SEDMIČNA KOLUMNA-Od srijede do srijede
dana:02.07.2008.


Gastarbajter
Na mome kalendaru sad stoji divna fotografija mora a u pozadini su dva divna otoka.Ispod mjeseca srpnja stoji divna školjka.Kao da baš hoće reći da će mi uskoro neko donijeti školjku sa mora.Nije stvar u poklonu,puno važnije je da me se neko sjetio.Isto tako će neko u ovom periodu dobiti neki poklon od rodbine iz Njemačke.Nizozemske,Francuske...Zaželjeli se gastarbajteri rodne grude pa eto ih u kolonama.Onda će početi pričati kako je ovdje lijepo i kako im je sve ovo nedostajalo,samo hvale svoju domovinu pa ti nije jasno kako je uopće moguće da su napustili domovinu kad je toliko vole.Oni se naizgled doimaju kao sretni ljudi,uvijek nasmijani dok se voze svojim skupim vozilima.Kad smo već kod moćnih BMW-a,Audija,Mercedesa ( i ostatka flote koju posjeduju gastarbajteri ) čini mi se da su umislili da su Bogom dati,obavezno prave prometne prekršaje.Naoružani su posljednjim modelima mobitela,puni su „ojra“.Po običaju su zaboravili maternji jezik pa koriste svaku prigodu da to pokažu.Kupuju placeve ,grade kuće,pričaju kako je „kod njih“ čisto i uredno,djeca im govore samo njemački (francuski,nizozemski...).Bilo kome drago ili ne takvi ljudi (a i njihova razmažena djeca) me zamaraju i beskrajno su mi dosadni.Nekada su u meni izazivali osjećaj zavisti ,ali danas kada sam spoznao cijenu njihovog (jadnog) života počeo sam da ih žalim.Oni baš i žele da kod nas izazovu zavist.Niste znali?Uživaju u tome vjerujte mi.Pomislite li kako oni izgledaju u očima jednog našeg ljekara,profesora,magistra? Malo je reći jadno.Neko od njih može imati i koristi recimo : pjevači ,ugostitelji i mali privrednici.Usput jedan savjet: bakšiš nikad ne ostavljaju ,čekaju da im se vrati sve do posljednjeg pfeninga (ili centa).Sinoć mi se žali prijatelj,priča kako djevojke ne žele lokalne momke već one koji imaju prijavljen borvak u EU a ovdje su samo na odmoru.Ja ga tješim da je tako u ovom periodu godine,a da će one te momke (a i oni njih) zaboraviti s prvim danima jeseni.A on misli da bi bilo dobro da potraži neku koju ima „šengen vizu“ ali zbog velike navale momaka koji žele da bježe odavde sumnjam da će uspjeti.Prije par godina na jednoj od mnogobrojnih lokalnih radio stanica u emisiji koja se zvala „Žuta minuta“ vodila se žustra rasprava među slušateljima oko toga da li je veza između momka i djevojke od kojih je jedno u inostranstvu protkana istinskom ljubavlju ili su u pitanju materijalni interesi.Bilo je naravno raznih komentara prostog svijeta i izgubljene omladine koji su zaluđeni lažnim sjajem gastarbajterskog života, a voditelj je stao na stranu onih koji tvrde da tu ljubav nije primarni cilj.To je pak jedan od jednostavnijih načina da se omladina domogne „legalnog bijega“ iz ove zemlje u kojoj ne vide svoju šansu i žele da nekada dođu u rodno selo u novom Audiju koga krase srtane tablice.Da grade kuće , kupuju obilje glazbenih CD-ova,počaste društvo u seoskoj birtiji i na taj način stvore neku sliku o sebi.Kad smo kod stranih tablica to me podsjeti na to da su dobili i svoju himnu.Pjeva je izvijesni Boban Rajović a u tekstu se pominje nesto kao da te bata provoza na tablice strane i da te nauci da zivis,inace jadna i izuzetno glupa pjesma, ako niste culi bolje vam je. Godine 1980. njihov život je slikovito predočen u jednoj epizodi kultne serije „Vruć vetar“ a nazvana je „Gastarbajter“ u kojoj Ljubiša Samardžić glumi Borivoja Šurdilovića koji spoznaje sve dobre i loše strane života naših gastarbajtera i obzirom da se susreo sa više loših nego dobrih ,vraća se u Jugoslaviju. Jedina je šteta što dobrostojeći gastarbajteri moraju umrijeti kao i svi ostali ljudi.Postoji samo jedna stvar koja ih čini beskrajno sretnim a to je naša zavist.Na vama je da odlučite da li ćete im omogućiti da uživaju.Davno je nestala moja ogromna želja da budem poput njih.Zbog toga sam danas jako sretan,samo što mi se malo ukočio vrat.Njih samo ignoriram i jedva čekam da odu tamo odakle su došli.



Emir Nišić-Soko
emirnisic@mail.com
www.emirnisic.pege.tl