Rušenje zida

U manje od 24 sata, tijelo u konstantnom stanju prenapregnutosti od jela i pića prirodno teži krevetu. Krevet je obično oaza mira (kad pređeš pedesetu) u kojoj spajaš materijalno s nematerijalnim, odnosno baštiniš baštu (i sve što po njoj pase).

Da tome nije uvijek tako uvjerio se i preskromni i blagdansko predobri ispisivač ovih redova. Ali krenimo od tog popodnevnog odmora nakon što se pojelo.

Zadnji doticaj realnog svijeta prolazi kroz glavu: sat vremena, bit će dosta, zatim centralni sustav isključuje osjetila horizontalno: nitko se ne buni, jednoglasno se proglašava odmor, pravo jednoumlje za običnog promatrača, laika. Zapravo se radi o dobro usklađenoj i ispraksiranoj direktnoj demokraciji. San popodne, dođe sam na oči. A u njemu vozim s mosta prema Lisinskom, stisnem kočnicu, ne radi, još jednom, opet ne radi. Budim se. Gas sam trebao, sam sebi govorim, gas, jebala te kočnica, uvijek neka kočnica, gas pa da uzletiš pored Lisinskog ravno na ono dnevno parkiralište. Al ništa, ne da podsvijest. Podsvijest je šupak, uvijek u nekim strahovima, ne da mi da se razbijem o taj nevidljivi zid, da lupim glavom i da se namjesti sve to što se smješta već godinama.

Poslije je palo obiteljsko druženje. Srpski pelin i Lidlovo pivo x1. Doma na programu jedan film pred spavanje, malo sam ga ja i odkunjao dok se vrtila ta neka prespora radnja za um i tijelo zadnjih dana iscrpljenih neradom.

Noć je protekla mirno, no, u nekim sekundama javila se bomba u djetetovoj školi. Ona je ranjena, plače, ja sam došao, al jebiga kasno. Da mi se nekako dočepat tog majstora koji mi je uglavio bombu u školu. U glavu. Sakrio se i on iza tog zida. Ćutim da to nije sve od njega.

Dignem se, na vijestima blokada Branimirove. Navodno neki paket nepoznatog sadržaja na pruzi. U kurac, vidoviti Milan, još samo da poštelam koordinate. Pa onda s balkona udarac u staklo, kad pukne petarda sva ova ptičja banda koja se hrani na balkonu razleti se u raznim pravcima. Neki eto potrefe i taj prozirni zid. Svatko ga ima, zaključujem. Kasnije ovi s Indexa kažu nije paket, nego je netko došao do svog zida.

Izlazim na balkon pušiti, ptičjeg svijeta nema od zadnje petarde. Bacim oko na ogradu, a na ogradi visi ona (ili on). Grčevito se nožicama drži za ogradu, okrenuta naglavce, otvorenog kljuna. Oprezno krenem prema njoj, ne reagira na moje približavanje. Odvojim je od balkonske ograde, stavim u ruku, kužim da uopće nije svjesna. Živa je, ali u glavi joj je vjerojatno zbrka. Vidim to po treptanju, ne zatvaranju kljuna, ne reagiranju na zvukove... Držim je u ruci, zovem dragu, kaže ona da je spustim, sprema joj neku ležaljku, zaključujemo da je bolje da ostane gdje je jer ako počne bauljati još će zveknuti s balkona. Držim sjenicu u šaci, ona nosi vodu, ali kamikaza neće piti, vjerojatno ni ne vidi vodu od kuršlusa u glavi. Držim je tako neko vrijeme, grijem s drugom šakom, kad vidim njenu reakciju na glas, na zvuk, na pokret, kljun skupljen, oporavak vidljiv, ali je mirna i dalje. Držim je, tiho pričam, tepam, sve ono što ljudi inače rade s djecom. Pomalo sam smiješan sam sebi, zapravo zbog njenog oporavka bi pukao od sretnog smijeha... Otvaram šaku, neko vrijeme samo stoji, njena ekipa je na obližnjem drvetu, čuje se ćiv-ćiv i mala odleprša. Pogledom je ispratim do prvog stajališta, iako nisam ekspert zaključujem da je let izveden OK. U ruci trag našeg kratkog prijateljstva - jedan tvrdi i jedan rijetki govnić. Kažu kad te ptičica posere to je kao neki znak sreće. Eto, meni će ova dobro završiti, a ostat će valjda i za sljedeću nešto.

I tako, ljudi, bez zidova u Novoj! Ako već i bude poneki, rušite ga ili napravite vrata. Slobodno i drugima pomozite.

Iza tog prozora kojeg nisam ubacio u memoriju svog mobilnog telefona, tamo na Trnju, siguran sam da je neka starica iza njega. Prozor je visoko, a ona nema snage za penjanje na stolac, pa ga svojim drvenim štapom odškrine rano ujutro. Hladno je, al ne vidim da neka toplina isijava, nema onog lelujanja zraka ni male izmaglice. Sve je kao i usred dana kad je toplije. Ipak nam je blaga jesen. Kostobolja je muči sigurno, možda je u mladosti ili cijeli svoj život pregurala perući tuđe rublje, preturala usrane gaće i peglala košulje kako bi prehranila višečlanu porodicu čiji su mlađi članovi odavno zaboravili od kud su potekli. Negdje daleko u Australiji ili Americi ispekli su svoj doseljenički zanat, druga generacija ne zna više jezik i boli ih briga za neku pradomovinu staraca, jer oni su tu, zovu se John i Alice i preokupacija su im gadgeti, rade cijelo ljeto u nekim kampovima za mlade i stare i kupuju ta neka sranja pa se dopisuju s "prijateljima" iz Japana.

A starica koja je svojim rukama sve uspjela postaviti i dignuti jedra, sad je sama, ta voda s deterdžentom uvukla joj se u kosti i rasturila ih, a sad bol, samo bol... i nitko da se javi, nitko. Nit dvije kćeri, za njih joj je jasno, ne smiju ustrašene od muževa nabijat troškove, al' što se onaj klipan iz Pertha ne javi, nije joj jasno. Još je mlad, kaže sama sebi, nema ni pedeset, sigurno je okolo, živ je bio i kao mali, nije on od mjesta – sad je ovdje, sad tamo. I nasmije se još, unatoč svoj svojoj nevolji. Onda sjedne ispred peći, a vidio sam oronuli dimnjak, loži se još uvijek. I tko joj nacijepa drva, pitam se.

Neki dan, jutro, sreo sam susjeda, kaže, prodana kuća, napravit će neki objekt, pa će iznajmiti, uložio neki povratnik. I kaže, ne živi nitko tu već deset godina, samo trune sve, sad su uspjeli pohvatat rodbinu po svijetu, a oni su prodali kuću za neku siću. Rijetki se ovdje vraćaju.

A moja kostoboljna starica?

Prekosutra rano ujutro opet je otvorila prozor.

Mislim da bi trebalo uhapsiti sve Srbe i Hrvate s opožarenih područja, zatim onu ekipu koja ostavlja pivske boce, povećala i ostala neprirodna čuda u prirodi, onda Sunce, Vodu i lako gorivo grmlje, raslinje i krivo sađeno bilje, Teslu zbog dalekovoda i samog Iliju Gromovnika zbog, razumljivo, ljetnih gromova i munja, zatim zadnjeg i najvažnijeg Boga kao njegovog/njihovog neupitnog nadglednog organa.

A ako ćemo bit ozbiljni onda treba hapsit samo Boga. Jer Ilija i ostala ekipa će se izvući na zapovjednu odgovornost i reći da je ipak On zakuhao sve. Pa ljudi smo, jelte... Ajd' možda Ilija nije. Mada znam nekoliko Ilija, al' oni su druga priča. Aha,... a kad ne možemo ove manje ribe hapsit i trpat u zatvore, kako ćemo si dopustiti neaktivno bogohuljenje prozivanjem ili smiješnim pokušajem prijetnje zatvorom nedodirljivom Bogu? Beznadežno je to. Jednakosti tu nema, ni trunke.

A On neprestano nekim svojim, a nama teško dokučivim miksanim mističnim istinama i porukama šalje, ovdje i sad, svima na Zemlji, projektu u izradi, da smo usrali motku do kraja i da je krajnje vrijeme da se opametimo. A mi udri jedni po drugima. Nema nama pomoći. A suptilnosti tipa: uredite, koza, uradite, ovca, zasadite, rok, održavajte, vatra, grm, vatrogasac, volite, kanader, pašteta, paket, datum, birajte dobro – jednostavno ne prolaze.

Bogu si teška. I Lijepa. A i Njegova. Jer naša nisi. Još uvijek stari lisac drži sve konce, a mi samo plešemo vođeni istim, ali predvidljivim korakom kao marionete, prema propasti. Jer tako je oduvijek, tradicija. I trajat će vjerojatno dok ne počnemo svak' za sebe misliti, a prema svome dobro.

A svome su svi naši. A naši internacionalni. Ili galaktički. Ili već.

Ma kužiš, jebi ga?

Kad te Gazda zove sebi onda ti, Njegov pravi, iskren i vjeran drug, pratioc i raširitelj širiš ruke i kažeš skrušeno: Nisam baš radio sve najbolje, ma kao i svaki čovjek sam, ali preko posrednika tvojih se kajem i šaljem sve ono što Ti već dobro znaš. I ufam se u Te, u Tvoju, kako riječ tako i prosudbu! Kao skromni podanik počašćen sam Tvojim – Praočevim – izborom i molim Te da me primiš u svoje dvore! Ili barem negdje blizu, pored.

Međutim, izgleda da se Gazdi ne ide samo tako i da se ovaj ovdje, taj naš mali sirotinjski, krvav, sjeban, natruo i sodomogomorski svijet ne (na)pušta srcem lako.

Jer tko zna?

Tamo negdje dvorci su samo san možda, a ovdje su za neke od oniksa java. Na novcima tima glava spava, a i štede da je strava. Kad se novaca ima, onda ima svega. I kad zašteka zdravlje, oporavak je blizu. Mjeseci čekanja u trenu se stope u samo jedan dan, a sve sestre i doktorska elita skoče, sva omražena i protjerivana kroz stoljeća nauka i s njom rođeni aparati i tehnika, sve to radi za jednu jedinu dijagnozu...

E moj slijepi, siromašni svijete.

Ova selidba, moja, morala se dogoditi, samo nisam pazio znakove. A sve je upućivalo na to. Dvoje s kata je već otišlo. Za treću, dragu osobu s kojom sam razmjenjivao grah i kupus, još nisam siguran. Mene, novog i najmlađeg s kata, zapalo je preseljenje. Trpam neke kutije i furam ih do auta, a susjed požutjelih sijedih brkova s trećeg kata, u prizemlju drži vrata.

"Jel se vi to selite?"
"Selim susjed, da!"
"I ja se selim!" – kaže on.

Svaka zgrada i svaki ulaz očito ima neki svoj ritam. Nas dvojica smo (susjed i ja) u ovom ulazu nekako upali u vlak koji nam daje još nešto vremena u realnom svijetu.

Ne žalim se. Samo konstatiram.

Svaki put kad se ugasi svjetlo u obrazovanju...

ugasi se radno mjesto,
izbaci se nekoga na ulicu,
napravi se ovrha,
pusti kradljivca na slobodu,
vatrogascima se uskrati oprema,
a djeci zdravstvena zaštita,
glasa se za propast s rukom na srcu.

Obrazovanje nisu samo buduće tehnike zarade i konkurentnosti. Obrazovanje mora u sve svoje tkati ljudskost, suosjećajnost, kritičku misao i promjenu. I samo kao takvo imat će zadovoljne ljude koji razmišljaju.

Razmišljamo li, uopće?

Vozim se vlakom, profil lijepim trakom –
raspadaš se. Pritiskam prstom, noktom
gladim pa po vlažnom prozoru tlačim.
Mislim da sad je sve u najboljem redu!

Dalekozorom promiču ona daleka,
A mikroskopom prostranstva bliska – često.
Suša u nama uvijek nađe mjesto
Izvora nema, ne teče ta rijeka.

Provukla se greška, prava embolija,
Gdje prolaza mora biti, brana klija.

Plošno se dimenzionira tek mrakom
Nesretnom rakijom i znamo o znamo
Na kratko brišući ružnu sliku svakom
O rijeko, ne bježi, baš te trebamo.

Da mi je spavati, k'o što neki normalni ljudi negdje spavaju.

Da mi se roknut nečim i ne budit uvijek na pola, pa čekati da me svitanje smiri i ono što je noć uzburkala – ubije.

Da mi je biti prazan, tih nekoliko sati...

Potpuno tup na okolinu, potpuno gluh na susjede, potpuno neosjetljiv na mirise, na podražaje i potrese.

Da mi se samo malo odmoriti, isključiti iz svega...

Na tih nekoliko noćnih sati, spominjanih već, nestati i ne vidjeti sve ono što vidim...

Da mi je samo to, eto, ne bih morao ni spavati. Bio bih sretan i drugi čovjek sigurno.

O miru kao uvjetu spavanja, koji se uvijek razori prije zore ili tu negdje kad mu baš dobro krene, nema smisla govoriti, jer ne ide, jebeš ga, kad se sparkirati u neke nove okvire ne znaš, ne želiš nit čisto ljudski možeš.

Sad mi je malko lakše.

Mada sprej...

...miris ručka pusti ujutro u 4
podmukao mu se rođak oglasi specifičnim tikom obično iznad vrata
ili već na zidu oko 22 i ujutro nekad, ne znam, jer spavam
uz grupu glupih osigurača koji nadgledaju ispravnost strujnog kruga
i sipaju mu informacije.

...broji frustraciju muškaraca
i opisuje najgore porode žena,
rasteže se u svojoj blaženoj relativnosti
kad je muka
i steže kad je sreća u pitanju.

...kad pokušaš kupiti
ispadne tvrd orah,
iako ga cijeli život plaćaš.

...je i jedini kompanjon,
u procesu
zaborava!

I, mada i tu ponekad zakaže,
skidam mu kapu.
Uglavnom.
Ponekad.

Izvan tvojih zidova nakaradnih vrijednosti,
Sazdanih u ograničavajućem grču pravdanja zaštitom
Suprotno tvom mišljenju – Ona živi.

Unutar njega i nekog drugog njega Njeno je sjeme
zauvijek. Sad tek tiho posti, al' zdravo je i jako
isklijat će kad pozove ga vrijeme.

U nemoći svojoj pokušat ćeš njega lišiti Nje!
A oduzeti je nećeš moći... i kad pomisliš da iste su te riječi dvje,
do drugačije spoznaje ćeš doći.

Izmišljat ćeš nove i sve prozirnije izgovore,
Prijetit ćeš i tući, s nadom da ćeš strah ipak jednom
među njih uvući i da će tako nestati tvoje more.

Al' evo ti zadnja prijateljska poruka, ODUSTANI!

Tko se slobodom rađa i nosi je sa sobom
njemu ni jedna na pučini neprijateljska nije lađa.
Na obzoru već su puna jedra vjetra! Past će laži,
kao što su drugi davno pali da on ne bi bio robom.

Još nije smišljen,
al' ne sumnjam da će skoro prokolati :D

Kad na plaži radiš žabice
i skužiš da je obli plosnutak s koncesijske
nesposoban napraviti više od jedne.

U stanu muha,
Leti po môdu njuha,
Nema druge – tuš!

23 godine nakon WWII, bila je 1968. godina, a ja sam imao 1 godinu. Ciklus života i rata na balkanskim prostorima neporecivo nas upućuje da ove godine navršavamo 23 godine od zadnjeg rata i da svoju prvu, isto tako, navršava neki manje bitan tip.

A Novo Hrvatsko proljeće, čeka nas za dvije godine (ako računate to je onda 2019.). I možda ni u ovom ciklusu ne uspije, jer povijest se ponavlja... Tad će opet netko robijati, a netko će prodavati sve što ostaje i trpati u džep.

No, 20 godina poslije (to smo sad u 2039) Zagreb će se boriti da ne postane samo grad, Slavonija će skužiti da može dobro živjeti od naplate hrane Europi jer centrala ne plaća dovoljno, obala će uvesti svoju upravu, na velikim sjednicama predlagat će se klimava konfederacija s figom u džepu koja, naravno, neće proći.

I eto nam opet rata!

Istra izlazi iz sastava Hrvatske, kao i Slavonija, obala također, Split je opet veliko financijsko, turističko i administrativno središte i sjedište, Dubrovnik deklarativno postaje ono što je bio davno prije: slobodni grad. Zagreb je samo – grad.

Imućniji Zagrepčani (oni koji su trpali u džep) odlaze na studij u Split, studenti se ljube i dodiruju, stanice se dijele i rastu... Uspješna trudnoća donosi dijete koje se rađa 22 godine nakon rata, a posljedično tome godinu dana kasnije navršava prvu godinu. Za dvije godine od njegove prve, potpuno nesvjesno, preživjet će Novonovo proljeće...

S druge strane, treća generacija Ivice i Marice u Irskoj više ni ne zna pričati Hrvatski. Neki su bili jednom davno na ljetovanju u ostatcima pradomovine. Imaju stalnu guinness kvalitetu u kontinuitetu i boli ih briga.

Živjeli!

Jedan od njih je Frka. On se ničeg nije bojao. Da se rodio ranije vjerojatno bi se frka zvala po njegovom pravom imenu. Da se rodio kasnije, ne bi ga uhvatio rat. Ne bi ga raznijela bomba po onom blatnjavom dvorištu. Ne bi imao najveći sprovod.

Drugi je Spužva. Koji je pio sve. U rijetkim trenutcima polutrezvenosti odnosno jutarnjeg mamurluka znao bi reći, dok bi drhtavom rukom tijelu prinosio prvu dozu alkohola nakon spavanja, da je strah od smrti zajeban. Pio je dok jetra nije rekla da više ne može. Plakao je neutješno kasnije. Bojao se. Nisu mu dali alkohol. Ubrzo je okopnio i nestao.

Antu su svi zvali Pave, ali Pave nije brijao na svog imenjaka. Zapravo bio je alternativa svemu što bi ga ikako moglo staviti u isti koš s njim. On se nije bojao kao Spužva, ali nije ni ulazio u frke kao Frka. Živio je normalnim životom gradskog alternativca. Zaglavio je jedne večeri kad je udubljen u umjetnost pretvarao svastiku u cvijet na muralu u Novom Zagrebu.

Red, čiji je nadimak bio fora, nije imao crvenu kosu. Bio je crnokos. I opasno je zaglibio u vjeru što je nama ostalima bilo čudno, jer ništa prije nije ukazivalo na taj obrat. Međutim je, dogodio se. Spoznao je Boga. Bili smo skroz kul s tim. I on je bio skroz kul s tim. Nakon nekog kraćeg vremena sreli smo se u bolnici. Buknula mu je prostata, pa kemoterapija, zatim se proširilo dalje i tad mi je prvi puta rekao da se "divi Frki i Pavi" i još da "Bez vjere otići nije lako” i da on zna što ga čeka.

Peti od njih je Miro. Boem u pravom smislu riječi. I rječit. On i Frka bili su najbolji frendovi. Pije kao Spužva, ali mu je genetska struktura jača. U birtiji punoj nabrijanih ljudi i dalje ide uz struju. Jer, njegova je filozofija, što ako ideš s njima? Ne dobiješ ništa. Nit' oni znaju reći, nit' ja to znam primiti. Dao je i dobio batina. Lomio ruke, nogu i gležanj jednom. "I kad umrem..." rekao je nedavno "...iza mene će ostati ovi tekstovi koje nitko ne čita. Boli me kita." Miro živi i dalje. Mislim da mu je sad lijeva ruka u gipsu. Neki dripci, kaže.

I čemu sad Red, Pave, Spužva i Frka? Kaže Miro, da je svo sranje samo zbog frke. Strah, kaže, je taj koji nas pokreće. Ili koči. Ili oboje, ali uglavnom u krivo vrijeme. A opet, sve je stvar treninga. Kažem da ne znam, da još tragam. Kaže on, da neću doći dalje od njegovog, da je tako. Al' to je već bilo uz petu turu, uzimam s ogradom sve izrečeno.

Kažeš mi kako si se zaljubila.

Izlaziš s njom. Koncert je završio, ja sam već vani. Palim prvu cigaretu na svježem zraku večeri travnja. Licem sjajiš. Pozdravljate se. Prilaziš mi nasmiješena i sretna.

Brzo smo u kvartu. Čekamo zeleno na semaforu. Primaš me za ruku i povučeš u trk preko ceste prijateljstva i onda kroz poznate ulice ljubavi između poznatih usnulih zgrada, kroz neke prolaze koje znam i kroz neke koje tek sad otkrivam. I njih pet u jednom poznatom gdje si smanjila intenzitet smijeha i skoro smo sve bezbolno prošli, a onda si naglo zastala, taj zadnji u nizu, primio te za ruku, povukao i...

JEBIGA!

Da, pao je i lupio glupom glavom o rinzol.

Ne, nisam ga uspio uhvatiti.

Nije umro na mjestu, provjerio sam.

To je kad mi upale mrak.

Da, znam, OK.

Šteta.

Dobro.

Neću.

Da.

Kad uzmeš u obzir

da si najiskusniji, najpedantniji i najinovativniji programer izvan granica galaksije, i da svaka tvoja petlja ima svoj početak, kraj i rezultat, da su atributi, sintakse, liste, formati i proračuni točni i provjereni milijun puta, da su pojmovi kojima barataš revolucionarni, a opet svima jasno razumljivi, da su napravljene nadogradnje čvrste i imaš alate kojima ćeš ih implementirati, a kod čist, besprijekorno jasan, nedvosmislen i s mnoštvom novih mogućnosti,

teško je prihvatiti poraz.

Bez obzira što je amater radio OS. Bez obzira što je ta davno stvorena podloga na preživljavanju, s očnjacima zarinutim u prirodnog i neprirodnog neprijatelja, obična template podloga stvorena na jelu, piću i množenju.

No, obzirom na učestalo krahiranje smiješnog, prizemnog i školskog OS-a platforma se malo-malo podiže u safe modu koji gura prostačku podlogu u prvi plan i tu, znaš, pomoći nema – osim pregaziti stari kod novim. A to klijent ne dozvoljava.

I tako odustaješ od posla.

Zahvaljuješ se na povjerenju, posao kao posao kažeš dok odlaziš,... a znaš da nije.

Jer... potencijal je velik.

Teče radnja filma, Jesse (J.C.) Owens, crnci u USA sredinom 30-tih godina prošlog stoljeća, segregacija, s druge strane Atlantika Hitler koji je krenuo u čistku Židova, Ameri razmišljaju hoće li na OI 1936 u Berlin, Owens, koji je u međuvremenu poharao sva važnija natjecanja u USA, je u momčadi i odnosi 4 zlata iz Berlina nabivši Hitleru rogove na temu superiorne rase i donosi ih doma. I onda ga doma na prijemu u njegovu čast, ne puštaju na glavni ulaz nego onaj za poslugu. I Bijela kuća tek 90-ih godina (a čovjek umro 80-te) priznaje Owensu učinjeno, jer jebiga – pa crnac je.

I onda, iz današnje perspektive i prostora u kojem živiš povučeš paralele koje bi se tamo negdje u beskonačnosti trebale dodirivati, spajati i sjeći te skužiš da uopće nije riječ o beskonačnosti i da su paralele crtane 9B, a tu i tamo koja sramežljiva okomica jedva vidljivom 9H olovkom. A 9B je nepopravljivo sklona disperziji kad se zapusti i tolerira i tu gumica ne pomaže.

Samo novi list nerecikliranog papira.

Do tad – jedna super gas-maska. Za parti.

Naravno da se sjeća tog usranog jutra pred kraj zime s jakim jugom i cipelama koje nisu bile dizajnirane za ekstremno topljenje gradskog sivog snijega – noge su joj bile mokre, a igla na tašte nije baš nešto s čim bi započinjala dan. A sad bi rado još jednom prošetala bosa do tamo i nebrojeno puta dala da je bodu samo da poništi ovo što drži u ruci, da joj netko kaže kako je došlo do zabune i kako je taj test zapravo od gospođe Verić, devedesetgodišnjakinje, a ne njen, ne sada, ne uopće, NE.

No, nije bilo dvojbe, osjećala je to.

Ključ u ruci zadrhtao je prije brave, ne zbog činjenice što je on unutra, nego zbog podijeljenog osjećaja ljutnje i žalosti i borbe unutar nje same koja je upravo kulminirala. Stisnula je zube, ugurala ključ u bravu na silu i otvorila vrata.

Jesi došla? – čula je odmah nakon zatvaranja vrata. Odšutila je.

Ušla je u njegovu radnu sobu s razmotanim nalazom i stala. Kroz glavu joj je prošla imaginarna slika djeteta koje je uz svo njihovo zalaganje već odavno trebalo, a nikako nije željelo doći do njih, pa dogovori o novom stanu, novom poslu, isplanirani i ugovoreni putovi i planovi... A sada...

Okrenuo je glavu prema njoj i briznula je u plač. Nije izdržala iako je sebi čvrsto obećala da neće pustiti ni jednu jedinu suzu.

Što se dogodilo? – pitao je i krenuo prema njoj, no ona je odmah digla ruke i na taj način jasno mu dala do znanja da ostane tamo gdje je.

Imam test. – rekla je.

I što kaže? Opet ništa? Jesi zato ljuta?

Ne, nije ništa, nego nešto, jasno i veliko.

Isuse, pa daj me ne zezaj, jesi trudna? – s nadom je rekao.

Pa... – rekla je – Prije toga, pitat ću te jedno jednostavno zašto?

Zašto što?

Ne pravi se lud. Pokušavali smo dobiti dijete, što si ti pokušavao?

Ne razumijem te! – rekao je.

O da, razumiješ...

Ti si stvarno pukla! – rekao je i istrgnuo joj papir iz ruke. Preletio je očima preko papira, zatim sjeo za stol i buljio malo u zadnju rečenicu na monitoru, zatim na test, kao da uspoređuje te dvije stvari koje nemaju nikakvu međusobnu vezu. Onda je stavio glavu u ruke i zaplakao. Ona se nije ni pomaknula.

Dugo su tako u tišini stajali, jedino se stari parket tu i tamo oglasio tihim pucketanjem.

Znaš... – kroz plač je krenuo objašnjavati, na što se ona jednostavno okrenula, zalupila dvoja vrata za sobom i otišla.

Pet godina kasnije umrla je od obične upale pluća koja se uhvatila njenog iscrpljenog tijela narušenog imuniteta.

Dostavljač i dalje živi i još uvijek usrećuje druge.

Gradonačelnik B. svjestan je skorašnjih izbora. Svjestan je i da iza sebe ima promašenih i manje promašenih projekata, a isto tako i glasina, manjih i većih, pa i onih koje mu ne daju spavati. Na kasnonoćnom sastanku u krugu najužih i najodanijih suradnika on traži preokret priče. Traži nešto što će odjeknuti u medijima, pa i ne toliko medijski koliko u ljudima. Nešto što će letargičnog i neinteresnog, a time i nezainteresiranog izbornog igrača iz redova građanstva potaknuti da zaokruži baš njega. Sastanak je najavljen tako da su svi prisutni već unaprijed znali o čemu se radi i ispitali za to zadužene svoje ljude. Na stolu ispred svakog sudionika bio je uredan nepredebeo fascikl i mobilni telefon te kemijska olovka.

– I? – pitao je gradonačelnik.

Pogledali su se međusobno; bojeći se narušiti reputaciju možebitnom krivom ili glupom idejom – nitko nije želio nastupiti prvi. U to se javi njegov stari kadar, zapravo kadar iz njegovih navodno bivših redova, nazovimo ga, također, gospodin B.

– Mislim da si već jako puno napravio s osiguravanjem knjiga za školarce! – puknuo je kao iz topa. – To ljudi pamte. I zahvalni su zbog toga.

Ostatak prisutnih samo je kimao glavom i čulo se tu i tamo pokoje „Da“ odobravanje. Kao da im je kamen pao sa srca kad je gospodin B. prekinuo tišinu.

– Drago mi je da tako misliš B., ali nismo tu da procjenjujemo koliko građani pamte, nego da ih upregnemo za još jedan mandat. Mislim da je to svima jasno? – pogledao je prisutne svakog ponaosob.

Svi su kimnuli glavom.

– Mislim da je najsigurnije da zavrtimo priču sa sportom. Sport je svima drag, pogotovo kad su dobri rezultati, a dobri rezultati traže dobru bazu, a mi je možemo osigurati nekim sredstvima. Recimo, možda, da napravimo svakom zagrebačkom kvartu workout poligon? Nije to velika lova. Gledao sam Ruse na YouTubeu, čovječe šta oni rade, čak se i neka natjecanja organiziraju. Pa zamislite kako bi bilo dobro svake godine napraviti gradsko workout natjecanje? Ljude bi to ponijelo. – ohrabrio se M.

Svi su opet kimali glavama.

– Ne znam. Nije mi dovoljno eksponirano. Ne možemo to napraviti samo za građane... – rekao je gradonačelnik.

– Ne mora to biti samo za Zagrepčane, možemo napraviti internacionalno natjecanje. Pa Amerikanci, pa Rusi, a mi opet kao nesvrstani, kao spajamo nespojivo i tako... – rekao je M.

– Hm, nije loše ni to, ali fali mi tu neka šira komponenta. Malo je sportaša u gradu. Ajmo u smjeru nečeg socijalno osjetljivog što će zahvatiti mnogobrojniji sloj društva. Nešto na što će svi reći – jebiga, to je naš gradonačelnik, on misli na nas, on je dobar, on je osjetljiv na sve društvene skupine i slojeve, pa što ako gradi fontane i mostove po Miramarskoj. – završio je gradonačelnik.

– Ako smijem ja. Imam nešto baš iz tog spektra... – rekao je gospodin L.

– Naravno, L.

– Ovako... – napravio je veću pauzu gospodin L. – Da uvedemo školske odore?

Većina prisutnih je prasnula u smijeh. Gradonačelnik se suzdržao. Bio je stari lisac i poznavao je L.-a dugo vremena.

– Ne pratim te.

– Stvar je zapravo – jednostavna. Uvedemo školske odore prema Amerima ili Englezima i to predstavimo kao zaštitu djece slabijeg materijalnog statusa od bullyinga u školama, ravnopravnost školskog sustava, usredotočenost na jednakost i isticanje samo znanjem, a pozovemo se na pozitivne prakse gotovo svih europskih i svjetskih država i gradova i škola.

– Neki bi to mogli shvatiti kao nametanje... – rekao je gradonačelnik.

– U tom i jest stvar! Pošaljemo to kao dopis u škole, neobavezni, i zatražimo mišljenje svakog roditelja, sve to skupimo i vidimo. Ako prođe, idemo s tim u kampanju i svatko tko se usprotivi bit će protiv izjednačavanja jasnih materijalnih razlika među učenicima, manje socijalno osjetljiv i protiv isticanja znanja u prvi red.

– Uuuu, sve mi se više sviđa... Što kažete vi ostali? – pitao je gradonačelnik.

– Da, odlično! – potapšao je gospodin B. po leđima gospodina L.

I ostali su euforično nadograđivali priču.

– Mogli bi reći i da su kute off i podsjećaju na socijalizam, a odora nešto novo što će pojačati zajedništvo učenika!
– I mogli bi reći da ćemo na taj način smanjiti financiranje skupe odjeće roditeljima!
– Da, nije bitno odijevanje nego znanje!

Jedino je gospodin P. bio malčice zabrinut. Gradonačelnik je to primijetio i pitao ga za mišljenje.

– Mene brine hoće li netko od oporbe možda izvući nešto što nije dobro za nas.

– Na primjer? – pitao je gradonačelnik.

– Pa, ne znam, evo, da se socijalne razlike ne mogu zamaskirati, da zašto ne radimo svoj posao kako treba, pa da se ne moraju maskirati...

– E, pa to je već pitanje vlade. Boli nas briga, samo ćemo prebaciti lopticu. Pa nismo mi ti koji vode politiku države...

– Da, ali mi smo zaduženi za grad. A u istoj smo državi. I dio smo te, u njihovim glavama iste vrhuške. Ili npr. tko će klincima osigurati cijeli set od nekoliko istih majica, košulja, suknji, hlača...

– Imamo li tu lovu, S.?

– Naći ćemo... – rekao je S.

– Vidiš? – okrenuo se gospodinu P. – Onda fino u dopisu istakni da će grad financirati odore. Nazovi to ne dopisom, nego inicijativom... Mi smo to inicirali. Pa da vidimo tko će biti protiv. Naravno, posebno upute ravnateljicama i ravnateljima, oni će znati dalje... Baš ti je jebena ideja L. To je to ljudi, jednostavne ideje su put do uspjeha! – zagrlio je L.-a.

– Seksizam? Ima cura koje neće nositi suknjice... – bio je ustrajan gospodin P.

– Pa nek' nose hlače, dajmo im na izbor. Dečki će imati hlače, što misliš koliko će curica njihove dobi tražiti hlače u ženskoj odori? – rekao je gradonačelnik.

– Ma da, pa nek' se zna tko je muško, a tko žensko! – rekao je B.

– Upravo tako! – rekao je gradonačelnik.

– Samo da ne bude odar za nas, a ne odora za klince. Netko bi mogao spomenuti i socijalizam i komunizam.

– Ej, P. previše razmišljaš, opusti se! – razgaljeno je rekao gradonačelnik. – Ekipo, za deset dana idemo s novom akcijom, pripremite se. Nego, jel' radi što večeras? Hoćemo buditi Robija da nam spremi nešto?

– A što ćemo s odorama? Šivanje? – pitao je gospodin L.

– Puhhh, pa ti kao da ne znaš da imamo ljude za sve. Ajde, to ćemo za večerom, znam jednog... – rekao je gradonačelnik i grleći gospodina L. krenuo iz prostorije.

Zamor materijala je kad ti pukne žlica u ruci, a juha završi u krilu.

Zamor materijala je također i trenutak kad skužiš da je dionica preduga za trčanje i da će autobus otići bez tebe.

Zamor materijala je kad ti za obrijati bradu treba isto vremena kao nekad za tuširanje, a za tuširanje kao nekad otići do trgovine.

Zamor materijala je kad ne tražiš razlog za izbjegavanje seksa, ali on se izbjegne samozaboravom.

Zamor materijala je trenutak poslije „Jebi ga!“ kad pogledom ispraćaš tanjur koji si upravo oprao, a on se otrgnuo i krenuo prema srazu s podom dok u mislima samospoznajom već ćutiš umor nakon čišćenja.

Zamor materijala obično dođe.

Jedino kad si pred zrcalom, vidiš da se sve isplatilo. Možda nisi svjestan baš svega nit se možeš sjetiti, ali na tom mjestu između prosjedih obrva i kolobara nakupljene kože godinama, nespavanjem i neurednim životom, zrcali se titraj, dubina i osmijeh i ne nude objašnjenja. Sasvim su dovoljni.

Jasno da je Bermudski trokut izmišljotina, ali privlači avanturiste... – rekao je Mate konobarici Jasmili i otpuhnuo sa smiješkom. Martini bar na aerodromu JFK bio je pred smjenom. Mate je drmnuo već tri jamesbondovska i znao je da mu je sad dosta. Bio je taman, a na njegovih 2 metra i 120 kila ova tri Martinija iznosila su oko 0,15 promila. Ostavio je dobru napojnicu da ga ne zaboravi kroz 2-3 tjedna puta. Uzeo je torbu i spremio se za izlazak.

***

U kontrolnoj sobi radila su dva trianglava.

Nekad davno... – prisjećao se stariji po činu od njih dvojice – radilo ih je preko pet tisuća na našem poslu. Sad je većina ovih prostora prenamijenjena, plaće su nam smanjene, a ovlasti skoro poništene. Sjećam se, ma nije to bilo tako davno kad smo se mogli igrati i kugom i kolerom i dugogodišnjim ratovima s milijunskim žrtvama, a sad tehnologija i ograničenja... a i više posla. Zamisli nas pet tisuća bilo je na svega pet planeta, a sad nas dvojica opslužujemo njih dvadesetjednu...

Da, šefe, samo onda se sve radilo s karticama, a sad smo digitalizirani. Više posla i manje novaca. Mislili smo da je dobra ideja uvaliti im osjednutost tehnologijom ispod tepiha, ali smo se istovremeno i zajebali, pardon pogriješili. Čak su neka njihova rješenja sad implementirana kod nas.

Ma, nemoj se ispravljati – nakašljao se voditelj – tko nas ovdje čuje? Samo pucaj. I meni je ponekad dosta tog umjetnog jezika... Da, digitalizacija nas je sredila. Evo, pogledaj Brasta, ma ne znaš ga, pričam gluposti, stari je on momak... Šta on sad radi, od kad je dobio otkaz? Ništa. I tako će još 500 ciklusa. Pa poludit će.

Nije lako. – složio se mlađi.

Kaže on koji je uletio preko veze. – rekao je voditelj. – Budimo otvoreni, momče, znam ja kako to ide. Uči, obavljaj posao kako treba i otplaćuj dug. Ako ne budeš radio neće te ni veza spasiti. I to ne ovisi o meni. Pamet u glavu.

***

Kakav si? – pitao je Mate kopilota Arkona.

Dobar, a ti? – uzvratio je pitanjem Arkon.

Najbolji... – nasmijao se Mate – Ajmo, pali pilu, da nas Miami ne čeka. A i ovi iza, jesi vidio ekipu? Ima li koji da nije mrtav pijan i nadrogiran?

Teško mi je to procijeniti, a i boli me briga – rekao je kroz smijeh Arkon.

Šta je, opet si šmrkao? – pitao je Mate. Arkon se samo još jednom nasmijao. – Ti si stvarno lud, kad se negdje složimo, u crnoj će kutiji naći kokain.
Rulali su pistom, uvukli kotače i uskoro letjeli prema Miamiu. Pred njima se nad Atlantikom spremalo nevrijeme.

***

Kakvo je stanje? – upitao je voditelj.

Sve u redu... – rekao je učenik.

Daj mi podatke o Zemlji. Koliko ih je sad?

7,5 milijardi +-5%

Al’ se šire... E vidiš, a kad smo mi to htjeli '62 dotjerati u red, stigla zapovijed da ih ne diramo. OK, mi smo već bili maknuli 3+3 i to je sve. To je baš Brast vodio. Ja sam onda imao samo ciklus staža.

Što znači 3+3?

Tri američka i tri ruska. Idealna prilika da napravimo sranje da se sve malo raščisti i to na idealnom mjestu gdje smo i prije radili spačke: Bermudski trokut. Zamisli da smo stigli cijele flote maknuti tako da ne ostane ni traga. Gušt bi bio gledati kako lete kontinentalne rakete. A kako su ljudi takvi kakvi jesu oni bi to kasnije, kad bi im došlo iz dupeta u glavu ili tu negdje na pola puta, pripisali silama koje ne poznaju.

Dakle, nama?

Tko zna? Mislim da bi bili skloniji vjerovati da su u pitanju NLO. Nekakve mračne vanzemaljske sile.

To opet nas opisuje.

Ajd' mali, ne seri, znaš šta hoću reć'.

Zapravo ne znam.

OK, čitaj dalje, izvrti malo, daj mi baš Bermudski trokut. Kakvo je vrijeme stavio?

Sve je uredno, mala oluja kod trokuta prema Floridi. Čekajte... ima jedna crvena točkica.

Povećaj.

Hm, da... – rekao je učenik – privatni avion pun putnika, ide prema Miamiju. Na blizu je vrtlogu struja.

Zašto crveno?

OK. Ovako... vozači su: jedna cuger, drugi nadrogiran. Putnici su neki zemaljski lovaši potpuno pijani s pijanim kurvama. Orgije, hoćete sliku?

Uuuuuu, Stari je osjetljiv na to. Ma kavu sliku, njihova fizionomija mi je sama po sebi gadljiva. Samo mi još fali i slika. Ajmo ih roknut? Šta kažeš?

Ja to nisam nikad... – rekao je učenik, a roščići su mu se već zacrvenili.

Znam da bi želio, uostalom to nam je i posao. – rekao je voditelj i zavalio se u fotelju od kosti reskompaba s Derta, poklon prijatelja povratnika.

Ajde sam! Prvo im pred Miami stavi tornado i daj im vremena da korigiraju let prema trokutu.

OK jesam.

***

Mate je pogledao instrumente i odmah korigirao putanju, ali već su rubno udarili u vrtloženje iznad tornada. Avion se zatresao i propao nekoliko metara, putnici su poletjeli metar u zrak i zatim se tvrdo spustili na sjedišta i pored njih. Čuli su se bolni jecaji. Mate je oglasio upozorenje preko zvučnika i zamolio putnike da se vežu. Bilo je još nekoliko trzaja i propadanja dok se nisu izvukli i krenuli prema sjevernom rubu bermudskog trokuta. Zatim se sve smirilo.

Kakav si? – ponovio je pitanje s početka svom kopilotu.

Super...

Vidim ne drži koka tako dobro... nešto si mi se oznojio, hahahah. – šalio se Mate.

Super... – ponovio je Arkon.

***

Aha, korekcija je već napravljena kako sam i mislio, malo će kao zaobići tornado, pa će prići Miamiju s južne strane, a u najgorem slučaju odletjeti do Kube.

Kako znate sve to napamet?

Pa sad sam ti pričao, '62 smo tamo trebali napraviti pizdariju. A znam ja inače dosta o Zemlji. Radio sam na njoj 98 ciklusa. Jel se tresu?

Da, bile su male turbulencije u avionu. Evo i kod nekih putnika se status iz crvenog odmah promijenio u narančasto, a nekima je već žut.

Aha, počinje molitva. Moramo požuriti. Daj još jedan tornado ispred da vidimo što će, al' nek bude jači od ovog pa da ih možda odmah i neutraliziramo.

Napravljeno.

OK, kako sada stoje?

Idu prema njemu, za pet minuta su tamo.

U redu, pojedi nešto, šta si se usr'o. Ovo je sad sigurno, a zbog promjene statusa nećemo se zajebavati. Stari bi oprostio svakom, ali zato smo mi ovdje kao korektivni organ...

***

Arkone, nije dobro.

Vidim i sam. Instrumenti su podivljali.

Zovi Miami, reci da ćemo trebati pomoć u navigaciji jer nam ništa ne radi osim motora.

A izgleda ni veza ne radi.

Nisi ti nikad radio ankete, a? – rekao je Mate dok se borio s upravljanjem.

Nemam pojma o čemu pričaš... – odsutno se oglasio Arkon.

***

Evo, upali su u vrtlog. – javio je učenik.

Ništa, imaš sad tamo tri crvena gumba – rekao je voditelj okrenut leđima učeniku žvačući krvavo zeleno meso i gledajući veliki monitor na kom je pratio događaj – označi avion i pritisni onaj skroz lijevi.

Označio. Pritisnuo.

***

Jesi dobio nekog?

Nisam, nema nikakvog signala.

Pas mater – opsovao je Mate po domaći dok je avion sve jače i više poskakivao i propadao iznad Atlantika.

Potpuno mokar od znoja Arkon nije pitao za prijevod. Znao je samo da je psovka u pitanju.

Dok je pokušavao ukrotiti avion, Mate se prvo sjetio majke i oca, zatim prve ljubavi Ane,...

***

Na monitoru je i dalje bio vidljiv avion.

Šta si pritisnuo? Ajd ponovi.

Jesam.

Avion je letio i dalje.

Voditelj se okrenuo.

Prvo što je vidio na kontrolnom monitoru ispred učenika bila je Zemljina ljudska populacija. Pisalo je 42.

Utroba mu se digla i odmah je povratio meso koje je jeo.

Pa, pa, pa... – nije mogao doći do riječi.

Stisnuo sam gumb! – pravdao se učenik.

Krivi.

Pa rekli ste lijevi.

A ti si stisnuo desni. Dvaput.

Nisam, nego lijevi.

Pa jel ovo lijevo, idiote jedan? – pokazao mu je voditelj lijevi gumb.

Pa Vama je!... bilo lijevo...

Pa s kim ja radim... DVAPUT!!! – zaderao se, zatim rekao izgubljeno, tiho, onako za sebe – nema povratka... Nije da su mu ljudi bili dragi, nego je znao za sankcije i rad u onom rudniku duša na zlu glasu.

***

Mate je i dalje pokušavao, a onda u jednom trenutku digao ruke i rekao – Jebi ga, nek ide! – na što je Arkon sklopio oči rukama i pao u nesvijest. Mate se otkopčao, iz bunkera izvukao pljosku i čvrsto je držeći nategnuo do kraja. Avion se polako raspadao. Putnici su već bili u nesvijesti. Mate se napio.

***

Na velikom monitoru pojavio se voditelj svih voditelja, gazda, glavni do Starog – Lucifer! Rogovima, glavom i bradom.

R'knr, zajeb'o si! – Lucifer se nikad prema podanicima nije obraćao s poštovanjem.

Mali je.

Boli me za to koji je od vas dvojice, znaš gdje ćete raditi od sada?

Znam.

OK, ovu ekipu iz aviona ćeš mi kako god znaš dovući do Hrvatske. Nek se spuste na Pag, nek ih pogine 10-tak. Matu mi ostavi živog, kopilota možeš. A ostale kako hoćeš.

Zašto Hrvatska, zašto Pag, Mate?

Baš te briga zašto, glup si, šaljem koordinate gdje ćeš ih spustiti. Zajebeš li to, šaljem te na Zemlju, pa se jebi tamo sam.

Dobro gazda. – rekao je poslušno R'knr, ponavljajući u sebi „samo ne Zemlja, samo ne Zemlja...“

Monitor se zacrnio.

Miči se! – rekao je bijesno R'knr i gurnuo učenika od kontrolnih komandi.

Majstorski je usmjerio nekoliko tornada, poharao dijelove Španjolske i Italije i prebacio avion na Pag. Zvonio mu je Pag, ali nije se mogao sjetiti zašto. Sigurnost da neće on na Zemlju, odstrani mu daljnja razmišljanja o Pagu.

***

Mate se probudio.

Umjesto glave Arkon je imao dio navigacijskog sustava.

Uspio je otvoriti vrata i pobrojati preživjele. To su oni koji su bili pijaniji, pa su ionako pali u nesvijest prije svega. Sad su povraćali. Ovi ostali koji su paničarili slijedili su upute u slučaju nesreće, sklupčali se i ostali tako potrganih vratova.

Njih tridesetjedno, uspjelo se izvući.

Čim se spustio na kamen znao je da je to domaći kamen, osjetio je miris mora i doma. A i da nije znao, na jednom od njih pisalo je Paški trokut i imao je strelicu i crvenu markaciju s bijelim trokutom.

Paški trokut nije izmišljotina.

Zapravo, djelomično je, jer on zapravo nije trokut. To je obični teraedar, a u ispravnoj konstelaciji planeta i udaljenosti, odnosno visini koja je još uvijek bila tajna ležala je izravna veza s vanzemaljskim bićima koja su nam naklonjena.

A Lucifer? On se samo dodvoravao Starom, i njemu se gadio onaj početnički posao u sumpornom rudniku. Legenda kaže da ga je nakon istrage ponovno i zaslužio.

„U to sivomaslinasto jutro dopratio sam je do krhotina potonulog grada i stao. Znao sam da dalje ne smijem, tu je bila njena zemlja. Okrenula se pozdravno kao i svakog jutra zadnjih mjesec dana, raspletena kosa zavijorila je na jutarnjem sjevercu i kontrastom ubrizgala toplinu u cijelu sliku.

Nikad je nisam pitao što radi u tim zidinama, samo sam zamišljao kako se njena crvena kosa isprepliće s mahovinom na posloženim krhotinama bračkog kamena odmah nakon što se okrenem, kako ih podupire i mazi, priča im priče o novom svijetu, a one njoj o mitskim bićima i junacima ugaslog doba. Ponekad sigurno i dozovu ta bića koja onda bezbrižno uživaju s njom u razgovoru i plesu, ali to, vjerujem, obično tek kad zamaknem za brdo. I dok razgledam otočki krajolik po tko zna koji put, upijam miris makije nošene maglom i u daljini pratim brod na nemirnom moru, ona se zabavlja i hihoće, ispituje i odgovara, sluša...“

Pijem kavu i nižem ove rečenice, povremeno dižući pogled prema prozoru koji gleda put, ne bih li uhvatio njen dolazak, ali kao i uvijek, promakne mi u zadnjoj rečenici, evo čujem ključ u vratima. Kaže mi, kroz smijeh, kad sam izvukao papir iz starog Remingtona, da je razlog puno jednostavniji, ali lijep kao i razgovor s mitskim bićem prve kategorije, ma još i ljepši. Obećaje da će me sutra odvesti.

Sutrašnje jutro osvanulo je slično kao i jučerašnje. Pred zidinama je izvadila ruke iz džepova suknje koje ranije nikad nisam primijetio, primila me za ruke i povukla.

Kroz labirint iza prvog zida brzo me provela, a tamo na kraju stavila je ruke u džepove i izvukla umotanu hranu. Majka je stajala mirno, naćulila uši. Bila je iznenađena i uplašena, no dva debela šteneta koja su mi već skakala po nogavici brzo su je smirili. Dok je majka jela, spustio sam ruke prema njima, mazio ih, oni su grickali i skakali oko mene.

Kad me je vidjela, samo se nasmijala...

Zaboravio si? – pitala me.

Ne, ali nisam imao izbora. – rekao sam.

Nećeš ni osjetiti, mjesec dana mazim te istim rukama. – rekla je.

Da, položio sam pseći ispit, izgubio alergiju i dobio punu kuću sreće. Zapravo na pola.

Ona je otišla, ostalo mi je njih petero.

Ni oni ne peru ruke.

Sve što sam brusio
Pojela je hrđa.

Uzgajao sam kulture
Koje su venule.

Gdje je u pitanju bila bliskost,
Odgovor je nudila otuđenost.

Želio sam biti učitelj,
Ispalo je da sam samo profesor.

Pokušao sam nastupiti kreativno,
A samo prosljeđivao naučeno.

Revoluciju sam zanijemio
Kukanjem,
A kuhanje
Gotovom hranom.
I seks – internetom,
a duge pješačke, opuštajuće ture
nervoznim automobilom.

I gdje je trebao biti uspjeh
tresnuo je pod.

Da, ne vjerujem u raj,
Ali pakao je, čini mi se, spreman.


No, ta je linija nakrivo postavljenog života
od samog početka i u svom neviđeno slijepom inatu

– promašila

i umjesto da me pusti (kako sam i sam žarko želio)

– odrasti,

ubila je nastojanjem suprotnosti
mogućnost da je shvatim ozbiljno.

Nije horor moj žanr, ali ona ih voli, bez obzira što ju je frka. Vidim to kad joj se prsti približe ustima tražeći nokat ili lagani trzaj tijela kod nekih scena koje su napravljene da ga iznude. Nema namjeru odustati, pa prekidam ozbiljnost filma ubacivanjem komentara koji razbijaju napetost, ona prihvaća i do kraja u interakciji s filmom unosimo natjecateljsku smiješnu komentarsku komponentu (moram priznati da sam bio jači u tom segmentu).

Onda smo malo pričali, pa skočili na you tube jer smo se u priči sjetili neke pjesme iz crtića kojeg smo gledali. Kako smo je slušali i usput pjevušili pjevušenje se nastavilo i nakon završetka spota s mojim uglavnom lalalala zamjenskim tekstom (jer jebiga nisam zapamtio riječi osim refrena) i njenim izgovorno originalnim, meni nedostižnim, engleskim.

I tako smo u dvoglasju prošli hodnikom do lifta, liftom i dvorištem do auta bez reakcija susjeda. Pjesma se nastavila sve do grada uz prekide i bliceve novih ideja potaknutih snijegom koji je sipao te besmislom you tube klipova klinaca njene generacije koje mi je ranije pokazala složivši se da je you tube kanal dobar početak za obradu svakodnevnih tema na novi, još besmisleniji način.

Obećala mi je scenarij za besmisleni snježni spot do utorka.

Ja sam obećao da ću skinuti akorde i riječi pjesme koju smo pjevušili i pripremiti prste za nesnježni glazbeni spot-performans u dvoglasju.

Produktivna 2,5 sata s djetetom.

Kad večer završiš teškim bojama,
jutro procvjeta u lepršavih tisuću.

Nerijetko mislima pobjegne.

A tamo, tamo priprema djetetov doručak, užinu za školu, a u pećnici već miriši mesni ručak kad se vrati iz škole. Na stolu je voće, a u kredencu keksi. On nerijetko peče kolače, a za večeru sprema palačinke s domaćim pekmezom koje ukućani obožavaju. Hoda na svojim nogama. Kad otvori frižider uvijek zaključi da sutra ne mora u trgovinu, sve ima. Možda samo kruh. Ali on ima vremena i brašna, a i struju može platiti – ispeći će ga. Misli ga odnesu u njihov mali auto uvijek napola punog rezervoara pa odbaci dijete do škole i suprugu na posao kojeg voli. Zapravo oboje vole svoj posao, a za njega su se i školovali. I to školovanje nije prekinuo rat. Koristi godišnji, ljetni je nešto duži, a zimski provedu na jednom od uređenih skijališta u zemlji.

Voli on tako pobjeći, ni ne naslućujući u što bježi.

A opet proključa u tako nekim trenucima, ostavi ga tada razum i srce mu odredi. Isto ono srce koje je školske dane zamijenilo rovovskim. Ono srce koje se uvuklo u sebe na sahranama suboraca, braće, prijatelja, ono srce koje je snažno pumpalo i iz njegovih granatom odnešenih nogu izdajnički šikljalo krv uokolo i natapalo zemlju koju nitko ništa nije pitao. Nekad, samo na kratko i u vrlo rijetkim slučajevima samoiskrenosti, najčešće dok bi sjedio u kolicima s one, zaklonjene strane ulice i gledao maglu kako prekriva susjedovo polje i muti njegove voćke, razumije i svjestan je da zemlja nije ta koja je bila žedna njihove krvi. A ljudi, da ljudi jesu. Ti neki ljudi, neprijatelji, krivi za noge i sahrane i nekad u mjesecu za njegov prazan stol. Te dane u mjesecu, potrošio je već otprije, ovo je samo nastavak zaborava, znao je tješiti sam sebe gledajući kako žena posuđuje od svojih.

Stalno je vrtio ratne filmove, znojio se i budio iz polusna osluškujući oko sebe, pokušavajući proniknuti u, činilo mu se, prevrtljivu stvarnost mira i rata, potpuno nesvjestan da se već godinama bori protiv neprijatelja koji svakim preranim buđenjem jača. On mu servira te more i goni ga repeticijom straha i smrti do ludila, on mu gura trofejni pištolj na čišćenje i mesingane ovojnice koje mame blještavilom s tupom sivom glavom. S njim, tim podmuklim unutrašnjim, ne izlazi na kraj.

Dok se vozio prema voćkama s pištoljem u krilu kroz glavu mu proleti misao: Energija u metalu, impuls sivoj glavi da se uglavi u sivilo glave. Pa pogleda oko sebe. Vrijeme je baš sivo. Ali na sigurnom je. Zatvori oči i udahne duboko. Miris jutarnjeg dima iz obližnjih kuća blago mu ispuni nosnice i prebaci ga u zemunicu. S dimom se pomiješa miris prve jutarnje kave koja se uvijek kuhala na otvorenoj vatri u onoj nikad dovoljno opranoj konzervi graha i učini mu se da je blizu smijeh Belog, Robija i Mariov uobičajeno podjebavajući jutarnji monolog usmjeren prema Saši koji se najviše ljutio i kojem jutro nije bilo najbolji dio dana. Smiješak mu preleti preko usana. Ostao je tako neko vrijeme, zatim otvorio oči znajući da time nestaje i smijeh njegove stradale ekipe. Proživio je taj zadnji smijeh već puno zima, no navika na njegov prestanak nije postojala. Okrene kolica prema kući.

Na trijemu je stajala supruga s kavom. "Mislila sam da ćeš možda vani..." – rekla je, spustivši tacnu na stol. On nije odgovorio, samo je uz tiho zujanje prišao stolu. Sekundu kasnije uočio je pištolj u svom krilu, pokušao ga prekriti dekom, no ona se već sagnula, spustila ruku nježno na njegovu i poljubila ga brižno u obraz.

"Dugo je do proljeća." – rekla je drhtureći.

"Dugo." – potvrdio je kratko.

Žustro se raspravljalo u medinoj špilji! Govorilo se povišenim tonovima s nekoliko strana u glas tako da je bilo nemoguće razumjeti ikoga. Domaćinu, na izmaku strpljenja i snage, bio je pun kufer svega i tražio je od prisutnih da se što prije završi ova nepotrebna galama, sve češće čeznutljivo gledajući u smjeru kreveta, kompjutora i nekoliko eksternih diskova koje je u sezoni brižljivo napunio filmovima s torrenta. Jer što ako zima bude toliko hladna pa popucaju vodovi i nestane interneta? Hladnjak je bio pun krušaka i meda. Onaj drugi, s lokotom, skrivao je pogled na pokojeg rođaka (daljnjeg) prisutnih savjetnika. Naravno, agregat je bio servisiran, a u drugoj prostoriji bile su i bačve s gorivom.

Zečevi su bili najglasniji i zato su mu najviše išli na živce. Paničarili su nešto oko Uskrsa: a što ako krzno ne bude kako treba, a što ako ne okopni na vrijeme, a što ako nestane boje, pa ako lisica ne obavi svoj dio posla i ne pokrade jaja, a što ako...

Lija se samo mazno oblizivala prateći zečje brze pokrete i klimala lijevo-desno glavom negodujući oko insinuacija i otvorenih optužbi da bi ona mogla zeznuti svoj dio posla. Nikad nisam... – rekla je tiho, ali ozbiljno.

Predstavnik sobova izabran preko veze, demokratskim potkupljivanjem i namještanjem rodbine i prijatelja u prethodnim mandatima na ključne pozicije zvao se Rudolf. Mezimac djedice i najrazvikanije ime leteće zaprege. Bio je totalno cool što zbog alkohola kojeg je strusio s djedicom prije dolaska (Rudi nikad ne pije on samo grije stare kosti i opušta se), što zbog godina provedenih na istom poslu. Više je baljezgao nego suvislo pričao, ali dalo se prepoznati da je bio siguran u svoju zapregu zbog dosta mladih sobova koji su uvijek pušili te njegove priče o potrebi i vječnoj slavi i kad je nije bilo godinama. „Jurit će, hik, kao da ih stotine... vukova goni. I to bez naknadeeee, hik!“ – pohvalio se i cerekao.

U sjeni u kutu, dva su se vuka raspadala od smijeha na Rudijev crveni nos i nesuvislu priču. Oni i nisu imali nekih ozbiljnijih poslova osim generalno pratiti gdje će tko biti da mogu prenijeti čoporu. I da stanu na vrh planine ispred velikog punog mjeseca i zavijaju. Ono što su sada počeli osjećati i što im je dražilo utrobu i navlačilo sokove koji nisu imali što prerađivati bilo je meso iz medinog zaključanog hladnjaka. Postajali su sve nervozniji i gladniji, a to nije bilo dobro.

Znao je to medo po njihovim pokretima pa sve i da im nije čuo kruljenje želudaca, ali je bio preumoran da bi instiktivno udaljio ekipu jednim otvaranjem usta, urlikom i pokazivanjem mesojednih očnjaka. Ne, umjesto toga počeo je brojati zečeve kako bi se smirio i pripremio za spavanje. Ubrzo se pokazalo da fenomen brojanja nije urodio plodom odnosno smirenjem, pa je brojao još jednom te ponovio još jednom, ali svaki put bio je jedan broj manje: i sam je sada navukao djelić prethodne nervoze vukova, a njih, koji su sve započeli, sve je slabije čuo. Oni su se nekim čudom primirili.

Gospodin Ježić s drugog kraja šume zahvalio se na objedu, opravdao svoj odlazak daljinom koju još mora prijeći do kućice te navukao kaput od suhog lišća i nestao u noć. Medo se ponadao da će i svi ostali za njim, međutim Rudi je tražio putnu kavu. I to je bila kap koja je prelila čašu umornog domaćina, pa ga je fino pred svima poslao u rodni kraj i na brzinu zaključio sastanak.

E, pa prijatelju medo, odlazim uvrijeđen! – rekao je Rudi i teturajući na četiri noge krenuo prema izlazu. U to su se digli i vukovi i pohvalili medu kao domaćina te pohitali van. I svinja koja je do tada spavala krenula je za njima. Zečići su se skupili i prebrojavali, ali nije bilo pomoći, pa su zaključili, pretpostavljajući da se kod mede vrlo vjerojatno razvio neki gadan prirodni fenomen s višedimenzionalnim poljem koji je i ove godine progutao nekoliko dragih prijatelja, da nema nade. Naposlijetku je sa smješkom izašla i Lija neprestano se oblizujući.

Medo je zatvorio velika vrata, naslonio se leđima na njih i otpuhnuo. Mir i tišinu izvana je prekinulo zavijanje vukova, pa ih je brzo opet otvorio, ljuteći se na svoju zaboravnost:

Sretni blagdani svima! Mir, ljubav, free torrent, puni hladnjaci, topao krevet, krov nad glavom... – nabrajao je u noć glasno, ali bilo je kasno.

Svi su već otišli.

Sve radim ustaljeno jutarnji. Dignem se, odem na wc, pristavim kavu, sredim krevet (x2) jer je stari kod mene, keks u usta, palim cigaretu, bacimo neku priču, zovemo Dom zdravlja, kupaona...

U želucu nervoza kao i svakog jutra, kao da svako jutro idem na pregled za vozačku, a ne stari, baš ovog jutra. Pojedem komad kolača, obučem se, mantram u sebi kako je sve OK dok se spuštamo liftom. Vani je vjerojatno hladno: u jutro nemam pravi osjećaj za temperaturne promjene.

Eto nas vani. Ništa značajno nije se dogodilo, ni hladno nešto nije. Na silasku prema autu pažnju mi privuče klepetanje krila u grmlju. Pogledam bolje – ptica visi na glavce. Pogledam još bolje – visi na jednoj nozi zapetljanoj u neki konac. Druga je slobodna. Mlati krilima, pokušava odletjeti – ne ide. Prava navlakuša za mačke. Krenem prema njoj.

I naravno, u tom trenutku ni na kraj mi pameti nije bilo sjetiti se kako sam nedavno stao na nagaznu krateći put prema autu preko dvometarske travnate površine. I kako sam čvrsto odlučio da više neću gaziti travu. I sad se, nesvjestan opasnosti, sa sigurnosti asfalta spustim na novozagrebačku nesigurnost zelene površine, samo tako.

Klepet krila se pojačao prilaskom, kažem tiho: „Sve je u redu...“ (sjetim se patka Dode iz Zekoslava Mrkve kako je bezuspješno lovcima pokušavao objasniti kako on nije zec – Ja sam patka!), sagnem se i uhvatim ptičicu rukom. Vrabac. Bedasti vrabac. Gotovo ista zurka kao moja, a ni njemu ovo jutro nije donijelo neki mir. Dakle, baš smo slični.

Noga je dobro zapetljana. Uspijem slobodnom rukom potrgati konac, ali ostao je komad koji bi je mogao opet negdje zeznuti. Upaljač? Ne. Škare? Da, ali su u stanu. Nož? Da. U autu, mali švicarac. Ufuramo se u auto, mali bedasti vrabac se pokaka od straha i obilježi auto. Pokušao sam pronaći gdje je to ispustio, ali kako je auto u jesenskom stanju (pun lišća i svega vraga), nisam našao. Uspjeli smo ga riješiti iz nekoliko pokušaja. Pored auta otvorim šaku, on se namjesti na prstu, pogleda me kratko i odleti.

U prva dva zamaha njegovih krila postao sam svjestan da je nervoza nestala kad sam stao na travu. Moja. Njegova pretpostavljam istim trenom kad je otvorio krila.

On može ono što ja ne mogu, a ja mogu ono što on ne može.

Vrlo smo slični, taj vrabac i ja.
_________

P.S. Ni na kraj pameti mi nije bilo dati starom mobitel da snimi tu akciju spašavanja.

Volim kad mi dan počne sudskom presudom prema kojoj moram iskeširati sudske troškove i nekom usranom odvjetničkom društvu tarifu koja premašuje sudske troškove 2,5 puta. To mi je super. Da ne kažem da mi je isto tako super što u krugu suda nema nekog zgodnog parkirališta, te, ma koliko ranije krenuo uvijek si na knap ili kasniš.

OK, dođem kući, bacim taj usrani papir i krenem s poslom, treba tu gamad namiriti, pa se sve nešto žurim, a posao, koliko god ja jako upirao i koncentrirao se, tek polako kaska za mojom žurbom. Ruka na mišu pokazuje srednjak s tamnoljubičastim noktom i sve češće mi pogled skreće na tu prirodnu maskaradu dobijenu žurbom, nepažnjom i kasnim puštanjem vinogradarskog zateznog stupa na tvrdu podlogu. Da, ostao je ispod, nije bio dovoljno brz. Vinograd je također brzo propao. Satrala ga neka boleština na koju priroda nije imala odgovor.

Poziv i moram dalje. Spremim osnovno – jedne gaće, par čarapa, rezervnu majicu, trenirku i one stare krampače koje kad obujem točno skužim u trenutku kad se noga utopli kako sve one, barem desetljeće uzgajane, gljivice počinju svoj rad. Nikad u njima nije hladno, taj mikro svijet fino održava toplinu. Sjedam u auto.

U Petrinji gori ulična rasvjeta, ljudi na ulicama nema, tek troje klinaca u parkiću na klupi. Radni dan je, počinak je ranije valjda.

Poslije prelaska pruge, kojom vlakovi više ne prolaze, na ravnici stisnem gas, spustim prozor, brzina ubaci jesensku svježinu i osvijesti me.

Prolazim groblje na kojem se rijetko javlja slabašna svjetlost s pokojnikovih počivališta, zatim prvo mjesto, a u njemu samo rasvjeta, nema svjetla po počivalištima živih. Trulo je sve to, razmišljam o vremenu kad sam netom poslije Oluje otišao u Kostajnicu. Isto nekako u noći prolazili smo Sunjom i selima do Kostajnice, drugim putem, ali opet – nigdje svjetla. Kao i večeras. Osim što tu i tamo ulična rasvjeta razbije mrak.

Na potez kojeg smo s roditeljima zvali „Naša dolina“, a to je mjesto s kojeg se pružao pogled na prelijepo uređen šljivik s niskom mekanom travicom, a noću bi se čak vidjela vatra sisačkih tornjeva koja je osvjetljavala daljinu, brzo sam došao. Prije nje uvijek malo usporim, ne zato što je ograničenje 30, nego zato... ne znam, mjesto pijeteta.

Dugi zavoj skreće ulijevo, svjetla auta oplahnu oranicu i u tom kratkom trenutku nisam bio siguran što sam vidio. Ali jesam, vidio sam, nešto uspravno, svijetlo, koliko intrigantno toliko i uznemirujuće. Znam da nitko od vas nije prolazio tom cestom u gluho doba noći, pa moram reći da prometa tada nema. Nikoga. Vikendom bi mogli sresti automobile raznih stranih tablica od Njemačke preko Italije, Švicarske i najčešće Slovenije kako šibaju prema svojim odredištima što kod nas što prema susjednoj nam državi. Ali trenutno je afterapokaliptično stanje.

Jedan od razloga zašto sam stao u pola tog velikog zavoja je i taj: znao sam da nema nikoga na cesti.

U maniri hororaca C produkcije ubacio sam u rikverc koji je automatski osvijetlio onih nekoliko metara ceste iza auta i krenuo. Tih dvadesetak metara nije dugo trajalo – s druge strane stajalo je dvadesetpet godina za volanom i u onim najluđim godinama života kad se kladilo na sve i svašta, pa i gluposti tipa – vožnja u rikverc.

I da, koliko god sam znao kad sam stao, da je tu bilo nešto, toga više nije bilo. Uključio sam i duga svjetla, ali nije bilo razlike. Samo oranica priređena za proljeće. Kad je stisne mraz i snijeg i razrahli, bit će super – uglavnom su tu kukuruzi, rjeđe pšenica.

Izađem iz auta s već zapaljenom cigaretom, jer sam jebeno radoznao, jer me jebeno iživcira to što me uznemiri. Otvorim gepek, izvučem smrdljivke s mikrosvijetom, ostavim nove na cesti znajući da ako s istim čarapama uđem kasnije u nove da ću ih moći baciti istog trenutka. Odlučim voziti u smrdljivkama i ubacim nove u gepek. Zatvorim. Slušam. Ne čujem ništa.

Prvim korakom upadnem gotovo do gležnja u blatnu oranicu. Izvučem nogu i krenem dalje. I nisam stigao do mjesta gdje sam bio siguran da sam vidio to što sam vidio. Možda sam bio nekih petnaestak metara od auta, kad se svjetlo prekinulo na trenutak. Nešto iza mene prošlo je ispred svjetala. Znao sam to. Okrenuo se. Zabljesnula su me svjetla, nisam, naravno, vidio ništa, ali sam jasno čuo kako su se zatvorila vrata automobila.

Glupane jedan glupi – rekao sam sam sebi, nakon čega se prolomio smijeh. S više strana. Sledio sam se. Ne, nije to bio onaj smijeh, hahahah, nego harghhargh – tako nekako. Škripavo i glasno.

Ruka mi je odmah završila u džepu, tražeći ključ od auta. Zahvalio sam nesvjesnim, automatskim radnjama koje svjesno uglavnom ne registriram. Smještao sam ključ u ruci, ne vadeći šaku iz hlača. Metalni dio bio je između prsta, a plastični u šaci. Jedino oružje. Nećeš moju kožu samo tako na bubanj. Krenuo sam ukoso od auta kako bi izbjegao svjetlo i možda nešto ili nekoga vidio, teško izvlačio noge i opet upadao u blato.

Smijeh se prolomio još jednom. Svjetla su se ugasila. Zatvorio sam oči na kratko, pružio im totalni mrak i nadao se da će mi otvaranje ipak donijeti neku sjenu ili obris. I jest. Tri obrisa. Zagrabio sam brže prema autu. Svjetlija od svega. Pao, digao se. Okruglih glava.

Ostavio sam više blata na cesti nego traktor kad se vraća s njive, uletio u auto, bacio pogled na stražnja sjedala – nije bilo nikog, upalio sam auto, svjetla...

Tri klauna ukipljeno su stajala na oranici. Izgledali su više kao strašila, čak mi se čini da je jedan i bio nasađen na neko drvo.

„Jebem vam mater!!!“ – zaderao sam se i dao gas.

Izašao sam iz zavoja pod pravim kutom i spuštao se prema mjestu u dolini ravnom crtom prebrzo tako da sam u zavoju prije samog mjesta proklizao i skoro izletio s ceste. Tamo, nešto prije spomenika sa zvijezdom, crveno svjetlo iskočilo je iz mraka. Trebala mi je cijela sekunda da skužim o čemu se radi.

Policija.

Uspio sam stati, upaliti svjetlo u autu, vidjeti blatnjavu lijevu ruku koja još uvijek grčevito drži volan, a istisnuto blato tog neplodnog tla po hlačama. Nasmijao sam se i spustio prozor.

Dobra večer – rekao je policajac – nešto se žurimo?

Pita me zašto sam blatnjav, kažem mu da neće vjerovati, a on meni da mu je to malo sumnjivo, recitira kolegi podatke, onako preko ceste, da me provjere. Kazna je poprilična, nudi mi popust ako odmah platim, nemam love kod sebe. Piše kaznu, iznos x2.

Bacim kaznu u pretinac s parking kaznama.

Starci po dolasku, pitaju kako to izgledam. Dobro – kažem – nekoj dami sam pomogao izvući auto iz gliba.

Sutra ujutro u gepeku – bundeva. Priređena kako treba, onako, baš za plašiti klince. Otvorim bundevinu lubanju, a unutra pored male dušice ceduljica:

„POLICIJA JE DOLJE, USPORI BURAZ ;)“.