Bugenvilija
07.12.2005., srijeda
Čitači misli
 Nova moda ili novi marketinški trik u Njemaca su telefonsko maltretiranje nadobudnog pučanstva. Primjetih to na svojoj koži još pred 3 mjeseca kad sam iznenada osvojila prvo mjesto u nekoj igri na sreću, koju nikad nisam igrala, a ni neću jer mrzim takve stvari, a i nedam se više tako lako navuć na tanak led. Prvo je krenuo preugodan ženski glas koji je sa i više nego nenormalnom ljubaznošću uvjeravala, da smo dobili putovanje brodom za dvoje, negdje po južnim morima. Prvo me skoro lupila kap, a onda nakon što sam morala nazvati neki izdiktirani broj, shvatila sam svu podlost. Minuta razgovora košta 3,79 centi. Ne moram valjda precizirati da je konstantno zauzeto i da nakon 7 minuta više nisam željela čekati. Pa i to im je dosta love od mene naivne. Nedugo nakon toga, ponovo je zvonio telefon i to se zna u koje vrijeme, ili kad blizanci spavaju poslije ručka ili kad ih stavim navečer u krevet. Oni valjda točno znaju kad nije dobro zvati jer nam je telefon proklet i zvoni tako da bi i mrtve probudio. Poklopila sam odmah nakon što sam saznala da sam dobila put oko svijeta za 25 dana, čim su mi spomenuli poznati broj. Zvali su maloprije ali sa novom taktikom. Više nema umilnog ženskog glasića koji sretno cvrkuće sa druge strane žice, već mi se javila sekretarica sa njenim glasom. Hm, mora da su je više puta već poslali u vražju mater, baš kao što sam i ja krenula. Poklopila sam automatskoj sekretarici, automatski slušalicu. Naknadno sam shvatila vlastitu pogrešku. Zvala je ponovo toliko puta dok nisam od početka do kraja poslušala jebenu poruku, zajedno sa onim vražjim telefonom. Tada sam nemilosrdno poklopila. Hulje, kako se samo usude. Dobila sam put za dvoje Transsibirskom željeznicom od Moskve do Pekinga. Prasci! Kako su znali da sam si to putovanje oduvijek željela priuštiti? |