Svako groblje u mom kraju, ima neku svoju priču. Sve se one svode uglavnom na isto, a proizvod su ljudskog straha, a možda čista istina.
S prvim mrakom na vijugavom strmom puteljku koji vodi u Gornje Tojšiće, znali su nekada utihnuti koraci prolaznika, sve zbog legende u koju neki i danas vjeruju. Možda, još dok su bili djeca, pripovijedalo im se o starom mezarju koje se nalazi na jednoj osami pored puta, u nekom gluhom procjepu ovog svijeta, odakle ih, dođe li do nevolje niko nikad neće čuti. O strašnim kricima u noćima, pogotovu zimskim, koji su dopirali iz pravca mezarja, pričalo se tad, a ista priča se može čuti i danas, samo dosta rjeđe. Čuli su se ti čudni zvuci u davna vremena čak do Dedajića, a možda i dalje. Krici su nekad ličili na dječiji plač, nekad na cviljenje ranjenog psa, ali sve to nekako drugačije, kao da nije sa ovoga svijeta, zvuci su bili ispunjeni ehom koji je dopirao iz daljina o kojima ljudski um slutiti ne može. Zbog strašnih urlika mnogi po Gornjim Tojšićima, noćima nisu spavali, a danju bi za sve to nalazili neka razumna rješenja.
-To zviždi vjetar kad uniđe u dolinu kod potoka.
- Misliš Mumine da j' to?
- Nejma šta drugo bit', to ti je.
- A jest', pravo i veliš, vjetar, a narod priča kreče mrtva djeca.
- Mrtvi ne kreče, moj Hasane.
Neki su i sami sebe uvjerili da im se to samo pričinjava, i da nema nikakvih krikova noću. Jer dešavalo se da krike nekad ne čuju oni čije su kuće najbliže mezarju, ali ih čuju oni čije su kuće dalje, ali taman tako da jačina i smjer zvuka otkriva da dolazi sa mezarja.
Onda su neki vraćajući se ko zna odakle, dok su prolazili pored mezarja, čuli te krike, nikad glasnije i strašnije, te su im se priviđale vatre koje su gorjele iz mezarova, ili pak neke male crne siluete koje su se kretale i skrivale iza starih nišana sa turbanima. Takvi bi se u prvi tren skamenili od straha, i ostali bez snage, taj kratak period straha izgledao je kao vječnost, kao zadnji ljudski časi, a onda bi bježali prema prvoj kući, prema prvom svjetlu. Ipak su žene pričale drugačije kada se danju sastanu da piju kavu kod neke kone, bez okolišanja i lažne utjehe, sa dozom straha počinjala je priču neka od njih. Nekada davno, pričale su, a niti jedna nije znala kazati kad, u to groblje žene su zakopavale svoju izvanbračnu djecu, ili često žensku djecu jer bilo je sramota roditi žensko dijete u neka vremena. Krici su baš plač te djece koja nisu našla svoje utočište na onom svijetu nego na ovome moraju odživjeti svoj određen broj godina, te se tako noću oglašavaju plačem. Neka od njih primijetila je da u okolnim njivama u blizini mezarja nikada nema ptica, i to je značilo nešto, a one nikako nisu mogle znati šta. Ovakve razgovore čulo bi neko od djece, te priču prenosilo ostaloj djeci u komšiluku. Kada bi nastupio period u kome se krici ne čuju onda i strašne priče o groblju prestaju, ali ipak noću se obilazi taj brežuljak koji se po strahu pamti. I kada bi opet nastupila zima, oživjele bi priče i svi strahovi. Nekad bi se noću začuo samo jedan krik, a nekada su trajali dugo. Djeci se od toga ledila krv u žilama i često su pretvarajući se da spavaju čekali ponoć kako bi čuli strašne krike. Preplašena njihova srca zastajala su pogođena umirućim krikom. Zato noću i danas rijetki prolaze pored malog mezarja na brežuljku, iako su priče a i strašni krici odavno utihnuli. Još uvijek je najcrnja noć kod malog mezarja na brežuljku, i u krošnjama u blizini rijetko se mogu vidjeti ptice. Nešto strano, nešto strašno i nejasno ipak postoji.

Emir N.