Zima je po Maslama ovih dana prosula svoju bijelu čaroliju, pažljivo je redala pahulje po krovovima, po svakoj njivi i avliji, po putevima, po snovima i uspomenama. Od svog ranog doba dolazio sam u Masle zimi, i pronašao neku draž u tom snijegu koji pokrije i umiri sve zvukove, i sa sobom donese neke nove radosti. Slično je i danas, iako snijeg nije naročito dubok, ali podjednako je čaroban kao i svi oni raniji snjegovi koji su neumorno padali u ovom kraju od kada se ja sjećam.

Pod nogama pršti smrznuto tlo, hladnoća steže kosti i dah, polako sipaju nove pahulje i veče se bliži sa svojom tamom, ali još uvijek se lijepo vide Ćive na brežuljku, i kuće iz kojih se puše dimnjaci. Sve nekako kao da zvoni od svečane tišine, koja kao da hoće reći da je snježna zima jedan poseban praznik koji se tako divno doživi u mjestima iz djetinstva, mjestima punih uspomena. Ovdje sam znao doći i provoditi svaki svoj zimski raspust kod djeda i nene, a u to vrijeme djeca su imala svoju stazu za sankanje baš pored njihove kuće.Zamislite moje neizmijerno dječije veselje tih bijelih dana u kojima je snijeg iz tople sobe ličio na gomile bijelog perja. Tu na tom putu, sjećam se da smo kada je popustila zima lomili led,a sada vidim veselu djecu kako prolaze vraćajući se iz škole, svako malo dirajući snijeg rukama. Na okolnim brežuljcima vidim stare kuće u kojima je sigurno topla peć, a u nekoj od njih vjerovatno postoji neko dijete koje se igra ili promatra zimski pejzaž onako kako sam to i ja volio.Mogao sam cijele dane presjediti na sećiji pored prozora i gledati zavejane brežuljke, i tihe prolaznike.Znam da je Prela zimi jako hladna, ali i tada žubori kada prelazi preko kamenja, a sa strane svoga korita često se okiti ledenicama. I svaki puteljak koji je nekome prečica sada je pokriven, a tragove po snijegu ostavlaju mačke i poneki pas koji se u zimskim noćima sklupča u nečijem sijenu. Pred nekim kućama stoji jedan bijeli stražar koga su napravila djeca, Snješko Bijelić baš, simbol zime i dječijeg veselja, zbog koga su djeca praveći ga pokvasila svoje rukavice.

Inje spava na granama, ptice slijeću pokraj prozora, odzvanjaju dječiji glasovi,mačke su se skupile na pragovima, magle stakla na starim prozorima, ljudi nekuda idu ćutke, trudeći se da ne naruše tišinu koju je ovdje zarobila zima. Dva meni najdraža bića iz Masla, draga bića moga djetinstva uz koja sam u rana jutra pio čaj, sada su na mjesnom mezarju, gore pri vrhu gdje im snijeg pokriva vječne kuće. Bez njih je meni zima posve drugačija, a ja sam još uvijek ono isto dijete koje je dolazilo u Masle da tu provede najljepše dane zimskog raspusta, jedno odraslo dijete kojem nedostaje dvoje dragih staraca.


Emir N.




vukovije.com/masle pod snijegom