Bugenvilija

31.08.2007., petak

Era robota

Tužno je kako nam djeca brzo rastu, a taman sam mislila kako ćemo ih uvijek moći muljati kak nam padne na pamet. Situacija se naglo iskomplicirala saznanjem da nam vrtić počinje u srijedu. Znači za dan D, bi bilo zgodno pripremiti dječicu nam milu psihički i fizički. Pod tim se podrazumijeva da ne nose pelene, naravno, zar ne. Mi smo u pelenama još uvijek bili do jučer. Bar sinak mlađi tj najmlađi. Nije se dao krstiti ni lijepom riječju ni ljeskovom šibom. Ništa nije pomagalo, a na svaki pokušaj oduzimanja iste, dračio bi se kao nosorog u doba parenja. Tako jezovitio i prodorno da su nam lupali susjedi odozgora (koji i inače imaju tanke živce), a vjerujem da su se i ostali mislili dal ih žigošemo ili čupamo nokte. Nyima se svojih pelena sretno riješio prilično lako i bezbolno. Naprosto mu je tako došlo. Imali smo problem lošeg vremena, pa nismo mogli kako se to inače radi, jednostavno ih pustiti gole pa ko živ ko zapišan. Loše vrijeme zapravo traje cijelo ljeto pa sad ti učini nešto. No vratimo se robotima. Ljelja je nešto spominjala kako je flašicama mjesto u obiteljskom muzeju. Pa i je ali naše su još u upotrebi i zbog toga se uopće ne uzrujavam, pelene me više koštaju što novaca što živaca. Dawa je ionak sklon čašu vode prokriumčariti u njihovu sobu i zaliti s njom krevet, pernati jastuk ili sa sokom napojiti medu. Zato je bočica blažena stvar. Nedam djeci gledati reklame na televiziji jer tamo nema ništa pametnog ni korisnog za njih, međutim koji put se potrefi eto da vide i pokoju reklamu i naravno odmah požele baš to i ništa drugo na svijetu. Nisam od onih roditelja koji te sekunde trče ispuniti mudru želju svojih prinčeva i princeza. Vjerojatno zato jer sam već jedno prošla sve to manipuliranje i nedam se baš tako lako zavitlavati. A nedam ni da se tatek mladi maltretira i ucjenjuje. Eto nedam i šlus. Osim kad je to jedini način za dobiti ono što želim. A to su ovaj puta pelene, i skupo ću ih platiti, znam već. Ali ta žrtva je ovaj puta opravdana. Zadnjih tjedana postoji samo jedna želja za koju nismo baš marili ni naj manje jer su se do sada izmjenjivale kao oblaci na nebu gonjeni olujnim vjetrom. Ali Robot Vava Hund je žilav i neda se zamijeniti ničim drugim.... I tako, pogađate, dil između oca i sina pao je u jučerašnje jutro kad je vrli uzoriti pokušao obući svog mlađeg sina u gaće i hlaće ali sinko se nije dao. Dok se nije spomenuo Robot Vava Hund. Prestao je plač, prestalo arlaukanje, prestale suze i zamijenio ih osmijeh od uha do uha i dijete je bez daljnje diskusije obuklo gaće i od onda do sad samo jednom mu je pobjeglo u hlaće. Što su ti reklame, ha! Sad još da saznamo koja je to reklama i na konju smo...ili magarcu, vidjet ćemo još...

- 19:45 - Komentari (19) - Isprintaj - #

Muhetina mokra dlakava

Mali dodatak: Ne mogu komentirati neke blogove, kao recimo Lanternu i Angel of wonder, a rado bi pa molim da mi se to uvaži kao olakotna okolnost. Do jučer nisam mogla ni Pinkeye ali danas je proradila stvar...

- 00:25 - Komentari (8) - Isprintaj - #

27.08.2007., ponedjeljak

Dva šest tik tak

Ako Nyimu pitate koliko je sati dobit ćete odgovor iz naslova. Pri tom pokazuje na prste dva i četri. Slatko je kako klinci doživljavaju pojam vremena. Naivno, presmiješno. Kad ponestane nekih od glavnih namirnica kao npr, kakao za mlijeko prije spavanja, onda kažem kupit ćemo sutra. Na to obojica mudro zakimaju glavama - daaaaa, kad suncu budili je sutlu. Tako da ako neko slučajno misli kako klinci pojma nemaju, gadno se prevario. Međutim kad se slučajno dođe u posjed tatinih kataloga sa elektroničkim komponentama ili slično što, onda se studiozno prelista cijeli katalog i svaku stvar prokomentira sa bratom. Simpa je slušati to žvrgljanje i njihove zaključke, što je što sa pojedine slike. Moram samo reći da ni ja za 99% stvari iz kataloga ne znam što su ni čemu služe. A nakon toga se prelazi na konkretno, izabere se po jedna slika i na njoj se inzistira. Tata kupi, mama kupi, tata kupi blaci ovo, meni ovo. Mama odmah sutla, sutla! I tako jedno dvadesetek minuta dok tati ili mami ne dosadi naređivanje da se odmah kupi. Tad na snagu stupa lukavo manipuliranje sa vremenom. Kaže tata - dečki dragi evo, naručiti ću odmah sad preko interneta. Pleko pluntela, mudro zaključuju blizanci. Pluntel = kompijuter. Sretna lica se za čas ozare. Pobjeda je na našoj strani jer dok se nešto ne narući pa dok to poštar donese prođe i po 10 dana. Posebno ako se naručuje iz Njemačke, ako je naruđba iz Ladaka sa Tibetu, stiže za 4 dana pa ti vidi. Naravno da klinci već do prekosutra zaborave da su inzistirali na nekoj stvari. Blaženi internet...

- 10:08 - Komentari (27) - Isprintaj - #

26.08.2007., nedjelja

Trčanje sa preprekama

Teško je uskladiti potrebe kuće, kuhanja ručka po dva različita jer je dragi naravno vegetarijanac, a djeca i ja ne, pa onda poneko peglanje, šetnju psa i igranje u parkiću. Odlazak na edukativne izlete u šumu, livadu i polje, sa mojim fotografiranjem i kupovinom, zezancijom na internetu, pisanje bloga, održavanje portalića i foruma sitne ribe, još desetak raznih foto stranica na kojima sam aktivna ili bi to željela biti. Tako da obično neke stvari radim paralelno, pa se odlazak u kupovinu obavezno spoji sa posjeti pasjem pišalištu i istrčavalištu iza našeg lokalnog dućkasa do kojeg ionako moramo autom, pa onda tu utrpamo još sitnu dječicu i obavimo sve o istom trošku. Istrčim ih sve troje, pa onda fine mile umorne i pitome, otfuram u parkić na igranje, a pasa parkiram pod klupicu. Pa još malo do nasipa ili na livade da vidimo šta novo cvate, raste i leti. Dođemo mrtvi umorni, gladni i žedni i već je pol 8, taman vrijeme za klopu i kakao na flašicu i pravac - krpe. Onda stignem i imam dovoljno vremena da do sitnih sati posjetim sva meni draga mjesta. Pa ujutro sve iz početka ali o prijepodnevu nekom drugom zgodom, idem sad malo peglati da bude štogod ispeglanih košulja za slijedeći tjedan. Danas nema simultanog izlaska, uživamo u muzici sa nove naprave koju je napravio dragi i ludujemo po dvorištu dok je još lijepa vremena...

- 15:23 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Igra među oblacima

- 01:58 - Komentari (6) - Isprintaj - #

25.08.2007., subota

Plastelin

Svi znate što je plastelin nadam se. E za one rijetke neinformirane, koji se time nisu igrali kao mali, nemaju sitnu dječicu i ne zanima ih specijalno, a bitno je za razumijevanje daljnjeg toka priče da pojasnom da se radi o masi u raznim bojama Dkoja gnječenjem i grijanjem u sitnim ručicama dobija nove oblike, otiske na tenisicama, popunjava rupe u namještaju, zvučnicima, CD plejerima, utičnicama za struju i mnogim drugim lijepim mjestima, a dakako i nosu, ušima i ustima. Dakle, upravo smo naučili da se plastelin može gurati u razne rupe i da je to velika fora. Posebno ako je guranje jednosmjerno. Međutim neka mjesta nisu pogodna za to jer nakon nekog vremena se uspostavi da na dotično uho u koje je plastelin uguran, naprosto više ništa ne čuje i onda krene traženje alternative jer je još dovoljno rano i ne dovoljno duboko, a da bi bolilo. Zato se Nyima u neko doba otisnuo u kupaonicu po štapiće za uha da si on to isčačka van. Srećom spriječen je u naumu, majka je izvadila pola punjenja u plavoj boji pincetom, a ono prvo narančasto je ostalo zaljepljeno duboko u uhu i nije se dalo doseći pa smo potražili vještog uhogrlonosičara da nam u tome pomogne. Međutim, kako to obično biva sa vrlo malim klincima, uspjeli smo teta doktor i ja isčačkati samo veći dio, a ostatak mekog plastelina se priljubio za stijenke toplog uha i ostao tamo nesmetano ležati. Zato smo dobili kapi za vuha i kontrolu za tjedan dana. Navodno će kapi na uljnoj bazi izrolati zajedno sa prirodnom smolom i ostatak nakupine van. Živi bili pa vidjeli. A sad delikatesa iz čekaonice. Uđemo mi tamo jer smo dobili prekorednu varijantu zbog situacije u uhu i u minijaturnoj subici sa pogledom na zvonik crkve sjede dvije velike časne sestre zauzimajući dobar dio čekaonice. Nyima se u paničnom strahu priljubio uz mene i samo što se nije rasplakao od straha. Šaptao je samo u panici - "Mama! Mišmiš, drei mišmiš!" Ma reko nisu to betmeni šišmiši, ne moraš se bojati, to su časne sestre i žive u crkvi i zvone na zvono. A u tom času zazvoni crkva na dvadeset metara zračne linije. Nyima se nasmije i one se nasmiju i sav strah nestade u djeteta. Za ne povjerovati koja koincidencija. Prolazio je pored njih do knjiga i igračaka i objašnjavao im kasnije životinje iz knjige... Eh ti klinci... Nakon izleta do doktorice uhogrlonoskinje u samom centru selendre, iskoristili smo lijepo jutro da poslikamo koji komadić grada za pokazati svekolikom blogerskom i širem pučanstvu. Pa evo ponešto od tih slika. Crkva Gromobrani U dvoru Vitrai Dodatak: zahvala kratka i jasna uredništvu bloga.hr na brzoj intervenciji što se tiče mog izgubljenog passforda u bespućima mreže internetske

- 02:20 - Komentari (14) - Isprintaj - #

23.08.2007., četvrtak

Šumske djeve bajne

Bili u skitnji šumom. Opet, a što nam drugo preostaje kad su bazeni pokriveni otpalim lišćem na prehladnoj vodi i pješčanici okolnih parkića zatrpani mačjom kakicom i smrdljivom vodom, punoglavcima i još koječime što ne bih sada... Šuma je ovdje definitivno najbolji izbor izlaska za klince, moje pogotovo i skužih danas da nisam to jedina primjetila. (Što me malo deprimiralo. Uvijek sam bila u uvjerenju da su moje ideje nenadmašne i da mi nikakvi Nijemci tu ne mogu parirati. Ali možda poneke Nijemice mogu i poneki turski dedek.) Imamo krasnu urbaniziranu šumu na kraju grada. Baš kao što je recimo Maksimir u Zagrebu, samo što je ovo po meni puno bolje koncipirano i ne fura se na park, već na šumu, što zapravo i je. Samo je ta nekad divlja šumetina koju sam pohodila pred deset godina i ova danas, nešto nespojivo. Grad si je uzel pod svoje jedan dio i od toga složio trim stazicu sa svim vježbama objašnjenim po punktovima. To su napravili već četvrte godine kak smo se tam doselili ali je u to vrijeme to još bila teška divljina i vidjeti srnu ili zeca nije bila neka mudrost. Sad vidjeti srnu mogu samo kad gledamo Bambija. U prirodi ih više nema. Nema ni orlova. Nekad su kliktali ko sumanuti i točno znam gdje su se gnjezdili. Znala sam tam doći pod te borove, pritajiti se i slušati ih kako se spominju u gnjezdima prije zalaska sunca. Sada ih više nema. Čudi me jako da su si to ti pedantni Nijemci koji se tako brinu za razne biotope i slična sranja, dopustili samo tako. No da. Dopustili su izgradnju još jedne piste na aerodromu bez obzira na apele domorodaca i protestne marševe, pa što ne bi zbog tuce nadobudnih sportaša utamanili koju bezveznu populaciju najugroženije vrste grabljivica u Evropi. No da, zaglibih u sarkazmu. Dlagi blasto Bili u šumi, to je priča. Volim miris šume, mir i tišinu koju pruža čak i ovaj urbanizirani dio sa svim tim zabavama za klince. Dobra je to fora zato jer klinci baš ne ljube posjete nekim mjestima gdje ne znaju kaj bi sa sobom. Gdje nema penjalica, spuštalica, bara, slapova i sličnih čuda. Tu ima sve to. Sve je uklopljeno u samu šumu, staze su posute šoderom, pa nisu prave šumske, šiša se oko njih, pa nije zaraslo u kupinu i koprivu ali je bara -bara. Još su joj dodali i drvenog krokodila koji kao izranja iz bare, pa je dojam vode i tih ribica, punoglavaca uz rubove i žaba koje skoče u vodu kad se tko približi - potpun. Ima se što pričati djeci. A za one bez mašte i znanja, tu su veliki panoi na kojima je nacrtan kružni ciklus prirode i života u bari. Lijepo i jasno za čak i male klince. Šuma okolo tih puteva je nedirnuta. Čista i nesputana u svom razvoju. Ima svega, slomljenih stabala od vjetara ili groma do onih od starosti, prevrnutih panjeva, truleži, visoke trave na vrhu brijega kojeg je kiša okupala i počešljala na razdjeljke, do suhog tla pokrivenog samo ariševim šišarkama veličine manjih slavonskih žirova. Trulih i polutrulih ariševih bodljikavih grana koje su preprečile podnožje drveća tako gusto da je prolazak skoro nemoguć, a horde pikavih kupina su zaposjele ostalo područje tla zajedno sa visokom travurinom oštrih bridova. Stari panj Svaki pokušaj prolaska kroz to područje je svojevrstan izazov za kondiciju pojedinca jer zahtjeva i snalažljivost ocijenjivanja terena unaprijed i vještinu preskakanja prepreka koje u slučaju neuspjeha završavaju ispikanih nogu ili u gorem slučaju, gadnijih masnica dobivenih u dodiru sa raznim nevidljivim neprijateljski razmještenim panjevima usred busena krasne zelene travuljage. Gorki vrganj

- 11:37 - Komentari (14) - Isprintaj - #

20.08.2007., ponedjeljak

Sjećanje na jedno ljeto

Ne znam kako kod vas ali u mojoj vukojebini nije bilo pravog ljeta. Bilo je tri puta po tri prevruća dana i to je sve. Izvukla sam badić ali ga ni jednom nisam obukla za razliku od lani kad sam dobar dio ljeta u dvorištu provela u njemu jer je bilo havarično. Dobro, sad su nam izgradili kuću na kat u neposrednoj blizini pa ni ne bi baš skakutala tako kostimirana kad nam skoro zaviruju u tanjur. Klincima sam nadobudno kupila bazen i to doslovno između dva pljuska, nadajući se da će se ipak isplatiti. Okupali su se točno 4 puta. Sramota! I onda nas još tuži susjeda da zakaj su klinci u dvorištu zakaj neidu na bazen. Zaista nadobudno. Mislim da se u tom bazenu kupaju samo hladnokrvne životinje, puževi i Nijemci. Njima je svaka voda dobra, čak i ona jezerska, tj šoderičina u kojoj ja ni cucku ne dam nutra. Oni su tamo već sa prvim sunčanim zrakama čim snjeg okopni i ne miču se sve dok ponovo ne zatrpa. Post sam počela pisati pred 6 sati, pojma nemam više kaj sam točno htela reć, ni naslov me na niš ne asocira. Zapravo kad stavim klince spat tak sam prazna ko vreća da mi niš pametno ne pada na pamet. Ma čak ni bedasto, baš niš zato ću sve ostaviti kak je, možda se dosjetim kaj sam počela pričati i dopišem to naknadno. Ili makar nakon šetnje sa psom, to me obično vrati među žive. Makar kakvo je sad vrijeme vani može me samo u depru baciti, a i udebljala sam se opet tj vratila na početak. Grozota i strahota, a još sam se nekidan pitala zakaj ne mogu više u hlače nakon pranja, pa nisu se valjda toliko stisnule...

- 20:00 - Komentari (18) - Isprintaj - #

18.08.2007., subota

Klanje i sl.

Odrezah si nekidan komad prsta ribalicom za povrće. Onako elegantno mi je odletio vrh kažiprsta desne ruke (a i koje bi drugo) narezan u dvije šnitice, da ga nisam više ni našla u crvenoj paprici koju sam baš ribala za poznati đuveđ iz posta dva ispod. Nije istina ni bilo šanse da ga tražim jer sam bila preokupirana sa zaustavljanjem krvi koja je šiktala na sve strane kao da priklah svinju, a peklo je grozno i jezivo još punih pola sata. Nakon toga je bila šok pauza od poslijepodneva, a onda je počelo boljeti. Nije to neka rana da bi sad čovjek pao u nesvjest jer izgubih silne krvce ali da mi je bilo zlo od svega, bilo mi je. I dan poslije mi je bilo zlu. Pitam se samo da sam kojim nesretnim slučajem prst si odrezala ili ruku, kakve bi onda posljedice bile, a ne ranica šugavih razmjera. Pih! Stvarno smo jadni kad nas takva sitnica na dva dana izbaci iz kolosjeka. Mene bar. Možda ima nekih koji su hrabriji pa ih to ne unazadi. Ali što reći kad nisam dva dana mogla ništa sa desnom rukom jer čim bih nešto podigla ili povukla bi mi ponovo krenulo krvariti. Sramota. A da ne velim koji je kunst obrisati rit levom rukom. Najveća tragedija je što nisam mogla ni voziti, a ni škljocati fotačem. Najveći domet je bila vožnja mišem koji srećom ima samo jednu tipku. Sve ostale rabote preuzeo je moj vrli najbolji i najdraži mužić na svoja nejaka pleća. Dok su blizanci dolazili i dragali me po nozi kao ranjenog cucka i zavirivali u ranu i vikali ojoj i uh uh i jadna mama boli plist... Ovaj puž je prekjučerašnja berba. Ima jedan novi put koji će kroz par godina opasavati najevću industrijsku zonu u okolici minhenskog aerodroma ali sad je samo nova cesta i široki krasan tratoar koji opasuje pustopoljinu i šikaru u kojoj se gnjezde brojne prepelice, fazani i ostale ptice, a ima i zečeva velikih dugouhih nemali broj, a sve je zapušteno i tamo se uglavnom parkiraju kamioni u tranzitu za prenoćiti, a ja dolazim redovito prošetati cucka i snimiti pokoju dobru scenu iz životinjskog svijeta, nešto divljih trava i neobičnog grmlja. Lude zalaske sam sve tamo snimila kao i one oluje koje vam nikad nisam pokazala, a dugo sam se spremala :) A tamo ima i najviše puževa sa kućicom koncentriranih na jednom mjestu. Da me netko gleda poskrivečki dok šećem psa, pomislio bi da mi nisu sve ofce na broju dok pokušavam stati i ne zgaziti nijednog od vesele bratije. Ako se kojim slučajem zaboravim obavezno već nakon drugog koraka začuje se krckanje malih kućica jer tamo nema onih nama dobro znanih velikih puževa vinogradarskih, već samo stari uvoz iz Turske, tj mali žuti puževi prošarani smeđom prugom. Evo jedan veseli par za kraj. U društvu je slađe

- 14:36 - Komentari (22) - Isprintaj - #

12.08.2007., nedjelja

Sunčani intermezzo

Da da, baš tako kako piše u naslovu, intermezzo između dva pljuska. Ma dobro, pretjerujem, danas je padalo samo do 2, kasnije se eto čuda neviđena, čak i razvedrilo. Ne doduše skroz ali bilo je sunčanih trenutaka i to sve na vrtoglavih 22 stupnja. Za ne povjerovati. Prekjučer je bilo 12 ujutro u podne i navečer. Jučer 15 ujutro, 16 u podne i 14 navečer. Tim tempom i takvom srećom, do zime bismo mogli dogurati i do 40. Bili smo to prekrasno vrijeme u šumi. Sa još 2865 nadobudnih brzopoteznih majki sa buljukom klinčadije, starih djeda, malih i velikih pasa i ponekog zalutalog đogera. Klinci na riječ - šuma, oblače tenisice i plješču u iščekivanju da se majka spremi, obuće pasa u leđnu ogrlicu i svi se sretno utrpavamo u auto. Majka ne bi tako rado išla da se tamo nema tako divnih stvari za poslikati, ubrati, pojesti i protegnuti noge na uzbrdičnonizbrdičnim terenima i udahnuti prekrasan miris leševa trulog drveća, mrtvog lišća, starih pljesnivih gljiva i malih kukaca, a sve jednim zajedničkim imenom nazvano - humus, što zvuči puno poezičnije od gore navedenog popisa. Blizanci šumom jure i žure stazicama i putićima. Dawa najviše voli lokve i blato, baš kao i Kiki koja još voli i da joj se milijardama puta baci neki blesavi štap. Nyima voli brati kupine, maline, borovnice, jagode i sve ono za šta majka kaže da se smije ubrati i staviti u usta. Gljive su zabranjene i ne smiju se dirati, brati, trgati, šutati nogom, već se mora strogo paziti kud se hoda da se ne ugazi u koju. Pa nismo mi stado bizona ili slično što ne pazi kuda ide i samo gleda da se napravi što veća šteta i nered. Odmalena se uči. Učimo i da se u šumi mora biti tiho da se ne uznemirava stanovnike kao što ni mi ne volimo doma biti uznemiravani od uljeza sa strane. Međutim tu smo još malo kratki, nejde nam baš od ruke ne vikati za svaku sitnicu koju vidimo, ali bit će bolje nadam se. Najgore mi je kad moram vikati za njima jer su se razbježali kao rakova djeca, pa svaki juri u svom pravcu. Eh da. Bit će bolje tješim se, svi smo to prošli. Kiša je padala danima i šuma je premokra, pa smo se verali neuobičajenim putevima, tj bez njih ali hrbatom brijega s obzirom da gore nije tolika vlaga i klopali smo kupine i kupine i kupine. Ima ih ove godine kao nikad prije, cijela je šuma u njima, i to onim niskim malim, pravim šumskim i sad su sve zrele i ne možeš napraviti koraka, a ne strpaš koju u usta, i svaki put kad se sagnem iz grmlja mi namiguje poneki vrganj. Ima ih na tone. Da sam bila sama mogla sam 10 kila nabrati ko od šale. Ovako sam brala samo mlade čvrste, a one starije sam samo poslikala i išla dalje, a i mokri su previše bili. Svako drvo, a na vrhu su samo borovi i ariši, u podnožju je gusta mahovina i kupine i bar po 4 komada na svako stablo. Takvu brojnost vrganjima nisam davno vidjela. I njih ima svih vrsta, od pravih boletusa pa do onih koji pocrne kad se dodirne nježno meso klobuka, a ima naravno i brdo otrovnih primjeraka. Zato ih i ne valja dirati ako ne znamo što beremo, a pogotovo ne djeca koja će kasnije i ruke u usta stavljati. Zato su blizanci bili zabavljeni nošenjem mamine torbe za fotoaparat koja je laka kad je prazna jer fotač visi oko vrata. Drugi ima pasju vodilicu na potezanje, Kiki ima štap i veselo trčkara okolo, a ja ko zadnja tuka klečećki hodam i bacam se sad na lijevi sad na desni bok ne bi li iz boljeg kuta ulovila te svoje jestive i često nejestive primjerke. Evo i mali izbor fotki iz šume.

- 22:37 - Komentari (18) - Isprintaj - #

11.08.2007., subota

Jedan mali ljetni recept

Dok smišljam kako uobličiti zadnje huncutarije premilih nam blizanaca koji se upravo drače iz nepoznatog razloga evo jednog jednostavnog i ukusnog recepta. Radi se o đuveđu, onom pravom najpravijem. Ide uz razne mesetine posebno uz roštilj, što je sad ionako vrlo aktualno pa vam evo dobrog priloga za vruće ljetne dane. Poslikala sam moj nekidanski kuharski dvoboj sa malom kuhinjom ali preporučam one anemične žute paprike sa slike zamjeniti finim crvenim dugačkim paprikama kojih vjerujem sad ima na vagone po lijepoj nam našoj, a i šire :)) ĐUVEĐ 1 kg luka na kockice narezati i sa malo soli dinstati dok ne bude staklast 1 kg paprike na rezance narezane dodati luku i dinstati 10 minuta (naribala sam ih na ribež) 2 male konzerve Pizza Tomaten narezati na kockice i baciti zalutale kože, pa dodati uz 2 češnja bijelog luka nasjeckana na kockice (dodala sam 3) 1 žličica crvene mljevene paprike 3 dcl riže (stavila sam basmati ali vjerujem da može i bilo koja druga) 1 ljuti feferon na sitno isjeckan (moj iz vrta, čisti otrov) 1/2 žličice šećera (može i bez) papra po želji i dinstati poklopljeno još 10 minuta Uz to sam radila poznatu afganistansku rižu čiji recept možete pročitati tu negdje u kabulskim pričama i takozvane mini faširance za pod zub. Ako nešto ne volim to su onda faširanci veličine omanjeg tanjura za koji mi treba dva dana da ga savladam, a klinci ga ne žele ni pogledati. To sam sve delala za svoj ročkas koji je bio nedavno i koji smo Bayasaa i ja proslavile zajedničkim snagama kad smo ionako razlika u 4 dana. Mogu se pohvaliti da su se Mongoli ubili u đuveđu i da je recept otišao i na tu stranu. Živjela razmjena recepata. Ovaj Pizza Tomaten ne znam kak se kod nas zove ali radi se o oguljenim paradajzima u konzervi 400 grama. Ta količina je dovoljna za oko dva ozbiljna obroka četveročlanoj odrasloj ekipi za stolom plus ponešto sitne žgadije. Kao prilog naravno, ne kao glavno i jedino jelo :) Eto toliko od mene za večeras, lud neki dan, tjedan, mjesec. Samo pljušti kiša oko 456 puta dnevno, oko 3 pol 4 obavezno se pokaže sunce na jedno desetak sretnih minuta, taman toliko da dođem k sebi od glavobolje i vrtoglavice koju mi prouzrokuje dugotrajno loše vrijeme, oblaci, niski tlak, kišurina, zle brkate babe, cendrava mala djeca što moja što susjedova i još koješta čega se sad ne mogu dosjetiti. Zdravi i veseli bili i dobar vam tek :)

- 22:00 - Komentari (22) - Isprintaj - #

01.08.2007., srijeda

Čudne majke

Bila danas sa blizancima u najbližeg parkića u koji inače nerado zalazim jer je u vrlo sumnjivom kvartu i prepun je dokonih majki koje uglavnom vrijeme provode u tračanju, pušenju i pljuvanju u dalj. Ne volim ni način na koji odgajaju svoju nejačad, pa ih kad god mogu zaobilazim u širokom luku ali zadnjih dana smo bez auta pa smo osuđeni na to mjesto jer za dalje klipsati je lako u jednom pravcu ali na povratku patuljci sjednu nasred ceste i odbijaju hodati, a ja ipak nemam snage za nositi na leđima dva klipana od po 18 kila komad i fotač i sve igračke za pješčanik pa romobile ili bicikle i nepojedenu klopu, vodu, flašice itd. Deva jesam ali baš dvogrba - njet. E da, i bili ovaj put u neko čudno doba i vodili Kikilajn sa sobom i autiće na odguravanje one male crvene i napravili prvo đir po kvartu da se Kiki malo izlaufa i obavi potrebitosti piš kak prirode i tek se onda zaputili u pravcu parkića. Tamo naišli na jednu jedinu ženu koja je mudro zauzela dvije najbolje klupe za cirka 12 ljudi i stol - jedini u parkiću. Raširila preko cijeloga novine, čik visi iz ustiju ko u stare babe bez zuba, anema više od 25 godina, a možda ni toliko. Dva mala pinkleca teturaju uokolo što po igralištu što njoj iza leđa, ma nemaju svaki više od 2 godine, maksimalno 2 i pol. Mojima su do ramena. Sa nogometaškim zurkama i musavi dokle ide. Šmrklji zelene boje im vise do pupka. Sjela sam se podalje od njih, na sunce i dovoljno blizu da vidim što mi hahari rade, izvadila iz torbice Wasu i žvačkam po sitno mrveći si pri tom suhi kruhac u dekolte. Kad se na mene zapikirali mali fudbaleri i stali pored mene ko bogeci bistrički, sam kaj im sline nisu počele teći i šta sad nego odlomim svakom po pola. Jedan uzme lakomo i zagrize pa ispljune kao da je to zadnje smeće koje je probao i bahato baci u travu pored klupe i još zgazi nogom. Moram priznati da je moj da bi se loše proveo, ako nešto ne volim onda je to bahati odnos prema hrani. Drugi me gledao sumnjičavo i nije htio uzeti ali je pokupio onaj bačeni od brace i kušao jel to čemu ili je stvarno za baciti. Pri tom su se obojica ispikala na koprive koje su tamo rasle i iskreno rečeno, bilo mi je baš drago. Odoše oni ostaviše me da uživam na suncu koje je za razliku od proteklih dana bilo baš ugodno toplo. Moji zamorci su u blizini pokušavali natjerati pumpu za vodu da izbaci štogod ali izgleda da je bil zatvoren ventil, što i nije tako blesava ideja jer znam na što bi ličili da je kojim slučajem bilo tekuće vode. Idila prvorazredna, sve kak se šika da eto nismo bili u čudnom parku među čudnim ljudima, tj. ženama ili preciznije - ženom. Ona je prala kolica vodom iz boce, zašto, to ni policija ne zna. Čik joj je visil iz gubeca priljepljen filterom za donju usnu, nekaj prestrašnoga. Psovala je pri tom poprilično dubokim vrlo neugodnim glasom i mrko mjerkala sve oko sebe. Klinci su joj se razmilili svaki na svoju stranu. Onaj nepovjerljivi se držao na dometu njena pogleda, ali drugi je odgibao iza brežuljaka prema otvorenoj i prilično prometnoj cesti. Ona nije ni trepnula. Mali je nesta sa mog vidika jer je mene kopkalo kam će dovraga, pa tam je frka, a može ga netko i ukrasti na kraju krajeva, ne mora ga čak ni auto pokupiti. Bila sam već sva na iglama i od mog finog odmora u parku nije bilo više ni spomena ali zašto da se brinem za tuđu decu kad im se majke ne brinu i stalno sam se s tim tješila. Nakon pola sata ili nešto više što malog nije bilo za vidjeti ona se udostojala dignuti pogled i zovnuti ga imenom. Ja bi već policiju zvala što se mene tiče ali žena se nije pomakla sa mjesta. Za to vreme je već ponovo prionula novinama i križaljci i uopće nije trzala što joj se mali nije odazvao na pozive. Dugo već ne vidjeh tako nonšalantne i flegmatične osobe. Nakon sat i nešto sitno je malog dovela neka djevojčica na rozom biciklu. Moram priznati da sam odahnula. Majka nije podigla ni pogled sa novina. Promrmljala je nešto nerazumljivo i to je bilo sve. Strava i užas i onda se ti glupi Nijemci čude kad im kradu djecu, ubijaju, siluju. Čudila sam se uvijek kako im netko može ukrasti klince u parku ali sad vidim zašto to nije nikakva specijalna umjetnost niti neki podvig kad im majke delaju sve drugo nego ono zbog čega su doma. A sad se odmaramo od šetnje...

- 23:49 - Komentari (31) - Isprintaj - #

Bla truć

Posla preko glave, a vremena premalo za i naspavati se kako bi htjela. More nula bodova, pomoći sa strane - njente, nula, zero. Premorena sam dubinski do same srži i dala bi bar tri lončanice bugenvilija za tri dana spavanja do podneva bez da me netko budi po noći, zove mama mama, vuće za rukav, šalje po sok, vape, fišija i traži da ga se presvuće jer se zapišao uzduž i poprijeko. Traži da ga se ljulja, pa da se ljulja brata, pa da se crta, pisijima i kenovima, vadi boje, moči ruke, pije vodu u koju se prije toga namakao kist sa žutom, crnom, zelenom i plavom bojom, pa kad malo pokapa te iste po podu da se to još razmaže cipelom u čijim utorima je poprilična količina crne fino pognojene humusne zemlje iz maminog cvijetnjaka..... Zijevam od jutra ne pamtim više kojega unatrag i nikako na zelenu granu. Ako spavam kad i piceki, zbudim se u nebulozu neku jutra ranog preranog i ne mogu dalje spavati, a po noći ne mogu ništa raditi pametnoga tako da sam se toga okanula, takozvanog mudrog savjeta pametnijih i iskusnijih. A opet sa druge strane trebam i ja svoje trenutke mira i tišine, trenutke za slušanje muzike, pisanje, razgovaranje, ljubljenje, bilo što... Kako te trenutke uvijek krademo od nečeg drugog pa tako i od sna i ja sad zijevam ko pelikan kojem se riba u grlu zaglavila poprijeko ali se žilavo odupirem potrebi da sklopim oči i ne otvorim ih do sutra poslije podne. Tema imam kao u priči ali ne i koncentracije da ih sve zapišem, popamtim, zabilježim, već ovako nasumično nabacujem na "papir" što mi je zadnje bilo na umu, a kako je to zapravo besmisleno idem ubit oko, a vama ostaviti slikicu dvije koliko me onaj servis bude trpio... Nyima kuki dok se blasto (braco) skriva iza flanjke FinePix S9600 Kupila neku čudnu penjačicu koja do sad nije cvala ali je oplela i zaplela pola ograde i veći dio čempresa, i sad je pustila ove od milja zvane tasmance jer ne znam što drugo da o tome mislim. karticu sa imenom biljke sam naravno bacila čim sam ju presadila...FinePix S9600 Ovoj slici je radni naziv "Okupan jutarnjim suncem i rosom" ali to je samo poetika bez oslonca u stvarnosti jer sam poznati neranoranioc i rosu uloviti mogu samo ako se vraćam s tuluma u to doba, a to na žalost zadnjih godina nije slučaj, pa je i šansa da poslikam pauka u jutarnjoj rosici sveden na minimom malih nula. Daklem, ovo je slikano u podne tog krasnog sunčanog dana, a rosicu zamjenjuje fajterica za veš. Ode mi sva romantika al šta sad...FinePix S9600 Kozmos friško zasađeni prekrasan. Jako volim taj lijepi korov koji uspijeva u svim mogućim uslovima...FinePix S9600 I to bi bilo to za danas. Ostajte mi zdravo i živo ljubi vas vaš Ivo ali to nije slučaj jer ja nisam Ivo i fućka mi se živo. Nađite si nekog drugog da vas ljubuška za uho, a ja odoh spat prije nego što se bacim na loše rime i još gore zime...

- 00:23 - Komentari (19) - Isprintaj - #