Pregled posta

Seppuku Taki Zenzaburoa

U jednom od najpoznatijih incidenata između domaćih japanaca i neciviliziranih barbara sa zapada, dogodio se 4.veljače 1868. godine. Taki Zenzaburo, časnik princa od Bizena, naredio je-iz razloga koji su kontroverzni-svojoj jedinici da otvori vatru na naselje stranaca u Kobeu(Hyogo) .Žrtava nije bilo, ali su predstavnici evropskih zemalja tražili kaznu za krivca, i sam je japanski car Meiji (živio,1852-1912, vladao, 1867-1912) odredio da Taki Zenzaburo počini ritualno samoubojstvo seppuku (harakiri). Taj događaj opisao je britanski predstavnik A.B.Mitford (Lord Redesdale), tajnik veleposlanika Vel.Brit., koji je prisustvovao Zenzaburovu samoubojstvu: «Obred što ga je naredio sam car, odigrao se noću u hramu Seifuku-ji, sjedište trupa iz Hyogoa. Iz svakog stranog poslanstva bio je upućen po jedan svjedok. Sve zajedno, nas sedmorica stranaca. Do hrama su nas doveli časnici prinčeva od Satsume i Choshua. Iako je obred trebao da bude proveden na najzatvoreniji način, slučajne primjedbe koje smo čuli na ulicama, a i mnoštvo što se poredalo duž glavnog ulaza u hram, pokazivali su da taj događaj puku nije nezanimljiv. Dvorište je hrama pružalo izvanredno šarolik prizor; vrvjelo je vojnicima što su u hrpama stajali oko velikih vatri koje su bacale blještavo svjetlo preko streha i neobičnih zabata svetih građe- vina. Uveli su nas u prostoriju gdje smo trebali pričekati dok priprava za obred ne bude dovršena: u prostoriji do nas bili su visoki japanski službenici. Nakon dužeg vremena koje se, zbog tišine koja je vladala, činilo dvostruko dugim, Ito Shunsuke, privremeni guverner Hyogo prefekture, došao je i popisao naša imena te nas obavijestio da će s japanske strane prisustvovati sedam kenshi, svjedoka. On i još jedanslužbenik predstavljali su cara; dva kapetana Satsuma pješadije i dva kapetana pješadije Choshua, te zastupnik princa od Bizena, klana osuđenog čovjeka, upotpunjavali su broj, koji je vjerojatno tako odabran da bi se podudarao s brojem stranaca. Zatim je Ito Shunsukezapitao želimo li osuđenom postaviti kakavo pitanje. Odgovrili smo da ne želimo. Tada je slijedilo daljnje odlaganje, nakon kojeg smo pozvani da pođemo za japanskim svjedocima u hondo ili glavnu dvoranu hrama, gdje se imao izvršiti obred. Prizor je ostavljao dubok dojam.



Velika dvorana nadsvođena je visokim krovom što ga podržavaju tamni drveni stupovi. Sa stropa je visjelo mnoštvo velikih pozlaćenih svjetiljki i ukrasa koji su svojevrsni budističkim hramovima. Ispred glavnog oltara, gdje je pod prekriven lijepim bijelim hasurama bio tri ili četiri inča izdignut na tlo, bio je položen sag od grimizne pusti. Visoke svijeće raspoređene u pravilnim razmacima širile su prigušeno tajnovito svijetlo, upravo dostatno da se vidi sve što se događa. Sedmorica su japanaca zauzela mjesto lijevo od uzdignutog poda, sedmorica stranaca desno od njega. Nitko drugi nije bio prisutan. Nakon nekoliko minuta napete neizvjesnosti u dvoranu je ušao Taki Zenzaburo, čovjek snažna stasa, trideset dvije godine star, plemenita izgleda, u svojoj ceremonijalnoj odjeći s karakterističnim krilima od konopljine tkanine kakve se nose u značajnim prigodama. Slijedili su ga kaishaku i tri časnika odjevena u jimbaori ili ratni ogrtač optočen zlatnim tkivom. Dužnost keishakua je dužnost gentlemana: u mnogo slučajeva izvršava je rođak ili prijatelj osuđenog, i odnos među njima bliži je u odnosu poglavara i sekundanta negoli žrtve i krvnika.U ovom je slučaju kaishaku bio učenik Taki Zenzaburoa, i među njima samima izabrali su ga Takijevi prijatelji zbog njegove vještine u mačevanju.
S kaishakuom koji mu bijaše slijeva, Taki Zenzaburo je polako prišao japanskim svjedovima i obojica su im se poklonila; tada, približivši se strancima, pozdravili su nas na isti način, možda čak i s više smjernosti: u oba je navrata pozdrav ceremonijalno uzvraćen. Polako i s visokim dostojanstvom osuđeni se čovjek popeo na izdignuti dio, dva puta se ničice prostro ispred glavnog oltara i sjeo na japanski način (tako da mu koljena i nožni prsti dodiruju tlo i da tijelo počiva na petama; u tom položaju, koji je položaj poštovanja, ostao je do svoje smrti) na sag okrenut leđima glavnom oltaru, dok je kaishaku čučnuo njemu s lijeva. Tada je pristupio jedan od trojice prisutnih časnika, noseći stalak poput onoga što se upotrebljava u hramovima za žrtvovanje, na kojem je zamotan, ležao wakizashi, kratki mač, devet i pol inča duljine, šiljka i oštrice poput britve. Njega je, bacivši se ničice, pružio osuđenom čovjeku, koji ga je prihvatio s poštovanjem, podigavši ga objema rukama do svoje glave, i stavio ga ispred sebe.
...Poklonivši se još jednom, Zenzaburo je pustio da mu gornji dio odjeće klizne do opasača i ostao razodjeven do pasa. Brižljivo, kao što je to običaj, zavio je rukave ispod koljena da bi spriječio da se ne sruši unatrag, što bi bila sramota, naime, Japanac plemenita roda ili samuraj trebalo je da umre u padu prema naprijed. Promišljeno, mirne ruke, uzeo je mač što je ležao pred njim; gledao je na nj s čežnjom, gotovo s odanošću; na trenutak se činilo da posljednji put sređuje misli a zatim si je zario mač duboko ispod pasa s lijeve strane, vukao ga polako kroz trbuh na desnu stran i, zakrenuvši ga u rani, povukao je kratki rez prema gore. Za vrijeme tog čina od kojeg čovjeku pozlije, nije mu zadrhtao ni jedan mišić na licu. Kad je izvukao mač nagnuo se prema naprijed i ispružio vrat; izraz boli po prvi je put prešao preko njegova lica, ali nije izustio ni glasa. Tog trenutka kaishaku koji je, stalno čučeći uza nj, budno motrio svaki njegov pokret, skoči na noge, zadržavši na sekundu svoj mač u zraku; zatim bljesak; težak, ružan, mukao tutanj, prasak pada; jednim je udarcem glava odsiječena od tijela. Slijedila je mrtva tišina, prekidana tek groznim šumom krvi što je klokotala iz nepomične mase pred nama, koja je samo trenutak prije bila hrabar i viteški čovjek. Bilo je strašno. «Kaishaku se duboko poklonio, obrisao svoj mač komadom papira koji je ,u tu svrhu, bio pripravio, i povukao se s izdignutog poda; a okrvavljeni mač svečano je odnesen, krvavi dokaz egzekucije.»
Tada dva careva predstavnika odu do svojih mjesta i prešavši na drugu stranu gdje su sjedili stranci pozovu nas da posvjedočimo da je smrtna kazna nad Taki Zenzaburom vjerno bila izvršena.Obred je završio i mi smo napustili hram. Obred kojemu su mjesto i sat dali dodatnu svečanost, bio je od početka do kraja ispunjen onim posvemašnjim dostojanstvom i skrupuloznošću u detaljima koji su izrazite značajke postupaka japanaca visokog društvenog položaja; a važno je da se ovo spomene, jer sa sobom povlači uvjerenje da je mrtav čovjek bio zaista časnik koji je počinio zlodjelo, a ne kakva zamjena. Iako nas se strašni prizor duboko dojmio ,bio je nemoguće da istodobno ne budemo ispunjeni divljenjem prema čvrstom i muževnom ponašanju patnika a i prema hladnokrvnosti s kojom je kaishaku izvršio posljednju dužnost prema svome gospodaru. Ništa ne bi mogli jače pokazati snagu odgoja. Samuraj, gentleman vojničke klase, od svojih najmlađih godina uči gledati na harkiri kao na obred u kojem će jednog dana, možda i on biti pozvan da sudjeluje kao izvršilac ili sekundant. U obiteljima starog kova, koje drže do baštine drevnog viteštva, dijete se podučava u obredu i sprijateljuje s idejom časnog iskupljenja od zlodjela ili očišćenja od sramote. Ako dođe trenutak, on je na nj pripravan, i smjelo prihvaća patnju od koje mu je pravodobni odgoj oduzeo polovicu strahote. U nekoj drugoj zemlji, čovjek uči da posljednje iskazivanje odanosti prema prijatelju može biti i to da mu bude krvnikom?»
Usprkos divljenju prema Zenzaburovoj hrabrosti i čvrstini, Mitford u daljnjem tekstu ipak smatra da je kazna bila zaslužena i da je ispravno postupljeno što strani predstavnici nisu tražili da Zenzaburo bude pomilovan. Takav ni čin, misli on, »doduše mogao proizvesti željeni učinak među civiliziranijim klanovima, ali bi mogao biti krivo shvaćen - kao slabost ili strah - od onih koji su primitivniji i koji osobno još ne poznaju strance.»

* Izvori:Devide,Japan,tradicija i suvremenost,Zagreb,1978.,
str.135-140;Pinguet,Dragovoljna smrt u Japanu,Sremski
Karlovci,1990.,str.159,160;



by nihonkichigai

Post je objavljen 19.07.2007. u 12:25 sati.