|
Prvi post napisan
18.09.2004. u 23:26
"Uskoro će tolerancija doći do takvog nivoa da će pametnima zabraniti da razmišljaju, kako se ne bi povrijedili osjećaji glupih.
"M. A. Bulgakov
|
Bugenvilija
18.12.2005., nedjelja
PIRAMIDA
Natječaj za kratku ZF priču
Sunac je bila arheolog. Bila je opčinjena piramidama i sanjala ih je svake noći. Uvjeravala je sve oko sebe da je zapravo predodređena da nađe njihovu stvarnu prirodu. Naravno, zbog toga je bila i ismijavana od svojih kolega koji su sa jednakim entuzijazmom ali malim žarom ulazili u nove projekte. Sunac ih je zasjenjivala svojom energijom i uvijek novim idejama. Zapravo ju nisu voljeli jer im je uvijek bila za korak predaleko i nisu je razumijeli.
Sad je radila na kombinatorici. Sjedila je zavaljena na vrećama sa pijeskom u jednom od prolaza ka ulazu u Veliku piramidu. U ruci je držala tvrdo ukoričenu bilježnicu i črčkala po njoj. Imala je noćas ludi san. Sad pokušava nacrtati sve ono čega se sjeća iz sna pa to dovesti u neku vezu sa momentalnom situacijom. Večer je bila mirna, ekipa je otišla u nedaleki gradić na večeru. Ona je ionako na dijeti, a i ne voli baš njihovo društvo. Previše alkohola, previše dima i previše galame. Više voli mir, tišinu i samoću.
U Velikoj piramidi primijetila je neke neobične crteže koji su odskakali od standardnih hijeroglifa. Nisu tamo nikako spadali i provela je nad njima zadnjih tjedan dana. Nikome još ništa nije spomenula, što od straha da ju ne popljuju kao obično, a djelomično iz čisto sebičnih razloga. Ma uživa u tom osjećaju da je našla nešto što će možda razjasniti pravu stranu prirode piramida. Prošli put na sveučilištu, imala je predavanje na tu temu i bila je više nego obrukana, ismijana dapače. Od onda pazi što kome govori i kako to čini.
Ovi su crteži predstavljali neobične prikaze piramidinih odaja. Neobični su bili utoliko što se jedan te isti nepravilni prostor ponavljao u slijedu po 3 u tri različita položaja u tri reda. Znači 3 puta 3 puta 3. Izašlo je mnoštvo kombinacija koje su se mogle čitati ali ona je nekako bila sigurna da nije u tome kvaka. Sad je te crteže pretumbavala u bilježnici i slagala u nove kombinacije. Sve joj je to danima bilo maksimalno nejasno. Nejasno, a jasno, samo je prava kombinacija izmicala pogledu i misli. Noćas je imala ponovo burne snove. Uvijek ih ujutro zapiše jer tko zna... Stari joj je uvijek ponavljao da su snovi pola posla. I on ih je bilježio, možda to čini još uvijek ako mu daju olovku u ruke. Sanjala je crteže koji su plesali na zidu jedan poseban ples koji su ponovili 3 puta 3 puta 3 puta. Zastali su i obratili joj se u jednom momentu riječima: "Pamti koreografiju, u njoj je ključ!" Lud san ali ga se sjećala neobično jasno. I sad je o tome razmišljala, o ključu. Znači ono što je nacrtano na zidu je samo dio priče, ostalo je koreografija i tko zna što još.
Iz pustinje je nadošao jak vjetar. Mrzila ga je jer se za vrijeme dok puše ništa nije moglo raditi. Katastrofa. Pokupila je vreću za spavanje, ruksak sa hranom i vodom, plinsku lampu i naravno svoju bilježnicu i uputila se do originalnog crteža. Ovi će ionako ostati u gradiću pa je besmisleno slati poruku. Ionako ne mogu doći prije nego što vjetar jenja.
Mrak je bio potpun i to joj je odgovaralo. Često se znala sakriti u dubinu tame kad joj neke stvari nisu u životu bile po volji. Tama je bila njena prijateljica, strah nije postojao. Posebno ne u piramidama, tu se uvijek osjećala potpuno sigurnom, poput nekoga tko je došao kući. Uvukla se pod niski svod i našča se očima u nivo crteža. Nikad još do sada nije do tamo došla po mraku, po sjećanju. Bilo je to zanimljivo iskustvo. Pobacala je stvari u neredu oko sebe i zapiljila se u jedinu svijetlu točku u okolici - u crtež. Ostala je tako u šoku par trenutaka dok se nije sabrala. Linije crteža su treperile kao da kroz kamen svijetli zelena vatra. Činilo se kao da crteži plešu. Baš kao iz sna. Sjedila je nasuprot, šokirana i nijema. Slike su treperile i mijenjale oblik. Ako bi pogled svrnula sa njih pokazala bi se jasna slika. Ples piramide. Da ona je plesala, presavijala se lomila na pola po dužini, okretala, plovila na svojoj jednoj polovici, a drugu bi premetala iza leđa na sebe, tvorila oblike, prebacivala strane, treperila. Čim bi ju pogledala, slike bi nestalo, samo su crteži treperili kao da namiguju. Gledala je kriomice ispod oka sa strane i zapisivala u bilježnicu sve date kombinacije. Bilo ih je...znamo koliko.
Probudila se u mraku kao što je i zaspala ali je znala da je dan drugi i da je vani sunce. Pogledala je u bilježnicu i pod zelenim tanjušnim odsjajem vidjela da je sve zapisano. Znači nije bio san. Upalila je lampu, ne da dozove svjetlo jer se jednako dobro kretala po ovoj piramidi i u mraku, već da sakrije zelenu svjetlost crteža. Ako ju traže da ne bude otkrivena tu pored crteža. Pokupi na brzinu svoje stvari i uputi se van do logora. Ekipa je bila tu. Nisu se iznenadili kad su je ugledali sa kompletnom opremom na leđima. Nisu je zvali niti slali poruke jer su pretpostavili da se sakrila u piramidu. Svejedno. Nije bila razočarana, nešto slično je i očekivala. Ionako piramida blokira sve poruke i unutra ništa od opreme ne funkcionira.
Zavukla se u svoj šator počistivši usput ono najosnovnije, da može leći u čisto i da joj ne pada napuhani pijesak za vrat. Drugo nije dirala jer ionako ne boravi ovdje puno. Bacila se u krevet da se odmori i možda sanja. Sunac mu žarki, sad joj je sinulo, pa da! Ključ, to je ključ! Tako je rekao san. Ključ piramide, ne samo ove, to je ključ piramida, svih koje postoje! Uhvatila se ponovo crteža. Nacrtala je na svaki papir jednu formu i izrezala ih. Slagala ih je u oblike tri po tri. Naravno to je bilo to. Kad se slože zajedno, tvore piramidu. Sredina je šuplja, baš kao i Velika.
A pokretanjem i preokretanjem mjesta dobivaju se druga tijela koja se ponavljaju na svim crtežima. Ona koja se vide kad se gleda sa strane. Sredina je uvijek u sredini i statična, sve drugo se neprestano mijenja i pretače iz jedne forme u drugu, to je razlog zašto se mnogi gube po piramidinim bespućima. Zapravo je ona čarobna, u jednom trenutku je sve ono što je bilo lijevo sad gore desno, a u drugom je sve to isto dolje lijevo, pa onda u sredini. Nije čudo što je to sve tako čarobno kad mi nismo gradili piramide, mi ih samo pokušavamo razumjeti ali nam to naš ograničeni um ne dopušta u potpunosti.
Pokupila je na brzinu sve izrezane djelove i potrpala ih u ruksak. Ubacila je još vode i samo četiri lepinje. Kad je duboko u piramidi nikad nije gladna, a zna da mora bar nešto jesti pa joj je sama pogača najjednostavnija i najduže jestiva, a nekvarljiva. Čak i suha je dobra. Skinula je sa špage koja je visila uz stijenku šatora, sve svoje blago - alat koji je dobila za 18. rođendan od oca. Godinu dana kasnije baš na njezin 19. završio je u sanatorijumu, u posebnoj sobi. Više ju ne prepoznaje i ne samo nju, već nikoga. Samo priča o piramidinom duginom tijelu. Jadan.
Obukla je jake platnene hlače na tregere, uvukla remen i na njega zataknula nož. Nije bio za samoobranu već priručni za mnoge stvari dobar. Čak i za kruh odrezati. Vreća za spavanje bila je već sfrkana i utaknuta u utore na ruksaku zajedno sa laganim aluminijskim šatorom tobolcem. Špaga od kevlara, dobrih stotinjak metara zauzimala je samo jedan preklopni džep na njenim hlačama, lagana i tanka, a čvršća od čelika. Šljem i još dvije boce plina. To je zapravo bilo najteže ali i vrlo potrebno u vječnom mraku piramida. Par upaljača i kutiju šibica, nju je nosila više iz navike nego iz potrebe. Bila je višemanje spremna. Još samo da napiše radni list i uruči ga vođi projekta. Bez toga nije moglo proći, znala je to. Našvrljala ga je na brzinu ali vrlo precizno upisavši čak točno mjesto rada. Lokaciju i plan puta. Potpisala se i udarila svoj pečat. Forma mora biti zadovoljena. Mrzila je takvu formu ali što sad. Bila je dio tima i morala je to poštovati. Ionako je to što je upisala već odradila ali nije nikome prijavila, sad može raditi što hoće, jer znala je da ju unutra nitko neće uznemiravati ni tražiti.
Zasukala je rukave svezala na glavu veliku svilenu maramu, na nju stavila šljem, oko struka zavezala zimsku jaknu i zabacila na leđa poveliki ruksak. Spremna je da ne može biti spremnija i nestrpljiva djok joj se želudac grčio od nervoze. Uzela je radni list i odšetala naoko nemarno do glavnog šatora. Vođa ekipe sjedio je u hladovini suncobrana i ispisivao planove. Uručila mu je list uz blagi smiješak koji je mogao značiti mnogo što. On ga je ovlaš pogledao, uzvratio smiješak i udario gore svoj pečat. Grč u želucu je popustio. Poravnali su satove,
prekontrolirali plinske boce i mogla je krenuti.
Put do Velike piramide nije ni primjetila, glavom su joj se rojile razne pretpostavke i slagale slike oblika u pokretu. Teret ruksaka nagnječio joj je ramena ali pod okriljem piramide sve je to zanemarila. Osim toga ruksak je imao kotače pa se po ravnom djelu dao vući što je prilično olakšavalo cijelu priču. Već za sat i nešto, bila je pod crtežom.
Ostavila je stvari odmah do crteža, razvukla aluminijski šator samo kao krilo i dio krova da joj ne pada sitna prašina koja je česta u prvom krugu, upalila svjetlo da vidi složiti sve u dobru radnu postavu i pripremila bilježnicu i pero na samu vreću, baš ispred crteža. Sad je mogla ugasiti svjetlo i umiriti um. Sad je vrijeme za opuštanje pred posao. Kratka meditacija u kojoj se vratila sebi. Sad je spremna za rad.
Čim je otvorila oči ugledala je pokrete crteža, ples figura i nepomično je sjedila buljeći u donji desni kut zadnje figure. To se pokazalo kao najbolja pozicija u kojoj dobro vidi svaki pokret, a nije predaleko odmaknuta pogleda. Buljila je tako i buljila ali ništa novo nije otkrila, zapravo ništa se bitno nije desilo što bi joj potaknulo maštu. Već se vidjela kako danima bulji u jedno te isto sa nikakvim rezultatima. Ples se ponavljao u kružnom ciklusu, kružio je kružio i na kraju je zaspala na sjedečki ni ne primjetivši promjenu. Ušla je u san otvorenih očiju zajedno sa plesom figura. Ples se nastavljao ali u svom nekom snovitom ritmu i odjednom su se slike udvostručile i iz jedne je izranjala neka druga forma do tada nevidljiva oku obična promatrača. Iz druge se tvorila još jedna pa još jedna. Sad su na svakom crtežu bile vidljive još tri plešuće forme koje su tvorile svoj vlastiti ples neovisan o ostale tri. Svaka nova forma dobila je i svoju sopstvenu boju tako da ih se lako dalo razlikovati bez obzira što su se preplitale na istom mjestu.
Probudila se ne mičući se s mjesta samo je svjesno viđenje zamjenilo snove. Ništa se od slike nije promjenilo; sve je ostalo u snu. Prenula se i trznula tijelom tako da je skoro pala na leđa. Šok je bio popriličan. U sekundi je razumjela san. Naravno piramida ima četiri strane, svaka ima svoj ples, specifičan za svoju stranu i svojstvenu boju koja ga prati. Sad je samo trebalo naći svaku od crteža i dokazati da je u pravu. Spremila se ponovo u mraku i najbrže što je mogla uputila u pravcu kazaljke na satu. Stari joj je uvijek govorio, što god da tražiš po piramidi, uvijek se kreći u tom smjeru. Tako se nećeš izgubiti tako lako. I bio je naravno u pravu, svi su se redovito gubili osim nje. Organizacija je bitna u svakom poslu, a ovdje je to više od pola posla.
Velika je piramida bila poprilična građevina i nije bilo samo tako proći od jedne zamišljene točke do druge bez peripetija. Tako je bilo i sada, teški ruksak je neko vrijeme vukla za sobom ali to uskoro postaje nemoguć zahvat. Pod je bio neravan i iskrzan, pun napadalog kamenja i neke građe i greda koje su donijeli razni istraživači čineći tako hodnik kojim se kretala prilično zatrpan. I ono što je najmanje voljela, morala je upaliti svijetlo. Još nije dovoljno dobro gledala svojim unutarnjim očima, još joj je trebala pomoć tog organa vida za koje joj je otac tvrdio da nam ni nije potreban. Bio je u pravu, znala je to ali kad bi bila jako uzbuđena ne bi se mogla koncentrirati. A sad je bila vraški uzbuđena i možda malo brzopleta. Možda je trebala tamo prespavati i tek se sutra uputiti na drugu stranu. Najbolje je hodati piramidom za dana, onda su njene sile najslabije, a sad je bila noć. Vrijeme najjačih piramidinih sila i još je bila nepažljiva. Možda da se tu skrasi gdje je ali vrag joj nije dao mira, morala je dalje.
U brzini i nepažnji promašila je glavni hodnik, kako joj se to omaklo nikako joj nije jasno. Sad se morala vraćati dobrih sat vremena brzog hoda. Ti hodnici kao da su svaki puta na drugom mjestu. Ta ideja je još dugo odzvanjala njenim umom. Postala je toga svjesna kad je i drugi puta promašila hodnik. Sad su joj se neke stvari počele poklapati. Sjetila se već jedne takve situacije. Morala se pod hitno ulogoriti i prespavati ostatak noći jer će u suprotnom zamijeniti dan za noć, a to je nešto najgore što ti se u piramidi može dogoditi. Kad se poremeti bioritam, više neće znati ništa što joj je inače normalno. Prestaje sanjati i prestaje biti gladna, a to su dvije stvari na koje se najviše oslanja. Glad govori koliko je sati, a san ju vodi, ako to izgubi u ovim bespućima, izgubila je kontakt sa samom sobom, a onda bi joj se lako moglo desiti da završi tamo gdje mnogi završe, a to je u ludnici. To nije željela nikako. Osim toga nitko ni ne zna gdje se kreće jer tu ne pomažu nikakvi uređaji , eventualno psi tragači, a i onda obično dolaze prekasno. Samo je izvukla vreću za spavanje, uvukla se u nju popivši prije malo vode i pojevši par zalogaja lepinje. Zaspala je prije nego je dodirnula glavom vreću.
Spremila se brzo i već za dva sata bila je pod crtežom. Sve je bilo identično kao i na prvom osim boje i pokreta. Crtež je bacao crvenkasti sjaj. Sad kad je zapisala sve figure, pokušala ih je poklopiti ili preklopiti u nešto poznato sa onima iz prve strane ali joj nikako nije polazilo za rukom, a ni za maštom. Očito je trebalo skupiti sve predloške, možda i boja igra kakvu ulogu. Još se malo zabavljala slažući, a onda se uputila do slijedećeg crteža. Nakon šest sati klipsanja bila je na zadatoj lokaciji ali nije nigdje našla crtež. Sad ju je počela loviti panika jer je to značilo da joj teorija pada u vodu. Ne, ovdje nije bilo ni nadsvođenog zidića koji je bio karakterističan za ostala dva nalazišta. Ništa nije ukazivalo na postojanje nekog svijetla. Gledala je iskosa na zid više od sata ali ništa nije otkrila. Ni nabora ni pukotine nije bilo na tom zidu. Kao da je kompletan bio od jednog komada. Bio je prilično neobičan, zaklela bi se i da možda i nije od istog kamena sa kojim su građeni drugi zidovi. Kuckala je po njemu uzduž i poprijeko ali zvuk je svugdje bio prigušen na jednak način. Bila je tu nemoćna pa je produžila ka slijedećem boku piramide, sa nadom da ipak nije sve bio samo puki san. Na pola puta morala je napraviti konak jer je već debelo zašla u noć. Probudila se pred zoru i nastavila sa hodanjem. Dugo se nije ovako umorila. Imala je još dan i pol vremena za istražiti ostatak i ako ne nađe ono što je mislila da hoće ko zna kad će joj se ukazati slijedeća prilika. Morala se u točno vrijeme javiti vođi projekta, u suprotnom bi morala odgovarati na niz neugodnih pitanja, a možda i podjeliti tajnu sa njim, što je svakako željela izbjeći.
Ugasila je lampu na kacigi kako se približavala odredištu. Oku treba neko vrijeme da se privikne na totalni mrak i da počne upijati i razaznavati i najmanji trag svijetla. Ostavila je prtljagu pod suprotnim zidom hodnika da bude što pokretnija i koncentriranija na problem. Više nije imala toliko povjerenja u sebe i svoje zaključke. Kako se približavala tako je odmah uočila trakove svijetla, treperili su plavičasto. Srce joj je zaigralo od sreće. Ovaj puta je detaljno pretražila cijelu stijenu prije nego se koncentrirala samo na crteže. Jeza ju je prošla cijelom dužinom tijela kad je otkrila utor pola metra iznad crteža. Zašto je bila tako površna i nije to pregledala kod ostalih. Kako joj je nešto tako jednostavno i školsko, promaklo i ostalo neistraženo. Sad ju je počela peći savjest ali tu se više ništa nije dalo napraviti. Jedino što može je sad biti maksimalno profesionalan, pa obaviti sve po redu. Utor se produžavao na lijevo i na desno još dobrih dva metra, da bi se sa obje strane spustio do poda i tekao iz sam rub zida. Zapravo je to bio kao okvir oko crteža. Kuckala je malo po njemu i na kraju pokušala ugurati dugu iglu u utor. Igla je ušla punom svojom dužinom.
Sunac je bila šokirana do te mjere da je ispustila tihi krik. Brzo je uzela dlijeto i batić i pri prvom pokušaju ploča je iskočila kao da je bila samo ugurana u žljeb. Dok ju je odgurivala u stranu bacila je kratki pogled iza nje. Ostala je u tom položaju par sekundi jer nije znala bi li se smijala ili plakala. Gurnula je ploču do kraja u stranu i zauzela mjesto ispred nečega što nikad još nije vidjela, a vjerojatno ni nitko drugi. Bilježnicu sa crtežima i skicama bacila je pored sebe iako je bila svjesna da joj vjerojatno neće biti potrebna.
Nalazila se pred nečim što je neodoljivo podsjećalo na komandni most nekog svemirskog broda. Bilo je 9 ploča, u svakom redu po tri. U sredini su se previjali u plavom svijetlu dobro poznati likovi, gore i dolje na velikim monitorima koji su se preljevali u indigo boji, pokazivali su se razni oblici koji su čas bili jači čas slabiji da bi se na kraju potpuno izgubili, a njihovo mjesto bi zauzeli neki posve novi likovi. Lijevo i desno bile su kao velike topografske karte koje su se također micale kao da pokazuju predio kroz koji se putuje. Bile su u zelenim i smeđim tonovima. Kutni prozori su bili mrtvi, tako se bar činilo. Bili su zacrnjeni i nisu se micala nikakva svjetla po rubovima. Kao opčarana prišla je korak naprijed i položila lagano desnu ruku na crni prozor u desnom kutu. U tom trenu, jarko svjetlo zabljesnulo je oko njezinog dlana i ponovo se ugasilo ali iz unutrašnjosti piramide došao je potmuli tutanj. Kao potres makar se ništa nije pomaknulo...
Radni tabor i šatori sa pratećom svitom, deva, ljudi i opreme, nalazio se na dobrih 200 metara od Velike piramide. Bilo je vrijeme ručka i kompletna se ekipa zajedno sa pomagačima nalazila za dugačkim rasklopivim stolom, na kojem su se obično razvlačili planovi i mape. Sad su bili zabavljeni hranom. Hranom i razgovorom. To je bilo jedino
vrijeme kad su razgovori tekli neobavezno i nevezano za posao. Usred tog naočigled mira, tlom je protutnjao duboki nespokojni brum. Svi su poskakali kao opareni, unezvjereno gledajući kamo da se sakriju od potresa. Kako je to bilo besmisleno, sjeli su natrag za stol gestikulirajući i galameći sve u 16.
Za to vrijeme Sunac se nalazila u polušoku, nije osjećala nikakav strah, čak prije, izazov. Spustila je i lijevu ruku na lijevi donji ugao. Bljesak i tutanj su se ponovili. Držala je oči širom otvorene da ne propusti ni jednu senzaciju. One topografske karte počele su mjenjati boje i slike su se brzo izmjenjivale. Podigla je ruke i dodirnula i gornje krajnje, do sada crne površine. Par trenutaka se ništa nije desilo, a onda se zid iza nje na koji je bio naslonjen njen ruksak počeo približavati. U trenu je uhvati panika da će ju prignječiti ali to se ne dogodi. Prostor iza komandne ploče se naglo otvori i ploča zajedno sa njom upadne u prostoriju. Iza nje se zaklopi zid i nastane potpuna tama.
To je trajalo samo par desetinki sekunde ali Sunac je toliko bila uzbuđena da je tamu doživjela kao nešto konačno. Komandna ploča je i dalje bila pred njom ali je sad vidjela i unutrašnjost prostorije. Ploča se kližući sama od sebe pomicala prema dnu prostorije, a Sunac kao omađijana zajedno sa njom. Zaustavila se na kontra zidu i uz glasni "klik" uskočila u sredinu zida. Iz poda je izašla debela žuta fotelja okrenuta prema komandnoj ploči. Sunac joj je prišla i uvalila se u nju kao da to radi svaki dan. Nije stigla razmišljati jer su senzacije dolazile prebrzo.
Kako se duže vrijeme ništa nije desilo, bacila je pogled oko sebe. Svjetlost je dolazila difuzno iz dvadesetak mjesta po prostoriji, koja je bila veličine manje sportske dvorane, a visoka bar dvije. Strop se nije nazirao jasno. Nije se na njemu ni zadržavala. Jedan zid je bio potpuno crn. Toliko crn da kad bi se zagledala u njega imala bi osjećaj da ju uvlači u sebe. Svrnula je pogled na drugu stranu. Bila je umorna i gladna ko vuk, sad je vrijeme ručka u logoru. Sad su svi na okupu i baš su joj nedostajali. Pogledala je gdje bi se trebao nalaziti njen ruksak, sad kad je zid nalegao na njega. Nije ga vidjela, pa se podigla iz fotelje da pogleda po rubovima. Pala je preko nečega koliko je duga, kad se uspjela iskobeljati vidje da je to njen ruksak. Kako se našao tu, nije joj bilo jasno, kao da ga je netko donio da ne luta uokolo. Izvukla je pohlepno lepinju i pojela cijelu, što još nikad nije. Par gutljaja vode i to je to. Ugnjezdila se udobno u fotelji da se malo odmori prije nego li upiše sve događaje u bilježnicu. To je bila puka želja, u stvarnosti je sklopila oči.
Trznula se iz sna na daleko potmulo brujanje. Dolazilo je iz centra piramide i širio se u elipsama, svaki slijedeći je bio sve jači i jači. U jednom trenuku kao da je nešto zaglušno puklo, visoko iznad njezine glave. Pucanje s ponovilo još pet ili šest puta i tada je sve utihnulo. Čak je i svjetla nestalo na par trenutaka.
Bilo je kasno poslijepodne i ekipa je završavala polako sa dnevnim zadacima, svi su zaboravili mali potres od ručka, kad je krenulo ponovo, val za valom koji je dolazio od piramide. Kretali su se kroz pjesak u krugovima koji su bili vidljivi golim okom. Svi su se ukočili jer nije bilo moguče ikamo pobjeći i sakriti se od tog užasa. Velika piramida se čudno ponašala. Podrhtavala je i krckalo je oko nje kao da će puknuti. Prašina se dizala, tako da je vrh na mahove bio u oblaku. U slijedećem trenutku piramida se presložila kao igračka. Buka je bila zaglušujuća kao i vihor koji je proizašao iz te akcije. Složila se tako da je postala tetraedar, da bi se odmah nakon toga presavila na pola i pomaknula za jednu šesnaestinu u lijevo, ponovo presavila sa druge strane u identičnu poziciju i pretvorila se tako u jednu sasvim novu formu. Bila je sad oslonjena o pijesak središnjim bridom, a stranice su kao krila gledale prema nebu. Već u slijedećem trenutku presložila se još jednom i još jednom. Sad je cijela konstrukcija ležala na jednom trokutu, dok su tri stranice stršale put neba, tvoreći na vrhu ravnu ploču u čijem je centru stajao mali tetraedar. Njegove stranice su počele isijavati svijetlost, svaka strana po jednu boju; crvenu, zelenu i plavu. Mali se tetraedar na vrhu počeo okretati oko svoje osi. Okretao se sve brže i brže, a boje su se topile jedna u drugoj tvoreći tako dugino svjetlo koje je krenulo okomito u nebo. Boje su proizvodile zvuk koji se postepeno pojačavao i vibrirao zrakom. Vibracija je postajala sve jača i jača što se duga penjala dalje u nebo. Na tom mjestu gdje je obično oko moglo zaključiti da je kraj pojavilo se tamno nebo u širokom krugu oko centra zbivanja. Kretalo se brzinom jače oluje. Bivalo je sve tamnije što je vibracija zvuka bila jača. Postepeno je zatvorilo prodor suncu na tom području, tako da je okolicom nalegla tama prožeta samo duginim svjetlom.
Od siline vibracije novo tijelo propadalo je u tlo pustinje. Već se nalazilo u dubokom krateru tako da su eventualni znatiželjnici ostali uskraćeni za fantastična zbivanja. Sunac je gledala sva ta zbivanja na crnom zidu koji se naglo osvijetlio uslijed preobrazbe piramide. I oko nje su se dešavale radikalne promjene. Komandna ploča se preklopila pokazujući samo jednu veliku površinu sa nekom njoj potpuno nepoznatom galaksijom. U slijedećem trenutku slika se izgubila i na njenom mjestu se pokazala karta njoj poznatog neba sa svim zvijezdama i planetama. Određene su zvijezde svjetlucale jače i kovitlale se po ploči dok se nisu posložile u nešto što joj je odnekud bilo poznato. Tad su se ostale slike zvijezda zamutile i samo je ovih 9 ostalo. Zatim su se razišle po ekranu da bi se vratila slika nepoznate galaksije i na njoj su onih 9 zvijezda našle svoje mjesto. Poklapale su se sa plesom iz piramide, onim kojeg je prvog otkrila. Ostala je nijemo gledati u glatku tamnu površinu koja joj je govorila tako mnogo, više nego je mogla pojmiti. Znala je da je ovo početak velike avanture sa koje se sigurno nikad neće vratiti ali više se nije dvoumila oko toga. To je ipak bila njezina piramida.
U silnoj vibraciji zvuka, boje i tijela u samom centru duginog puta otvorio se prolaz koji je usisao presloženu piramidu koja to više nije bila i nestao jednako brzo kao što se pojavio.
Sunce je ponovo sjalo na vječno usijanoj pustinji. Jedini pokazatelj da je nekoć tu stajala piramida, bio je neveliki štand sa suvenirima, čiji je Velika piramida bila glavni i jedini izvor inspiracije.
|
|
|