Bugenvilija
01.12.2005., četvrtak
Ledara
|
Krenuli smo oštro od jutra. Već u 8 sati bilo je minus 8 što je i u redu kad je i bilo 8 sati. Jučer je recimo, bilo "toplo", samo 2 šugava celzijusa ali je zato vlage bilo valjda 70%, što je puno previše za tako nisku temperaturu. Pa je onda još nalego niski tlak i svi su bili ko ludi, jer što, južina je. Jebemti takvu južinu. Meni je južina ako je vani 30 pa okrene na jugo, a ovo ne priznajem. Uglavnom, bilo je za oboriti konja u trku s nogu. Oboreni konj sam bila ja, dobro, magarica. Pred juto je krenula magluština neviđenih razmjera. Nije se vidjela ulična lampa na 10 metara, a i manje. Čak je sinoć i neki smog nalego, katastrofa totalna za moj jadni veš. Da bi danas vrag odnio šalu i tokom jutra, negdje baš pred svitanje je "okrenulo" na podli istočnjak i dofuralo na krilima vjetra takvu huljsku minusčinu da su se svi i sve smrzlo ko pingvini. Makar mislim da se pingvini odlično drže za uvjete pod kojim žive. Evo tri slikice idiličnog današnjeg dana, koje bi vam već ranije pokazala da mi mašina u jednom trenutku nije otegnula papke, a šefa od te rabote nije bilo pri ruci.    Peh. I to peh kolosalni. Mašina je rekla CRK u nepunih 8 i po. Znate li vi što znači cijeli dan biti bez interneta? To je van pameti. Ja sam najmanje 200 puta imala potrebu potražiti neku informaciju baš tamo, što iskreno govoreći obično nemam dok mašina uredno laufa. Morala sam se cijeli dan igrati sa blizancima i psom, a to je strašno i jezivo. U jednom trenutku sam zaspala od dosade. Ipak su oni još mali i ne pričaju i to sve nije dovoljno da se možemo lijepo igrati. Oni žvrljave u nekom svom filmu i na svom jeziku tako da ja ispadam iz ekipe u prvoj rundi. Malo smo se lovili po kući i vikali grrr grrr ali ni to ne mogu cijeli dan. Otpala mi koljena, a i grlo me boli od deračine. Bili su i vani i sve, a vreme nikako da prođe, strava jedna. Tako da sam poslijepodne, nakon klope i tih huncutarija, jednostavno se morala malo ispružiti jer su me jezivo boljela leđa. Njima sam pustila neki crtić na telki i onesvjestila se u sekundi. Kad sam ponovo otvorila oči, situacija je bila bitno izmjenjena. Dobila sam u ruke od mog vrlog Dawice, punu šaku nekih čudnih okruglih velikih bijelih, kao gumbiju, kako sam ja na kratko zaćorila, pojma nisam imala što je to. Pa sam mu to vratila, reko, nosi kaj ću s tim. Međutim kad mi je dao kist u ruke, naglo sam skočila i istjerala san iz nosa. Oni su sa police skinuli kutiju sa mojim temperama i u moj čaj namakali kist, farbali boje i crtali po sebi, po kauču, po Kiki, po podu i tako dalje. Nisu puno srećom ali jesu. Jesu jer je majka spavala. Pa majko sram te bilo! Od sad pijem samo crni čaj. Ne mogu si to dozvoliti. Sreća sva da nisu nešto puno gore uzeli, ne znam što ali mali klinci uvijek nađu nešto "specijalno" za poigrati se ttime. |