Miralem Subašić rođen je 08.07.1931. godine u mjestu Gornje Vukovije- Masle, danas općina Kalesija, od oca Muje i majke Mejre rođene Ćatić. Miralemov otac Mujo bio je mašinovođa, koji je još u ta davna vremena školovan u Beču, te je perfektno govorio njemački jezik, što je u mnogim slučajevima pomoglo u toku Drugog svjetskog rata kada je spašavao živote onih u koje je bila uperena nacistička puška. Jedan takav slučaj iz 1944. godine o spašavanju desetak civila u Obralića pekari i danas se prepričava u Živinicama. Majka Mejra rodom je iz Olova, a Miralemovi roditelji morali su zbog prirode posla njegovog oca da se presele 1933. godine u Brateljeviće, gdje su dobili stan od željeznice. Tu je provodio djetinstvo uz lokomotive i vagone, sve do početka Drugog svjetskog rata kada se porodica sa osmoro djece seli u Živinice, gdje se Miralem prvobitno školovao.

Na odsluženje vojnog roka odlazi 1953. godine, gdje je dobio vijest o smrti svoga oca 1954. godine, te tada on preuzima brigu za porodicu. Po odsluženju vojnog roka Miralem Subašić se zapošljava u drvno prerađivačkoj industriji Konjuh Živinice, gdje željan znanja stiče nova iskustva a uskoro odlazi na doškolovavanje u Zagreb. Isticao se i kao učesnik radnih akcija.

Možda treba pomenuti činjenicu da je Zaim Subašić, prvi bagerista u Rudniku Banovići bio brat Miralema Subašića, Zaim je nesretnim slučajem izgubio život na radnom mjestu, ali Banovići ga ni do dan danas nisu zaboravili budući da postoji ulica sa njegovim imenom, ranije je postojala i Omladinska radna brigada koja je nosila ime Zaima Subašića.

Miralem Subašić se oženio 1954. godine, Timkom Džaferagić iz Olova, inače trgovkinjom po zanimanju. Timka Džaferagić kasnije Subašić. kćerka je Rasima i Mulije. U braku su dobili troje djece i to Nizamu 1955. godine (Nizama Đug) koja je kasnije stekla zvanje profesora maternjeg jezika i književnosti, a penziju je zaradila u Gradskoj biblioteci Živinice, gdje je radila kao bibliotekar i nekoliko godina kao direktor ove ustanove; zatim Dijanu 1960. godine (Dijana Šabić), koja je stekla zvanje rudarskog inženjera, te je jedno vrijeme bila aktivna i u političkom životu naše lokalne zajednice, zatim Adija 1965. (Adi Subašić) po zanimanju diplomirani pravnik, zaposlen u JZU Dom zdravlja Živinice, koji je i poznati sportski radnik.

Miralem je bio vrijedan radnik u Konjuhu, rano se uključio u društveno-politički rad, te sa grupom kolega Šimom Tadićem, Stjepanom Markovićem i Miladinom Boškovićem odlazi u Zagreb gdje se školuju za pogonske inženjere. Ovo su prvi domaći inženjeri u Konjuhu.



U Konjuhu je Miralem obavljao mnoge funkcije, bio je poslovođa i direktor raznih pogona, ali mu je politika odredila sudbinu. Zbog svojih zalaganja u sindikatu i tadašnjoj partiji, biva prvo nagrađen izborom za mjesto podpredsjednika opštine Živinice. Na toj funkciji ostaje dva mandata, te kao kruna svega uspijeva biti izabran za predsjednika Općine Živinice, a tu funkciju obnašao je u četverogodišnjem mandatu. Ta kruna njegove političke karijere odigravala se u rasponu od 1968.-1978. godine.




Mnogi će vam reći da je Miralem Subašić bio najuspješniji načelnik Živinica, jer je za vrijeme njegovog mandata otvoren Dom zdravlja, Mješoviti srednjoškolski centar, Hotel Konjuh, i započeti su mnogi drugi važni infrastrukturni projekti.

Nakon okončanja mandata na čelu našeg grada, Miralem prelazi u OUR Trgozad Živinice, godine 1978. na mjesto direktora ovog nekad značajnog i velikog trgovinskog preduzeća. Godine 1981. prelazi u Tuzlu u Vodporivredno preduzeće Spreča gdje obnaša funkciju direktora do svog odlaska u penziju.

Miralem je bio gladan znanja, volio je da čita, te je ljubav prema knjizi prenio na svoju djecu. Ono čega se često sjete njegova djeca su riječi:
„Vaša škola će vam biti i otac i majka.“ A djeca su ispunila njegovu želju te su svi fakultetski obrazovani i mnogo su doprinijeli društvu svojim radom, svoju ljubav prema znanju i knizi prenijeli na Miralemove unuke.



Iako podaci o njegovoj političkoj karijeri mogu zvučati senzacionalno i lijepo, treba reći da je i u to vrijeme u tom političkom radu bilo dosta prepreka za Miralema uprkos činjenici da je to bio jednopartijski sistem, nisu svi uvijek bili za progres, ili barem na na onaj način kako je on predlagao, neki su uvijek stavljali lični interes ispred društvenog. A često su se morale poštovati odluke viših organa koje možda i nisu bili prihvatljivi za ovo podneblje.



Borio se za radnike, te je tokom svog partijskog angažmana uvijek apelovao za zaštitu njihovih prava i poboljšanje standarda. Imao je dvije velike ljubavi a to su fabrika Konjuh i politika.



Zanimljiva je činjenica da je Miralem tečno govorio njemački jezik, te je u djetinstvu u ta ratna doba sakupljao i čitao novine koje bi bacali nacistički vojnici, a bio je član i prve biblioteke u našem gradu koja je 1949. godine otvorena u Zvonkovića kući, a zvala se Muslimanska čitaonica.



Stekao je ogroman broj prijatelja širom nekadašnje države ali i izvan nje, suretao se sa ondašnjim zvaničnicima iz svijeta politike i kulture, a poseban utisak na njega ostavio je Džemal Bijedić. Volio je Živinice i ljude sa kojima je odrastao i radio.



Miralem Subašić, nekadašnji načelnik opštine Živinice umro je 07.07.2002. godine.
autor teksta:
Emir Nišić

fotografije ustupila kćerka Nizama Đug