Bugenvilija
25.08.2007., subota
Plastelin
|
Svi znate što je plastelin nadam se. E za one rijetke neinformirane, koji se time nisu igrali kao mali, nemaju sitnu dječicu i ne zanima ih specijalno, a bitno je za razumijevanje daljnjeg toka priče da pojasnom da se radi o masi u raznim bojama Dkoja gnječenjem i grijanjem u sitnim ručicama dobija nove oblike, otiske na tenisicama, popunjava rupe u namještaju, zvučnicima, CD plejerima, utičnicama za struju i mnogim drugim lijepim mjestima, a dakako i nosu, ušima i ustima. Dakle, upravo smo naučili da se plastelin može gurati u razne rupe i da je to velika fora. Posebno ako je guranje jednosmjerno. Međutim neka mjesta nisu pogodna za to jer nakon nekog vremena se uspostavi da na dotično uho u koje je plastelin uguran, naprosto više ništa ne čuje i onda krene traženje alternative jer je još dovoljno rano i ne dovoljno duboko, a da bi bolilo. Zato se Nyima u neko doba otisnuo u kupaonicu po štapiće za uha da si on to isčačka van. Srećom spriječen je u naumu, majka je izvadila pola punjenja u plavoj boji pincetom, a ono prvo narančasto je ostalo zaljepljeno duboko u uhu i nije se dalo doseći pa smo potražili vještog uhogrlonosičara da nam u tome pomogne. Međutim, kako to obično biva sa vrlo malim klincima, uspjeli smo teta doktor i ja isčačkati samo veći dio, a ostatak mekog plastelina se priljubio za stijenke toplog uha i ostao tamo nesmetano ležati. Zato smo dobili kapi za vuha i kontrolu za tjedan dana. Navodno će kapi na uljnoj bazi izrolati zajedno sa prirodnom smolom i ostatak nakupine van. Živi bili pa vidjeli. A sad delikatesa iz čekaonice. Uđemo mi tamo jer smo dobili prekorednu varijantu zbog situacije u uhu i u minijaturnoj subici sa pogledom na zvonik crkve sjede dvije velike časne sestre zauzimajući dobar dio čekaonice. Nyima se u paničnom strahu priljubio uz mene i samo što se nije rasplakao od straha. Šaptao je samo u panici - "Mama! Mišmiš, drei mišmiš!" Ma reko nisu to betmeni šišmiši, ne moraš se bojati, to su časne sestre i žive u crkvi i zvone na zvono. A u tom času zazvoni crkva na dvadeset metara zračne linije. Nyima se nasmije i one se nasmiju i sav strah nestade u djeteta. Za ne povjerovati koja koincidencija. Prolazio je pored njih do knjiga i igračaka i objašnjavao im kasnije životinje iz knjige... Eh ti klinci... Nakon izleta do doktorice uhogrlonoskinje u samom centru selendre, iskoristili smo lijepo jutro da poslikamo koji komadić grada za pokazati svekolikom blogerskom i širem pučanstvu. Pa evo ponešto od tih slika.  Crkva Gromobrani U dvoru VitraiDodatak: zahvala kratka i jasna uredništvu bloga.hr na brzoj intervenciji što se tiče mog izgubljenog passforda u bespućima mreže internetske   |