Bugenvilija
26.12.2005., ponedjeljak
Općenita žalopojka
  slikano pred 7 dana Tako se samo kilavim zadnjih dana da već idem i sama sebi na živce. Snage i živaca imam sve manje i manje, baš kao što vani kopni snjeg iz dana u dan. Tako sam se veselila tom odlasku u Zagreb jer mi je bilo kakva promjena potrebnija od dobrog atletski građenog profi masera, tri puta dnevno po sat vremena. Sad mi polako ali sigurno sve ide na živce, a i na kičmu, pa me tako prekjučer uščaknuo išijas, a noćas me bolio bubreg ili nešto u toj zoni, tako silovito da sam se morala ustati i otići to dobro izmasirati arnikinim uljem za masažu. Koče mi se i trnu noge, a kako sam imala već jednu trombozu, ne bih si rado priskrbila još jednu rundu. Makar mislim da je to sve posljedica ovih kapitalaca od mojih najmlađih sinova. Kad se ujutro probudim, još ni ne progledam kak se spada već vučem neku hrgu od 15 kila na rukama do kupaone. Zapravo me to dotuče u startu. Ona super otkačena mongolska odjelca - dolamice, su im kusasta, a tako sam se veselila da ih pokazujem ko mlade majmunčiće po Zagrebu u tome. Snjeg je skoro skroz otopljen i već sam se ponadala da ću napokon pokupiti ono lišće što je u zakašnjenju otpalo sa ljeske, kad vidim da ponovo pada. Temperatura nije narasla preko 3 stupnja, hladno i mokro. Bah. Ako bude sreće junačke, možda se i dese neke iznenadne preokretne situacije ali o tom po tom. Noćas sam super slabo spavala jer je moj najdraži cvrkutavac imao noćni šou. Odlučio je gledati kroz prozor brm brm, a kako mu je kindać drito pod prozorom ništa lakše od toga. Onda je malo dizao i spuštao rolete, pa nam je odpjevao jednu udarničku i naravno probudio brata koju mu se pridružio u pjesmici. Tako da sam bila dežurna i sad me peče lijevo oko jer je neka kapilarica na putu da pukne, još je sve u redu ali znam taj osjećaj šljunka u cipeli. Idem sad ponovo baciti jednu masažicu leđa, pa u krpe. |