Bugenvilija

30.12.2005., petak

Prigodna

Momentalno je -10, lijepa temperaturica. Baš zimski ugođajčić, nema što. Htjela sam danas sa dečkima sklepat jednog snjegovića ali to je bila puka želja, snjeg je tako prhak da se od njega ni nakon dužeg nagovaranja ne da napraviti poštena gruda za pogoditi cucka u njušku, a kamo li nešto više ili veće od toga. Brzo smo istina i odustali od te nakane jer taj snjeg je leden. Grozno je hladan i za čas ti rukavice budu mokre i hladne, a onda se i odrvene i nije neki gušt. Baš se čudim klincima kako im uspije biti vani na toj temperaturi i do sat i pol, hm...valjda zato jer ih ne pustim u sobu he he. Dobacim im i onu šašavu džukelu pa se igraju i nabacuju s loptom ili jedu snjeg na ležečki i slične gluposti koje sam i ja radila ko klinka. Za to vrijeme sam im skuhala riblju juhicu sa krumposima, na češnjaku i maslinovom ulju sa puno peršun lista. Tako da su se nahrdali nakon snjega ko gladni vuci i pozaspali u prvoj rundi. Mislila sam to vrijeme, dok ćore iskoristiti za neki posao ali sam se samo izvrnula ko hrušt na leđa, pokrila dekicom i bacila rundicu hrkačine. Nakupovali smo jučer hrpu raketa i ostalog pofarbanog streljiva. Bit ćemo glavni u kvartu i okolici. Ima da mast na slamku izvadimo svim penzićima u dvorištu i šire. Neki su manijaci već počeli ispaljivati prve rakete još danas poslijepodne, još je sunce bilo na nebu. Klincima se to baš jako dopalo, puno više nego Kiki. Ona je samo gledala kog bi vidjela da pomalja nos od susjeda, pa da može na njega lajati jer je on sigurno sve kriv i mora platiti to. Sutra idemo u još veču vukojebinu neg je naša ali sa razlogom, idemo na sanjkanje. Kupili smo nekidan još jedne sanjke i sad smo kompletni, jedino što smo zaboravili je ular za cucka. Novu ćemo provesti kao i većina roditelja sa malom djecom. Na tulumu do zore ali u snovima ako nam daju ovi sa raketama. Makar me to ne žalosti nimalo. To je u ovom trenutku najbolje riješenje. I da, sutra je daljinski - moj! Vama želim lud provod i sretnu Novu i da vam se ostvari bar polovica želja odmah, a ostala polovica tokom godine, a kako drugačije :))

- 23:26 - Komentari (25) - Isprintaj - #

29.12.2005., četvrtak

Pogodio me drito u rame, pizdek!

Danas je jedan nadasve običan dan. Snjeg je počeo još jučer i nije jenjavao, samo se spustila temperatura i sada je minus 5, i dalje sniježi. Ma ne sniježi, vani je prava mećava, tako gusta da se i po noći kuži da pada. Mislim, kad se gleda u mrak, a ne na uličnu lampu, tamo svaka šuša može skužiti da pada. Danas sam prvi puta smogla snage, a i vremena, pa bacila 10 šugavih minuta yogice. Mislila sam kao, ma nakon više od 5 godina, neću ja to moći i to. Ali sam se brzo razuvjerila, mogu skoro sve vježbe, a one koje ne mogu, to je čisto zato jer mi je trbušina još prevelika i koljena su previše pod naporom od kila da bih se i ufala napraviti vježbu do kraja. Jednom riječju, ja jako zadovoljna. Što će sutra reći tijelo, to ćemo tek vidjeti, nadam se debelom muskulfiberu. A možda imam više sreće pa on izostane do preksutra, a onda će ga pojesti sutrašnjih (već se hrustim) 20 minuta vježbanja. Danas sam nakon što sam kostimirala pingvine i izbacila ih na zimske radosti, odlučila pogledati kakva je situacija sa mojim sobnim biljem. Nije sad da toga ima ne znam ni ja koliko, već sam pola toga i razrijedila jer više ne igraju prozori u spavaćoj sobi zbog djece, ali još uvjek su tu bar 30 lončanica sa kojekavim cvjećem i drvećem. Imam pet benđamina od toga dva, od dva metra, jest da su malo platili glavom, tj. lišćem i granama ovo ljeto ali još uvijek su kapitalci, a i oporavljaju se brzo. Pa četiri hibiskusa raznih boja, od toga jedno stabalce pola metra visine, koje mi je Pepeljuga kupila za rođendan pred 6 godina i to je pravi crveni hibač, čiji su cvijetovi veličine otvorenog dlana. Bugenvilija i sobna lipa u istoj tegli. Oleandar koji sam kupila kao ziher crveni, a zapravo je žuti, što sam saznala tek dvije godine nakon kupnje jer mu je šugavcu toliko trebalo da propupa u ovim idealnim njemačkim uvjetima. Zatim bodljikava palma koja nehumano brzo raste čak i po mrazu. Pa madagaskarski kaktus i nešto divlje egzotike za koju ni ne znam kak se točno zove, krase jedan kut sobe. Taj dio je izoliran od djece i malih pasa velikim zvučnikom. Pa stabalce kumquata, koje je baš na lječenju i zamotano je u vreću za smeće, što je nadasve krasan ukras u sobi ali mi ga je žao jer si je to Ivo silno želio pa sam mu kupila i na kraju je po običaju, palo na moja nejaka pleća sva briga o njemu, a svi znamo kako je agrume teško uzgajati u nehumanim uvjetima centralnog grijanja. Ko ne zna, kumquat plod je veličine šljive ali je naranča ili njoj nešto u rodu, ima samo 4 kriške i obično samo po jednu ili maksimalno dvije koštice i jede se zajedno sa korom. (Tako barem Ivo tvrdi ;)) Ja ih nikad nisam jela jer su mi onak, malo bljak. Drvce je cvalo dvaput prošle godine i kad cvate to je kraj svijeta, tog mirisa, tog ludila, ma divota, a i bacilo je plodove, jedno tridesetak plodića ali kako sam ja u to vrijeme bila prezauzeta sa blizancima, nije ga nitko baš tetošio i redovito zaljevao i špricao, pa se na kraju zaušio i dobio zaušnjake, a potom ga je napao i paučnjak. Zli paukov bratić iz trećeg koljena, čija je prabaka bila frau grinja. I dok sam ja to skužila, njemu je jadnom popadalo skoro svo lišće. E da i zato je sad u vreći za smeće ali sam uzela prozirnu da vidim kaj se nutra zbiva kad zalijem sa skorotrovnim grinjomorom. Na tom prozoru je druga konstalacija snaga, tu su biljke koje su mi (hm) na dohvat ruke ili bolje oka, pa kao, njih ću češće zaljevati, pa nisu dobila svaka biljka svoju slamčicu spasa i kopanjicu vode, kao susjedni prozor o kome je upravo bilo riječi. Tu su samo dvije baš jako velike teglurine sa cijelim kolospletom biljaka koje možda i ne pašu zajedno, al kaj ću im ja. Nek se snađu. Imam ogromne monstere koje sam podrezala na vrlo kratko jer su bile se razrasle dok sam ja u poluonesvještenom stanju bila još u trudnoći, pa su sa njima zajedno i neke super munjene biljkurine kojima se sad ni pod razno ne mogu sjetiti imena, a ne da mi se tražiti po knjigama, ali koje su vrlo specifične po svom blesavom ne biljčastom ponašanju. Naime što, one se po danu "otvore" tj. spuste listove, a pred noć se ti listovi usprave i to na foru klik klak. Doslovno vidiš i čuješ kad se list ispravi ili kad se opušta. kad se biljka gleda iz raznih uglova, izgleda kao da je plastična, ima ono koljeno, koje je specifično za plastičnjače he he. Ali ga odaju suhi listovi, tj. oni koji nisu preživjeli moje ne zaljevanje. I na kraju balade o mom sobnom bilju koje mi je tolike godine predstavljalo izvor ljubavi i uživanja jer uzgojiti iz sjemena je veliki gušt i ne mala umjetnost kad se govori o ovakvim biljkama, a mnoge su moje, uzgojene baš na takav način, usprkos centralnom grijanu, mali pikavi kaktus puzavica, koji je glavna biljka u Ateni među drvoredima između cesta, čije ime naravno ne znam ali nije ni važno. Imam ga već sad 8 godina i iz jednog malog 2 cm dugačkog kaktusića je narasao u krasnu zvjerku koju držim obješenu za strop jer su bodlje otrovne, pa ne želim da se desi nešto djeci, a bormeć ne ni kaktusiću koji ima prekrasne dvolisne cvjetove nejintenzivnije crvenopurpurne boje koju sam ja bilo kad, bilo gdje vidjela do sada. Iz dvolisnih cvjetića izlazi još jedan red dvolicnog cvjetića ali u kontra, i tako još par puta, ovisno o jačini sunca i svjetlu, o količini vlage i pažnji. U knjizi piše da cvate jednom godišnje po 20 dana. Mani cvate 8 godina bez prestanka. Pa sad što reći, zar su moji uvjeti idealniji od idealnih? Možda za neke ne toliko zahtjevne biljke. I zakaj sam vam sve to pričala? Izgubila sam prvobitnu misao časna riječ, a i prekidali su me u dva navrata, i još me pitaju zašto ne pišem češće priče, pa ja ne stignem priču ni smisliti, a kaomo li ju prenesti na papir. Ili Kompijuter. Na stignem se koji puta ni popišati cijeli dan jer nemam vremena i onda se sjetim, tek na večer da me sad već jako boli trbuh. Ah da, pogledah na naslov. Blažen bio. Eto ćemu služi naslov, da sklerozni tipovi poput mene znaju kaj su šteli reć. Jes bormeć. A kako ja, poučena lošim iskustvom prvo u editor napišem naslov i krenem pisat, pa ak se pokaže da bi od toga moglo nekaj ispasti prebacim pisanje na mail. Pa kad završim može propasti kaj god hoće, na blogu kad je moj post osiguran i spremljen na sigurno, a ne da mi nestane u internetskim bespućima. No da, toliko o digresiji oko naslova i teme, idemo dovršiti misao. Eh da, filadendron je taj i to običan šugavac koji krasi vrh police, pored njega je i difenbahija šatirana i neki mali pizdek kojeg sam baš nedavno kupila jer je bio na dnevnoj rasprodaji u mom najmilijem pljačkaškom dućanu, dehneru. Koštao je samo 2,5 eura i bio je baš cakan. Kako ja volim haračiti po takvim dućanima ali sad znam jako dobro koji su mi gabariti i što sve mogu male ručice, a i što je od bilja otrovno, a što bezopasno, imam jako suženi obim biljka koje smijem gledati. Dobro, oleander je smrtonosno otrovan ali on je na prozoru iza svog bilja, a i nije baš jako atraktivan da bi ga klinci baš krenuli jesti. Tako je taj pizdek za kojeg ne znam kak se zove jer sam pročitala uputstvo za upotrebu istoga, a onda to bacila u smeće jer šta, ja znam pa to meni ne treba više. Njega sam stavila na sam rub jer mu je tendencija u tome da se spušta. Ima male tamnozelene listiće srcolika oblika i kad sam ga smjestila, pasao je savršeno. Prvih tjedan dana dok nije počeo rasti. Sad je duplo duži i bahato se krenuo širiti u svim pravcima, ja zapravo ne znam što su oni njemu jadnom radili prije, da je bil tak, niškoristi. To je sad čisto druga biljka i nekak sam sigurna da mi se ona prije puno više dopadala, a ima još jednu manu... on je čisti napadač. Danas ja sjednam na svoju fotelju u podnožju šugavca, a i nemam kamo drugamo, kad mi je na toj polici smješten laptop. Tastaturu pomoćnu, držim u krilu, noge zabacim prek kauča, čista idila. Ili bi bila da me netko stalno ne gađa sa suhim lišćem. Je li, pizdek jedan?

- 02:56 - Komentari (28) - Isprintaj - #

26.12.2005., ponedjeljak

Općenita žalopojka

slikano pred 7 dana Tako se samo kilavim zadnjih dana da već idem i sama sebi na živce. Snage i živaca imam sve manje i manje, baš kao što vani kopni snjeg iz dana u dan. Tako sam se veselila tom odlasku u Zagreb jer mi je bilo kakva promjena potrebnija od dobrog atletski građenog profi masera, tri puta dnevno po sat vremena. Sad mi polako ali sigurno sve ide na živce, a i na kičmu, pa me tako prekjučer uščaknuo išijas, a noćas me bolio bubreg ili nešto u toj zoni, tako silovito da sam se morala ustati i otići to dobro izmasirati arnikinim uljem za masažu. Koče mi se i trnu noge, a kako sam imala već jednu trombozu, ne bih si rado priskrbila još jednu rundu. Makar mislim da je to sve posljedica ovih kapitalaca od mojih najmlađih sinova. Kad se ujutro probudim, još ni ne progledam kak se spada već vučem neku hrgu od 15 kila na rukama do kupaone. Zapravo me to dotuče u startu. Ona super otkačena mongolska odjelca - dolamice, su im kusasta, a tako sam se veselila da ih pokazujem ko mlade majmunčiće po Zagrebu u tome. Snjeg je skoro skroz otopljen i već sam se ponadala da ću napokon pokupiti ono lišće što je u zakašnjenju otpalo sa ljeske, kad vidim da ponovo pada. Temperatura nije narasla preko 3 stupnja, hladno i mokro. Bah. Ako bude sreće junačke, možda se i dese neke iznenadne preokretne situacije ali o tom po tom. Noćas sam super slabo spavala jer je moj najdraži cvrkutavac imao noćni šou. Odlučio je gledati kroz prozor brm brm, a kako mu je kindać drito pod prozorom ništa lakše od toga. Onda je malo dizao i spuštao rolete, pa nam je odpjevao jednu udarničku i naravno probudio brata koju mu se pridružio u pjesmici. Tako da sam bila dežurna i sad me peče lijevo oko jer je neka kapilarica na putu da pukne, još je sve u redu ali znam taj osjećaj šljunka u cipeli. Idem sad ponovo baciti jednu masažicu leđa, pa u krpe.

- 22:55 - Komentari (21) - Isprintaj - #

Volim ne volim

Najviše volim spekulatiuse namakati u vruči čaj od mente. Ne volim kad mi se prelomi i padne u čaj, a ja nemam žlicu pri ruci.

- 14:10 - Komentari (25) - Isprintaj - #

22.12.2005., četvrtak

zločin i kazna

- 01:00 - Komentari (60) - Isprintaj - #

18.12.2005., nedjelja

PIRAMIDA

- 14:17 - Komentari (21) - Isprintaj - #

17.12.2005., subota

PIRAMIDA V DIO

Radni tabor i šatori sa pratećom svitom, deva, ljudi i opreme, nalazio se na dobrih 200 metara od Velike piramide. Bilo je vrijeme ručka i kompletna se ekipa zajedno sa pomagačima nalazila za dugačkim rasklopnim stolom, na kojem su se obično razvlačili planovi i mape. Sad su bili zabavljeni hranom. Hranom i razgovorom. To je bilo jedino vrijeme kad su razgovori tekli neobavezno i nevezano za posao. Usred tog naočigled mira, tlom je protutnjao duboki nespokojni brum. Svi su poskakali kao opareni, unezvjereno gledajući kamo da se sakriju od potresa. Kako je to bilo besmisleno, sjeli su natrag za stol gestikulirajući i galameći sve u 16. Za to vrijeme Sunac se nalazila u polušoku, nije osjećala nikakav strah, čak prije, izazov. Spustila je i lijevu ruku na lijevi donji ugao. Bljesak i tutanj su se ponovili. Držala je oči širom otvorene da ne propusti ni jednu senzaciju. One topografske karte počele su mjenjati boje i slike su se brzo izmjenjivale. Podigla je ruke i dodirnula i gornje krajnje, do sada crne površine. Par trenutaka se ništa nije desilo, a onda se zid iza nje na koji je bio naslonjen njen ruksak počeo približavati. U trenu je uhvati panika da će ju prignječiti ali to se ne dogodi. Prostor iza komandne ploče se naglo otvori i ploča zajedno sa njom upadne u prostoriju. Iza nje se zaklopi zid i nastane potpuna tama. To je trajalo samo par desetinki sekunde ali Sunac je toliko bila uzbuđena da je tamu doživjela kao nešto konačno. Komandna ploča je i dalje bila pred njom ali je sad vidjela i unutrašnjost prostorije. Ploča se kližući sama od sebe pomicala prema dnu prostorije, a Sunac kao omađijana zajedno sa njom. Zaustavila se na kontra zidu i uz glasni "klik" uskočila u sredinu zida. Iz poda je izašla debela žuta fotelja okrenuta prema komandnoj ploči. Sunac joj je prišla i uvalila se u nju kao da to radi svaki dan. Nije stigla razmišljati jer su senzacije dolazile prebrzo. Kako se duže vrijeme ništa nije desilo, bacila je pogled oko sebe. Svjetlost je dolazila difuzno iz dvadesetak mjesta po prostoriji, koja je bila veličine manje sportske dvorane, a visoka bar dvije. Strop se nije nazirao jasno. Nije se na njemu ni zadržavala. Jedan zid je bio potpuno crn. Toliko crn da kad bi se zagledala u njega imala bi osjećaj da ju uvlači u sebe. Svrnula je pogled na drugu stranu. Bila je umorna i gladna ko vuk, sad je vrijeme ručka u logoru. Sad su svi na okupu i baš su joj nedostajali. Pogledala je gdje bi se trebao nalaziti njen ruksak, sad kad je zid nalego na njega. Nije ga vidjela, pa se podigla iz fotelje da pogleda po rubovima. Pala je preko nečega koliko je duga, kad se uspjela iskobeljati vidje da je to njen ruksak. Kako se našao tu, nije joj bilo jasno, kao da ga je netko donio da ne luta uokolo. Izvukla je pohlepno lepinju i pojela cijelu, što još nikad nije. Par gutljaja vode i to je to. Ugnjezdila se ugodno u fotelji da se malo odmori prije nego li upiše sve događaje u bilježnicu. To je bila puka želja, u stvarnosti je sklopila oči. Trznula se iz sna na daleki potmuli bruj. Dolazio je iz centra piramide i širio se u elipsama, svaki slijedeći je bio sve jači i jači. U jednom trenuku kao da je nešto zaglušno puklo, visoko iznad njezine glave. Pucanje s ponovilo još pet ili šest puta i tada je sve utihnulo. Čak je i svijetla nestalo na par trenutaka. Bilo je kasno poslijepodne i ekipa je završavala polako sa dnevnim zadatcima, svi su zaboravili mali potres od ručka, kad je krenulo ponovo, val za valom koji je dolazio od piramide. Kretali su se kroz pjesak u krugovima koji su bili vidljivi golim okom. Svi su se ukočili jer nije bilo moguče ikamo pobjeći i sakriti se od tog užasa. Velika piramida se čudno ponašala. Podrhtavala je i krckalo je oko nje kao da će puknuti. Prašina se dizala, tako da je vrh na mahove bio u oblaku. U slijedećem trenutku piramida se presložila kao igračka. Buka je bila zaglušujuća kao i vihor koji je proizašao iz te akcije. Složila se tako da je postala tetraedar, da bi se odmah nakon toga presavila na pola i pomaknula za jednu šesnaestinu u lijevo, ponovo presavila sa druge strane u identičnu poziciju i pretvorila se tako u jednu sasvim novu formu. Bila je sad oslonjena o pijesak središnjim bridom, a stranice su kao krila gledale prema nebu. Već u slijedećem trenutku presložila se još jednom i još jednom. Sad je cijela konstrukcija ležala na jednom trokutu, dok su tri stranice stršale put neba, tvoreći na vrhu ravnu ploču u čijem je centru stajao mali tetraedar.Njegove stranice su počele isijavati svijetlost, svaka strana po jednu boju; crvenu, zelenu i plavu. Mali se tetraedar na vrhu počeo okretati oko svoje osi. Okretao se sve brže i brže, a boje su se topile jedna u drugoj tvoreći tako dugino svijetlo koje je krenulo okomito u nebo. Boje su proizvodile zvuk koji se postepeno pojačavao i vibrirao zrakom. Vibracija je postajala sve jača i jača što se duga penjala dalje u nebo. Na tom mjestu gdje je obično oko moglo zaključiti da je kraj pojavilo se tamno nebo u širokom krugu oko centra zbivanja. Kretalo se brzinom jače oluje. Bivalo je sve tamnije što je vibracija zvuka bila jača. Postepeno je zatvorilo prodor suncu na tom području, tako da je okolicom nalegla tama, prožeta samo duginim svijetlom. Od siline vibracije novo tijelo propadalo je u tlo pustinje. Već se nalazilo u dubokom krateru tako da su eventualni znatiželjnici ostali uskraćeni za fantastična zbivanja. Sunac je gledala sva ta zbivanja na crnom zidu koji se naglo osvijetlio uslijed preobrazbe piramide. I oko nje su se dešavale radikalne promjene. Komandna ploča se preklopila pokazujući samo jednu veliku površinu sa nekom njoj potpuno nepoznatom galaksijom. U slijedećem trenutku slika se izgubila i na njenom mjestu se pokazala karta njoj poznatog neba sa svim zvijezdama i planetama. Određene su zvijezde svjetlucale jače i kovitlale se po ploči dok se nisu posložile u nešto što joj je odnekud bilo poznato. Tad su se ostale slike zvijezda zamutile i samo je ovih 9 ostalo. Zatim su se razišle po ekranu da bi se vratila slika nepoznate galaksije i na njoj su onih 9 zvijezda našle svoje mjesto. Poklapale su se sa plesom iz piramide, onim prvim koji je prvi otkrila. Ostala je nijemo gledati u glatku tamnu površinu koja joj je govorila tako mnogo, više nego je mogla pojmiti. Znala je da je ovo početak velike avanture sa koje se sigurno nikad neće vratiti ali više se nije dvoumila oko toga. To je ipak bila njezina piramida, njezin život. U silnoj vibraciji zvuka, boje i tijela u samom centru duginog puta otvorio se prolaz koji je usisao presloženu piramidu koja to više nije bila i nestao jednako brzo kao što se pojavio. Sunce je ponovo sjalo na vječno usijanoj pustinji. Jedini pokazatelj da je nekoć tu stajala piramida, bio je neveliki štand sa suvenirima, čiji je Velika piramida bila glavni i jedini izvor inspiracije. Kraj

- 21:46 - Komentari (6) - Isprintaj - #

15.12.2005., četvrtak

Glasanje

Znate kako se glasa krava? Brrrm Brrrm... A kako bi drugačije? Dodatak: vidim da nekima nije jasno, ali to tvrde blizanci. Brm ili miii, kako više volite :)

- 20:14 - Komentari (24) - Isprintaj - #

14.12.2005., srijeda

Zimske radosti

Kod nas je debela minusčina već danima i nikako da popusti. Cirkus sa vešom se nastavlja i dalje ali sad u novom tonu. Jučer mi se zaštopala vešmašina i poplavila cijelu kupaonu, dok sam ja skužila bilo je već poodavno kasno za spasiti šta se spasit da, pa se tako namočio bambusov tepih, vaga i moje šlape. Nije da sam se onesvjestila ali sam bila ozbiljno ljuta. Prvenstveno jer sam otkrila vodu u kupaoni četiri sekunde prije nego je zvonio hausmaister koji je došao očitati stanje tople vode po radijatorima. Kiki je dobila slom živaca jer sam ju zatvorila u radnu sobu, a ona ga ne može živog smisliti. Inače nikad nikog nije ugrizla samo laje ali ne garantiram za nju kad je ovaj tip u igri. Klince sam ubacila u Dawin krevetić iz njega se teško izlazi, posebno u vreći za spavanje. Dobro, to sve kratko traje ali sam brzinom munje morala počistiti vodu da tip može ući u kupaonu, a da ne zagazi u vodu do gležnja, ionako je nešto gunđao stalno sebi u bradu. Kad je napokon otišao i kad sam pustila ludu đukelu, tražila je odmah van i to na dvorište. Pustim ja nju, a ona pravac susjedni vrt jer tamo živi bedasti zlatni ritriver koji joj je na piku i udri lajati na balkonska vrata. Ima visoki ce, pa kad odluči ovako mahnito lajati čuje ju se do centra grada. Mislim, koja huljetina, nije se mogla izdivljati na hausmaisteru pa sad mora na nekome pokazati svoju lajavu nadmoć. Pokupila sam vodu i otkrila srećom gdje se zaštopala mašina, samo bi nam u ovoj financijskoj situaciji trebala kupovina nove. Koma. Zaštopal ju je deterđent i to tako da se odmah ispod izlaza iz ladice već u mašini napravila gruda pa je voda umjesto da opere ladicu i uvuće vodu, sva voda je kroz nju izletila van. Pranje i odštopavanje je bio poseban užitak, posebno jer sam alergična na praškove i kemikalije, još i danas se grebem po rukama jer me sve svrbi. Jutros sam opet vješala zamrznuti veš. Sinoć je kasno padala solika i zabjelila ono što se u međuvremenu skoro otopilo, a onda i zaledilo. Ja sam to naravno potpuno smetnula s uma i jutros sam krenula preko dvorišta po neku igračku koja je naknadno provirila iz sniježnog nanosa i pritom napravila dvostruki aksel sa predumišljajem i nekim čudom neviđenim dočekah se na noge, a ne na glavu ili leđa kako je bilo predviđeno u programu. Sad me malo boli kuk i vrat, a mislim da sam si i nekaj uklještila jer osječam kompletan išijasni živac od početka, pa do vrha malog prsta kad god se sagnem. A da, treba paziti sa tim minusima, nisu zimske radosti baš za sve.

- 18:25 - Komentari (24) - Isprintaj - #

IV

Spremila se brzo i već za dva sata bila je pod crtežom. Sve je bilo identično kao i na prvom osim boje i pokreta. Crtež je bacao crvenkasti sjaj. Sad kad je zapisala sve figure, pokušala ih je poklopiti ili preklopiti u nešto poznato sa onima iz prve strane ali joj nikako nije polazilo za rukom, a ni za maštom. Očito je trebalo skupiti sve predloške, možda i boja igra kakvu ulogu. Još se malo zabavljala slažući, a onda se uputila do slijedećeg crteža. Nakon šest sati klipsanja bila je na zadatoj lokaciji ali nije nigdje našla crtež. Sad ju je počela loviti panika jer je to značilo da joj teorija pada u vodu. Ne, ovdje nije bilo ni nadsvođenog zidića koji je bio karakterističan za ostala dva nalazišta. Ništa nije ukazivalo na postojanje nekog svijetla. Gledala je iskosa na zid više od sata ali ništa nije otkrila. Ni nabora ni pukotine nije bilo na tom zidu. Kao da je kompletan bio od jednog komada. Bio je prilično neobičan, zaklela bi se i da možda i nije od istog kamena sa kojim su građeni drugi zidovi. Kuckala je po njemu uzduž i poprijeko ali zvuk je svugdje bio prigušen na jednak način. Bila je tu nemoćna pa je produžila ka slijedećem boku piramide, sa nadom da ipak nije sve bio samo puki san. Na pola puta morala je napraviti konak jer je već debelo zašla u noć. Probudila se pred zoru i nastavila sa hodanjem. Dugo se nije ovako umorila. Imala je još dan i pol vremena za istražiti ostatak i ako ne nađe ono što je mislila da hoće ko zna kad će joj se ukazati slijedeća prilika. Morala se u točno vrijeme javiti vođi projekta, u suprotnom bi morala odgovarati na niz neugodnih pitanja, a možda i podjeliti tajnu sa njim, što je svakako željela izbjeći. Ugasila je lampu na kacigi kako se približavala odredištu. Oku treba neko vrijeme da se privikne na totalni mrak i da počne upijati i razaznavati i najmanji trag svijetla. Ostavila je prtljagu pod suprotnim zidom hodnika da bude što pokretnija i koncentriranija na problem. Više nije imala toliko povjerenja u sebe i svoje zaključke. Kako se približavala tako je odmah uočila trakove svijetla, treperili su plavo. Srce joj je zaigralo od sreće. Ovaj puta je detaljno pretražila cijelu stijenu prije nego se koncentrirala samo na crteže. Jeza ju je prošla cijelom dužinom tijela kad je otkrila utor pola metra iznad crteža. Zašto je bila tako površna i nije to pregledala kod ostalih. Kako joj je nešto tako jednostavno i školsko, promaklo i ostalo neistraženo. Sad ju je počela peći savjest ali tu se više ništa nije dalo napraviti. Jedino što može je sad biti maksimalno profesionalan, pa obaviti sve po redu. Utor se produžavao na lijevo i na desno još dobrih dva metra, da bi se sa obje strane spustio do poda i tekao iz sam rub zida. Zapravo je to bio kao okvir oko crteža. Kuckala je malo po njemu i na kraju pokušala ugurati dugu iglu u utor. Igla je ušla punom svojom dužinom. Sunac je bila šokirana do te mjere da je ispustila tihi krik. Brzo je uzela dlijeto i batić i pri prvom pokušaju ploča je iskočila kao da je bila samo ugurana u žljeb. Dok ju je odgurivala u stranu bacila je kratki pogled iza nje. Ostala je u tom položaju par sekundi jer nije znala dal da se smije ili plače. Gurnula je ploču do kraja ustranu i zauzela mjesto ispred nečega što nikad još nije vidjela, a vjerojatno ni nitko drugi. Bilježnicu sa crtežima i skicama bacila je pored sebe iako je bila svjesna da joj vjerojatno neće biti potrebna. Nalazila se pred nečim što je neodoljivo podsjećalo na komandni most nekog svemirskog broda. Bilo je 9 ploča, u svakom redu po tri. U sredini su se previjali u plavom svijetlu dobro poznati likovi, gore i dolje na velikim kao monitorima koji su se preljevali u indigo boji, pokazivali su se razni oblici koji su čas bili jači čas slabiji da bi se na kraju potpuno izgubili, a njihovo mjesto bi zauzeli neki posve novi likovi. Lijevo i desno bile su velike topografske karte koje su se također micale kao da pokazuju predio kroz koji se putuje. Bile su u zelenim i smeđim tonovima. Kutni prozori su bili mrtvi, tako se bar činilo. Bili su zacrnjeni i nisu se micala nikakva svijetla po rubovima. Kao omađijana prišla je korak naprijed i položila lagano desnu ruku na crni prozor u desnom kutu. U tom trenu, jarko svijetlo zabljesnulo je oko njezinog dlana i ponovo se ugasilo ali iz unutrašnjosti piramide došao je potmuli tutanj. Kao zemljotres makar se ništa nije pomaknulo... nastavak u slijedećem broju...

- 14:34 - Komentari (2) - Isprintaj - #

12.12.2005., ponedjeljak

Piramida III

- 23:02 - Komentari (18) - Isprintaj - #

11.12.2005., nedjelja

Piramida II

Pokupila je na brzinu sve izrezane djelove i potrpala ih u ruksak. Ubacila je još vode i samo četiri lepinje. Kad je duboko u piramidi nikad nije gladna, a zna da mora bar nešto jesti pa joj je sama pogača najjednostavnija i najduže jestiva, a nekvarljiva. Čak i suha je dobra. Skinula je sa špage koja je visila uz stijenku šatora, sve svoje blago - alat koji je dobila za 18. rođendan od oca. Godinu dana kasnije baš na njezin 19. završio je u sanatorijumu, u posebnoj sobi. Više ju ne prepoznaje i ne samo nju, nikoga. Samo priča o piramidinom duginom tijelu. Jadan. Obukla je jake platnene hlače na tregere, uvukla remen i na njega zataknula nož. Nije bio za samoobranu već priručni za mnoge stvari dobar. Čak i za kruh odrezati. Vreća za spavanje bila je već sfrkana i utaknuta u utore na ruksaku zajedno sa laganim aluminijskim šatorom tobolcem. Špaga od kevlara, dobrih stotinjak metara zauzimala je samo jedan preklopni džep na njenim hlačama, lagana i tanka, a čvršća od čelika. Šljem i još dvije boce plina. To je zapravo bilo najteže ali i vrlo potrebno u vječnom mraku piramida. Par upaljača i kutiju šibica, nju je nosila više iz navike nego iz potrebe. Bila je višemanje spremna. Još samo da napiše radni list i uruči ga vođi projekta. Bez toga nije moglo proći, znala je to. Našvrljala ga je na brzinu ali vrlo precizno upisavši čak točno mjesto rada. Lokaciju i plan puta. Potpisala se i udarila svoj pečat. Forma mora biti zadovoljena. Mrzila je takvu formu ali što sad. Bila je dio tima i morala je to poštivati. Ionako je to što je upisala već odradila ali nije nikome prijavila, sad može raditi što hoće, jer znala je da ju unutra nitko neće uznemiravati ni tražiti. Zasukala je rukave svezala na glavu veliku svilenu maramu, na nju stavila šljem, oko struka zavezala zimsku jaknu i zabacila na leđa poveliki ruksak. Spremna je da ne može biti spremnija i nestrpljiva da joj se želudac grčio od nervoze. Uzela je radni list i odšetala naoko nemarno do glavnog šatora. Vođa ekipe sjedio je u hladovini suncobrana i ispisivao planove. Uručila mu je list uz blagi smješak koji je mogao značiti mnogo šta. On ga je ovlaš pogledao uzvrato smješak i udario gore svoj pečat. U njoj je želudac odahnuo. Poravnali su satove, prekontrolirali kompas i mogla je krenuti. Put do Velike piramide nije ni primjetila, glavom su joj se rojile razne pretpostavke i slagale slike oblika u pokretu. Teret ruksaka nagnječio joj je ramena ali pod okriljem piramide sve je to zanemarila. Osim toga ruksak je imao kotače pa se po ravnom djelu dao vući što je prilično olakšavalo cijelu priču. Već za sat i nešto, bila je pod crtežom. Ostavila je stvari odmah do crteža, razvukla aluminijski šator samo kao krilo i dio krova da joj ne pada sitna prašina koja je česta u prvom krugu, upalila svjetlo da vidi složiti sve u dobru radnu postavu i pripremila bilježnicu i pero na samu vreću, baš ispred crteža. Sad je mogla ugasiti svjetlo i umiriti um. Sad je vrijeme za opuštanje pred posao. Kratka meditacija u kojoj se vratila sebi. Sad je spremna za rad.

- 23:28 - Komentari (13) - Isprintaj - #

10.12.2005., subota

Piramida

Sunac je bila arheolog. Bila je opčinjena piramidama i sanjala ih je svake noći. Uvjeravala je sve oko sebe da je zapravo predodređena da nađe njihovu stvarnu prirodu. Naravno, zbog toga je bila i ismijavana od svojih kolega koji su sa jednakim entuzijazmom ali malim žarom ulazili u nove projekte. Sunac ih je zasjenjivala svojom energijom i uvijek novim idejama. Zapravo ju nisu voljeli jer im je uvijek bila za korak predaleko i nisu je razumijeli. Sad je radila na kombinatorici. Sjedila je zavaljena na vrćama sa pijeskom u jednom od prolaza ka ulazu u Veliku piramidu. U ruci je držala tvrdo ukoričenu bilježnicu i črčkala po njoj. Imala je noćas ludi san. Sad pokušava nacrtati sve ono čega se sjeća iz sna pa to dovesti u neku vezu sa momentalnom situacijom. Večer je bila mirna, ekipa je otišla u nedaleki gradić na večeru. Ona je ionako na dieti, a i ne voli baš njihovo društvo. Previše alkohola, previše dima i previše galame. Više voli mir i tišinu, a i samoću. U Velikoj piramidi primjetila je neke neobične crteže koji su odskakali od standardnih hijeroglifa. Nisu tamo nikako spadali i provela je nad njima zadnjih tjedan dana. Nikome još ništa nije spomenula, što od straha da ju ne popljuju kao obično, a djelomično iz čisto sebičnih razloga. Ma uživa u tom osječaju da je našla nešto što će možda razjasniti pravu stranu prirode piramida. Prošli put na sveučilištu, imala je predavanje na tu temu i bila je više nego obrukana, ismijana dapače. Od onda pazi. I kome šta govori i način na koji to čini. Ovi su crteži predstavljali neobične prikaze piramidinih odaja. Neobični su bili utoliko što se jedan te isti nepravilni prostor, ponavljao u slijedu po 3 u tri različita položaja u tri reda. Znači 3 puta 3 puta 3. Izašlo je mnoštvon kombinacija koje su se mogle čitati ali ona je nekako bila sigurna da nije u tome kvaka. Sad je te crteže pretumbavala u bilježnici i slagala u nove kombinacije. Sve joj je to danima bilo maksimalno nejasno. Nejasno, a jasno, samo je prava kombinacija izmicala pogledu i misli. Noćas je imala ponovo burne snove. Uvjek ih ujutro zapiše jer tko zna... Stari joj je uvijek ponavljao da su snovi pola posla. I on ih je bilježio, možda to čini još uvijek ako mu daju olovku u ruke. Sanjala je crteže koji su plesali na zidu jedan poseban ples koji su ponovili 3 puta 3 puta 3 puta. Zastali su i obratili joj se u jednom momentu sa riječima, "Pamti koreografiju, u njoj je ključ!" Lud san ali ga se sjećala neobično jasno. I sad je o tome razmišljala, o ključu. Znači ono što je nacrtano na zidu je samo dio priče, ostalo je koreografija i ko zna što još. Počeo je iz pustinje puhati jak vjetar. Mrzila ga je jer se za vrijeme dok puše ništa nije moglo raditi. Katastrofa. Pokupila je vreću za spavanje, ruksak sa hranom i vodom, plinsku lampu i naravno svoju bilježnicu i uputila se do originalnog crteža. Ovi će ionako ostati u gradiću pa je besmisleno slati poruku. Kad prije nego li popusti vjetar ionako ne mogu doći. Mrak je bio potpun i odgovaralo joj je to. Često se znala sakriti u dubinu tame kad joj neke stvari nisu u životu bile po volji. Tama je bila njena prijateljica, strah nije postojao. Posebno ne u piramidama, tu se uvijek osjećala potpuno sigurnom. Kao netko tko je došao kući. Uvukla se pod niski svod i došla očima u nivo crteža. Nikad još do sada nije do tamo došla po mraku, na sjećanje. Bilo je to zanimljivo iskustvo. Pobacala je stvari u neredu oko sebe i zapiljila se u jedinu svijetlu točku u okolici - u crtež. Ostala je tako u šoku par trenutaka dok se nije sabrala. Linije crteža su treperile kao da kroz kamen svijetli zelena vatra. Činilo se kao da crteži plešu. Baš kao iz sna. Sjedila je nasuprot, šokirana i nijema. Slike su treperile i mijenjale oblik. Ako bi pogled svrnula sa njih pokazala bi se jasna slika. Ples piramide. Da ona je plesala, presavijala se lomila na pola po dužini, okretala, plovila na svojoj jednoj polovici, a drugu bi premetala iza leđa na sebe, tvorila oblike, prebacivala strane, treperila. Čim bi ju pogledala, slike bi nestalo samo su crteži treperili i kao namigivali. Gledala je kriomice ispod oka sa strane i zapisivala u bilježnicu sve date kombinacije. Bilo ih je...znamo koliko. Probudila se u mraku kao što je i zaspala ali je znala da je dan drugi i da je vani sunce. Pogledala je u bilježnicu i pod zelenim tanjušnim odsjajem vidjela da je sve zapisano. Znači nije bio san. Upalila je lampu, ne da dozove svjetlo jer se jednako dobro kretala po ovoj piramidi i u mraku, već da sakrije zelenu svjetlost crteža. Ako ju traže da ne bude otkrivena tu pored crteža. Pokupi na brzinu svoje stvari i uputi se van do logora. Ekipa je bila tu. Nisu se iznenadili kad su je ugledali sa kompletnom opremom na leđima. Nisu je zvali ni slali poruke jer su površno predpostavljali da se sakrila u piramidu. Svejedno. Nije bila razočarana, nešto slično je i očekivala. Ionako piramida koči sve vrste poruka i unutra ništa od opreme ne funkcionira. Zavukla se u svoj šator počistivši usput ono najosnovnije, da se može leći u čisto i da joj ne pada napuhani pijesak za vrat. Drugo nije dirala jer ionako ne boravi ovdje puno. Bacila se u krevet da se odmori i možda sanja. Sunac mu žarki, sad joj je sinulo, pa da! Ključ, to je ključ! Tako je rekao san. Ključ piramide, ne samo ove, to je ključ piramida, svih koje postoje! Uhvatila se ponovo crteža. Nacrtala je na svaki papir jednu formu i izrezala ih. Slagala ih je u oblike tri po tri. Naravno to je bilo to. Kad se slože zajedno, tvore piramidu. Sredina je šuplja, baš kao i Velika. A pokretanjem i preokretanjem mjesta dobivaju se druga tijela koja se ponavljaju na svim crtežima. Ona koja se vide kad se gleda sa strane. Sredina je uvijek u sredini i statična, sve drugo se neprestano mijenja i pretače iz jedne forme u drugu, to je razlog zašto se mnogi gube po piramidinim bespućima. Zapravo je ona čarobna, u jednom trenutku je sve ono što je bilo lijevo sad gore desno, a u drugom je sve to isto dole lijevo, pa onda u centru u sredini. Nije čudo što je to sve tako čarobno kad mi nismo gradili piramide, mi ih samo pokušavamo razumijeti ali nam to naš ograničeni um ne dopušta u potpunosti. Nastavak slijedi...

- 23:09 - Komentari (17) - Isprintaj - #

09.12.2005., petak

Opal nam je grah...

I tako nam se u blogerskim krugovima, pridružio i Željko Malnar. Baš mi je drago, kako god ne bio od mnogih baš omiljen zbog svoje emisije sumnjive kvalitate. Nemam namjeru u to ulaziti i baš me briga. Ono što mu skidam kapu je njegov žilav duh koji ga i dalje goni da radi stvari koje se drugi ne usude, a rado bi. Takvi obično najviše i gunđaju protiv njega. Ljubomora je vražja stvar. Čitala sam njegov putopis Kristalni grad (sad će oped drvljem i kamenjem mnogi skočiti i reći da ga nije on pisao), dobro bio je i Borna Bebek. Pisao je netko treći ali dečki su ipak odvalili lijep komad po svijetu i okolici. I ja bih rado tako. Osim toga on je već matori jarac, a još se upušta u vratolomije kao što smo imali priliku primjetiti nedavno kad ga je gorska služba spasila iz vjerojatnog zagrljaja smrti ali neće grom u koprive. Sad me samo zanima koliko je on kompijuterski pismen i kad možemo očekivati slijedeći post i na šta će on ličiti. Dal na kopiju njegove po meni vrlo diskutabilne emisije ili će biti dovoljno lukav pa da shvati odmah da će slabo proči sa blogerima i komentarima ako bude vređao i provocirao. Ili ćemo dobiti još jednog vrsnog poznavaoca mnogih Zemljinih kutaka, koje bi nam mogao kroz ovaj medij prezentirati iz prve ruke. Navijam za ovu drugu varijantu. Ali to ćemo uskoro saznati ili nikada nećemo... (slika: Davor Višnjić, preuzeto od 24 sata)

- 20:25 - Komentari (33) - Isprintaj - #

07.12.2005., srijeda

Čitači misli

Nova moda ili novi marketinški trik u Njemaca su telefonsko maltretiranje nadobudnog pučanstva. Primjetih to na svojoj koži još pred 3 mjeseca kad sam iznenada osvojila prvo mjesto u nekoj igri na sreću, koju nikad nisam igrala, a ni neću jer mrzim takve stvari, a i nedam se više tako lako navuć na tanak led. Prvo je krenuo preugodan ženski glas koji je sa i više nego nenormalnom ljubaznošću uvjeravala, da smo dobili putovanje brodom za dvoje, negdje po južnim morima. Prvo me skoro lupila kap, a onda nakon što sam morala nazvati neki izdiktirani broj, shvatila sam svu podlost. Minuta razgovora košta 3,79 centi. Ne moram valjda precizirati da je konstantno zauzeto i da nakon 7 minuta više nisam željela čekati. Pa i to im je dosta love od mene naivne. Nedugo nakon toga, ponovo je zvonio telefon i to se zna u koje vrijeme, ili kad blizanci spavaju poslije ručka ili kad ih stavim navečer u krevet. Oni valjda točno znaju kad nije dobro zvati jer nam je telefon proklet i zvoni tako da bi i mrtve probudio. Poklopila sam odmah nakon što sam saznala da sam dobila put oko svijeta za 25 dana, čim su mi spomenuli poznati broj. Zvali su maloprije ali sa novom taktikom. Više nema umilnog ženskog glasića koji sretno cvrkuće sa druge strane žice, već mi se javila sekretarica sa njenim glasom. Hm, mora da su je više puta već poslali u vražju mater, baš kao što sam i ja krenula. Poklopila sam automatskoj sekretarici, automatski slušalicu. Naknadno sam shvatila vlastitu pogrešku. Zvala je ponovo toliko puta dok nisam od početka do kraja poslušala jebenu poruku, zajedno sa onim vražjim telefonom. Tada sam nemilosrdno poklopila. Hulje, kako se samo usude. Dobila sam put za dvoje Transsibirskom željeznicom od Moskve do Pekinga. Prasci! Kako su znali da sam si to putovanje oduvijek željela priuštiti?

- 20:20 - Komentari (49) - Isprintaj - #

04.12.2005., nedjelja

22 mjeseca

Blizanci danas imaju puna 22 mjeseca. Govori uglavnom Dawa, a Nyima pozorno sluša. Od riječi nismo neki, uglavnom ponavljamo jedno te isto više puta tokom dana ali uvijek u pravom trenutku. Kao recimo: Ko ide? Tko je to?, Što je to? Pa pa. Gotovo, gotovo. Kiki vava. Kiki pava. Vava pava. Rade sve moguće gluposti posebno one za koje znaju da se ne smije. Kao diranje linije, vožnje autića po elektrostaticima, naglog poglašavanja predpojačala, palenje i gašenje devedea, diranje prstima po televizoru, skakanje po staklenom stolu, močenje ruku u zahodsku školjku, ulaska u radnu sobu, diranje peći, hrane u pasjoj zdjelici, jedenje iste i čupanje cvijeća iz lonaca, jedenje zemlje i guma od autića, čupanja Kiki za rep i brkove, skakanja po mojoj tastaturi i palenje i gašenje mog laptopa. Ako se još nečega bitnog sjetim, zapisat ću kasnije. Ovo je čisto informativan post za mene i tatu, a manje za bložne čitaoce :))

- 21:40 - Komentari (33) - Isprintaj - #

FOBIJA

Ovaj post je posvećen fobičarima i onima koji se tako osjećaju, posebno Vizonteli i njenom strahu od leptira. Kad sam bila mala, baka se panično bojala pauka i uvjek me strašila njima, nije to radila namjerno, već je naprosto svoj strah projicirala na mene. Tako da sam cijelo djetinjstvo imala taj neki prigušeni strah koji nisam dobro razumijela jer sam, naprosto, bila premlada za dublje analize. Pauk je jedina stvar koja me ikad plašila. Roditelji me nisu ničim trovali, a bakin utjecaj je bio jedini onečiščavajući. Puno godina kasnije jedno sam ljeto otišla prodavati slike u Italiju. Bila sam smještena u jednom malom suternsko podrumskom stanu koji je vrvio paucima i to onim velikim debelim, crnim i dlakavim koji rado žive na vlažnim mjestima. Prvo nisam spavala noćima jer sam samo gledala gdje se koji kreče. Kad sam međutim nakon jedno tjedan dana zaključila da se drže kupaone i ne idu po ostatku stančića, naprosto odahnula. Međutim ta je kupaona zbog idiotske gradnje i pada vode bila nešto podignutija poda u odnosu na ostatak stana, pa si se u istu morao popeti po tri štengice i paziti glavu jer je strop bio vrlo nizak kao i vrata. Pauka je bilo posvuda po plafonu i kutevima. Meni su se toliko gadili i užasavali me, da mi nije palo na pamet pobiti ih. Nego sam uvijek kad bi tamo morala ići, prvo sa vrata dobro odmjerila cijeli prostor da vidim koje je brojčano stanje da mi se koji ne nađe pod nogama jer mislim da bi se onesvijestila. Suživot je trajao punih mjesec dana, dok nisam primjetila da su se iz nekog samo njima poznatog razloga, odlučili preseliti na neko drugo, manje frekventno mjesto. Ostao je samo jedan i to najveći i najdlakaviji koji me odmjerio svaki put sa svih svojih 8 očiju, svaki put kad bih prismrdila kupaoni. Najgore mi je bilo noću jer se šteker nalazio pri vrhu zida i uvijek bi se bojala da ću baš njega uhvatiti za nogu. Jedne baš gadne večeri kad je vani bilo strašno ljetno nevreme koje je trajalo skoro cijelo poslijepodne i bujice vode su tekle po svim cestama, a u mom malom podrumskom stančiću su se počele pojavljivati velike vlažne mrlje po svim zidovima, krenula sam upaliti svijetlo u kuhinji i skoro se onesvijestila od straha. Pored moje ruke na centimetar i pol, stajao je on. I gledao me. Ili sam ja mislila da me gleda. On je pošao iz kupaone i umro na putu za nekuda, baš pored prekidača za struju. Bio je potpuno mrtav, najmrtviji. A izgledao je kao da je u naponu snage i da će se sad na mene baciti. Dugo dugo mi je trebalo da se odlučim što sa njim učiniti. I moja odluka je bila sve, samo ne obična. Odlučila sam prekinuti jednom za svagda tu moju besmislenu fobiju. Kako sam radila sa slikama, imala sam paspartue u raznim bojama. Uzela sam žarko žuti da kontrast bude veći i na njega pažljivo sa pincetom i kistom, zaljepila pauka na papir. Pri tom sam mu razvukla noge tako da izgleda vrlo vjerno. I svaku zaljepila posebno. Bio je vjerna kopija samog sebe. Postavila sam ga na zid kao sliku i to baš tamo gdje je uginuo. Pored prekidača. Tako da svaki put kad palim svjetlo pogledom padnem na njega. Terapija je trajala jako dugo. Ne možete vjerovati koliko je ta fobija smještena duboko u nama i koliko joj treba da se ponište dugogodišnji strahovi. Tek nakon dva mjeseca sam palila svijetlo bez straha od njega jadnog mrtvog, koji mi ne može ništa, a nije mi ni želio ništa ni prije. Jer da je koliko ih je bilo, mogli su me za doručak pojesti. Danas kad vidim takvog istog crnog dlakavca sa dugim nogama kako me gleda negdje iz tame, nije mi svejedno ali ne padam u nesvijest i ne ludujem. Prođem pored njega bez straha, a da o nekoj panici nema ni spomena. Tako je moja fobija prestala to biti.

- 17:19 - Komentari (22) - Isprintaj - #

03.12.2005., subota

Kako sam slučajno otrovala muža...

U zadnje vrijeme sam fizički premorena do te mjere da zaboravljam po što sam pošla, što sam željela napraviti i što kuhati. Dešava mi se prilično često da odem u kupovinu i onda se pitam usred polica, a kojim povodom sam tu i što je to bilo tako hitno da sam morala po to doći, a ceduljicu sam naravno, zaboravila kući, baš kao što se i njoj dešava. Tako isto neki dan, spremam se oprati i od kamenca očistiti električnu kuhalicu za vodu (ako se to tako zove), na čijem se dnu nahvatao cijeli prsten debelog kamenca ko da smo na krčkim slapovima, a ne u mojoj kuhinji. Obično to perem sa limunskom kiselinom u prahu. Neotrovna je u malim količinama, tj. nije neka teška kemija koju kasnije ne mogu dobro oplahnuti pa njenu gnjusnu aromu osjećam još tjednima u čaju. Tako sam ja nasipala dvije žličice te kiseline, malo prokuhala i sjetila se tek danas da ju nisam nakon toga oprala, jer to tako treba stajati jedno pola sata i nakon toga se oplahne i sve pet. Ali ne, ja sam pošla raditi nešto drugo i na ovo potpuno zaboravila. Još sam se čudila dragome kad je kukao kako se ukiselilo u frižderu, zapravo prilično sviježe mlijeko i još i slatko vrhnje koje je sipao u kavu nakon što je zaključio da su sva mlijeka ukiseljena. Bilo mi je samo malo čudno. Mlijeko sam bacila bez da prekontroliram istinitost tvrdnje. Dva komada. Danas krenem sebi napraviti čaj i sjetim se jada, a sjetim se i zašto je dragi kukao kako se mlijeko ukiselilo. Prošao je samo sa malom sraćkom. Bar se ne može žaliti da će dobiti gripu iili skorbut nakon toliko limunske kiseline. Sreća sva da sam zadnjih dana davala djeci samo čaj iz čajnika sa flaširanom vodom.

- 20:56 - Komentari (28) - Isprintaj - #

01.12.2005., četvrtak

Ledara

Krenuli smo oštro od jutra. Već u 8 sati bilo je minus 8 što je i u redu kad je i bilo 8 sati. Jučer je recimo, bilo "toplo", samo 2 šugava celzijusa ali je zato vlage bilo valjda 70%, što je puno previše za tako nisku temperaturu. Pa je onda još nalego niski tlak i svi su bili ko ludi, jer što, južina je. Jebemti takvu južinu. Meni je južina ako je vani 30 pa okrene na jugo, a ovo ne priznajem. Uglavnom, bilo je za oboriti konja u trku s nogu. Oboreni konj sam bila ja, dobro, magarica. Pred juto je krenula magluština neviđenih razmjera. Nije se vidjela ulična lampa na 10 metara, a i manje. Čak je sinoć i neki smog nalego, katastrofa totalna za moj jadni veš. Da bi danas vrag odnio šalu i tokom jutra, negdje baš pred svitanje je "okrenulo" na podli istočnjak i dofuralo na krilima vjetra takvu huljsku minusčinu da su se svi i sve smrzlo ko pingvini. Makar mislim da se pingvini odlično drže za uvjete pod kojim žive. Evo tri slikice idiličnog današnjeg dana, koje bi vam već ranije pokazala da mi mašina u jednom trenutku nije otegnula papke, a šefa od te rabote nije bilo pri ruci. Peh. I to peh kolosalni. Mašina je rekla CRK u nepunih 8 i po. Znate li vi što znači cijeli dan biti bez interneta? To je van pameti. Ja sam najmanje 200 puta imala potrebu potražiti neku informaciju baš tamo, što iskreno govoreći obično nemam dok mašina uredno laufa. Morala sam se cijeli dan igrati sa blizancima i psom, a to je strašno i jezivo. U jednom trenutku sam zaspala od dosade. Ipak su oni još mali i ne pričaju i to sve nije dovoljno da se možemo lijepo igrati. Oni žvrljave u nekom svom filmu i na svom jeziku tako da ja ispadam iz ekipe u prvoj rundi. Malo smo se lovili po kući i vikali grrr grrr ali ni to ne mogu cijeli dan. Otpala mi koljena, a i grlo me boli od deračine. Bili su i vani i sve, a vreme nikako da prođe, strava jedna. Tako da sam poslijepodne, nakon klope i tih huncutarija, jednostavno se morala malo ispružiti jer su me jezivo boljela leđa. Njima sam pustila neki crtić na telki i onesvjestila se u sekundi. Kad sam ponovo otvorila oči, situacija je bila bitno izmjenjena. Dobila sam u ruke od mog vrlog Dawice, punu šaku nekih čudnih okruglih velikih bijelih, kao gumbiju, kako sam ja na kratko zaćorila, pojma nisam imala što je to. Pa sam mu to vratila, reko, nosi kaj ću s tim. Međutim kad mi je dao kist u ruke, naglo sam skočila i istjerala san iz nosa. Oni su sa police skinuli kutiju sa mojim temperama i u moj čaj namakali kist, farbali boje i crtali po sebi, po kauču, po Kiki, po podu i tako dalje. Nisu puno srećom ali jesu. Jesu jer je majka spavala. Pa majko sram te bilo! Od sad pijem samo crni čaj. Ne mogu si to dozvoliti. Sreća sva da nisu nešto puno gore uzeli, ne znam što ali mali klinci uvijek nađu nešto "specijalno" za poigrati se ttime.

- 23:03 - Komentari (29) - Isprintaj - #