen
Kaki - kamenica
Kombu - alga
Kuri - lješnjak
Mochi - rižin kolač
Niboshi - sušene sardine
Sake - sake
Sansho - crveni papar
Sashimi - sirova riba
Shiitake - gljiva
Shoga - đumbir
Takenoko - bambusov korijen
Tofu - skuta od soje
Tororo - slatki krumpir
Unagi - jegulja
Post je objavljen 19.07.2007. u 12:15 sati.