Zamirisao proljetni zrak kroz naš mali grad, ni snjegova nema na brdima, zemlja se zagrijala, sunce se cijelo propelo na prste i obasjalo onim milim svjetlom jedan kutak svijeta koji miruje ne ometan značajnim događajima. Utorak je, do početka proljeća po kalendaru još samo 4 dana, drug Avdo pije kafu sa službenicima u jednom opštinskom sekretarijatu, razvlače se neke uobičajene lijene priče, a njih Avdo ne sluša, on dok drži šoljicu gleda kroz prozor, dočekuje pogledom proljeće i vidi sebe kako radi u svom voćnjaku na selu. U kancelariji su zapaljene cigarete stovirile gust oblak dima u kojem se samo razaznaju konture službenika, tek čuješ onaj pored prozora kaže:
- Imaš li ti Simo nekoga da pogura stvar, da konačno dobijem tu Ladu koju sam uplatio još ljetos ?
- Imam, i to brata od strica, ali šta mi vrijedi, i ja sam čekao skoro dvije godine, neće da pomogne, a kada je njemu trebala građevinska i ostalo, brate Simo treba ovo, treba ono, a ti ludi Simo trči, čašćavaj referente i ostale. Misliš neko mi je rek'o hvala?
- A nije sigurno. Ja direktora gimnazije častio, i još mu neke stvari sredio, oko vikendice, ali to neka bude među nama, samo da onaj mulac šurjakov prođe razred, i sve se nešto i danas osjećam dužan čovjeku, kad ja sjedim u kafani a dođe ja odma naručujem, šta ću takav sam. Niko zahvalan, niko ništa, a dok je trebalo, molili, kumili, treba, ti se znaš s njim, pa samo mu reci. Eeee moj Simo ko da to ide tako, pa ti znaš, treba častiti, treba čovjeku to reći nekako, odma i on od tebe očekuje nešto jer si i ti kao na položaju nekom...
Razilaze se polako svako za svojim poslom, a drug Avdo Mehić, preturajući po papirima, još uvijek u mislima vidi okrečene voćke. Dolaze i stranke, uvijek sa istim uvodom:
-Dobro jutro drugovi, vi znate onaj moj slučaj...
Avdo se mršti, i već mu je muka od svake stranke, istina utorak je, a njemu je već svega dosta ponajviše zbog toga što je petak je daleko, prošli vikend bilo je hladno sa malo kiše, pa drug Avdo ništa nije mogao da uradi na svome imanju, a po nevolji svi radni dani su sunčani i lijepi a vikendi namjerno zahladne i još poklone kišu. Otvorio je prozor i kroz njega dolazi dah proljeća, cvrkut ptica, sve radosti koje donosi sunce. Strankama je svejedno, oni imaju svoje slučajeve, i to su im najveći životni problemi.
- Tu je ograda bila i stariji pamte, ja imam i svjedoke, ako treba, ja ću njih dovest' nek' kažu, a taj Mustafa to je čo'jk koji ne priča sa pola sela, i samo pomijera ogradu, a eno starog oraha, eno hrastova, pa tu je međa bila...
Orah, jedno veliko stablo postoji i na uglu Avdinog imanja, gdje on odmara dušu i nerve od ovih i ovakvih. Od njihovih slučajeva, od njihove pravice, od njihovih laži, od svjedoka, od zaobilaženja propisa, i od sjednica, od paragrafa, od dnevnog reda, od partijskih rukovodilaca, od kongresa koji će uskoro... Još prije desetak dana, Avdo je nabavio kreč kojim želi, ali nikako ne može, da okreči svoje voćke. Ali prije toga treba ih i obrezati, dok nije udario sok. Kao da svaku grančicu na stablima zna, on se sjeća, i sve bi htio negdje da to zapiše, da ne zaboravi. Ali doći će petak, pa će drug Avdo ranije otići s posla, oko jedan, pa pravac Kovači. Taj dan ne mora ručati sa ženom, ne mora čekati djecu iz škole, oni neka rade šta hoće i kako hoće, neka ručaju, neka idu u kino. Hitno treba orezati i okrečiti voćke! Jer ako se u poslu zastane, polako će izrasti i trava pa dok se to pokosi, dok se ovo sve stigne, a što vrijeme odmiče obrezivanje voća sve je veći rizik, a neki su već davno obrezali, a on vikendima sjedio po sastancima, nije se moglo...
Drug Avdo na pauzu ide u jednu staru i poznatu ćevabdžinicu, koja se nalazi u jednoj oronuloj kući čiji je vlasnik bio neki beg, o zlobi i okrutnosti tog bega i danas priča iako je umro nekako odmah poslije rata, sjećaju ga se mnogi. U ovoj ćevabdžinici Avdu dobro poznaju, on se lijepo prošeta do nje prvo ulicom koja nosi ime po brigadi u kojoj se nekada borio Avdin otac, pa skreće u jednu drugu ulicu koja nosi ime po jednom našem revolucionaru, u kojoj se nalaze aščinice, buregdžinice, ćevabdžinice, brijačnice, urarske radnje, pekara i jedna trgovina. Pozdravljaju ga dok prolazi, a u čevabdžinci stalan je i poštovan gost, skida svoj mantil, i dolazi do svog omiljenog mjesta, sa kojeg fino vidi ulicu ali prolaznici njega nešto teže. I čeka, dok mu ne donesu ćevape i mineralnu vodu. Promatra proljeće koje je poranilo i sve misli u sebi da je šteta što mu propada tako lijep dan, a onoliko posla čeka.
- Kreč treba zavariti, pripremiti makaze za obrezivanje, četku za krečenje, posložiti alat po šupi i vidjeti šta nedostaje, a onda krenuti krečiti voće iz podnožja parcele ka vrhu i sve lagano. Da li će u subotu biti ovako sunčano?
Donose mu ono što on obično jede i pije, te on uživa u prizoru lepine iz koje vire ćevapčići, a koja je djelimično pocrnila po vrhu, i to mu se čini idiličnom i lijepom slikom, slikom koja mami mirisom i pobuđuje glad. Jede lagano, dok ga oni koje ulaze u ćevabdžinicu pozdravljaju. Kad završi sa jelom, ode da plati uzima mantil i ide okolo jednom manjom ulicom, tu gdje je sada obdanište, a baš to mjesto predlagao je Avdo kao lokaciju za izgradnju Partizanskog groblja. Svoju ideju predlagao je na skoro svim sastancima dok se izrađivalo idejno rješenje, ali neko nije želio groblje u sred grada, zalud što bi to bio jedan predivan park sa spomenikom, tako da je Avdin prijedlog odbačen, a groblje je sad na periferiji grada. Tu baš u toj ulici postoji jedno dvorište u kome je neki domaćin još u februaru obrezao voće, te je to pobudilo u Avdi misli koje ga od tada proganjaju. Dokon čovjek pa može da radi kad hoće, mislio je. I svaki puta prolazeći pored tog dvorišta zagledao bi je li ispravno obrazeno, i uvijek mu se petak daljim činio. Čak i kada je četvrtak, sutrašnji dan bio bi mu dalek, a uvijek je strahovao od pogoršanja vremena a strah je bio opravdan i tako sedmicama. Ali evo i kalendarski proljeće je sve bliže, još 4 dana samo. Odlazio bi laganim korakom do opštinske zgrade, te nastavljao da radi. U srijedu su mu javili za partijski sastanak koji će se održati u petak popodne, to ga je naljutilo. Baš taj isti dan konobar je odnio ćevape čovjeku koji je došao poslije njega u čevabdžinicu, a on je izrevoltiran ustao te otišao kod buregdžije Arifovića. Nije prolazio onom malom ulicom u kojoj je avlija sa voćnjakom. Sve je ipak popravljeno u četvrtak kada je javljeno da je sastanak odgođen za ponedjeljak. Sunce je zasjalo jače, i sve je govorilo da nas očekuje lijep vikend. Stigao je i petak, Avdo je radosno pijuckao kafu ujutru, veseo se prošetao kroz dvije ulice, pojeo svoje ćevape, popio mineralnu vodu dok mu je u grudima cvjetala proljetna radost. Kada je poslije pauze pozavršavao nedoložne poslove, sjeo je u svog plavog Yuga, otišao i kupio dva bureka „za ponijeti“, kupio je usput i tri piva, te se odvezao dragim drumovima do svog imanja. Gore na vrhu Kovača mirisale su probuđene trave i čuo se cvrkut veselih ptica. Avdo je radio lagano, sve kao po propisu reko bi se, odmarao se i divio urađenom poslu, a iz sjećanja mu je pobjegla ona avlija u gradu. Vikend je proveo tu sa suprugom i djecom, jer na imanju uvijek ima posla za svakoga. Obrezao je voće, okrečio ga, popravio ogradu, i bio okružen onima koje voli, daleko od zidova njihovog novog stana. Ručak u takvom okruženju posebna je draž. U ponedjeljak je uz jutarnju kafu na poslu pričao kolegama o svojim radovima i divno provedenom vikendu. Oni su pak za razliku od njega vikend prokockali gledajući televiziju. Drug Avdo po ustaljenom redu radovao se novom vikendu, odlazeći u ćevabdžinicu, čitajući novine, i radeći sa strankama od kojih vikendom odmara na svom imanju u rodnom selu.

Emir N.
Imena i mjesta su slučajno odabrana