Bugenvilija
29.12.2005., četvrtak
Pogodio me drito u rame, pizdek!
|
Danas je jedan nadasve običan dan. Snjeg je počeo još jučer i nije jenjavao, samo se spustila temperatura i sada je minus 5, i dalje sniježi. Ma ne sniježi, vani je prava mećava, tako gusta da se i po noći kuži da pada. Mislim, kad se gleda u mrak, a ne na uličnu lampu, tamo svaka šuša može skužiti da pada. Danas sam prvi puta smogla snage, a i vremena, pa bacila 10 šugavih minuta yogice. Mislila sam kao, ma nakon više od 5 godina, neću ja to moći i to. Ali sam se brzo razuvjerila, mogu skoro sve vježbe, a one koje ne mogu, to je čisto zato jer mi je trbušina još prevelika i koljena su previše pod naporom od kila da bih se i ufala napraviti vježbu do kraja. Jednom riječju, ja jako zadovoljna. Što će sutra reći tijelo, to ćemo tek vidjeti, nadam se debelom muskulfiberu. A možda imam više sreće pa on izostane do preksutra, a onda će ga pojesti sutrašnjih (već se hrustim) 20 minuta vježbanja. Danas sam nakon što sam kostimirala pingvine i izbacila ih na zimske radosti, odlučila pogledati kakva je situacija sa mojim sobnim biljem. Nije sad da toga ima ne znam ni ja koliko, već sam pola toga i razrijedila jer više ne igraju prozori u spavaćoj sobi zbog djece, ali još uvjek su tu bar 30 lončanica sa kojekavim cvjećem i drvećem. Imam pet benđamina od toga dva, od dva metra, jest da su malo platili glavom, tj. lišćem i granama ovo ljeto ali još uvijek su kapitalci, a i oporavljaju se brzo. Pa četiri hibiskusa raznih boja, od toga jedno stabalce pola metra visine, koje mi je Pepeljuga kupila za rođendan pred 6 godina i to je pravi crveni hibač, čiji su cvijetovi veličine otvorenog dlana. Bugenvilija i sobna lipa u istoj tegli. Oleandar koji sam kupila kao ziher crveni, a zapravo je žuti, što sam saznala tek dvije godine nakon kupnje jer mu je šugavcu toliko trebalo da propupa u ovim idealnim njemačkim uvjetima. Zatim bodljikava palma koja nehumano brzo raste čak i po mrazu. Pa madagaskarski kaktus i nešto divlje egzotike za koju ni ne znam kak se točno zove, krase jedan kut sobe. Taj dio je izoliran od djece i malih pasa velikim zvučnikom.  Pa stabalce kumquata, koje je baš na lječenju i zamotano je u vreću za smeće, što je nadasve krasan ukras u sobi ali mi ga je žao jer si je to Ivo silno želio pa sam mu kupila i na kraju je po običaju, palo na moja nejaka pleća sva briga o njemu, a svi znamo kako je agrume teško uzgajati u nehumanim uvjetima centralnog grijanja. Ko ne zna, kumquat plod je veličine šljive ali je naranča ili njoj nešto u rodu, ima samo 4 kriške i obično samo po jednu ili maksimalno dvije koštice i jede se zajedno sa korom. (Tako barem Ivo tvrdi ;)) Ja ih nikad nisam jela jer su mi onak, malo bljak. Drvce je cvalo dvaput prošle godine i kad cvate to je kraj svijeta, tog mirisa, tog ludila, ma divota, a i bacilo je plodove, jedno tridesetak plodića ali kako sam ja u to vrijeme bila prezauzeta sa blizancima, nije ga nitko baš tetošio i redovito zaljevao i špricao, pa se na kraju zaušio i dobio zaušnjake, a potom ga je napao i paučnjak. Zli paukov bratić iz trećeg koljena, čija je prabaka bila frau grinja. I dok sam ja to skužila, njemu je jadnom popadalo skoro svo lišće. E da i zato je sad u vreći za smeće ali sam uzela prozirnu da vidim kaj se nutra zbiva kad zalijem sa skorotrovnim grinjomorom.   Na tom prozoru je druga konstalacija snaga, tu su biljke koje su mi (hm) na dohvat ruke ili bolje oka, pa kao, njih ću češće zaljevati, pa nisu dobila svaka biljka svoju slamčicu spasa i kopanjicu vode, kao susjedni prozor o kome je upravo bilo riječi. Tu su samo dvije baš jako velike teglurine sa cijelim kolospletom biljaka koje možda i ne pašu zajedno, al kaj ću im ja. Nek se snađu. Imam ogromne monstere koje sam podrezala na vrlo kratko jer su bile se razrasle dok sam ja u poluonesvještenom stanju bila još u trudnoći, pa su sa njima zajedno i neke super munjene biljkurine kojima se sad ni pod razno ne mogu sjetiti imena, a ne da mi se tražiti po knjigama, ali koje su vrlo specifične po svom blesavom ne biljčastom ponašanju. Naime što, one se po danu "otvore" tj. spuste listove, a pred noć se ti listovi usprave i to na foru klik klak. Doslovno vidiš i čuješ kad se list ispravi ili kad se opušta. kad se biljka gleda iz raznih uglova, izgleda kao da je plastična, ima ono koljeno, koje je specifično za plastičnjače he he. Ali ga odaju suhi listovi, tj. oni koji nisu preživjeli moje ne zaljevanje. I na kraju balade o mom sobnom bilju koje mi je tolike godine predstavljalo izvor ljubavi i uživanja jer uzgojiti iz sjemena je veliki gušt i ne mala umjetnost kad se govori o ovakvim biljkama, a mnoge su moje, uzgojene baš na takav način, usprkos centralnom grijanu, mali pikavi kaktus puzavica, koji je glavna biljka u Ateni među drvoredima između cesta, čije ime naravno ne znam ali nije ni važno. Imam ga već sad 8 godina i iz jednog malog 2 cm dugačkog kaktusića je narasao u krasnu zvjerku koju držim obješenu za strop jer su bodlje otrovne, pa ne želim da se desi nešto djeci, a bormeć ne ni kaktusiću koji ima prekrasne dvolisne cvjetove nejintenzivnije crvenopurpurne boje koju sam ja bilo kad, bilo gdje vidjela do sada. Iz dvolisnih cvjetića izlazi još jedan red dvolicnog cvjetića ali u kontra, i tako još par puta, ovisno o jačini sunca i svjetlu, o količini vlage i pažnji. U knjizi piše da cvate jednom godišnje po 20 dana. Mani cvate 8 godina bez prestanka. Pa sad što reći, zar su moji uvjeti idealniji od idealnih? Možda za neke ne toliko zahtjevne biljke.  I zakaj sam vam sve to pričala? Izgubila sam prvobitnu misao časna riječ, a i prekidali su me u dva navrata, i još me pitaju zašto ne pišem češće priče, pa ja ne stignem priču ni smisliti, a kaomo li ju prenesti na papir. Ili Kompijuter. Na stignem se koji puta ni popišati cijeli dan jer nemam vremena i onda se sjetim, tek na večer da me sad već jako boli trbuh. Ah da, pogledah na naslov. Blažen bio. Eto ćemu služi naslov, da sklerozni tipovi poput mene znaju kaj su šteli reć. Jes bormeć. A kako ja, poučena lošim iskustvom prvo u editor napišem naslov i krenem pisat, pa ak se pokaže da bi od toga moglo nekaj ispasti prebacim pisanje na mail. Pa kad završim može propasti kaj god hoće, na blogu kad je moj post osiguran i spremljen na sigurno, a ne da mi nestane u internetskim bespućima. No da, toliko o digresiji oko naslova i teme, idemo dovršiti misao. Eh da, filadendron je taj i to običan šugavac koji krasi vrh police, pored njega je i difenbahija šatirana i neki mali pizdek kojeg sam baš nedavno kupila jer je bio na dnevnoj rasprodaji u mom najmilijem pljačkaškom dućanu, dehneru. Koštao je samo 2,5 eura i bio je baš cakan. Kako ja volim haračiti po takvim dućanima ali sad znam jako dobro koji su mi gabariti i što sve mogu male ručice, a i što je od bilja otrovno, a što bezopasno, imam jako suženi obim biljka koje smijem gledati. Dobro, oleander je smrtonosno otrovan ali on je na prozoru iza svog bilja, a i nije baš jako atraktivan da bi ga klinci baš krenuli jesti. Tako je taj pizdek za kojeg ne znam kak se zove jer sam pročitala uputstvo za upotrebu istoga, a onda to bacila u smeće jer šta, ja znam pa to meni ne treba više. Njega sam stavila na sam rub jer mu je tendencija u tome da se spušta. Ima male tamnozelene listiće srcolika oblika i kad sam ga smjestila, pasao je savršeno. Prvih tjedan dana dok nije počeo rasti. Sad je duplo duži i bahato se krenuo širiti u svim pravcima, ja zapravo ne znam što su oni njemu jadnom radili prije, da je bil tak, niškoristi. To je sad čisto druga biljka i nekak sam sigurna da mi se ona prije puno više dopadala, a ima još jednu manu... on je čisti napadač. Danas ja sjednam na svoju fotelju u podnožju šugavca, a i nemam kamo drugamo, kad mi je na toj polici smješten laptop. Tastaturu pomoćnu, držim u krilu, noge zabacim prek kauča, čista idila. Ili bi bila da me netko stalno ne gađa sa suhim lišćem. Je li, pizdek jedan? |