Marketing
Era robota
Tužno je kako nam djeca brzo rastu, a taman sam mislila kako ćemo ih uvijek moći muljati kak nam padne na pamet. Situacija se naglo iskomplicirala saznanjem da nam vrtić počinje u srijedu. Znači za dan D, bi bilo zgodno pripremiti dječicu nam milu psihički i fizički. Pod tim se podrazumijeva da ne nose pelene, naravno, zar ne. Mi smo u pelenama još uvijek bili do jučer. Bar sinak mlađi tj najmlađi. Nije se dao krstiti ni lijepom riječju ni ljeskovom šibom. Ništa nije pomagalo, a na svaki pokušaj oduzimanja iste, dračio bi se kao nosorog u doba parenja. Tako jezovitio i prodorno da su nam lupali susjedi odozgora (koji i inače imaju tanke živce), a vjerujem da su se i ostali mislili dal ih žigošemo ili čupamo nokte.
Nyima se svojih pelena sretno riješio prilično lako i bezbolno. Naprosto mu je tako došlo. Imali smo problem lošeg vremena, pa nismo mogli kako se to inače radi, jednostavno ih pustiti gole pa ko živ ko zapišan. Loše vrijeme zapravo traje cijelo ljeto pa sad ti učini nešto. No vratimo se robotima.
Ljelja je nešto spominjala kako je flašicama mjesto u obiteljskom muzeju. Pa i je ali naše su još u upotrebi i zbog toga se uopće ne uzrujavam, pelene me više koštaju što novaca što živaca. Dawa je ionak sklon čašu vode prokriumčariti u njihovu sobu i zaliti s njom krevet, pernati jastuk ili sa sokom napojiti medu. Zato je bočica blažena stvar.
Nedam djeci gledati reklame na televiziji jer tamo nema ništa pametnog ni korisnog za njih, međutim koji put se potrefi eto da vide i pokoju reklamu i naravno odmah požele baš to i ništa drugo na svijetu. Nisam od onih roditelja koji te sekunde trče ispuniti mudru želju svojih prinčeva i princeza. Vjerojatno zato jer sam već jedno prošla sve to manipuliranje i nedam se baš tako lako zavitlavati. A nedam ni da se tatek mladi maltretira i ucjenjuje. Eto nedam i šlus. Osim kad je to jedini način za dobiti ono što želim. A to su ovaj puta pelene, i skupo ću ih platiti, znam već. Ali ta žrtva je ovaj puta opravdana.
Zadnjih tjedana postoji samo jedna želja za koju nismo baš marili ni naj manje jer su se do sada izmjenjivale kao oblaci na nebu gonjeni olujnim vjetrom. Ali Robot Vava Hund je žilav i neda se zamijeniti ničim drugim....
I tako, pogađate, dil između oca i sina pao je u jučerašnje jutro kad je vrli uzoriti pokušao obući svog mlađeg sina u gaće i hlaće ali sinko se nije dao. Dok se nije spomenuo Robot Vava Hund. Prestao je plač, prestalo arlaukanje, prestale suze i zamijenio ih osmijeh od uha do uha i dijete je bez daljnje diskusije obuklo gaće i od onda do sad samo jednom mu je pobjeglo u hlaće.
Što su ti reklame, ha!
Sad još da saznamo koja je to reklama i na konju smo...ili magarcu, vidjet ćemo još...
Post je objavljen 31.08.2007. u 19:45 sati.