Bugenvilija
18.08.2007., subota
Klanje i sl.
|
Odrezah si nekidan komad prsta ribalicom za povrće. Onako elegantno mi je odletio vrh kažiprsta desne ruke (a i koje bi drugo) narezan u dvije šnitice, da ga nisam više ni našla u crvenoj paprici koju sam baš ribala za poznati đuveđ iz posta dva ispod. Nije istina ni bilo šanse da ga tražim jer sam bila preokupirana sa zaustavljanjem krvi koja je šiktala na sve strane kao da priklah svinju, a peklo je grozno i jezivo još punih pola sata. Nakon toga je bila šok pauza od poslijepodneva, a onda je počelo boljeti. Nije to neka rana da bi sad čovjek pao u nesvjest jer izgubih silne krvce ali da mi je bilo zlo od svega, bilo mi je. I dan poslije mi je bilo zlu. Pitam se samo da sam kojim nesretnim slučajem prst si odrezala ili ruku, kakve bi onda posljedice bile, a ne ranica šugavih razmjera. Pih! Stvarno smo jadni kad nas takva sitnica na dva dana izbaci iz kolosjeka. Mene bar. Možda ima nekih koji su hrabriji pa ih to ne unazadi. Ali što reći kad nisam dva dana mogla ništa sa desnom rukom jer čim bih nešto podigla ili povukla bi mi ponovo krenulo krvariti. Sramota. A da ne velim koji je kunst obrisati rit levom rukom. Najveća tragedija je što nisam mogla ni voziti, a ni škljocati fotačem. Najveći domet je bila vožnja mišem koji srećom ima samo jednu tipku. Sve ostale rabote preuzeo je moj vrli najbolji i najdraži mužić na svoja nejaka pleća. Dok su blizanci dolazili i dragali me po nozi kao ranjenog cucka i zavirivali u ranu i vikali ojoj i uh uh i jadna mama boli plist... Ovaj puž je prekjučerašnja berba. Ima jedan novi put koji će kroz par godina opasavati najevću industrijsku zonu u okolici minhenskog aerodroma ali sad je samo nova cesta i široki krasan tratoar koji opasuje pustopoljinu i šikaru u kojoj se gnjezde brojne prepelice, fazani i ostale ptice, a ima i zečeva velikih dugouhih nemali broj, a sve je zapušteno i tamo se uglavnom parkiraju kamioni u tranzitu za prenoćiti, a ja dolazim redovito prošetati cucka i snimiti pokoju dobru scenu iz životinjskog svijeta, nešto divljih trava i neobičnog grmlja. Lude zalaske sam sve tamo snimila kao i one oluje koje vam nikad nisam pokazala, a dugo sam se spremala :) A tamo ima i najviše puževa sa kućicom koncentriranih na jednom mjestu. Da me netko gleda poskrivečki dok šećem psa, pomislio bi da mi nisu sve ofce na broju dok pokušavam stati i ne zgaziti nijednog od vesele bratije. Ako se kojim slučajem zaboravim obavezno već nakon drugog koraka začuje se krckanje malih kućica jer tamo nema onih nama dobro znanih velikih puževa vinogradarskih, već samo stari uvoz iz Turske, tj mali žuti puževi prošarani smeđom prugom. Evo jedan veseli par za kraj.  U društvu je slađe |